2.12.16

Jesenja pjesma

Priznaj, ipak, bila sam fina.
Rekla sam: Lijepa je jesen.
Nisam ti pričala kako kad ode lišće
moje se priče drhteći golišave
iz kratkog dana u hladne noći na prstima promrzlim iskradu.
A ja ih tražim da ih napišem, pa se predomislim i zaključam ih.
Rekla sam: Snijeg će, bijelo će i čisto.
Nisam ti pričala kako me tragovi u snijegu
u nedostignuto i nedosanjano vode, a nikad ne odvedu.
Rekla sam: Gladna sam.
Donio si kestenje.
Rekoh hvala, a u mojoj glavi su odzvanjali davni kestenovi udarajući u pločnik,
jedne jeseni kad sam djetinjasto mislila da se ništa ne može pokvariti.
Ćutala sam. Bolje da misliš da sam fina.
Rekla sam: Lijepo pričaš.
A molila sam Boga da ne otključaš moje promrzle priče
I otišla sam.

Dok sam još bila fina.


29.11.16

Bez vremena

Ona je jedna od onih što čitaju u metrou. Dok sjedi pored mene nagnuta nad knjigu kosa joj zaklanja lice, a kažiprstom prelazi po stranici. Ponekad odigne glavu, i pogleda u zamišljenu daljinu, ili pogleda u mene, mada više kroz mene, ali ja uhvatim taj osmjeh. Ima te neke male ručice, ljudi, koliko volim te njene male ručice sa uvrnutim prstenjem. Dok ona čita ja se zabavljam prateći vijuge tog neobičnog prstenja. Ponekad ako se stakla zamagle nacrtam nešto na staklu, a ona, kad digne glavu da pogleda u zamišljenu daljinu, nasmije se mom crtežu. Ona ima i mala stopala u neobičnim retro čizmicama, i ta stopala volim. Način na koji skupi koljena, razmakne pete i spoji prste.

Da, mi putujemo istim metroom na posao. Doduše, ne u isto vrijeme, ja idem malo ranije. Zapravo, ja idem dosta ranije, ali jednog dana sam kasnio i tad sam je vidio, sjela je pored mene, čitala i pomerala taj divni prstić. Izašla je prije mene.

I nije važno što više nikad nisam uspio pogoditi vrijeme da se ponovo sretnemo, ali vidio sam istog tog čovjeka kome se obratila kad je izlazila. Mi smo se takoreći upoznali preko tog čovjeka. Tad je ona prolazeći ka izlazu rekla nešto kao “izvinite”, a onda sam ja drugom prilikom istom tom čovjeku rekao “izvinite” i to je ta veza. Mi putujemo istim metroom, u istom prostoru smo ona i ja, svako u svom trenutku, ali mi smo zajedno, ja svejedno vidim prstić na stranici knjige i te retro čizmice, znam da gaze istim ovim podom metroa prema izlazu kuda i ja svako jutro prolazim. A ona se svako jutro nasmiješi u mom pravcu. I kad nacrtam sunce na prozoru znam da će ona da ga vidi gledajući u zamišljenu daljinu. Ja gledam u njenom pravcu ona u mom i u nekoj dimenziji bez vremena mi se gledamo čitavim putem. Mi dijelimo sav ovaj prostor, dimenzija vremena ne postoji za nas. Mi imamo toliko zajedničkog da ne mogu ni zamisliti da volim neku drugu. To sa vremenom je nevažna sitnica, vrijeme je ionako izmišljeno, štaviše, možda bi poklapanje te precijenjene dimenzije sve pokvarilo.

 Foto:martiniandmore.com

22.11.16

Ako ti budu pričali o meni

Draga Doroti,

Dobro si primjetila diskrepancu između mojih savjeta tebi, i onoga kako ja živim. Rekoh „savjeta“ iako ne mislim zaista da ti dijelim ikakve savjete, nego eto, nekad zbog manjkavosti jezika upotrijebimo i neku riječ koja nije najbolja. Ali, razumijevanje se ionako odvija na dubljem nivou od verbalnog, pa se ja za to da ću biti pogrešno shvaćen ne brinem, kad si ti u pitanju.

Ono što govorim tebi je dobro za tebe, pa makar ja u svom životu ne postupao tako, jer ljudi ponekad iako vide koji je put bolji, ipak ga ne izaberu, već krenu za nekim drugim pozivom, makar znaju ili bar slute šta ih tamo čeka. Ja sam ti, mače moje, kao Odisej, ali ne onaj opjevani, junak, već pravi Odisej, koji je otišao da se zabavi ostavivši ženu da se sama bakće sa ovozemaljskim problemima. Sjetim se pritom Ivana Slamniga i njegovog romana Bolja polovica hrabrosti. Stvar je u tome da je ponekad i za bijeg potrebna hrabrost, a ja bježeći od svakodnevnice u vidu kupaca, dobavljača, knjigovođa, poreznika ugovora, računa za telefon i struju, i ostavivši sve to ženi (sad vidiš da prava Penelopa nije imala nikave prosce, već samo daveže koje ti navedoh), odoh putem istraživanja šta sve može da se desi i gdje još može da pođe naopako kad si jako gladan. Svega. Pa i  grešaka.
Ovim se ne pokušavam unaprijed opravdati za sve loše što ćeš možda čuti o meni, jer ja ti ne bih ni pisao da nisam siguran u tvoje razumijevanje. Od svih ljudi koji su u stanju da prihvate, ti si u mom iskustvu najdalje dogurala. Svaki put kad se smučim sam sebi (a vjeruj mi i to se dešava), ja se samo sjetim tvojih crnih očiju nesposobnih za bilo kakvu osudu. Ostani takva i ako čuješ da me život negdje kaznio, jer je to možda baš ono što tražim.

Želim ti neko dobro sidro i osunčanu luku. A ako baš ne možeš tako, onda barem mirno more i dobar vjetar. Razmišljao sam i ovo da li da ti kažem, pa ipak hoću, iako mi nećeš vjerovati nego ćeš ići provjeriti. Čarobnjak, kad ga nađeš, a hoćeš, ti neće reći ništa što već ne znaš.

U zdravlje!


Dragi S.

Vidim da si dobro, jer ti si jedan od onih kojima je od bonace muka. Sjećaš li se kako si mi jednom rekao da ponekad kad pričam, kao da mi kockice leda izlaze iz usta. Ja sam rekla, izvini ako me tako doživljavaš, nije mi namjera, a ti si odgovorio: ne, to je sjajno, zamišljam kakva vatra mora da je unutra kad su je u toliki led morali okovati.
Dakle, ništa sidro, ništa mirno more, dok vatra ne pronađe svoj put. Ili ja nju ili ona mene. Oslobađanje vatre ide sporije nego što sam se nadala, pa ću te možda razočarati ako te zamolim da i ti, ako čuješ da me život negdje kaznio, ostaneš miran i vjeruješ da sam možda baš to tražila.

Zašto te čudi moje prihvatanje, pa ja se divim svakoj travci, listu, leptiru, za mene je svijet u svakom trenutku savršen, a propadanje je dio toga, ni dva lista ne žute na isti način, pa kako bi dva čovjeka koji su daleko savršenija forma, propadali na isti način. Neće se izvući niko od nas u ovom fizičkom svijetu, i to je ono što pokreće. Ništa ne čini čovjeka toliko živim kao svijest o smrti, sto puta smo se složili.

Ovo ne znači da ću tvoje savjete (ajmo reći upute) zanemariti, o ne, ja sam svjesna vremena, i rado ću popuniti sliku svim kockicama koje mi daješ, ali do završne ima još puno da se uradi.
Hoćemo li imati naše slike gotove za ovoga života? Hoće li doći čas za posljednju kockicu, onu na kojoj se kaže: to je to? Ne vjerujem. Ne bi ni imalo smisla. U tom slučaju Bog bi bio jedan jako dosadan lik, i razočarao bi me jako.

To za čarobnjaka je dobra vijest. Drago mi je što imaš toliko povjerenja u mene.

Iz srca, Doroti.


