Kako su mi hakovali brushalter, i zašto nisu uspjele pahuljice?

Frustrirani smo jer snijega nema, od toga bi jedino gore bilo da je snijeg pao. Pozitivna strana je onih dva i po minuta dok se kroz prozor iz toplog gledaju pahuljice koje se roje u snopu uličnog svjetla. Sa druge strane lomatanje i lopatanje, čišćenje kola, kapa (masti se kosa), rukavice (uvijek jednu izgubim), i ono kad se vratiš s posla a neko ti se parkirao tamo gdje si jutros čistio.

Dobro to, nego, Nova godina. Ja sam se duboko zamislila i pokušala prisjetiti početka prošle, i ukratko: niti mi se šta od onog što sam zaželjela desilo, niti sam mogla zamisliti ono što se stvarno desilo, a desilo se štošta, niti se može u jednoj riječi ocijeniti da li je bila bolja ili gora od nadanja i predviđanja. Lično, bila mi je zanimljiva godina, pa i uspješna. Kolektivno, mislim da smo jadniji nego prije 12 mjeseci, zemlja nam je tužnija. Dakle, recept za ulazak u novu godinu je da se sve to potpuno iskulira. Mislim na očekivanja. Što se slavlja tiče - pa, podržavam. Ko voli. I sarmu podržavam, nadasve. I sve tečne stimulanse utemeljene u folkloru. Nekako se mora presjeći  to nešto, potpuno iracionalno, kao što je smjena dviju godina. Sviđa mi se i što okitimo ulaz u zgradi. Pa klinci pomažnjavaju nakit. Ne treba im nizašta, ali - pomenuh li folklor već?

U predivnom romanu “Knjiga o sreći” Nina Berberova kaže nešto u ovom smislu: Zamislila sam sve kako će se dogoditi, i znala sam da neće tako biti, upravo zato što sam sve unaprijed zamislila...  Dakle, ako postoji recept onda je krajnje jednostavan, kao i sve mudrosti: Treba živjeti sa uvjerenjm da će se dobre stvari desiti, i biti spreman prihvatiti svaki ishod događaja, i ne zastajati. Život nam uvijek spremi iznenađenja, koja zapravo i nisu iznenađenja, nego ih mi tako doživljavamo jer smo imali neku drugačiju predstavu. A grčevito držanje vlastitih predstava stvara tjeskobu i strah, a često i neprimjećivanje boljih prilika od onog što smo sami sebi predvidjeli. Budući da izgubiti malo šta imamo, ne vidim razlog što ne bismo malo više gledali oko sebe, i vrebali prilike.

Ono što mene lično izluđuje je konstantno skretanje pažnje na sve loše što nas čeka, tako da mjesta strahu ima i previše. Godinu završavamo nesrećni što smo ostali u Srbiji, ljuti i iznevjereni. Nekako, taj kolektivni bilans iz godine u godinu  uvijek zasjeni onaj lični, što je potpuno neprirodno. Donekle, i sama sam ljuta što nikako da prestanemo da brinemo o stvarima o kojim u srećnim zemaljama ne moraju, i što nam zadovoljstvo već dugo nije ravno uloženom trudu. Ipak, iako nema puno mjesta optimizmu (kad je u pitanju život u Srbiji mislim da nema uopšte), ja sam odlučna da na sve gledam iz druge perspektive. Uvijek će se naći dobrih i pozitivnih ljudi za smijeh, mediji i internet će uvijek nuditi i zabavne i edukativne sadržaje, a priroda – ona ionako ima svoj ritam, i baš je briga za naše nesnalaženje. Otkad sam, sredinom ove jeseni priznala sebi da ne mijenjam svijet niti pomeram granice ako pokušavam da razumijem dnevnu politiku, i samim tim zatvorila sebi sve izlaze ka takvim sadržajima, moji dani su smisleniji. Rekla sam sebi:  Možeš ti puno bolje od gledanja šta rade ljudi sa kojima se privatno nikada ne bi družila i koji ti nikad ne bi bili uzori! Makar ti ljudi kroje i naše sudbine, uvijek postoje oni ćoškovi do kojih ne mogu doprijeti. Sekiram se i dalje, ali za one stvari koje su mi važne, pa samim tim i djelujem.

Dakle, umjesto standardnih novogodišnjih želja, podsjetila bih na pravilo koje je Crvena Kraljica dala zbunjenoj Alisi kad se ova žalila da se ne pomera sa mjesta: Moraš trčati koliko god možeš brzo da bi ostala u mjestu. Ako želiš negdje stići – moraš trčati barem dvaput brže.

Ne smijem ni zamisliti kud bi krenula i Srbija i planeta, kad bismo odjednom svi udvostručili napore.  

To je ono što sam htjela reći. Usput se izvinjavam komšinici kojoj sam obećala da ću napisati i jedan tekst sa seksom. Evo, biće naredni. A naslov? Pa naravno da nema veze sa tekstom. To je sada mejnstrim.

ilustracija:MashupCorner

Natura in minimis maxima

Ti, koji si se upravo rodio, ništa o tebi ne znam, i nikad se nećemo sresti, ali već te volim. Ne znam ni u kom dijelu svijeta se čuo tvoj prvi plač, ni ko su ti roditelji, ni u kakvom ćeš domu odrasti. Ali te volim. Ne znam koje su ti boje koža i oči, kakva ti je kosa, u kog Boga ćeš vjerovati ni kakvom će te hranom hraniti, ne znam kakva će biti tvoja prva slova, da li ćeš živjeti u gradu ili na selu, na moru ili planini, ali te volim.

Kad ti budeš stvarao, ja ću odmarati, tebi ostaje Planeta kad ja krenem da se pozdravljam sa doživljenim.

U meni je ostalo još puno ljubavi, i ja je sa radošću dajem tebi, jer je neprekidnost postojanja jedino što ima smisla. Ono što zovemo životom samo je mali segment u (aproksimaciji) beskonačnosti, ali bez takvih segmenata ničeg ne bi bilo.

Ništa ti dobro ne ostavljamo. Trošilo se i uništavalo, arčilo se sve što je naslijeđeno, i od prirode i od predaka. Nije se puno mislilo na tebe. Zato sam sigurna da si poseban, jači i bolji od nas.

Ti, koji si se upravo negdje rodio, ništa o tebi ne znam, i nije važno ništa, osim da te volim, i da sam sigurna da je sve što ćeš uraditi u životu jako, jako važno...

Putovanje

Kad krenem, biće to u „ponedjeljak, tačno u podne..“ kao slavni kapetan Miki, još slavnije Vesne Parun, makar mi je u nekim knjigama požutjelim taj polazak pisan za petak, pred samo svitanje. Krenuću kad se jata ptica podignu ka nebu i to će biti jedini znak. Prtljaga nemam, usput ću ga lako pribavljati i još lakše ostavljati, jer prtljag nosimo da nas oteža kad želimo da se negdje zadržimo, a nećemo to sebi da priznamo, i isto ga tako odbacujemo, kad smo preteški vjetru da nas ponese dalje.

Stopala će mi ispisivati trag koji će neki pokušati pratiti, a i sama ću po stopama pređašnjih putnika gaziti. Čuvari konja će me pozdravljati i mahati svilenim maramama, igraću uz vatre sa skitnicama, trčati među klasjem – od toga kosa postaje zlatna i teška. Padaću u ruke lopovima i istraživačima, prvi će otkinuti moje zlatne minđuše i prodati ih na pijaci, a drugi će mikroskopom tražiti u mojim zjenicama odgovor na pitanje ko sam i na mojim leđima skrivene mape mojih putovanja. Zaustavljaće me vodonoše i drvosječe, nudeći mi konak u zamjenu za prašinu sa mog lica, a djevojke će zastajati da čuju moje pjesme bez refrena.

Plakaću svaki put kad hladni vjetar sa planine dođe da me grli, jer ništa ne svjedoči o ženi kao suze, a vjetar ih smrzava i pravi jedinstvenu ledenu sliku oko koje plešu pahuljice. Ako jednom ne napraviš umjetničko djelo za života jedne zaigrane pahulje, kao da ni živjela nisi!

