21.5.15

Tri priče

Djevojka sa ljubičastom suknjom

Ustala je sa sjedišta i krenula prema vozaču tramvaja. Nosila je ljubičastu suknju koja je lepršala oko njenih nogu tako da se činilo da ne dotiče pod. Pogledi putnika su bili prikovani za nju, i niko nije bio siguran hoda li ili lebdi i svak je mislio da se to njemu čini. Pitala je vozača gdje je veliki Fiatov servis, tu treba da siđe. Imala je glas ni po čemu neobičan. Na sljedećoj, rekao je. Vrata tramvaja su se otvorila i ona je sišla. Vozač je pratio pogledom lepršavu suknju. U trenutku kad je trebala da dotakne tlo djevojka je nestala. Iščezla. Vozač je gledao u čudu. Onda je pogledao u retrovizor, svi putnici su sjedili nezainteresovano. A što ako nije ni postojala, danas je velika vlaga... Odjednom krajičkom oka uhvati ljubičastu suknju sa druge strane tramvaja. Kao da je preletjela! Kako, mislio je dok je zatvarao vrata i lagano kretao gledajući za ljubičastom suknjom koja je lepršala oko nogu koje su odmicale ulicom ne dotičući tlo. Tog dana vozač tramvaja nije vidio više ništa neobično.


Vrijeme smrti

Sajdžija iz Resnika nije imao sna. Istina je da već godinu dana nije popravio ni jedan sat. Samo je mijenjao male okrugle baterije i tu i tamo prodao po koji kaiš. Išle su i baterije za fotoaparate. Nije to bilo samo zbog toga što ljudi više ne nose mehaničke časovnike. Štaviše, donosili su mu satove na popravku, ali ih je odbijao pravdajući se da mu je baš juče nešto upalo u oko. Razlog je bio u neobičnom ručnom satu koji mu je prošle godine donio jedan potpuno običan čovjek sa žutim šeširom. Rekao je da se sat uvijek zaustavlja na jedanaest i deset. Sajdžija je odgovorio da će biti gotovo sutra, jer je bio dobar majstor i znao je da se to samo zrnce prašine zaustavilo u mehanizmu. Ne znam za sutra, rekao je čovjek, ako ne stignem sutra čekajte me, sat mi je izuzetno vrijedan. Sajdžija je isto veče otvorio i očistio sat, i nije imao puno posla, jer je mehanizam bio besprijekorno čist. Malo začuđen ga je sklopio, uvjeren da je sve u redu. Navio je sat i otišao da legne pored svoje žene. Ujutro, sat je stajao na jedanaest i deset.
Svašta je pokušavao sajdžija iz Resnika, ali sat je uvijek stajao na jedanaest i deset. Čovjek u žutom šeširu nije dolazio, što je bilo malo olakšanje. Jednom ga je čak i navio na jedanaest i deset, sat je lagano kliznuo prema jedanaest i jedanaest, i nastavio da radi. Tračak nade obasja sajdžiju, pa kad je sat pokazivao oko jedanaest i trideset, on zadrema. Probudi se nakon otprilike pola sata i pogleda na pokvareni sat. Stajao je na jedanaest i deset. Sajdžija najprije pomisli da je spavao dvadeset četiri sata, ali shvati da nije to. Ovaj put je pozvao ženu. Ovo više nije bio samo sajdžijski problem.
U narednim danima, sajdžija je kopnio, i sve manje spavao obuzet satom, nekoliko puta ga je sastavio i rastavio, i ništa nije pomoglo. Žena je predlagala da se baci. Ili da ga barem ostavi i ne gleda više, a kad se neznanac pojavi da mu ga vrati. Ni prva ni zadnja stvar koja ne može da se popravi! Jednog dana je rekla: Znaš, ja mislim da je to vrijeme smrti. Zna se vrijeme, ali se ne zna dan. Od toga može da se poludi. Zato se on riješio toga i ostavio ga tebi! Pa šta da radim? - pitao je sajdžija iz Resnika svoju ženu. Jebiga... ne znam, odgovorila je.