10.10.16

Šta sve možete izbjeći ako odmah odbijete

Utorak:
-          Dobar dan, gospođa Neda? Kako ste Nedo, šta radite?
-          Upravo sam došla s posla. (To je ono što sam rekla, a ono što sam htjela reći je: što te briga!)
-          Ja sam Milica iz preduzeća XYZ (konspirativno ime, vele ne smije se javno pljuvati), vaš broj mi je dala vaša koleginica, ona je pogledala našu prezentaciju ...
-          Nisam zainteresovana
-          Ali onda vaša koleginica ne može učestvovati u našoj nagradnoj igri (LAŽ 1 – nije bilo nagradne igre)
-          OK, recite, ali brzo. Hoćete da pustim nekog u kuću radi prezentacije?
-          Radi se o proizvodu protiv alergija (LAŽ 2 – ispostavilo se da se radi o usisivaču, a da mi je to odmah rekla, završile bismo brže). Treba nam samo 15 minuta (LAŽ3) , kolega student je sa Altine (LAŽ4) , pa bi značilo i za njega ...
-          OK, kad je student, ali ja sam zaista u škripcu s vremenom...
-          Može li večeras?
-          Naravno da ne! Recimo petak. Ali samo 15 minuta.
-          U redu, zovem vas ja u četvrtak ...

Srijeda:
-          Nedo, kako ste?
-          Nikako sad kad si me digla od stola. Ko si ti?
-          Milica iz firme ...
-          Milica koja je trebalo da me zove u ČETVRTAK?
-          Joj, izvinite, trudna sam pa ... sve mi se pomešalo...
-          Milice, neka tvoj kolega dođe u petak, ja ne kršim dogovore. I Milice ... Ne želiš da me pozoveš SUTRA PONOVO!!!
-          Dobro, dobro...
-          Milice? ...      Ja nemam namjeru da dajem tom vašem kolegi nikakve brojeve telefona, da budemo jasni.
-          Ne, ne naravno, to samo ako želite da učestvujete u nagradnoj igri! (LAŽ5)

Petak:
Ulazi momak sa dvije ogromne kutije. Student, ok. Počinjemo nevezanu priču, i tu mi on ispriča kako se prosto zaljubio u marketing, i kako je ova firma nešto najbolje što mu se desilo u životu. Na to mu ja odgovorim kako prezirem takav marketing, i protivnik sam bilo kakvog uticaja na ljude zloupotrebom njihovih slabosti, i kako je prvo i zadnje što sam tako kupila bio Kirbi kog sam prodala za 150e.
- Platili ste Kirbi 2000e i prodali za 150?? Kako, zašto?
- Zato što stvari vrijede onoliko koliko je neko spreman da plati kad ih izneseš na slobodno tržište, a ne onoliko koliko ti kaže trgovački putnik koji ti ga donese u stan i ispriča ti bajke.

Pametnom bi ovo trebalo biti dosta. Ali ne i ovom momku. Jer, on je sav važan, u košulji je, iako je napolju kiša, jer, firma mu plaća taksi ... i sad tu još gomila privatnih detalja koje baš i nisam morala čuti. Iako sam bila riješena da ne gledam nikakav proizvod, već samo da, ako treba potpišem da je bio na prezentaciji i ispratim ga, vidjela sam da postoji samo jedan način da prestanem da slušam o njegovom privatnom životu, ciljevima i strahovima...

-          OK, ajde raspakuj to da vidim šta si donio. Pritom, nadam se da si shvatio da je ovo mali stan i da ja ne namjeravam da ukrcam TO ovdje, čak ni da mi ga pokloniš.

Ali ne. Najprije mi otvara neku fasciklu sa plastificiranim stranicama koju gledaš iz njegove ruke, i kreće priča o preduzeću sa sjedištem u Njemačkoj, 10.000 radnika, jedinstveni patent, sertifikat .. Pomislih, Bože kako su svi isti, već 30 godina niko da smisli nešto originalno. Čak im i te facsikle iste. Kreće raspakivanje, i pomalja se – usisivač. Klasični R2D2 oblik, usisivač na vodu.

-          Meni je tvoja koleginica rekla da je to neki uređaj za alergije?
-          Pa imate li alergije? Ili još bolje, astmu?
-          Za koga je bolje?
-          Ma, ne, mislio sam...izvinite, ali danas svi imaju problema .. Recite mi, kako održavate stan?
-          Žuti karton. Vidiš li ti koliki je ovo stan? 47 kvadrata. Od toga, a da nije pod stvarima ima oko 15. Održavam krpom.
-          Saginjete se i sve brišete?
-          15 kvadrata? Šališ se? Pa to mogu i tuferom da očistim. Ajde, ubrzaj priču.

Ovdje kreće tehnički sumnjiva i neubjedljiva priča o revolucionarnom motoru na principu centrifuge, jedini proizvod koji ne rasipa prašinu nego je svu davi u vodi ....pa specijalni točkići, a ja sad neću daviti s tim, ako vas pozovu odazovite se, možete čuti uživo. Šalim se, nemojte za živu glavu!

-          OK, pošto zaključujem da to čudo košta barem 3 soma evra (ovdje mu je faca bila kao da košta i više), koliko bi koštalo da vaša firma pravi motor za, recimo kombajn?
-          Donesite mi vode u ovoj posudi, evo ovde do crte. (Još me šalje po vodu u rođenoj kući)
-          Evo, samo požuri. Ja ti fino kažem da ja to neću kupovati, jer me ne zanima usisivač.
-          Evo, ako uključite samo ovako, bez creva, onda vam pročišćava vazduh u stanu.
-          Zajebavaš me??? Ja imam 4 prozora s jedne i 3 sa druge strane stana, pravim promaju kad oću!
-          A zašto nećete kupiti? Imate kredit za stan?
-          Imam kredit za stan, ali ne bih ga kupila ni da imam punu slamaricu keša. Nastavi, ili sastavljaj to.
-          Pa kako čistite, zaista?
-          Tako što mi dođe žena, donese Rainbow i takve munje kao to tvoje što je neko prevario da kupi, i ja joj platim da očisti. Pukla pare na te gluposti, pa sad treba da čisti tuđe stanove 150 godina da povrati pare. Izračunale smo.
-          Ali, verujte mi, to nije očišćeno. Ja sam moje krevete čistio sa ovim i to su najčistiji kreveti u Beogradu. Znate li vi na čemu spavate?
-          OK, očisti  moje, platiću ti.
-          Ja se time ne bavim.
-          Šteta. Taman sam htjela da ti pomognem da počneš da vraćaš pare.
-          Zar vama nije najvažnije zdravlje? Vaša pluća? (ovdje kreće naučna studija o plućima koju sam morala prekinuti).
-          Bulšit. Ja sam te dosad trpila, iako sve to što pričaš si pokupio iz dvije knjige, Napoleona Hila i Čaldinija i Goldštajna. A ja sam pročitala i to i puno više. Slušaj, da znaš za sebe. Čistoća je precijenjena.  Naše tijelo ima dva savršena čistača, i to obnovljiva. To su pluća i jetra. Ni sav tehnološki razvoj dosad nije pomogao da se napravi vještački filter a da radi kao pluća. I pogodi šta? Kad umremo, nema razlike između pluća pušača i nepušača. Pušenje škodi na drugi način, ali da se bilo šta lijepi za pluća naprosto nije istina. Eto, sad znaš malo više, da se ne blamiraš.
-          Ovo je crevo  4m, vidite, od specijalnog materijala, neuništivo, gledajte šta sve mogu da mu radim...
-          Alo, bre, stani. Ne namjeravam da me u životu nadživi crijevo od usisivača. I zar ti ja ličim na nekog ko bi radio sve te perverzije sa crijevom...

Nakon ovog je demonstrirao usisavanje na nekim svojim krpicama koje je donio, i koje su sve završile u onoj vodi. Dosadno je da prepričavam, ili je samo meni dosadno, ali meni je bilo baš dosadno. Uglavnom da napomenem i to da je, kad je shvatio da od prodaje nema ništa postao nervozan i pomalo neprijatan.