Plesaću šumom naočigled zbunjenih vila, moliću vukove da me prime na neko vrijeme, jer i putniku ponekad treba dom i prijatelji,  puzati pustinjama bez kapi vode kože suve i spaljene, dok mi zelenooki gušter ne oliže rane i otkrije tajnu šifru izlaska, plivati preko velikih rijeka i nestajati u tajanstvenim virovima. Bježaću sa vješala na koja će me kao vješticu osuditi ( ta šta bi mogli drugo!?), a oproste ću ispisivati vrhom pera lastavice na noktima, mastilom od divlje trešnje. Spavanje u pećini je poput vremeplova, tu ću učiti o prastarim strahovima, koji ništa drugačiji od današnjih nisu, i tu ću, u tišini među kostima osluškivati nadolazeće sutra. Pričaću izmišljene priče umornom krčmaru uz gorko pivo iz bureta, a sa toreadorima se opijati vinom pred njihove borbe u koridi.

Voljeću na velikim brodovima ljubavlju koja traje do prve luke, u vrtoglavici ne znajući da li me muče talasi i oluje, ili mi je srce opijeno. Plivaću sa delfinima, izvući se iz utrobe kita, mijenjati krila za par ruku, za grljenje. A onda ću ih, slomljene, ostaviti u ruševinama koje čuvaju sve što ljudi jedni drugima slome pod izgovorom ljubavi, i gdje se plač čuje neprestani.

Plod moje materice ušuškaću u toplo lišće i mirisne trave, pa krenuti dalje praveći djevojčice od snijega, i rađajući male dječake koje ću puštati niz rijeku u orahovoj ljusci. Pričaću drugim putnicima priče bez kraja, i tako ću se ponekad braniti od samoće. Otvaraću pod plaštem noći bez mjeseca kaveze zatočenih, i ostavljati strukove prkosa na grobovima nedosanjanih. A onda ću danima sjediti u potpunoj tišini, jer jedino tako se čuje kako raste prva trava iza snijega, a bez toga iskustva, niti umiješ čuti, niti znaš vidjeti.

Kad krenem, biće to u ponedjeljak... pišem dok mi bride vrhovi prstiju, i dok se spremam na put, a knjige će posvjedočiti, da ništa ja o ovome ne znam, i da su eskapistički snovi samo faza umornog putnika pod kestenovom krošnjom, koji je... o neznanja, prešao već pola puta!

foto: theexperiencejunkie

Lanene pantalone

Upitana prije neki dan volim li lanenu odjeću, zatečena dadoh neki neodređen odgovor, lan je prijatan, ali se gužva.. pokušavajući se  u tom trenutku  neuspješno sjetiti neke veze mene, lana i određenog događaja.

Nenadano, ta se misao pojavi jutros, kad se sjetih da imam jedan bijeli laneni komplet, košuljicu bez rukava i pantalone širokih nogavica. I da sam ga nosila u Šamoniju i Veneciji,  prije sedam godina, jula mjeseca  po silasku sa Mon Blana.

I kao što to obično biva, jedno sjećanje pokrene drugo, i tako se karika po karika, stvori lanac nekih prošlih događaja, pa sve što je bilo i čime je rezultovalo pojavi se odjednom kao zaokružena priča. Prijatne lanene patalone, nikad više obučene, ostale su zapravo kao simbol jedne moje velike odluke, jednog izbora koji je zasjenio i prelijepi, živopisni Šamoni, i sumornu, memljivu Veneciju.

Uvijek sam voljela planine, od rođenja. Kamen, stijenu, snijeg, led, šumu – taj izazov visine i napora da se ona dostigne. U jednom periodu života je sve to bilo zapostavljeno, a onda, kad su se stvari složile i ponovo stekli uslovi, ja sam krenula da svu tu godinama taloženu čežnju utolim. U kratkom periodu „pregažena“ je Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bugarska, ostrašćeno sam se obučavala, opremala, penjala, i sanjala o najvišim vrhovima planete.

Vikend za vikendom moja je ćerka ostajala sama u stanu, dok sam ja odlazila na moje akcije, opremljena teškim rancem i zveckavom alpinističkom opremom. Polazeći na uspon na Mon Blan, Milica ( imala je tada 12 godina) me pitala: Mama, je li to opasno?  Naravno da nije, odgovorila sam, mislima već na usponu, zaslijepljena ambicijom i nadolazećim adrenalinom. Ispratila me tog jula ispred skupštine grada, i ja sam joj obećala da se vidimo za sedam dana na istom mjestu.

Postoje socio-psihološke analize koje pokazuju da su planinari najmotivisaniji ljudi (pojedini HR menadžeri ovo ozbiljno uzimaju u obzir), te ću vam ja reći da je uspon na Mon Blan ( i svaki veliki vrh), kao bajka. U stvari, to je teški napor, mučnine, krize, povrede, balansiranje na rubu snaga.. ali sve se zaboravi na domak vrha. I možda bi i taj uspon prošao idealno i bio za mene samo jedan korak ka Andima i Himalajima, da mi na opasnom stjenovitom usponu nakon pretrčanog Kuloara Smrti  nisu u glavi odzvonile Miličine riječi: Mama, je li to opasno?  Kotrljanje kamenja, helikopter koji kruži, pogled na planinu od kog zastaje dah i svijest da me u Beogradu čeka malo stvorenje koje osim mene nema nikog, stvarale su u mojoj glavi čudnu mješavinu emocija.

Imamo li pravo slijediti baš sve svoje snove, ako smo prethodno u životu odabrali da budemo odgovorni za nekog ko je bez nas gotovo bespomoćan? Koja je cijena za koju se žrtvuje ljubav?

Postavljanje šatora u baznom kampu na sniježnom grebenu nosi novu mučninu. U snijegu nalazimo pramenove kose, i saznajemo da je prethodne noći grom tu usmrtio neke planinare. Govorim u sebi: Milice, mama će se vratiti. I biće tu za tebe, koliko god bude trebalo.

Sve drugo je istorija. Uspon, silazak, srce koje hoće da iskoči, povratak u Šamoni, kupanje (jedino kupanje u životu koje baš pamtim), i lanene pantalone kao poklon tijelu koje je izdržalo teške napore okovano u kilograme opreme. Odmor poslije dobijene bitke, šetnja bez prtljaga, prepričavanje svega što je moglo da nas uzme, a nije.  

Milica svoj završni udarac mom visokogorstvu i alpinizmu zadaje u Beogradu, ispred Skupštine grada. Bilo je teških 40 stepeni u Beogradu, a mi smo kasnili u dolasku oko tri sata. Čekalo je dijete strpljivo u Pionirskom parku, i prvi prizor koji sam izlazeći iz autobusa vidjela je bila moja mršava plavokosa djevojčica  sa porukom, ispisanom na papiru za uvijanje uzetim u nekoj prodavnici.

Tako se moja alpinistička karijera završila prije nego je počela.  I nije mi žao. Nije mi žao ni jednog sna koji sam žrtvovala zbog onih koje volim, jer je ljubav koju sam davala i dobijala uvijek bila veći dar. Avanture i putovanja su divna stvar, ali voljeni su onaj neophodan začin našim životima, koji nas čini vrijednim, potrebnim, koji ispunjava smislom.

Opis puta:  http://www.pdpobeda.rs/izvest/mon_blan06/1.htm

A ovo valja poslušati, genijalni Rundek i milion asocijacija, čovjek koji je taknuo svaki život: 

Zagrli !

Priključite se pokretu za popravljanje raspoloženja!

Ovo kažem ja koja jutros ni vlastitu frizuru nisam mogla da popravim, nego sam došla poluraščupana....posljedice nemirnog spavanja, ili neravnomjernog rasporeda elektrona u mozgu.

Čvrsto sam riješila da se prošvercujem kroz ovaj dan, po mogućnosti da prođem neprimjećena.