Bijele košulje

Mnogo volim bijelu košulju na muškarcu. Ali ne onu peglanu, štirkanu, konobarsku ili onu ispod kravate i odijela, već onu široku neupasanu, od bijelog pamuka ili lana.
E, pa vlasnik jedne takve bio je tog jutra pored mene na stanici. Gledao je u mene, osjetila sam to. Ja odavno više ne uzvraćam poglede muškarcima na stanici gradskog prevoza, pa sam pogledala na drugu stranu. Samo, ja ne volim dugo pogled na sebi, pa budući da sam ja od onih “opasna je ona”, vještim manevrom od nekoliko koraka namjestila sam se iza njegovih leđa, da ja gledam njega, a on bi se  morao upadljivo okrenuti kako bi me vidio. I onda sam neometano gledala prelijepu košulju. Dok mi nije stigao prevoz. On nije ušao, to znam, ali poslije dvije stanice primjetim u autobusu čovjeka sa istom takvom košuljom, a zatim nedaleko još jednog. To nije košulja sa rasprodaje, pa me to malo začudi, ali prizor je bio lijep.
Kasnije je postalo bizarno, jer su se lijepe bijele košulje umnožavale, kud god sam išla. U jednom trenutku, kao da je svaki drugi muškarac imao na sebi. Kad je nečega previše, to “previše” nadvlada sve drugo. Previše lijepog je uznemirujuće isto kao previše ružnog. Tad sam već bila sigurma da je nešto krivo prespojeno u mom mozgu.  Mada, to saznanje mi nije pomoglo i nije odagnalo rijeku ljudi u bijelim košuljama. To je kao kod onih što čuju glasove. Nema veze što znaju da ne postoje, oni ih čuju i to je neizdrživo. Objektivna stvarnost nije istinitija od percepcije, ma koliko apsurdno zvučalo.

Tu noć sam sanjala da putujem vozom punim vojske. Umorni žagor, uniforme, gužva. A onda su počeli da izlaze i ostala sam sama. Kroz prozor vagona sam gledala pregaženo polje. Na sredini se lijeno vijorila zabodena bijela zastava. Tu se neko predao. Ali na pustom polju nije bilo ni poraženih ni pobjednika.


Izvor: Bojan Fashion

9.5.15

Bio je u meni san, ali su sjeli na njega

Legein ta legomenaGovorim kako su meni rekli. Ništa neću dodati i ništa oduzeti, ali sklona sam vjerovati da su vrijeme i prepričavanja učinili svoje, pa se izvjesno može naći neko ko će reći da se sve možda i nije tako dogodilo.

Priča je to o tri brata. Kad je najmlađem bilo dvije godine, otac im ode u rat iz kog se nije vratio. Njihova majka utone u tišinu. Ne samo da nije progovarala, već je i svaki njen pokret bio bešuman. Samo oči crne i žive. Izgledala je kao sjena oko tih očiju, pokretno snoviđnje za koje bi se mogli upitati, postoji li ili je samo mašta posmatrača od svjetlosti i sjene napravila.

Ujaci su bili lovci, u planinu bi odlazili zorom, da ih ne bi neko presreo i pitao nešto, što bi svakako značilo lošu sreću, a vraćali se sumrakom, obično drugog ili trećeg dana. Najprije bi se pobrinuli za iscrpljene pse, zatim za lovinu, a onda bi dolazili da pozdrave nećake. To su bile kratke rečenice.

Tu je bila i baka. Očeva majka. Ona je na sebe uzela teret riječi. Bila je tumač između svih njih, svaku namjeru i pogled bi pretvarala u rečenice, i svakome tumačila šta se od njega zapravo traži. Ne, nije to bila brbljiva žena, nego – neko je morao. Pa nije bilo čudo što su se u njenoj glavi sve te poruke miješale i sudarale, pa je ponekad dolazilo i do krivog spoja. Baka nije bila kriva.

Majci treba ljusaka! Uzela je iz dječakove ruke drvenu pušku, danima brižljivo modeliranu nožićem. Tužne oči su posmatrale kako se igračka pretvara u komade koje će uskoro odnijeti vatra.
Ujaci su pored rijeke vidjeli velike zmije, priča se da je dvoje djece nestalo!  Dječak se pokunjen vratio i prislonio pecaljku uza zid. Do ujutru je nestala.
Nije sad vrijeme za putovanje, majka vam je zaslabila, neće dugo! Dva starija brata ostaviše torbe, i vratiše se u voćnjak.
U moje su vrijeme djevojke bile čiste, danas samo neka prljavština i bolest! Majka vam se cijelu noć u postelji prevrće što ste sa ujacima u kafani! Nije planina za vas, da stare žene same ostavljate! Otac vam je ružno sanjao pred odlazak, i rekao mi: samo im na konje ne daj! U knjigama su đavoli!

U tri dana baka je dovela tri djevojke. Sad baš da li je u tri dana ili tri mjeseca, ali kažu da su posije toga ujaci sve više vremena ostajali u planini, a sve se rjeđe spuštali kući. Dvije su bile nerotkinje,  pričalo se i da su vračale i bajale,  a treća je svoj porod ionako odnijela, ko zna gdje, zajedno sa svim što je mogla ponijeti. Majka crnih očiju je jedne večeri nestala u trskama pored rijeke. Zaboravila je na zmije.

A tri brata o kojima je ova priča?

To sam i ja pitala. I govorim kako su i meni rekli. Zarobljeni u tuđa očekivanja, prošli su kao svi što umru u tamnici. Ni kosti im se ne nađu. Jer ih niko i ne traži.