-          Je li kraj?. Ajde, pakuj sad to. Ja ako ikad poželim da ga kupim, pozvaću vas (Ovo je bila moja laž i to masna).
-          A, ne. Kupovina može samo sad. Ukoliko ne kupite sad, nikad više ne možete. To je politika firme. Ne postoji način osim na prezentaciji koju možete videti samo jednom.
-          Stvarno? Pa živjeću s tim. Nekako. Vidi, dijete, sve dosad sam mogla i podnijeti, ali sad bih te izbacila naglavce zajedno sa svim tim sektaškim papirima. Pa osnovna sloboda koju je Bog dao ljudima je sloboda izbora. Ne treba meni ni stan, ni auto, ni fakin usisivač, ako ne mogu da biram šta želim i kad to želim. Od ovog trenutka ste i ti i tvoja firma precrtani za mene. Osim toga, šta je sa zakonom o zaštiti potrošača, ništa , a? PDV? Ništa Srbija? Stavite vi to fino u Tehnomaniju na policu, sa sve tim katalogom i sertifikatima, i za kratko vrijeme znaćete koja mu je prava cijena.
-          Ali to je politika firme ... Hoćete li prosuti ovu vodu u ve-ce ...
-          Da prosipam te tvoje krpice u ve-ce? Pa poslije da ih komunalci jure po cijevima kad nam govna krenu po stanu. Ta priča sa usisivačima na vodu mi se nikad nije sviđala.
-          I da mi date brojeve.
-          Kakve sad brojeve?
-          Pa svojih prijatelja..
-          E sad mi je žao što u imeniku nemam NEPRIJATELJA. Tvoja trudna koleginica mi je rekla da ne moram da dajem nikakve brojeve ako neću nagradnu igru?
-          Koja trudna, kakvu nagradnu igru? Ja ne mogu da završim dok ne dobijem brojeve, molim vas. 
-          E pa jebite se, stvarno.

Dala sam nekoliko brojeva, i naravno odmah se izvinula ljudima, i upozorila ih. Što i sad činim. Ali tu nije kraj. Predivna firma koja plaća taksi ne radi to i ako ne prodaš. Pa je krenuo da saziva ko će ga pokupiti sa Galenike. A on sam na kraju svijeta. I niko ga ne ferma. Kiša pada.

-          Pa zar nisi sa Altine?
-          Ne. Karaburma. Evo, samo 15 minuta, doći će kolega.
-          Ja imam neku onlajn školicu, moram da uradim i predam domaći. Ti sjedi tu, ali vodi računa da se moje vrijeme za spavanje opasno približilo.

Naravno, niko mu nije došao ni za 15, ni 25 minuta. Nahranila sam ga, napojila, pustila u toalet, nisam stigla da operem ni sudove ni  kosu. Da mi auto nije na popravci vozila bih ga i u Suboticu, samo da ga ispikiram. I R2D2 koji, o čuda, ne pjeva. U jednom momentu moja Mica se pojavi iz komšiluka s ključevima od kola:

-          Ajde, pakuj se vozim te do centra Zemuna, a onda se snalazi kako hoćeš! Ali odmah!

Divno dijete majkino. Vaspitano.



9.7.16

Smrt Luiđija Mancina

Luiđi Mancino je još jednom pogledao oko sebe, više po inerciji nego da se uvjeri da je sve u redu, jer se od jutros više desetina puta u to uvjerio.
Njegova krupnooka unuka je lijeno gledala prema telefonu koji je zvonio izvan domašaja njene ruke, i odlučila da se ni ovaj put ne javi.

Luiđi Mancino se uvijek javljao na pozive. Uvijek se odazivao. I u vojsku, i u rat, i u obnovu, i na krštenja, i na rođendane, na svadbe i sahrane. Odazivao se na pokrivanje kuća, orezivanja vinograda, košenje trave. Odazvao se i na popravku zvonika, iako u crkvi nije bio baš redovan, jer se priča lokalnog sveštenika nije poklapala sa onim šta je njemu Bog pričao dok su šetali između dugačkih redova čokota. Nekad mu je Bog pričao zujanjem pčela, nekad kricima galebova, nekad laganim dahom vjetra, nekad horovima cvrčaka, a nekad – samo tišinom.

Otkad se sinjora Mancino preselila među anđele, Luiđi je preuzeo i dio njenih obaveza, u prvom redu da djeci i unučadi pruži onu naročitu vrstu ljubavi. I ovo mu je sam Bog jedno veče savjetovao, jer Luiđi Mancino nije znao mnogo o ljubavi. Nije je znao objasniti, niti je razmišljao da li ona i kako uopšte postoji u njegovom životu. Znao je da mu je sinjora Mancini važna, jer bez njene ruke kuća ne bi izgledala kao dom, ali tek mu je njezin odlazak otvorio oči.
Taj nalet praznine i hladni talas koji mu je zapljusnuo srce dok je crvena zemlja padala po sanduku bio je nešto poput snoviđenja: kroz maglu je vidio sveštenika, svoje uplakane kćerke, silan neki svijet, a kroz zbunjenost i želju da od svega toga pobjegne probijao se i strah. Luiđi Mancino je prvi put osjetio strah. Nikad se ranije ničeg nije bojao, stoga ga je jedva i prepoznao, naišao je poput neke nelagode, nekog iščekivanja nečeg što nije dobro. Naredni dani pokazali su da je sinjora radila puno više od prostog ukrašavanja kuće i spremanja obroka. Ona je bila kao nevidljiva  ribarska mreža na koju je svako od njih bio prišiven, siguran i zaštićen, a ujedno povezan sa svima ostalima. Dovoljno čvrsto prišiven da se ne plaši, a dovoljno labavo da može da razmahne krila. Iznenada, ostali su da plutaju, a mreža je nestala u dubinama.
Luiđi Mancino je shvatio da nikog osim sinjore nije bilo da ga uputi šta da radi, pa se obratio Bogu. I ranije ga je pitao, ali to su bile odluke da li škropiti lozu ili sačekati još koji dan, da li pozajmiti novac dalekom rođaku, kako opraštati i očistiti se od ljutnje. Ovaj put, nije bilo tako lako čak ni sročiti pitanje, a i strah koji je ušao u Luiđija podmuklo je šaptao: Ko si ti, mali vinogradaru, da razgovaraš sa velikim Bogom, i zašto bi on imao vremena za tebe? Pa nisi ni prvi ni jedini udovac na ovome svijetu!
Ipak je pitao. Klecavim korakom se zaputio vinogradom, a misao je jecala: Otkud strah u meni, moj Gospode? Vjetar je podigao crvenu prašinu, i riječi su bile jasne: Imao si puno ljubavi, toliko da nije bilo mjesta strahu. Vrati ljubav u srce, pogledaj oko sebe, sve je vrijedno tvoje ljubavi.
Luiđi Mancino nije znao da je bio pun ljubavi. Ali Bog ga nije nikad prevario, i to je moglo značiti samo da je svaki njegov dan sa sinjorom bio kao boca do vrha puna ljubavi. Sad mu je nekako bila jasna ona toplina kad je, prilazeći kući iščekivao zvuk šuštanja njene dugačke suknje, prije nego što zađe za ugao i ugleda je. A sada su u dvorištu tihe i uplašene sjedile njihove četiri kćerke, sa svojim muževima koji gledaju na sat i čekaju da prođu dani žalosti da se vrate obavezama i dječicom koja su tek slutila da se nešto dogodilo, i da none predugo nema. I pored takvog blaga, on, Luiđi Mancino, dozvolio je da mu se primakne strah. Preplavilo ga je nešto poput radosti, tada je prvi put shvatio da tuga i radost mogu ruku pod ruku obitavati u srcu.


Krupnooka unuka Luiđija Mancina je ustala i pogledala telefon. Dvadeset tri propuštena poziva i sedamnaest poruka. Uzdahnula je, protegla se i pogledala prema moru. A onda se okrenula Luiđiju, oči su joj zasijale i čitavo joj se lice razvuklo u osmjeh, kakav samo mladost može napraviti.
Luiđi Mancino nikad nije kritikovao omladinu. Nije znao puno o novom vremenu, ali je vjerovao da priroda ne griješi, i da je sve što je živo upravo najbolje prilagođeno tom vremenu. Godinama je on posmatrao vinograd – isto je sa travom, sa leptirom, sa čokotom i sa čovjekom. Ako mu daš ljubav i slobodu, daće najbolje od sebe.