Jutros sam izašla u stvarnost kroz nezaključana, mada sigurnosnom bravom obezbijeđena vrata moje zgrade, i usisao me ljetni dan kao zalutalo perce. Mrva, mrvica....ništa ne zavisi od mog postojanja i ništa  se ne mijenja na mapi istorije...

Prolaze mi, nezvane, slike gradova u kojima sam bila, i nazivi onih gdje nisam, i pitam se hoće li biti vremena, prilike, hoću li znati odlučiti, ili ću opet zapeti za neki lanac.

Zaista se mijenjamo s godinama, to je ono najtužnije, ali ne znam gde se zaustavlja.

Nekad, u vrijeme studiranja, čekajući voz za Zagreb, ogledala sam se u staklu prozora čekaonice i zapisala sam o sebi:

.... Kosa boje ušećerenog meda, lice meko, znatiželjnog izraza, oči tamne, širom otvorene i spremne da upiju u sebe čitav svijet, i više od toga. Ruke nemirne tražeće, kao da svojim pokretima  odražavaju plahost tek probuđenog tijela. Grudi koje se ritmično podižu i spuštaju, mirno kao da se na njih naslonila vječnost, a snažno kao da bi svakim udisajem mogle da razdvoje nebo i zemlju. Sav prizor je kao velika zjenica oka života, sanjivo zagledana u bezbrižnost prošlosti, a grozničavo i sa nestrpljivim očekivanjem razrogačena prema prostranim poljima budućnosti, koja se prostiru od staničnog perona, pa sve dalje, daleko niz prugu, ko zna koliko daleko niz prugu...

Više nemam pretenzija da razdvajam nebo i zemlju. Jedva da uspijevam odvojiti dobro i zlo. I ne verujem više u šine koje bi me bilo gdje mogle odvesti.

Jedina ljepota je ona koju sam u stanju da stvorim ovdje i sada, jer ovdje i sada je u svakom trenutku jedino moguće, ovdje i sada u sebi nosi svu prošlost i potencijal budućnosti.

O la la! No, no, nećemo filozofirati. Zaustavi se, ženo, rekla si da se danas činiš neprimjetnom! Stop za sve aktivnosti mozga koje prijete da pretjeranom analizom unište sve što je privlačno.

Stop za sva sjećanja i zamućene emocije. Napolju sija sunce, razvukao se dan ko žvaka, prosto se lijepi i kao da galami: uzmi me, nikad, nikad me više nećeš vidjeti....

Zbog svih tih neponovljivih momenata, apelujem na dobro raspoloženje.

Pjesnici već vijekovima upozoravaju na stvari koje ne vidimo a koje na naše živote imaju veći uticaj nego vidljive i opipljive.

U današnji dan, glasam za poeziju, ali ne onu koja otvara rane, već za sve vizionare, lutalice, tražioce.

Glasam za poeziju koja je govor izvorni, dok još nismo bili svjesni da se možemo skrivati i maskirati. Za poeziju koja nas očisti kao pričešće i proljepša kao voda.

Nedo, želim ti lijep, najljepši dan....i da nikad ne moraš reći DA kad misliš  NE, i obrnuto...

Rođendan znači da si se rodio!

Popularna disciplina „baci hejt i budi što neprecizniji“ ( da bi obuhvatio što više, nejčešće nepovezanih stvari i pojava u jednom mahu) , često se obrušava na čestitanje rođendana preko Fejsbuk mreže.

Budući da je meni danas taj dan, kad sam u fazonu „hvala, hvala.. :) „ , iskoristiću da i ja o tom kažem svoje mišljenje.

Ima, doduše, ona narodna o mišljenju i sedalnom dijelu tijela, ali evo, rođendan mi je, tolerišite da davim i budem malo dosadna.

Priznajem i sama da mnoge rođendane ne bih ni znala niti pamtila da nije Fejsbuka . Ali, posmatrajmo to ovako: to je upravo dobra strana Fejsbuka.  Ako čestitaš svima, i poznatima i nepoznatima,  napraviš tu neku komunikaciju, i neko se osjeća dobro. Svako se tu osjeća dobro, ako nije hejter-pomodar. Zašto bi neka akcija koja ima pozitivan ishod, i nikog ne ugrožava bila loša?

Evo, ja sam se danas osjećala baš dobro: nekima sam odgovorila, nekima nisam, ali ovom prilikom, još jednom svima hvala. Oni koji me bolje znaju, znaju i to da ja rođendan ne slavim, niti posebno odvajam od drugih dana, ali me ovaj talas komunikacije baš oraspoložio.

Par stotina ljudi je na tastaturu kucalo neku lijepu riječ, ja sam sve to pročitala, i imala želju da to hvala kažem i naglas. Štaviše, imala sam osjećaj da su mi svi ti divni ljudi prošli kroz dnevnu sobu, i sad mi je stan pun radosti.

Drugi dio priče , a tiče se mog polakoprolazećeg rođendana, ili datuma na koji sam ugledala svijet, posvetila bih rođenju  i trajanju. Mojem  i bilo čijem.  Svakom. I sama sam nedavno shvatila da smisao rođendana nije puko brojanje godina (neke ovo zaista oneraspoloži!), već  vrsta podsjećanja da smo zbog nečeg došli nešto stvaramo i još smo tu. Markacija, kontrolna tačka na putu.  A put je promjena, avantura, rast ... kako god ko sebe zove u tom procesu. Put su i svi koje usput srećemo, i neki od njih nam se pridruže na našoj kontrolnoj tački, i svojom čestitkom poruče i nama i sebi:  Idemo dalje, ima još toliko toga da se uradi!

E zato lajkujem čestitanje rođendana, i  nudim novi pogled na ovu fejsbukovu opciju.

Još jednom hvala svima, i zagrljaj veliki!

Higijena uma

Mnoge stvari u životu radimo automatski, što nas dovodi u zabludu da se pritom ne uključuje mozak. Na najnižem, fiziološkom nivou, naš mozak takođe ima različite “sektore” za različite operacije, tako da su i one, najobičnije radnje zapravo samo rezultat impulsa koji dolazi iz najprimitivnijeg dijela mozga. Neću širiti ovu temu, o tome su dosta pisali stručnjaci,  krenuću samo od konstatacije da svaka naša radnja i reakcija dolazi “iz glave”.  Iz toga je lako zaključiti da je teško bilo šta raditi dobro, ako nam je u glavi nered. A budući da je naša glava naša stvar, mi smo jedini koji smo za taj red ili nered odgovorni.

fotografija: sloanreview.mit.edu

Priznali to ili ne, svi mi pokušavamo, stalno ili povremeno, da pronađemo „recept“ i „tajnu šifru“ , koja će nam smiriti misli, odagnati brige, pomoći da prestanemo da ponavljamo iste greške.  Istina je da takvog recepta nema, bar ne u smislu u kom moderni zapadni svijet posmatra ideju rješavanja problema. Jedino što ima efekta je stalno podizanje svjesnosti,  neprestana prisutnost u sadašnjosti, poznavanje sebe i ljubav prema sebi koja se očituje kroz napore da poboljšamo svoje psihofizičko zdravlje, jer je naše tijelo zapravo jedino što mi u ovom životu imamo. A to podrazumijeva izvjesnu disciplinu u svakodnevnom životu.  

Ovdje ću navesti lični primjer: U želji da poboljšam svoju komunikaciju i bolje upravljam konfliktima, čitala sam o tome, čak i išla na nekoliko seminara i radionica. Rezultat je bio da sam u nekim situacijama jako dobro komunicirala i rješavala konflikte (pogotovo sam bila dobar savjetnik!), ali neke druge su me potpuno izbacivale iz kolosjeka. Šta se desilo? Ja sam zapravo našla „prečicu“ i u svojoj glavi napravila svojevrsnu tabelu: Situacija – reakcija. U prepoznatim situacijama izvlačila sam model, i to je palilo, ali kad bi se desilo neočekivano – ja zapravo nisam imala suštinsku formulu za rješavanje bilo koje situacije. Posebno onih gdje su bile upletene emocije.

Dakle, ono što želim naglasiti je da se svjesnost ne postiže grčevitim razmišljanjem u stilu „ ja sam svjestan“ „ ja sam prisutan“ , već nizom aktivnosti koje posrednim putem dovode do željenog cilja.

Baveći se različitim stvarima, od onog što mi je profesija, preko raznih radnih mjesta, projekata, hobija, interesovanja, došla sam do zaključka da sve na svijetu zapravo funkcioniše na sličan način, i da su obrasci isti, već hiljadama godina. Ljudi su dio prirode, i ponavljaju njene obrasce, a tehnički sistemi su samo ljudski proizvodi postavljeni opet na istim tim principima. (Ovdje slobodno mogu ustvrditi da i između ljudi i tehnike postoji uzajamna razmjena energije, ali o tome neki drugi put).

Na osnovu toga, evo nekoliko važnih principa koji sigurno donose rezultat, a rezultat je jasniji um, što će nam otvoriti vrata da se svjesno suočimo sa svakom situacijom, i damo od sebe najbolje. A to možemo samo ako nam je u glavi red. Ja to zovem higijena uma.

Pismenost.  Naučite svoj jezik. Naučite ga dobro i pravilno. Jezik je osnovni način da uobličimo svoje misli i da ih saopštimo. Nemogućnost da se izrazimo stvara frustraciju. Danas srećem mnoge eksperte u svojim disciplinama koji ne znaju gramatiku i pravopis, i to pravdaju „to nije bitno, važno je da poznajem materiju“ . Ne slažem se. Ne govorim ovdje samo o vidljivom efektu u smislu „nepismenog teksta“ , već o prethodnom koraku, formulisanju vlastite ideje kroz riječi. Nadalje, neko ko ne poznaje svoj jezik, ne može dobro naučiti ni strani, ni programski.  Podižući pismenost i učeći razne finese svog jezika, osjećamo kako nam se i misli obogaćuju. Ovo je proces, i traje čitav život. Čitajte. Ispravljajte greške. Obogaćujte rječnik. Nema opravdanja za nepismenost.

Životni prostor. Ja definitivno nisam neko kome je stan kao apoteka. Dakle, to nije ono što sam htjela reći. Ali, ako već imate nered, neka to bude kreativni nered. Za početak, riješite se svega što vam ne treba, i ne sakupljajte kao hrčak stare novine, časopise, ambalaže. Bacite sve što ne koristite, jer zauzima prostor koji vam treba. Gužva u ormarima pravi pritisak i u glavi. Nered koji gledate svaki put povlači razmišljanje o neredu, i nedajte da vam to odvlači pažnju. Neka vam u vidokrugu bude ono čime se tih dana bavite. Lično se oduševim kad negdje vidim knjige i igračke. Sa druge strane, ne osjećam se baš prijatno u sterilno sređenim stanovima, pa kad tražim papir i olovku, to potraje dok se nađe. Evo, ja imam papire i olovke svuda nadohvat ruke. Nadam se da ste shvatili: riješite se nereda koji guši, njegujte kreativni nered. Stan nije izložba namještaja.

Izgled. Nemojte nositi stvari u kojima se ne osjećate dobro, čak i ako ste ih dobili od najdraže pokojne tetke iz Australije. Ne namjeravam da apelujem na ličnu higijenu, ali ponekad i pranje ruku pomogne da „speremo“ sa sebe negativnu energiju. Meni se često desi da se poslije teškog razgovora ili neprijatnog događaja moram okupati. To pomaže. Ne dajte da vam dan pokvari gledanje u vlastite neuredne nokte u sred susreta koji vam je važan. Druge osobe to možda neće primjetiti, ali vi ćete se osjećati loše, i čitav stav će vam biti takav. Ne povodite se za modom. Danas gledam mnoge žene koje se muče u neudobnoj odjeći i obući. Kako pritom mogu o bilo čemu pozitivno razmišljati?

Zdrava hrana i fizička aktivnost. Bilo šta da napišem, biće suviše. Osim da ne postoji argument protiv. Svuda oko nas su ljudi koji ne štede para i truda kad se pokvari auto. Kućni ljubimci se uredno šetaju i hrane namjenskom hranom. Vidjela sam ženu koja dramatizuje ako njen pas pojede pileću kost, a sama se naliva sa dva litra gaziranih pića dnevno. Izgleda da postoje ljudi koji ne vole svoje tijelo i trude se da ga upropaste što brže. Lagano samoubistvo. Nemojte biti među njima.

Borilačke vještine. Joga. Ovo nije sport. Ovo su vještine. Budući da dolaze uglavnom sa Istoka, nose i komponentu vještine vladanja sobom, uspostavljanja jedinstva duha i tijela  poštovanja druge osobe, čak i ako je neprijatelj. Uključuju vrlo korisne tehnike pravilnog disanja i koncentracije. Definitivno odličan način za čišćenje uma. Lično, ja sam otkrila aikido, i puno mi pomaže, prvenstveno Ki komponenta. Istražujte, pronađite onu koja je najbliža vama.

Meditacija. Ne mora biti istočnjačka. Ne podrazumijeva udaljavanje od vlastite religije. Naprosto, bitno je naučiti se tehnici potpunog smirivanja i sjedinjavanja sa svim što nas okružuje. Meditacija može biti i potpuno odsustvo misli, može biti i molitva, može biti transcedentiranje svijesti u ekstremitete... varijacije su razne. Nema veze sa sektama. To je samo način kako da priđemo najbliže sebi. Vrlo koristan način.

Danas je nedjelja i ja nisam otkrila ništa novo. Samo sam ponovila sve ono što je već poznato, ali mislim da nije naodmet. Ima tu još dosta nepomenutog, pozitivan stav, osmjeh, druženje, porodica, muzika... Svi dobro znamo šta je to što nas čini bistrijim i boljim. Ali, ponekad to zahtjeva određeni trud. Izbjegavanjem tog truda, činimo sebi ustupke, ugađamo sebi i trasiramo put za brže propadanje. Ono što je važno je da je taj „trud“ koji nam iz pozicije nedjelovanja izgleda kao „teški rad“ , zaprovo najčešće potreban samo na početku. Kasnije, sve ove dobre navike idu same od sebe, i pričinjavaju nam radost. Rezultat koji dobijemo čini svaki trud svrsishodnim, a to je i suština našeg postojanja.

Kome odgovara ovakvo stanje?

Napraviću mali iskorak u svom blogovanju, u odnosu na započete teme.  Jer mislim da je važno. Jer mislim da vrijeme ne radi za nas. Jer sam zabrinuta.

Kud god da krenem, šta god da podržim – udarim u netransparentnost.

Moj utisak je da se ovom narodu (narod u smislu građani = birači = poreski obveznici) ništa ne objašnjava. Samo nam se serviraju konačna rješenja, koja ne djeluju uvijek logično. A ono što je u tom slučaju logično je da će isti taj narod ( izmučen raznim prevarama, nepravdama, zavjerama) zaključiti da je u pozadini svega opet neka korupcija. Lična korist. Jer, ako zajedničke ne vidimo – mora da je lična. Što bi se nešto radilo, ako za nekoga nema koristi? 

Tri su elementa društva prepoznata kao pokretači razvoja: intelektualci angažovani od države i kompanija, političari i intelektualci frilenseri.

I pričaju, da citiram jednu koleginicu, kao razvezani zvončići. Odaju utisak kao da su u stalnom sukobu i negiranju. A ono što presuđuje je uvijek raspodjela moći.

Može li se ovo promijeniti? Može li se napraviti zajednički front svih kojima je stalo da ovoj zemlji i njenim građanima bude bolje? Može li postati zajednička obaveza da se u ovoj zemlji živi bolje? Ili nam oni koje smo rodili nisu dovoljan motiv?

Ako se ovo ne promijeni, moja je generacija uzalud živjela. 