Karen Tarlton, Italy Vineyard Blush


Hoćeš li popodne sa nama u grad? , pitala je krupnooka djevojčica-djevojka. Ne mogu, rekao je Luiđi, imao sam jedan važan poziv. Samo vi idite.

Laganim korakom je krenuo prema kamenim stepenicama, a onda se još jednom okrenuo djevojci: Zapamti, kad je srce puno ljubavi, kao flaša puna do vrha, onda u njemu nema mjesta strahu.



20.6.16

Makni se, ženo, pusti majstora da radi!

Ako imate neku brigu, u redu je da malo brinete.  Ali ne predugo.  A onda svoju brigu predajte Bogu.
Otac Tadej.

Koliko god se opirem da moj blog bude vezan za teme duhovnog razvoja – jer smatram da ih ima već sasvim dovoljno na netu – toliko me opet nešto ponuka da neke stvari napišem i objasnim, zato što možda mogu biti od pomoći i zato što sam to iskustveno prošla, ali vjerovatno najviše zato što me neko začika, a ja sam poznata po hepo efektu.
U mom prethodnom postu, gdje sam pisala o mom ličnom doživljaju stvarnosti i smisla, dotakla sam se i vjere u Božiju pomoć na našem putu, i snagu molitve.

Once again, neću ponavljati o molitvi, sve je već napisano, i njene efekte su proučavale gotovo sve nauke, medicina najviše. Pitajte svog doktora ako mi ne vjerujete. Rekoh, držim se iskustva. A sad ću ja to kroz moje pričice pokušati malo pojasniti.

Ono što sam napomenula u prethodnom postu, i što je moje duboko uvjerenje je da Bog ne pravi nikakvu selekciju između naših želja, niti ih upoređuje sa našim zaslugama da bi ih prema tome ispunjavao. Takav sistem bi bilo potpuno nemoguće i zamisliti, a kamoli opisati u ovakvom savršenstvu kakav je naš Univerzum. Zamislite nešto što je Sve,  čisto znanje i esencija ljubavi, kako premeće po svojoj bazi podataka, ma koliko brzo da mu to ide: Ček, ček, šta to čujem, šta da izdvojim od pola milijarde glasova koji se mole u ovom trenutku? A, ha!, Pero Perić traži novu ljubav…. Ček da vidimo… e pa Pero, ne može, u četvrtom srednje si ostavio onako dobru djevojku, plakala je za tobom 23 dana, a onda još 20 bila potištena, a tek poslije 3 mjeseca našla drugog, ne,ne, Pero treba još koju godinu da se pati!

Možete li to zamisliti? Realno takvo nešto je samo čovjekov ego mogao zamisliti, u želji da se naruga Bogu. Dakle, mora postojati sistem, nepromijenjiv i nepotrošiv kroz vrijeme, a savršenstvo može uspostaviti samo savršen sistem, nikakav drugi. Osim toga, sve što bi imalo bilo kakvu proizvoljnost bi bilo podložno entropiji, i neumitnom kraju koji predviđa Drugi zakon termodinamike. Dakle, rješenje je da svaka jedinka bude fraktalni djelić samog Boga, i da mu taj mehanizam omogući da sam po svojoj svijesti, savjesti i vjeri (parametri  podsistema) odlučuje o svojim željama i molbama. Dakle, ne molimo Boga u oblaku već Boga u sebi.  Pritom, ja ovo ne izmišljam i ne hulim, osim u novijoj literaturi, pročitala sam i u Bibliji, to je open source, možete provjeriti (to je onaj dio gdje nas Bog stvara prema svom liku). Kome se ne čita toliko, pogledajte fraktalnu strukturu bilo kog lista u prirodi. Molitvom se zapravo dovodimo u stanje sve većeg i većeg vjerovanja, do stepena kad smo sami kadri da kreiramo željeno.
Mikelanđelo, Stvaranje Adama, detalj

Gdje je onda kvaka? U tome što mi sami filtriramo svoje želje. Pomenula sam parametre podsistema. Entitet u program unosi svoje parametre. Pero Perić ima mehanizam u svijesti da programira podsvijest u dijelu koji zovemo savjest, koja ga u toku molitve sabotira, pričajući mu priču o ovoj nesrećnici iz četvrtog srednje. I tu njegova vjera splasne. A ono u šta ne vjeruje, ne može ni biti. Kako se to liječi? Na primjer, oprostom. Pero mora oprostiti sam sebi, a ponekad je to lakše kroz crkveni obred, jer onda imamo osjećaj “pomoći” , i lakše se izborimo. Dakle, Bog oprašta onda kad sami sebi oprostimo. Ali u dubini duše. Zastvarno. Kad povjerujemo da je oprošteno.
Da vidimo šta Pero radi dalje. Shvatio je važnost oprosta, oprostio je sebi, naučio da se umiri, da se pomoli u tišini, da prestane da krivi sebe, shvatio je da Bog želi da mu da najbolje i da svako zaslužuje najbolje. Pomolio se da mu u život uđe jedna dobra žena. Super. Ali Pero se svako jutro budi nervozan: Što ne dolazi? Hoću li je danas sresti? Bilo bi super da je plavuša. Ili ne, ipak crna … Vidi, svi oko mene imaju žene, samo ja ne. Bože, očajan sam, požuri. Pero svaki dan šeta Kejom pored Dunava i pilji u svaku žensku osobu. Uveče se opet preispituje. Ponovo se moli. Ne spava, pretjerano puši, zanemario je drugove i fudbal …. Prestao da čita o sportu što je najviše volio, a počeo da uči istoriju – da bude pametniji u društvu.

A šta Bog radi za to vrijeme?
Figurativno rečeno, drži se za glavu i kaže: Aman čovječe, smiri se i skloni se već jednom da ja mogu početi raditi!

To vam je kao kad čovjek renovira nešto pa treba ozidati dio i zovne komšiju koji je vrstan zidar. On odmah pristane i dođe da pomogne, a čovjek stane između njega i zida i krene sa potpitanjima, pa sa savjetima, pa ovako, a ne onako, moja žena je rekla da  … šta će čovjek nego reći: Ama hoću, uradiću, samo mi se skloni i pusti me da radim! Ako si me zvao, i ako sam došao, vjeruj mi da ću to uraditi na najbolji mogući način! Čovjek se taman skloni, kad eto žene sa kaficom za majstora.
Eto, to je to.  Ako tražite pomoć, vjerujte da stiže ako je to osoba od vašeg najvećeg povjerenja. Ali onda se izmaknite, i pustite ga da radi. Vjerujte mu da zna šta radi. Dobićete najbolje.

Kad god imate neku želju ili molitvu, sjetite se ovoga: Dobro, primljeno je – sad se makni i pusti me da radim!
Šta vi radite za to vrijeme? Ništa. Dobro – skoro ništa. Vjerujete. To je jednostavno (iako nije lako – ali niko nam nije obećao da će biti lako).

Da ne ostane priča bez hepienda, Pero je pročitao nešto ovakvo samo još pametnije, ukapirao u nekom momentu da treba da pusti Majstora da radi, pri svojim šetnjama gledao je drveće na Keju, predivni Dunav i labudove, osluškivao svoj ritam disanja i zahvaljivao Bogu što ima dobar vid, sluh i što ga noge zdravo nose. Ostavio je cigarete i vratio se fudbalu. Pivo nije ostavio, jer kud bi išao poslije fudbala. I osjećao se nevjerovatno dobro! E, da – jednom je poslije nekog službenog leta zamijenio kofer sa jednom djevojkom. Nju je redakcija novina u kojim je radila poslala da napravi reportažu sa nekog sportskog takmičenja jer je kolega koji to radi bio bolestan, iako o sportu nije znala gotovo ništa …. Eto, jedna od mnogih mogućih budućnosti…

Epilog:
Savremena fizika, pogotovo kvantna, donijela je instrumente koji su potvrdili većinu znanja koja su se prenosila stoljećima. A to je prvenstveno činjenica da ne postoji prazan prostor, te da se čestica može nalaziti na više mjesta istovremeno, pri čemu se materijalizuje onaj položaj koji se posmatra. Paralelna stvarnost postoji i u spisima drevnih civilizacija, u njuejdžovskom učenju, u teorijama mnogih psihologa, ali i u radovima kvantnih fizičara. Stiven Hoking je to sve fino objasnio, ali njegova britanska hladnoća ponekad djeluje da je beskompromisan, pa se ne vidi znak pitanja na kraju njegovih zaključaka. Ali lično ga smatram velikim ne samo zbog naučnog rada, već i zbog truda da se rezultati predstave i popularizuju.

U svakom slučaju, ja za sad vidim ovako: Sve što može da se dogodi, događa se, odnosno dogodilo se. Koju budućnost ćemo mi u ovom životu da doživljavamo, to je ključno pitanje za nas. Ja vidim dva osnovna puta: da utičemo na to stvaralačkom silom u sebi (što je, kao što rekoh jednostavno, ali nije uvijek lako, jer zahtijeva duboke uvide, tj osviješćenost) ili, da ne činimo ništa i prepustimo sve nasumičnom određivanju događaja (koji opet nije potpuno nasumičan, jer dolazimo u interakcije sa drugima koji možda nisu prepustili sve slučaju).  Ja bih uvijek odabrala prvi put. Mislim da to ne treba objašnjavati …

Ipak, dio kvantnih fizičara vjeruje da prvi put ne postoji, već da se Bog isključivo i samo kocka sve vrijeme, od prvog dana. Da je sve niz nasumičnosti. Ja sam sklonija da gledam oko sebe i u sebe, pa kao što već rekoh, mislim da treba vjerovati u ono što nam čini dobro. Fizika je vijekovima puna iznenađenja.

17.6.16

Ne smanjujte svijet u svojim očima!


Grijeh je učiti druge ono što sam ne izvršavaš
Sv.Antonije.

Ja prvo probam pa onda pričam. Prvo živim pa onda pišem. I vjerujte, nikad mi nije bilo dosadno. Ne samo što sam išla “glavom tamo gdje mnogi ne bi ni kišobranom” , već sam jako puno napora uložila da stvari shvatim i posložim. Ništa nije moglo ostati neistraženo, svemu se moralo naći uzrok i posljedicu. A to je trebalo iskusiti.

Jedino u Boga nikad nisam prestala vjerovati. Jer bez njega ništa ne bi imalo smisla. A savršen poredak koji uočavam u svemu oko sebe govori mi da smisla ima, da je sve smisao.
Sve mi je govorilo, (a kvantna fizika pomogla mom akademskom umu da složi kockice), da osim klasičnog učenja moraju postojati još neki načini da se približimo znanju. Tesla i Anštajn su to više puta ponavljali, ali njihovi uvidi u Više Znanje nekako nisu izgledali dostupni svakom smrtniku.
Dakle, iskustvo. Vjerovati svemu onome što nam se događa. Probati. Provjeriti. Biti otvoren za svako iskustvo. Vjerovati sebi a ne drugima.

Moji zaključci, na osnovu mojih ličnih iskustava su da Bog postoji kao čista ljubav, apsolutno znanje i potencijal za neprekidno stvaranje.
Bog ne kažnjava, niti po nekom kriterijumu pojedinačno bira želje koje će nam ispuniti. To ne samo da je besmisleno, već je i nemoguće u bilo kom uređenom sistemu. Pakao ne postoji. Postoji samo nepriznavanje Boga i to je jedini pakao – praznina duše. Zapravo u osnovi svaka religija (a to su zapravo spoznaje ljudi kroz vijekove) uči isto, pa neću ponavljati, ali budući da sam hrišćanka,  objasniću vam na osnovnoj postavci Hristovog učenja. "Vjera tvoja te je spasila", rekao je Hrist, drugim riječima “ne radim ja ništa što i vi sami ne možete, samo ako vjerujete”. Dakle, svako od nas ima dio Boga, i to je taj Bog u nama koji nam ispunjava želje i vodi nas kroz život.  Nepogrešivo. I u mjeri u kojoj vjerujemo. Za Hrišćane je to Sveti Duh. Spirit.
Zovite to Univerzumom ako hoćete, ali meni je pojam Bog bliži, jer ukazuje na Biće, i jasniji je koncept ljubavi.

Dakle, ako vjerujemo da možemo pomjeriti planinu – učinićemo to. Ali, biologija nam ne dozvoljava takvo vjerovanje, prvenstveno zbog načina na koji je izgrađen naš mozak i načina na koji formiramo i skladištimo uvjerenja. Istovremeno, ne postoji Bog koji sjedi na oblaku pa to i ne treba pokušavati zamisliti. Bog se i ne može razumom razumjeti, on se može samo spoznati. "Prijemnik" za tu spoznaju je upravo taj Duh u nama (zovu ga i Više Ja, nefizičko Ja...). I to je logično, jer dio ne može vidjeti cjelinu, samo je spoznati kroz sebe. I to ne sviješću i opažajima već istom onom podsviješću kojom i donosimo odluke (postoje opsežne studije koje govore da uopšte ne odlučujemo svjesno). A sloboda nam je obećana, i bez toga ništa ne bi imalo smisla. To znači da se Bog ne miješa u naše odluke, neće nam reći: ovo ti je dobro, ovo nije, ovo uradi, ovo nemoj. Bog je toplo krilo podrške koji nam pomaže da uradimo sve što smo zamislili. Čak i ako mu se “ne sviđa” – obećanje slobode nikad neće prekršiti. Ne zato što je to neko romantično obećanje, već što bi značilo narušavanje samoodrživosti sistema.

Priznali ili ne, ali svi smo imali te trenutke, kad sve izgleda savršeno, od prirode oko nas, ljudi, pa do događaja koji nam se dešavaju, kad sve klizi, što se kaže, “kao po loju”. Kad osjećamo nešto poput savršene usklađenosti sa svim oko sebe. Neko to jednostavno zove srećom. Tad se malo ko sjeti da kaže HVALA . A trebalo bi.

E sad – šta kad krene loše, kad se jedna za drugom rađaju negativne stvari, kad nam se čini da smo ostavljeni i od Boga, Univerzuma, i svih oko sebe?
A zaista nam se samo čini. Ne možemo biti ostavljeni od Boga, jer smo mi Bog. I to ne jednim dijelom, kao što je noga , ruka, glava … ne,  Božije prisustvo je u svakoj ćeliji. Pa kako onda? Je li umro Bog u meni?

Nije umro, ali ga je prigušio ego. To je jedini  odgovor. Ego je nešto poput adrenalina, daje život, ali može i da ubije. Radi po jednom licemjernom principu; kad je dobro ego kaže: to je Moja zasluga!, a kad krene loše upire prstom na sve oko sebe. I u tome je korjen svih naših nevolja. Nedostatak zahvalnosti Bogu.
Ne treba Bogu naša zahvalnost , Bog nema ego, i to mu ništa ne znači. Bog zna samo da zna i da voli. Zahvalnost nam je potrebna zbog nas, da prigušimo svoj ego i da mu objasnimo da nije zaslužan za sve. Da naučimo da se povežemo sa božanskim u sebi i održimo tu ravnotežu.