Crveni i plavi ventili

Rasplet slučaja iz prethodnog posta je očekivan. Ali nije zgoreg ponovo sve to  pomenuti, jer se apsurdi umnožavaju, i treba ih ako ništa ono bar glasno izgovarati, da nam ne pređu u naviku i ne počnemo ih posmatrati kao normalne događaje. Jer oni to nisu. Ima kvaka. Uvijek ima kvaka, ali je tako dobro zapetljana, da je lakše platiti nego otpetljavati. Pretpostavljam da je to ono na šta su gradske vlasti računale. Ovaj put se dobro zapetljalo u vodoinstalatersku kučinu.

Dakle, topla voda se naplaćuje paušalno prema prošlogodišnjem utrošku, a onda se na kraju godine očita, pa ako bude manje – nikom ništa (nije zabilježeno da se račun umanjio, ako nekom jeste, neka mi javi), a ako je više, onda se to plati u sljedećem računu, i obračuna se novi paušal za narednu godinu.

Pri tom, „toplu vodu“ naplaćuje vodovod odvojeno od hladne, iako je to za njih svakako voda, i oni je isporučuju hladnu, a zagrijavanje vode naplaćuje toplana.  Zagrijava se u podstanici u podrumu. Eto, barem imamo polaznu tačku.

Izvor: beodom.com

Ostaje pitanje, zašto su stanari moje zgrade u prošloj godini drastično podigli, da ne kažem udvostručili svoje higijenske standarde? Ili je neko kupio bebu slona? Ni jedno ni drugo. Odgovor je jednostavan i leži u činjenici da je podstanica dotrajala, i da je počela da se kvari. Regularno, jednom godišnje, prvog vikenda jula, bio je redovan remont, i tad nismo imali toplu vodu jedan dan. Međutim, prošle godine se to dešavalo nekoliko puta. Plus radovi na mreži grijanja, kad se takođe ispušta voda iz sistema i nakon popravke puni i zagrijava nova.

Po nekom pravilu koje nigdje ne piše, vodu koja se potroši za remont (a vodovod kaže: mi je moramo nekom naplatiti! ), trebala bi platiti toplana. Eto vica! Naravno da je ne plaćaju, niti postoji mjerni sistem da se utvrdi koliko vode troši toplana za remont podstanice. Pritom, moja zgrada ima 6 ulaza pokrivenih tom podstanicom, ali troškove vode istočene u radovima na podstanici  plaća samo naš ulaz, jer je fizički smještena u našem podrumu. Štaviše, ako bih ja na primjer mijenjala radijator, trebala bih toplani platiti nekih sto pedeset evra kao troškove ispuštanja vode iz sistema. Punjenje nove vode u sistem bi, naravno, platili stanari kroz račun.

Dakle, današnji slučaj. Topla voda nestala juče popodne, i kako je nije bilo ni jutros, a remont nije najavljen, slutilo je na kvar. Da ne pominjem posebno kako mi je izostalo jutarnje tuširanje, pa sam, ovako parcijalno zaprana i ispljuskana hladnom vodom bila baš naoštrena za razgovor sa nekim JP.

Počinjem od Toplane. „ Da, imali smo već prijavu, evo sad ću zvati koleginicu ...Koleginica kaže da su naši ljudi bili tamo juče i da je temperatura  izmerena u kotlu  pedeset stepeni što je u redu. Ako je nema u stanovima to su neke druge instalacije, zovite toplanu Zemun".

Zovem toplanu Zemun, i opet čujem istu priču o fantastičnih pedeset u kotlu, ali i to kako je dobra vijest za nas da ćemo u avgustu dobiti novu podstanicu! ( Već računam koliko će to biti dodatnih litara te vode od pedeset stepeni na računu ). A to što nema tople vode u stanovima, pa, ona je baš začuđena, ali evo, sad će zvati poslovođu toplane Galenika da pošalje ljude…

Sad već počinje da me plaši ta hijerarhija u toplanama, pa da ne bih došla do Pere Ložača, zovem predsjednika kućnog savjeta iz prizemlja.

„ Da, bili su juče, radili su nešto, izgleda da su opet zaboravili da odvrnu ventile za toplu vodu, svaki put nam to urade“  (??) I zaista, zove me čovjek poslije pola sata, kaže, evo bili su, zaboravili su da odvrnu  ventile juče popodne.

Znači u kotlu pedeset, ali Access Denied.

Budući da sam se tu tek razgoropadila ( hendikepirana sam što sam na poslu a ne tamo, da se uživo poslužim srpskim jezičkim koloritom),  zovem opet „drugaricu“ u zemunskoj toplani, da joj kažem da je ta njihova ekipa zaboravila odvrnuti ventile. I da im to nije prvi put. I da imaju ISO9001. Priča je otprilike: „ Ali ne, nije to naša ekipa, to su komunalci, zapravo, te komunalne službe stalno rade nešto oko tih instalacija, i onda oni to zaborave“ Ja: „Ali, samo vi imate ključ od podstanice, znam da su stanari imali jedno vrijeme, prije dvije godine ste nam ga uzeli“. Ona: “Pa da, ali mi ga moramo dati komunalcima jer i oni tamo imaju neke instalacije.“ Ja: „Koji  komunalci?“ Ona: „Neke komunalne službe!“ . Ja: „ JKP? Vodovod?“ . Ona: „ Pa da, vodovod, kanalizacija, neko“ . Ja: „Pa i oni imaju ISO9001!? “ . Ona: „ Zvaću koleginicu da proverim…“

Nešto sam i ja ostala bez teksta, gubeći konce tih nekih koleginica, nekih komunalaca, nekih instalacija. Zamišljam da je spustivši slušalicu nastavila da pije kafu uz komentar: "Bune se nešto neki Zemunci."

Na kraju, ostavljam mogućnost da sve ovo nije tako. Da sam sve pogrešno razumjela. Ostavljam mogućnost čak i da imamo bebu slona u ulazu, a da su preduzeća koja pominjem potpuno opravdala plaćene sertifikacije. I da sam jako zla kad kažem da politika kvaliteta može biti opredeljenje, ali isto tako i samo mrtvo slovo na papiru. Molim da me se demantuje, da me se razuvjeri, to bi i mene obradovalo.

Kupam se u Evijanu - cijena, prava sitnica!

Definitivno spadam među poslušnije građane. Nisam baš ponosna zbog  te činjenice, ali moram priznati to. Da li zbog toga što sam i sama godinama državni službenik, pa su birokratske norme već počele da mi otupljuju slobodnu misao, ili sam naprosto poslušna osoba .. ne znam, nešto ima.

Bunim se ja, ali moja buna je više u formi bijesnog recitala koji izdeklamujem (obično tamo gdje „nisu nadležni“ ) , ili literarnog iživljavanja u vidu mejla , pisma, ili nove forme koju upravo čitate.

Dakle, otvorim sinoć račun Infostana, i što bi rekli: mal' se ne preturih! Deset 'iljada dinara!! Onako samokritična, ili uvjerena u dobronamjernost i nepogrešivost naših javnih preduzeća i pridruženih im službi, prva mi misao bi da postrojim moju malu kućnu zajednicu, i da metodom ribanja doznam ko je to koristio komunalne usluge preko svake mjere!

No, kako nikog ne bi osim mene ( ne znam ni što se plaća stanarina, kad bih za ove moje slobodno mogla plaćati i samo ležarinu/spavarinu), a ni ja se u stanu baš ne zadržavam, pogledah ja malo bolje šta sve to imam da platim, a čega dosad nije bilo. Razlika u odnosu na prethodni račun je više od dvije hiljade dinara, što odgovara otprilike gorivu za 15 dana, dva mjeseca mobilnog telefona ili solidnom kozmetičkom tretmanu.

Vidim dakle, da je razlika nastala na - vodi! Hladna i topla voda, potrošnja manja nego prošli mjesec, a cijena trostruka. Razmišljam da bi trostruko poskupljenje ipak trebalo biti nešto što se objavljuje? Za svaki slučaj provjeravam slavine i konstatujem da na njih i dalje ne izlazi zlatni prah, već obična hlorisana zemunska voda, koja je doduše bolja od one beogradske, ali vala ne tri puta! Pregledala sam sve što se sa vodom može povezati, uključujući i detaljni pregled jedne jedine sobne biljke koju imam, ali od trostrukog benefita ni traga. Sjetim se onda kako sam jednom pila preskupi Evijan, i da nikakvu razliku nisam osjetila. Jedino da je to.