Drugi problem koji nam ego stvara je iluzija “lažne ljubavi prema sebi”. Svuda se ističe da je potrebno voljeti sebe, i većina ljudi će reći: pa volim sebe!, a da iza toga zapravo stoji ugađanje svojim ego tripovima i strah od kompleksa. Jedan od dobrih testova je kako se osjećamo kad nam neko kaže nešto sa čim se ne slažemo. Sve dok nas to pogađa i dok činimo nešto da ugodimo drugima – ne volimo dovoljno sebe. (Ovdje izuzimam djela prave ljubavi, kad učinimo nešto što ne želimo radi djece, roditelja, voljenih, kad svjesno i sa ljubavlju odaberemo njihov izbor)

Dakle, to kad padnete na pod u suzama, sa riječima: Ne mogu više! Sve je protiv mene! Bog me ostavio! – tako izgleda pakao. Ali put odatle uvijek postoji. Iz prostog razloga što nas Bog nikad ne ostavlja,  to je jedan od zakona koji je i naučno dokazan. Nikad ne prestajemo biti povezani sa Svim.
Svi smo mi samo ljudi. I suze su dio života. I tuga, i bespomoćnost. Sve su to iskustva. U svakom takvom trenutku treba se podsjetiti  da nismo sami, da je Bog u nama i oko nas, i to ne kao strogi sudija, već podržavajuća sila koja će nam pomoći u svemu. Za početak to bi nas trebalo smiriti. Naredno je meditacija i molitva. Moj savjet je da ako je neko već odrastao u vjeri, koristi molitve na koje je naučio. Za mene je Oče Naš nešto što mi donosi beskrajan mir (Nikola Tesla je to nazvao najsavršenijom misli na svijetu) , i ne vidim kako bi neka mantra na sanskrtu koji ne razumijem mogla da mi pomogne više. I obrnuto.  Svak neka pronađe nešto iz svoje religije i prema svom senzibilitetu.

Ne postoje recepti šta je bolje, morate pronaći svak za sebe. Čitajte, slušajte, razgovarajte … ali primjenjujte samo ono što kod vas „radi“. Jer u tome je sav smisao: osjećati se bolje, povratiti snagu i optimizam. Ja bih o svakoj rečenici ovdje mogla napisati poseban post. Ali, možda to moj ego govori iz mene - najbolje je da svako pronađe svoj put i svoj način.
Kad bih se kao mala rasplakala ili započela neke teške i mračne teme, moja pokojna tetka mi je govorila: Ne misli o tome! Misli o cvijeću!

Mislite o cvijeću. Na svim jezicima. Sve će biti u redu. I ne slušajte mene – slušajte sebe. A da biste se zaista čuli, morate utišati sve zvukove oko sebe.

Sve će biti u redu.

foto: catchingrainbowsfertility.co.uk

18.5.16

Ljubav je kad ...

Neoprezno je pretrčala ulicu mimo pješačkog, pri čemu neoprezno ne znači da je rizikovala pad pod kola, jer automobila nije bilo na vidiku, već je rizikovala da iza kontejnera iskoči policajac i olakša joj budžet za pet soma dinara.

Pomislila je kako opet neće stići i ta nervoza joj je smetala. A onda je neobično lako odagnala te misli. To je izazvalo radost nalik dječijoj. Kao nova igračka: čistač misli.  Krajičkom oka je ugledala trešnje. Trešnje koje su njoj ostale u sjećanju su pucale od zrelosti, a ove današnje pucaju od kiše i prije nego sazre. Naiđe joj onda čitav talas misli o klimatskim promjenama i o tome kako će nove generacije biti uskraćene za mnoge stvari koje je ona u djetinjstvu ... Ali opet, kako je govorila baba,  ne mo'š žaliti za onim što nisi probao... To zapravo i nije bila njena baba, postojale su tada, u tom njenom djetinjstvu te neke univerzalne babe, koje su čuvale svu djecu raštrkanu po ulici. Nije to bilo aktivno čuvanje, samo uvijek su bile tu negdje, da spriječe incident, razriješe sukob, obrišu sline keceljom i povremeno nahrane.


U posljednjih četrdesetak sati sve se okrenulo naglavačke. Kasnije se ispostavilo da se i dobro promućkalo, bilo je to poput podužeg zemljotresa udruženog sa orkanom. Takve stvari obično dođu nenajavljene. Pa ti ni oslonac nije ono što misliš. Tramvaj se klatio i stenjao dok je lijeno prebirala po mislima, još uvijek pokušavajući da pohvata slijed događaja. Odjednom osjeti umor. Čemu se vraćati na sve to, pokazalo se da je gravitacija najbolji prijatelj. Sve na kraju nađe svoje mjesto. Komadići možda jesu svuda naokolo, ali tu su gdje su, sad je sve mirno.  I puno bolje nego ranije. Nikad to sama ne bi tako posložila. Čudno je to kako se jedan život istumba, a svi okolo nastavljaju svoje dnevne rutine kao da se ništa ne dešava. To je samo dokaz da precjenjujemo tuđe mišljenje i primjećivanje. Istina je da nikog nije briga. Istina je da i treba tako. Osjetila je snažno zajedništvo sa svim tim ljudima koje nije bilo briga, koji su se rvali sa vlastitim životima. Prelazila je pogledom po njihovim licima. Bila su to lijepa lica. Ljudi. Okvir prozora tramvaja je bio ram za rijeku. Vidjela je dva sunca.  Rijeka se dizala, progutala oba sunca, ona su se razlila i zlatna masa je, probivši prozor tramvaja zapljusnula po sred lica. 



7.4.16

Ko o čemu - ja o sisama (viralni naslov)

Ubiće nas moda. Volimo da smo u trendu pa to ti je. A Internet Bogom dan da trendovi budu svima nadohvat ruke. Eto, recimo – zdrav život. Ja, kao skroz  praktična trendseterka, vidim da nemam ni vremena ni para da primjenim sve savjete, pa pokušam da ih složim na gomilu i vidim šta je to što im je svima zajedničko. I  u presjeku svih savjeta za zdravo i dugo življenje pronađem: Uzimati što više tečnosti! To je, bez razlike, za sve dobro!
Hoćeš da smršaš: pij što više tečnosti! Za podmlađivanje i protiv bora: što više tečnosti! Za nizak pritisak: što više tečnosti! Protiv virusa i bakterija: što više tečnosti! Na neki volšeban način, voda popravi sve, od lenjih creva do međuljudskih odnosa. Ne bih sad izvodila dodatne zaključke jer ću uraditi upravo ono što želim da osudim u nastavku, uglavnom, svaki dan pijem ko kamila poslije tri mjeseca u pustinji.

A voda (kad već popravi po tijelu sve što treba) hoće i da izađe. Tako da prije nego što bilo gdje krenem, ja u glavi pravim mapu gdje usput ima toalet.  Pošto je to pravi ratni plan, podrazumjeva i situacije bjesomučnog upada u neki lokal (ako je ugostiteljski situacija je bolja, ali može biti i butik), unezvjerene face:“toalet“, i protrčavanja pored zaposlenih bez čekanja odgovora.
U mojoj firmi je, kao i svuda, neka štednja, pa ne možemo računati da će uvijek biti toalet papira. Jedno vrijeme sam nosila od kuće, ali to opet traži memorijski prostor, pa sam uhvatila bolji sistem: kad idem ujutro, dok papira još ima, ja obavezno uštekam odgovarajuću količinu u brushalter. Tako sam uvijek i svuda obezbjeđena.

Danas, u onoj zapari u autobusu (do 15. aprila se ne isključuje grijanje u prevozu), kako god pokušam da dignem ruku da se okačim, čujem da mi nešto šuška. Sjetim se, danas je bio baš berićetan dan, triput sam štekovala, a samo jednom koristila štek. Sad da vadim papir iz grudnjaka u sred busa, ne ide. A opet, zamišljam, onesvjestim se sad od ove zapare, dođe hitna, raskomote me, a ono iz brusa ispada toalet papir. Znatiželjna publika bi stoprocentno zaključila da sam pokušala da vizuelno povećam sise! Bio bi to pun autobus samozadovljnih detektiva: A,ha! Evo je! Kako se otkrila njena tajna! Pala je u nesvjest, a onda se desilo nešto neočekivano!

Svijet uglavnom počiva na zabludama. Što kažu, mišljenje je kao dupe, svako ga ima. I oni koji ga nemaju gledaju da ga brže-bolje skrpe, pa očas maznu nečije, neko što im izgleda dovoljno komplikovano i nerazumljvo, jer onda mora da je pametno.
Sposobnost zaključivanja je danas najzloupotrebljavanija, jer u poplavi instant svega, što ne bismo imali i instant mišljenje. Zašto u nedostatku informacija razmišljati o mogućim objašnjenjima, a pogotovo onim jednostavnim, kad je na raspolaganju toliko bizarnih, lascivnih... daj nešto gdje ima laži, prevare, intrige, daj nešto lascivno, nešto perverzno. Mozgovi otupljeni serijama i rijalitijima više i nemaju sposobnost da se odrede ljudski prema običnim životnim stvarima. Lešinarsko novinarstvo, gadosti iz pera onih što kampuju ispred kuća unesrećenih, a publika navučena na perverziju samo kliče: Daj, daj! Još!

Svijet uglavnom počiva na zabludama. A svijetu se, poznato je, ne može ugoditi. Imeđu ostalog i zato što većina živi vođena svojim strahovima. Ja znam da će oni malobrojni koji ovo pročitaju, da se slože sa mnom. Ali većina neće pročitati, jer im je zamirisala krv, čekaju da vide fotografije rana nesrećne pjevačice, i da saznaju ko je i kako, detalj po detalj, izvršio svoj krvavi pir nad nesrećnom ženom. I jer ih strah kojim su okovani tjera da misle: Uh, dobro je, nije se meni desilo. Umjesto da slijede svoje snove oni bježe od svojih demona. A mogli su da biraju. Sloboda izbora je ono što je zajednička nit svake religije i svih učenja mudraca širom planete. Pa ne bih rekla da je baš slučajno.


Uvijek postoji rješenje. Malo nas je, ali dišemo. Ja duboko vjerujem u to. I dalje sam dobro raspoložena (cijenim da je od dovoljno tečnosti).


28.3.16

Rekonekcija - snaga ljubavi

Ne mislim da sam imala loše djetinjstvo, naprotiv. Odrastala sam na predivnim mjestima, okružena ljubavlju, prijateljstvima, suncem. Ono što mi je nedostajalo je razumijevanje, ali ne krivim ja tu nikog, ja sam bila dijete koje je bilo teško razumjeti. Pogotovo generaciji mojih roditelja. Tako da sam u tim ranim danima puno plakala, i puno puta ponovila: „mene niko ne razumije“. Bila sam sve u rasponu od hiperaktivnog i neposlušnog djeteta, do trenutaka kad sam satima mogla sjediti ispod stola i igrati se šarama na tepihu. Nešto sam htjela, a nisam znala šta. Tražila sam, nije da nisam. Svaki put kad bi me uhvatio napad plača, navirala mi je ista rečenica: Hoću kući! Kad bi me pitali gdje to, rekla bih: Ne znam. Iskreno, mislila sam da je sve to dio odrastanja, i da se svima dešavaju stvari kao i meni. Pravila sam se da ne primjećujem moje burne i koloritne snove sa porukom, moje telepatske koverzacije, drage ljude koji su me i poslije smrti posjećivali, znakove, poruke. Toga je već bilo u mojoj porodici, pa sam to sve podvela pod naslijeđe. Kao i preosjetljivost na mirise i naročito, zvukove. Ponekad se šalim da jedva čekam starost da ogluvim, da se odmorim.

Da, naravno, kao i većina moje generacije, čitala sam. Mnogo. Svega, pa i duhovne i ezoterijske literature. Ja oduvjek imam širi pogled na stvari, ali sam naučila da nije baš pametno ulaziti u rasprave o tome. Dvaput sam bila klinički mrtva, i još nekoliko puta se izvukla samim Božjim čudom. Osjetila sam Njegovo prisustvo, ne moram vjerovati - znam. Ali ljudi ne vole pričati o tome. Barem ne ozbiljno. A meni je to vrlo ozbiljno.
Znala sam tajni ključ za zakon privlačenja. Radi tek onda kad daš sve od sebe, kad pokažeš iskrenu namjeru. A namjera je djelovanje. Znala sam i za snagu opraštanja i snagu ljubavi. A najviše sam poštovala sposobnost da se da sloboda i da se voli bez vezivanja. Ali ja ne mogu pričati o svemu tome, jer se te stvari teško prenose u riječi.

A onda se desilo da neće. Prvi put u životu, ja hoću i dajem sve od sebe, ono neće. Možda bih i sad ležala i grčevito se molila i pitala zašto, da se nisam sjetila nečega: ako neće, možda se previše trudiš – pusti. Puno sam puta puštala, i bivala nagrađena. Ovaj put sam se osjetila naopakom. Bila sam fizički i emotivno jaka, ali slaba duhom. Spolja mirna, a u meni milion nategnutih opruga. Ne mogu da pustim, sva sam ta želja, zgrčila sam je u sred stomaka. Prvi put sam osjetila da ovo neću moći riješiti sama.

Istovremeno, ili paralelno sa tim, pojavljuju se ljudi, uglavnom ljekari (?) koji mi pričaju o neobičnim stvarima i snazi duha, a zatim počinje da me progoni riječ „rekonekcija“ . Imam osjećaj da je svaki dan negdje vidim ili pročitam po nekoliko puta. Moja koleginica sa studija, naša Cica iz Valjeva, radi to, i često sam čitala njene tekstove i blog, uživala čitajući, ali ni tad se nisam pronašla. Znala sam dakle, duže vrijeme  za rekonektivno isceljivanje (rekoh, načitana sam a bogami i intuitivna), ali nije mi to bilo na spisku. Naprosto, nisam bila bolesna! Isprva nisam obraćala pažnju na riječ koja je iskakala odasvud, jer već dosta znam i o lažnim i umišljenim znakovima i zamkama intuicije. A onda, jedno veče, umjesto jednoj Seki da čestitam rođendan, ja napišem poruku Cici.


Legla sam na leđa i zatvorila oči. Iako mi je Cica rekla da ne moram da se „ukopam“ i da mogu slobodno da promijenim položaj ja sam tako ostala do kraja, jer mi je bilo prijatno, i jer gotovo i da nisam osjećala vlastitu težinu. Već poslije nekoliko minuta osjetila sam laganu toplinu, prvo kroz lijevu ruku. Onda, potpuno neočekivano, kao da mi se nešto lagano spustilo na želudac. Ne kao ruka, više kao da mi je malo mače leglo i prelo na vrh želuca. Kasnije sam ponovo osjećala toplinu, i nešto poput skeniranja cijelog tijela, ali ne pravolinijski, ne u smislu odozgo nadolje i slično, već nekim redom „bez reda“,  ali „mače“ je sve vrijeme bilo tu. Inače, želudac mi jeste najosjetljivija tačka, svaku nervozu prvo tu osjetim, a i smješten mi je nisko i malo izduženog oblika, što bi se narodski reklo „strunjena“ sam . Nakon toga osjetila sam lagano bockanje u predjelu žuči, koja mi je isto presavijena ( ali to ljekari ne smatraju problemom). Očekivala sam nešto oko materice i jajnika, ali toga nije bilo. Očigledno je energija iscjeljenja imala svoj put. Onda je sve postalo intenzivnije. Odjednom sam toplinu osjetila u obe ruke i noge, i bilo je izuzetno prijatno. Imala sam želju da potraje, mislila sam kako bih ovako mogla ležati satima. Pritisak na želudac je prestao, „mače“ je otišlo, što mi je potvrdilo da to nisam umislila. Onda me žignulo u kičmi , i osjetila sam strujanje niz noge, poput poznatog išijalgičnog bola, ali puno blaže, više kao ocrtavanje tog nerva. U jednom momentu osjetila sam lagani pritisak na mjesto s desne strane u grudima, gdje me zaboli i prekine mi se dah kad se jako iznerviram. Zatim se toplina pojavila na licu, i to oko usta, i lokalizovala se na sredini donje usne, gdje sam često imala groznicu kad bi mi pao imunitet. Nakon toga, lagani pritisak na gornju vilicu gdje sam prošle godine imala operaciju vilične i sinusne kosti nakon čega su mi tu ubačena dva implanta na mjestu izvađenih zuba koji su mi godinama pravili probleme. Tu već počinjem da bivam iznenađena. Onda na red dolaze koljena, isto jedna od mojih boljki od planinarenja i skijanja. A onda materica – ipak nije izostavljena! Osjetila sam kao da je nešto obavija i vakuumira, ali nije bilo neprijatno, naprotiv.  Zapravo, sve zajedno sam percipirala kao da mojim tijelom putuje armija malih ljudi koji idu i popravljaju jedno po jedno, nekim samo njima poznatim redoslijedom. Upravo taj redoslijed kojom se toplina pojavljivala ovdje-pa-ondje uvjerio me da ja nisam ta koja to svojom podsviješću priziva. I na kraju, iznenađenje. Unutrašnja vena na lijevoj potkoljenici, koja mi je nekad pravila puno problema, ali me već godinama nije zaboljela, i već sam je bila zaboravila. A onda desno oko. Ovo nisam razumjela, ali vjerujem da je bilo nešto da se popravi i tu. Ono što mi je bilo najinteresantnije je zapravo preciznost tih „čekiranja“ tačaka. Kako su se „javljale“ jedna po jedna, kao na prozivci sa poznatim bolovima, samo manjeg intenziteta.  Toliko toga, a u stvari sam se smatrala potpuno zdravom! To znači da nikad nije da nam baš nije ništa! Nisam imala nikakve nevoljne pokrete ni grčeve, osim što sam u jednom momentu pred očima imala zelenu svijetlu tačku koja se širila i formirala u srce. I tako nekoliko puta.(Inače, moja omiljena boja je plava). Eto, to je poslije prvog tretmana, nestrpljivo čekam naredni, i srećna sam što sam poslušala glas koji me nagovarao da se javim Cici.