Zovem jutros Infostan, i poslije milion pokušaja dobijam vezu. Objašnjenje je da je „izgleda“ došlo do greške, ali da oni nemaju ništa sa tim, već će reklamaciju uputiti Vodovodu. U međuvremenu, račun treba da se plati, jer rješavanje te reklamacije može potrajati i do 6 mjeseci (!?) . Kad bude riješena, ako se ustanovi da su naplatili više (AKO???) , biće mi umanjen neki naredni račun.

Izvor fotografije:  rtv.rs

Pitam, šta ako se sad svaki naredni mjesec ta greška bude ponavljala…ali moja sagovornica je već iznervirana što jutros svi zovemo nju, kad je u pitanju voda, ta oni su samo objedinjena naplata!!

Dakle, draga državo, grade, javni sektore, ko god, jedino što o tebi zasigurno znam je da se izdržavaš od mojih davanja, i da se ni o kakvim pozajmicama nismo dogovarali!! A ako je greška, a bilo je takvih grešaka i ranije, nije mi jasno kako se to greška nikad ne desi da se obračuna manje, već po pravilu uvijek više. Računarski programi su neosjetljivi na veličinu broja, oni samo rade računske operacije koje im se zadaju. Pa kako to da se greškom uvijek multiplicira neko sabiranje ili množenje, a nikad oduzimanje ili dijeljenje?

Da li je RL zaista s druge strane vrata?

Svakom od nas se ponekad desi da poželi da zatvori naloge na društvenim mrežama. Razlozi su različiti. Kad neko najavi nešto slično, iskusniji mu kažu: Pusti, iskuliraj malo pa se vrati, svi smo to imali!

Poneko zaista i zatvori vrata digitalnog i otisne se u realni svijet, argumentujući da je to "pravi" život.  Ali, da li su ta dva svijeta baš toliko različita, i da li je sve baš tako crno-bijelo?

Postoji mit da su ljudi pojavom Interneta i socijalnih mreža promijenili svoje osobine i ponašanje. Postoji takođe drugi mit, a to je da se na socijalnim mrežama može vidjeti kakav je ko u stvari. Oba mita su jednako netačna, a ja ću se ovom prilikom pokušati osvrnuti samo na neke aspekte

To što ja sebi dajem za pravo da se izjašnjavam o raznim socijalnim temama i što pritom mislim da nije loše da čujete moj stav pravdam činjenicom da sam ja roditeljsku kuću napustila poslije osnovne škole, da sam jako željela da se osamostalim, i da sam to jako puno platila.

Đavo nije pametniji jer je đavo, već jer je stariji :)

Počela bih konstatacijom da iako je upravo racio ono što ljudsku vrstu izdiže iznad ostalih vrsta na planeti, ljudi se uglavnom ne ponašaju racionalno. Druga stvar koja nas izdiže je sposobnost kreativnog razmišljanja. Ali, mali broj ljudi ga zaista i koristi. Spremniji smo da se ponašamo po naučenim obrascima. Civilizacijski pomaci i razvoj društva ( kao i ratovi i destrukcije) zapravo su uvijek inicirani djelima pojedinaca. Ostatak (većina) iz različitih razloga prihvata i slijedi servirane ideje.

Druga važna stvar je fenomen da ljudi izbjegavaju rizik izbora, ako na to nisu primorani. Ovo nije neminovno loše, jer obezbjeđuje određene istorijske kontinuitete religija, jezika, kultura. Istovremeno, pruža velike mogućnosti manipulacija, što je istorija i pokazala. Činjenica je da, idući kroz život, zapravo „čekiramo“ niz „default“ opcija koje nam se nude, jer nas oslobađaju obaveze da o toj odluci razmislimo i da je formulišemo. Difolti su se pokazali kao dobri za većinu, pa što ne bi i za mene. Nadalje difolti obezbjeđuju bitisanje u svojevrsnoj kolektivnoj zoni komfora. (Istraživanja na temu bihevioralne psihologije Dan Ariely)

Na Internetu je sve to isto, samo brže. Doslovno čekiramo „Default ( recomended)“ i idemo dalje. Što opet nije loše, ako gledamo kroz prizmu izjave „Tehnološka dostignuća služe čovjeku i treba da rade sve ono što najbolje mogu, da bi čovjeku ostalo vrijeme da on uradi ono što može najbolje“.

Budući da nemam ambiciju (ni znanje) da razradim ovdje sve ove teme, ja ću samo da ih „načnem“ . Socijalne mreže. Svijet se iz realne, opipljive i fizičke sfere premjestio u (ne)realnu, virtuelnu.. Da li baš? Prestajemo li da postojimo kad uplovimo u svijet socijalnih mreža? Zapravo ne. I dalje smo mi, samo nam se manevarski prostor proširio. Ne moramo da se bavimo stvarima koje uzimaju puno vremena, a suštinski su nebitne (spremanje, transport, izlazak, prilaženje i ostavljanje utiska) , već se bavimo samo suštinom, a to je komunikacija. Zamka je što kad iz malog pređemo u veći prostor, težimo da ga popunimo (posebno žene), pa se tu nađe i nepotrebnih stvari (u rječniku komunikacija takozvane „gluposti“).

Da sve nije tako idealno, govore sljedeća otkrića naučnika koji se bave sociologijom i psihologijom interneta (John Suler, Ph.D, MarthaStout Ph.D.): Na internetu se možeš pretvarati da si neko drugi, nema osjećaja da je onaj sa druge strane isto ljudsko biće, pa se aktiviraju određeni manipulantski porivi , i na kraju, imaš određenu sigurnost da za loše poteze nećeš biti kažnjen, jer fizički nisi u dometu. Nadalje, to je komunikacija koja isključuje neverbalni aspekt, i zato lako dovodi do nesporazuma. Ovo se pokušalo prevazići upotrebom emotikona, ali nažalost, postoji struja koja ih nepravedno osuđuje kao ne-kul, ili gej, što kod trendsetera uzrokuje njihovo izbjegavanje.

Druga činjenica je da se ljudi ne odriču obrazaca iz djetinjstva, samo ih vremenom pakuju u društveno prihvatljivije forme.  S tim u vezi , hoću da pokažem da maloprije navedeni fenomeni nisu prouzrokovani pojavom Interneta, već je Internet samo omogućio da oni postanu vidljiviji.

Sjećam se iz djetinjstva, jedna od omiljenih igara nam je bila da odemo na telefonsku govornicu, pozivamo slučajne brojeve, i „zafrkavamo“ nepoznate ljude. Koliko nam je to bilo zabavno ( i „potrebno“ prevedeno na jezik ekonomista) , govori činjenica da smo za to trošili džeparac. Znači, za istu stvar, (a koja je forma društveno neprihvatljivog ponašanja) koju sad Internet nudi da radiš iz pidžame i besplatno, nekad si bio spreman i da ideš par kilometara do govornice, i da je platiš. Što se tiče manipulacija, da prvo nešto pojasnim. Ovdje spada sve od šale na nečiji račun, preko provokacija raznog intenziteta do zlostavljanja. Tu ne postoji realna skala, korak se mjeri koliko stepenom agresivnosti napadača, toliko pragom tolerancije žrtve, a ne apsolutnom vrijednošću. Kod nižih vrijednosti na ovoj skali dolazi do najviše nesporazuma, naizgled je poštenije reći da je subjektivni doživljaj žrtve mjerodavniji, ali što ako je to za onog sa druge strane samo obična šala, ili čak njegov način uspostavljanja kontakta?

Spektar „zabranjenih“ postupaka koje smo skloni preduzeti kad postoji šansa u odsustvo kazne takođe nije ekskluzivitet socijalnih mreža, već samo još jedna forma ponašanja. Radili smo to u djetinjstvu, radimo to i sada, u saobraćaju, na poslu, prema partneru...