Prije nego što opišem drugi tretman, bitno je, možda i najbitnije, pomenuti šta se dešavalo u tri dana između. Ne mogu pričati o zdravstvenim promjenama, jer nisam ni imala smetnji. Osim što me noga uopšte nije zaboljela, ma koliko sjedila, i što nisam imala alergiju na polen, a obično prva prokijam, čim se prva travka pojavi. Međutim, promjene su bile oko mene. Odjednom je sve krenulo „na moju vodenicu“. Od neočekivanog poklona, preko nekih tinjajućih sukoba koji su se razmrsili bez povređenih, pa do prosto upadljivih sinhroniciteta gdje sam dobijala odgovore na pitanja i gdje su mi se otvarala vrata i pojavljivali pravi ljudi na pravom mjestu.  Zatim, potpuno odsustvo bilo kakve loše emocije, kao da sam nesposobna za zavist, ljubomoru, brigu, strah, sve mi je nekako bilo radost, kao da gledam najsvijetlije lice čistog života. E sad, počelo je i proljeće u međuvremenu, ali, počinjala su proljeća i ranije, ali nikad ovako. Međutim, izgleda da me čuda tek očekuju, reče Cica, to je tek početak...

Drugi tretman sam provela takođe ležeći na leđima, jer mi je to najviše prijalo.  Bila sam potpuno pasivna, razmišljala sam o nekim svakodnevnim stvarima, prebirala po glavi nešto iz tog dana. A onda mi je mače opet sjelo u predjelu želuca. Podgojilo se malo za ova dva dana, bilo je malo teže i malo nemirnije. I dok sam očekivala nešto slično kao prvi put, moje se mače počne meškoljiti, i odjednom to više nije mače, i to nije moj želudac, već mali, blagi vulkan iz mog središta. Osjećala sam se potpuno bez težine, kao da lebdim, a da se iz same sredine mene kroz mali vulkan probija iz mene eterična lava koja se širi. Zamišljala sam sebe kao zvijezdu sa mnogo krakova koji su izvirali iz mene. Opet sam vidjela zelenu svjetlost, ali ovaj put se formirala u list, bio je to zapravo list kroz koji je sijalo sunce, onda žuto sunce, pa na kraju sve skupa – maslačak. Bilo je još slika koje kao da su pokušavale da se formiraju ali nisu uspjevale. Ja nisam dodavala nikakav trud, samo sam mirno pratila šta se dešava. Imala sam osjećaj i da sam se iskosila, i mogla sam se zakleti da ležim dijagonalno na krevetu. Ovaj put nisam osjećala nikakve topline niti minijaturne majstore koji su me kuckali po pojedinim organima. Samo lebdenje, trnce i vulkan iz utrobe. Onda mi je disanje postalo plitko, i u nekom čudnom ritmu, kao da pravim kružnice. Čak sam osjetila i pritisak na pluća, ali nisam imala nedostatak kiseonika, jer kao da sam disala cijelim tijelom. I kad se sve smirilo i pomislih da je gotovo, kroz šake mi krenu neobične, nesinhronizovane vibracije, osjećala sam kao da će mi ruka – reći nešto! (Ovi moji opisi izgledaju potpuno ludo, ali to je problem kad riječima svakodnevice pokušaš opisati nešto potpuno novo, pa se jedino možeš pomoći dovoljno približnom metaforom). Na kraju sam se smirila, ali nije mi se ustajalo, jer sam se osjećala kao da sam skulptura od kamena. Tako čvrsta, puna, nepomična. Bez osjećaja težine, samo punoća i nepomičnost. Ljepota.

Između drugog i trećeg tretmana završila sam nekoliko poslova koji su dugo čekali i za koje se nisam mogla nikako natjerati. Odjednom sam dobila poriv da raščišćavam stvari. Takođe, pobacala sam neke starudije. Dobila sam i neke poklone, neočekivano, ali prave stvari, kao da sam birala. Imala sam porivda samo ponavljam: Hvala, hvala!

Treći tretman je bio najmirniji. Gotovo da se ništa nije dešavalo. Za razliku od prva dva kad mi je bilo vruće, ovaj put sam osjetila nešto kao hladan povjetarac preko ruku i nogu, toliko da sam poslije nekoliko minuta podvukla noge pod ćebe koje je tu stajalo. Zatim sam osjetila lagane trnce u rukama i nogama, a potom su mi ruke i noge, a onda i čitavo tijelo postali poput cijevi kojima teče voda. Gotovo da sam mogla čuti grgoljenje. Ponovo sam se osjetila kao da lebdim. Ovog puta nije bilo ništa u gornjem dijelu oko grudi i gornjeg abdomena, već je u fokusu bila moja karlica i materica. Ne bih to nazvala ni bolom ni grčevima, nešto poput onog stezanja i razdvajanja pred porođaj, samo puno puta blaže. I to je trajalo. Kao da su mi se organi presložili. Opet sam disala plitko, a onda mi se činilo da se krećem po spirali. Na kraju se sve smirilo.

Sutradan je došao novac. Iz potpuno neočekivanog izvora.Taman onoliko koliko mi je trebalo da pokrijem minus. Iako me Cica upozorila da bih mogla imati različitih raspoloženja, bila me uhvatila euforija „dobrih stvari“, i mislila sam da će mi sad sve „cvjetati“. Međutim dva dana nakon trećeg tretmana nastupio je „mini pakao“. Odjednom su isplivali moji demoni, teške emocije za koje sam mislila da sam ih se oslobodila. Nikad nismo toliko jaki (srećom ni toliko slabi) koliko mislimo. Pa noć puna burnih snova. Pa depresivan dan, kad se više nisam mogla boriti nego sam se pustila. Onda noć čvrstog sna, i jutro u kom sam se probudila kao spašeni brodolomac izbačen na pješčanu plažu, na kojoj ništa nije ukazivalo na prethodnu oluju.

Danas sam dobro, i sa radošću očekujem sve promjene. Volim promjene, makar bile i teške. I inače sam puna ljubavi, ali ova sad je drugačija. Slobodnija. Još se borim sa egom, i to će potrajati, jer tek sad dobro vidim u kakve se sve forme maskira. Problem mi malo predstavljaju pojačani zvukovi i mirisi, ali to je moja stara boljka. Osjećam nešto novo, osjećam da se vraćam kući... ma gdje to bilo. Osjećam zahvalnost. A moja želja: i dalje je najveća, i životna, i ako je dobra za mene – ostvariće se. Bitno je da nije više čvor koji sam vezala u utrobi, već svjetlosna sfera od čiste ljubavi.