Manje više sve je isto, samo što je na manji prostor stalo više ljudi. Zamislite 1000 ljudi na jednom mjestu gdje svak naglas izgovara ono o čemu razmišlja!? Socijalna mreža je isto to, ali bez tona. Protivnici su pokušali da naglase koliko je to štetno za mozak i psihu. Nisu u pravu, jer da jesu, većina bi nas do sad bila u ludnici. Ljudski mozak je sposoban da to isprocesira, i kod većine ljudi ovo ne proizvodi posebno negativne efekte. Svi mi imamo filtere, i sposobni smo da ih primjenimo. Bez obzira na ljudsku lijenost i sklonost ka biranju linije manjeg otpora, postoje biološki uređeni mehanizmi koji štite mozak od „pregrijavanja“ . Da parafraziram: zaboravljanje je difoltna opcija, a pamćenje radnja. Prevedeno u jezik Tvitera, na primjer, čitajući lajnu mi ne pokrećemo misaoni proces za svaku rečenicu, niti donosimo odluke.  Zapravo, svi već imamo određene preference, markere u mozgu koji označavaju naša interesovanja, i pročitano će se ili „zakačiti“ za neku od tih markacionih tačaka (što izaziva osjećaj prijatnosti i pripadanja), ili propasti u zaborav. Može nam se desiti i da je mišljenje krajnje suprotno od naše preference, i tad će biti primjećeno, i izazvati neprijatnost, možda i nagon da se pobunimo. Ali, ovo je već pitanje zrelosti – jer po istom mehanizmu onda bi trebali nasrnuti na svakog ko u gradskom autobusu ili na nekom skupu izgovori nešto što vrijeđa naša uvjerenja.

Da ne zaboravim da pomenem jednu naučno ispitanu činjenicu: Od 25 ljudi, jedan je sociopata, nema savjest, ukratko (MarthaStout Ph.D.). Od 100 ljudi, jedan je psihopata, nema ni savjest ni empatiju ( Dr. John Clarke) . Nadalje, istraživanja govore da i jednoj i drugoj grupi pripadaju uglavnom ljudi visoke inteligencije. Od Stare Grčke do danas, ovo se nije promijenilo. Ljudi su isti, odnosi su isti, ponašanje je isto. Mijenjaju se samo gedžeti. Ovo treba imati na umu, i samim tim ne očekivati da se ostali ponašaju u skladu sa normama koje svako od nas postavlja. Niko od nas nema tapiju na moral niti na bonton socijalnih mreža. Neka ekstremna ponašanja su naravno sankcionisana, ali ostao je veliki prostor za iskazivanje osobenosti. Kao što pomenuh maloprije, potencijalno opasni pojedinci su ujedno i vrlo inteligentni, i neće dozvoliti da pređu granicu koja ih vodi u sankcije, i lišava ih zabave. Jedino što svako od nas može je da prestane da bude zabava za takve. Jer, isto ono što Internet nudi njima, nudi i nama. Jednostavnije se skloniti od ovakvog sociopate nego onog iz realnog života. I psiholozi na temu „komunikacija i konflikti“ kao krajnje rješenje sugerišu fizičko udaljavanje, napuštanje prostora konflikta.

Ja sam u životu upoznala jednog sociopatu. Dobro, više njih, ali jedan je baš ekstreman primjer. Momak izuzetne inteligencije, koji ti misao hvata u letu i obije je o zid. Njegov moto je bio: Volim da se igram mozgovima ljudi. Na pitanje čime se bavi, odgovarao je: Prevarama. I to je tačno. Policija je znala za njega, ali nikad nisu imali dovoljno činjenica. Bolnica je znala za njega, ali sociopata nije dijagnoza za liječenje. Najgore od svega je što, zbog nedostatka vaspitanja i loše uspostavljenog sistema vrijednosti, nije mogao podnijeti da mu se neko usprotivi ili mu nešto uskrati,  tad je reagovao brutalnim nasiljem. Ne znam da li je na socijalnim mrežama, ali mogu zamisliti šta radi ako jeste.

Druga grupa ljudi su željni ljubavi. Ni to nije ekskluzivitet Interneta, i ja za ovu grupu imam najviše razumijevanja. Ovo je velika tema i globalna pojava. Bitno je (ma koliko ružno zvučalo) da se dozira količina pažnje koja im se daje. U protivnom, naći ćete se zarobljeni u obavezi stalnog dokazivanja pažnje, i raskid komunikacije sa ovakvom osobom može proizvesti negativne posljedice; bićete osuti gomilom uvreda, salve patetičnih ubojitih strela osuće se na vas. Za njih se odnos kreira  u njihovim glavama, a svaki uzmak od onog što su zamislili tretiraju kao napuštanje i izdaju.

Treću grupu je nedavno opisala Ivana Momčilović pa se neću dublje baviti, osim što ću i za to dodati, da što je objekat distanciraniji od naše stvarnosti, tu su kočnice manje. Primjer za to znamo mi koji smo odrasli na moru, kako su po plaži domaći muškarci svih generacija prilazili strankinjama. I dok je popunjavanje prostora koječim ženski specijalitet, osvajanje žena i treniranje uticaja je muški. Od kada je svijeta i vijeka.

Još jedna grupa, a tu i sebe svrstavam, su ljudi koji nemaju potrebe da imaju tajne, niti zadržavaju bilo kakvu diskreciju. Ja volim rečenicu Ričarda Baha „Zapamti odakle dolaziš, kud si pošao, i zašto si stvorio zbrku u koju si i sam upao“  link, jer me ponekad podsjeti da sam, odlučujući se da budem iskrena, potpisala svojevrsni pristanak na sve što će mi se kasnije dogoditi. Ali isto tako, da sve to što mi se dešava ne treba da utiče na glavni smisao mog života (a to sigurno nije analiza toga šta ljudi na društvenim mrežama misle o meni). Ovdje bih preporučila ozbiljniju literaturu, Viktora Frankla, od njegovih knjiga čovjek zaista može da ojača.

Često pominjana riječ na Tviteru, „kompleksi“ je samo vrh ledenog brijega. Često se sve olako pripisuje kompleksima, ali zapravo se radi generalno o strahu. Ponekad se čini da je imperativ Tvitera biti pametan, načitan, lucidan, duhovit... i to mnoge tjera da pokušavaju biti ono što nisu, što će kad tad rezultovati frustracijom. Ali, ajmo iskreno, zar to u manjoj ili većoj mjeri ne radimo i u životu. Sa šminkom, garderobom, odlaskom na izvikana mjesta... krijemo se, zavlačimo i preoblačimo, jer smo duboko u sebi  svjesni jedne činjenice: Svijet nije sigurno mjesto. 

I još nešto: Ljudi generalno nisu humani. Egocentrični su. Možda sam vas sad zgrozila, ali sva naša spremnost da pomognemo uglavnom je u okviru zone komfora ili realizacija nekog cilja naše taštine. Ali i to ponekad donese rezultat, pa može ličiti na humanost. Stvar je u tome da ne treba očekivati previše. Zapravo, istina je da nemamo pravo da očekujemo bilo šta. Naizgled paradoksalno, ali ja i dalje mislim da su ljudi generalno dobri. Ne savršeni, ali dobri. Osim onih koji nisu. Njih moramo naučiti prepoznati i kloniti se. U svakom okruženju, s tim što je u elektronskom to malo teže. U tom slučaju, možda je najbolje parafrazirati i napraviti inverziju jedne poznate izreke, pa reći da je na Internetu manja šteta neopravdano se čuvati  jednog dobronamjernog, nego neoprezno propustiti u svoj svijet jednog opasnog.

Sve dosad napisano samo je mrvica u onom što bi se o ovom moglo reći. Cilj moje diskusije bio je da pokažem da se na socijalnim mrežema ne dešava ništa čega nema u životu i da gašenjem naloga i napuštanjem Interneta ne spašavate sebe od napada zlonamjernika. Definitivno, oslobađate sebi izvesno vrijeme u toku dana, što je vrlo bitno ako se bavite naučnim radom ili zarađujete novac dalje od kompjutera. U tom slučaju je „skidanje“ sa socijalnih mreža korisno.

Jednostavno, kao i kod svega u životu, bitno je čuvati se, pronaći mjeru i iz svega što se nudi izvući nabolje. Ja sam zagovornik društvenih mreža, jer smatram da je to mjesto gdje se može dobiti puno korisnih informacija, puno naučiti, o sebi, o drugima, o ponašanju i reakcijama ljudi izloženim različitim iskušenjima, a da se pri tom uštedi dosta vremena. I neću da završim sa uobičajenim savjetom „budi ono što jesi“ , jer znam da to niko neće poslušati. (Vrlo su mi zabavni upravo na Tviteru ti  instruktori za  „to do or not to do“ . ) Dakle, budite šta god vam se svidi,  i poštujte slobodu drugog  da odabere ono što mu se svidi.

Da li su poslije revolucija ljudi postajali srećniji?

Naučila me da su „mali ljudi“ najopasniji, jer nemaju šta izgubiti. I da je stoga čitava priča o proleterijatu velika laž. 

Istoriju moje, kao i svih porodica na Balkanu pisali su ratovi. Nikad neću saznati da li su moji davni preci došli u Vojnu Krajinu jer su više voljeli da budu vojnici nego ratari ili trgovci, ili je to bila neminovnost. Ali, to bivanje na vjetrometini nije ispisalo slavne stranice, već teške godine u kojima su preživljavale žene, žene sa dugim pletenicama niz leđa, u koje se svako jutro upliće nijema bol za izgubljenim očevima, muževima, braćom. Te kike su nas obilježile, takvu i ja nosim.

Postoji milion načina da se život oduzme, pa i najhrabrijima. Kriterijum odabira nikad neće biti jasan. Zašto mene Gospod tri puta mrtvu vraća na scenu, a mog brata uzima naprečac i nenajavljeno?

Imam tetku. Ne znam više da li mogu da kažem da je imam, jer samo diše i hoda nešto što više nije osoba, što ima njeno ime i lik, ali nje unutra više nema. Demencija. Ovom prilikom stajem na crtu svim stručnjacima koji tvrde da demencija nastaje usljed lijenosti mozga. Ta je žena govorila tri strana jezika, pročitala više nego što su mnogi vidjeli,  i ništa u našoj stvarnosti nije bivalo, a da mu ona nije nalazila ekvivalent u prošlosti. Ta je žena bila „doktor“ za revolucije. Ali, i kritiku revolucije je vršila na svoj neponovljivi, gospodski način.

Rat je dočekala kao jedna od jedanaestoro vlastelinske djece, gimnazijalka. Baka je bila mlinareva ćerka sa završenom djevojačkom školom, a djed je radio u Americi. Dolazio je svake godine, i ćerkama kupovao šuštave haljine za Božić. Došao je i te 41. da ostane, da dočeka rođenje još jedne ćerke, i na šesti dan njenog života vlastitu smrt od ustaškog noža. Otišlo je sve muško tada, osim mog oca, koji je bio mali sa plavim loknicama, i ko zna kako, zločinac je pomislio da je djevojčica... Plamen je progutao sve, a ono što je ostalo rasparčaće 45. drugovi i drugarice... Poslije toga će se, kao po nekom usudu, u našoj familiji rađati i preživljavati samo ženska djeca.

Tetka. O njoj pišem. Mene je podigla do škole, jer sam se rodila u nezgodno vrijeme maspoka, a ona se tad penzionisala. Mislila je da treba da pomogne mojim roditeljima koji su učiteljovali po selima Dalmacije da stanu na noge. Nije imala svoje djece. Njoj mogu da zahvalim što sam ovakva. Šta god to značilo. A značilo je da prema svijetu imaš diplomatski stav, da ga prihvataš i slijediš bez padanja u vatru (ovo nisam nikad naučila), a da u sebi nikad ne izgubiš ponos i svijest o porijeklu. I da učiš. Da se vladaš gospodski i otmjeno. Naučila me da su „mali ljudi“ najopasniji, jer nemaju šta izgubiti. I da je stoga čitava priča o proleterijatu velika laž. Kad sam je kasnije pitala zašto je onda ona bila u partizanima i kasnije u partiji (u ratu je završila učiteljsku školu, i kraj rata dočekala kao partizanski učitelj), rekla je: Pa inače bi nas sve bili postreljali! Kakvo je to postrevolucionarno društvo koje strelja školovane žene koje su u ratu ostale bez svih muškaraca i bez sve imovine, i šuštave Božićne haljine zamijenile plavim keceljama i nadničarile? Tetka je prošla pakao partije (njene riječi) , udavala se za jednog „komesara“, trpjela i nasilje, za dlaku izbjegla Goli Otok ( sve se dešavalo u sat vremena, govorila je, ako na vrijeme nisi maknuo Staljinovu sliku, za koju su te ranije hapsili ako je nisi imao), a sve to da bi sestre i moga tatu školovala i izvela na put. Uspjela je.

Njihova majka, moja baka, ikona mog djetinjstva, tiha žena u crnini sa uredno zavijenom pletenicom oko glave ispod crne marame, bila je žena koja je kraj drugog rata dočekala kao udovica sa djecom u neopisivom siromaštvu, odbila da se učlani u Zadrugu, i zasukala rukave svojih bijelih ruku koje su dotad držale samo iglu i knjigu, i podigla je tu djecu. Svašta je znala, ta moja baka, bila je moja enciklopedija pravoslavlja, iako je, po vlastitom priznanju, stalno bježala sa časova vjeronauke. Živjela je 95 godina, odnio je posljednji rat, i iako u tim godinama, nije umrla od starosti, nego od tuge.

Tetkino srce je i to izdržalo. Ponovo naše kuće u plamenu, ponovo oteta zemlja i šuma koju su godinama kupovali nazad, zbjegovi i kolone, a onda rasuta porodica, smrt mog brata, bolesti... Išla je od grada do grada po bivšim republikama, tješila, mirila, pomagala, sahranjivala...

Mozak nije izdržao. Ne zato što je bio „lijen“ kako kažu doktori, već što je bio pregrijan i prenapet. Trebalo je sve to složiti i živjeti sa tim. Trebalo je imati sto lica da bi se preživjelo, trebalo je progutati milion riječi i suza, i ostati pribran, znati pravi odgovor. Ona se žrtvovala da bi mi mogli reći što mislimo i osjećamo. A kakvo je čudo ljudski mozak, i šta sve život utisne u naš um!  Kako se njena bolest razvijala, pratili smo svojevrsno „odmotavanje“ istorije, i saznali puno toga što nije rekla ranije. Ili jeste, pa nismo primjećivali, zauzeti odrastanjem. Prošli smo kroz ratove i požare, „sahranjivali“ smo „sav onaj narod“ , bili raspoređeni u „odrede“, gledali smo u tim očima koje se gase napade straha, neopisivog straha. Iako nije tačno znala ko smo mi, čitavo njeno malo tijelo bilo je u grču napora da nas zaštiti, spasi od nevidljivog neprijatelja, kog je samo njen um prepoznavao, ili tek naslućivao.

Rekla je jednom: Komunizam je fabrikovan da uništi pravoslavlje. Lenjina su u blindiranom vozu preko Njemačke u sred rata odvezli u Rusiju! (ovo opisuje i Gatalica u romanu Veliki rat)

Tetka ne poznaje više nikog od nas, ali se i dalje obraća sa: Izvinite, gospodine/gospođo, podsjetite me, ko ste vi?! Nekad sam razmišljala kako ne mogu zamisliti život bez nje, a sad želim da se što prije smiri. Kad bih mogla samo na momenat da doprem do nje, da joj kažem da ne treba da se  plaši, da smo dobro, i da joj niko od nas ne zamjera što nije uspjela da nas zaštiti od revolucije. 

Moj pokojni brat i ja, 1975, u srećna vremena kad smo bili smiješno sigurni da se ništa loše ne može desiti.

Izvor: Privatna arhiva porodice.