Kad sam prije osam godina prvi put
obilazila Toplicu, znala sam da ću se vratiti. Iako je moja mašta često
obitavala tamo, u prvom redu vođena vizualizacijama usljed iščitavanja
istorije - što one faktografske, što romasirane, trebalo je ponovo odvesti i
tijelo, prvenstveno oči, da se opet cijelim bićem uvjerim kako istorija i
današnjica ne moraju nužno i očigledno ukazivati jedna na drugu, ali da isto
tako postoje dublji uticaji na naše fizičko koji nisu samo odraz slike u oku.
Na početku da kažem da se radi o nestvarno
lijepim predjelima. Jastrebac, Radan i Kopaonik, šumovite planine, zelene i
ustalasane, ispresijecane rijekama i potocima. Svuda kud kreneš čuje se neka
voda. Jedan od onih predjela za koje ja imam običaj reći da su nastali u dan
kad je Bog bio baš dobro raspoložen. Ovo nije putopis, samo nekoliko crtica
koje ovako, i nedjelju dana od povratka puna utisaka, želim podijeliti.
Put me vodio preko Kruševca, Lazarevog
grada, gdje je veliki Knez, i potonji srpski nebeski car pokušavao da složi
teške i različite naravi, i stane u odbranu onog što je ostalo, od nekad
velikog Dušanovog carstva. Da li je znao da će ostaviti život u toj borbi –
vjerovatno jeste. Da li je znao da će sa svojom vojskom zaustaviti prodor velikog
osvajača u Evropu? Ne znamo da li je njegova vizija dopirala tako daleko, ali
tada su se druge vrijednosti branile.
Kruševac, Lazarev grad, ostatak donžon kule
Koliko su te vrijednosti potrajale u svijesti
potomaka, možda govori i to da sam Lazarev grad (kao mnoga utvrđenja iz srednjevjekovne Srbije)
nisu baš razrušena od strane Turaka (kako to zgodno piše u udžbenicima), već je
taj mukom i ljudskom rukom zidani kamen najčešće završavao u kaldrmama, zidovima
kuća i štala, odnesen i razgrađen upravo istom krštenom rukom. Ali, sve je to
ljudska priroda, mitologija i slava su egu drage, ali – jesti se mora. I
putovati. I trgovati.
Dalje, preko Ribarske Banje, kroz prolaz
između Kopaonika i Jastrepca, kuda je pedeset godina nakon Kosovskog boja
prošao ugarski vojskovođa Janoš Hunjadi u borbi protiv Turaka. Toga smo Janoša
i u pjesmama opjevali i prekrstili u Sibinjanin Janka. Dalje do Prokuplja,
grada svetog Prokopija, čiji muzej obavezno treba pogledati.
Od Prokuplja prema Kuršumliji prolazimo
kroz Pločnik, gdje se, po predanju, dogodila još jedna bitka sa Turcima u kojoj
je srpska vojska pobijedila nadmoćnu tursku vojsku, i to tako što je
napravljena zasjeda u šumi, što Turci nisu očekivali. Istorija nije potvrdila
ovu bitku, ali predanje (još) živi.
Zastavši u rekonstruisanom neolitskom
naselju Pločnik (administrativno je to zaprave selo Bace), tu zatičemo dvije starije
žene - udovice, jedine preostale u tom zaseoku. Pričaju nam o tome kako je
nekad bilo, kako je narod odlazio i odlazio, kako su se zatvorile škole i
konačno nestala i djeca. Pričale su nam kako im nema ko ni sijalicu zamijeniti,
pa se za sve te radove na visini ova jedna (mlađa) popne na stolicu, a ova
druga je pridržava... životinje više ne drže, trava se više ne kosi... eto, još
to malo bašte. Pritom, ovo nije zaselak u planini, već na magistralnom putu.
Kuršumlija je mjesto gdje sam se, po drugi
put, osjetila kao kod kuće. Ako bih morala definisati, rekla bih palanka u najpozitivnijem
smislu te riječi. Iako se o gostoljubivosti priča svuda po Srbiji (ne baš
uvijek argumentovano), ovdje je ona zaista „ko od majke rođena“. Gola,
neuvijena otvorenost ljudi. Veoma lijepih ljudi, i to sam primjetila.
U Kuršumliji postoji mala ulica koja je
pješačka zona, koja završava crkvenom portom. I u tom zadnjem dijelu, takoreći
ispred crkve, uveče nema šetnje. To je igrališe. Uživala sam, sjedeći na terasi
picerije (u kojoj sam, uzgred, pojela jednu od najboljih pica u životu)
gledajući kako dvije grupe djece, paralelno jedni do drugih igraju fudbal i
između dvije vatre, a ovi manji između njih promiču na rolerima i trotinetima,
ili tek onako, zabauljaju. Svi se znaju, svi su prisni, u piceriju svaki čas
ulaze da piju vodu, jedan konobar jedva postiže da usluži sve, a gazda jednom
rukom rukom drži trogodišnju ćerkicu u naručju, a drugom pere čaše. Gledam tu djecu koja se igraju, i zamišljam
kako njihovi roditelji već kuju planove
kako da ih na vrijeme upute u Beograd, Niš, ili neko inostranstvo. Jedan od
primjera da se ipak može ostati i uspjeti je vlasnik pansiona u kome sam
odsjela. Motel „Joksim“ – izgled i usluga da se ne postidi bilo kog evropskog
turističkog centra.
Radan je predivna planina. Ovdje, naravno,
pored vizuelnog dolazi i onaj posebni utisak koji se ne može prepričati. Ima
nešto posebno u Radan planini, a kad vam ja to kažem koja se verem već 40
godina – vjerujte mi. Ne znam koliko ima ljudi koji poznaju Radan, jer ih sve
manje ima po planinskim selima. Šume Radana se sijeku i izvlače (vidjela svojim
očima), što legalno što nelegalno. Kao i na mnogim mjestima, prodajemo ono
najvrednije za najmanje novaca.
Na snimku ispod vidi se "saobraćajna gužva" na putu. Radi se o dijelu puta od Đavolje Varoši prema Kuršumliji, dakle, turistička lokacija. Bez obzira na prazan put, ili baš zbog toga, uživale smo u krajoliku, to svakako!
Time-lapse puta od Đavolje Varoši prema Kuršumliji
Kad pitam za Kosovo, odgovaraju mi
neuvijeno: Oni dolaze ovamo stalno, otkupe nam sve što proizvedemo. A onda,
nakon kratke stanke: Mi tamo ne idemo.
Putokazi su rijetki, i samo zahvaljujući
tehnologiji može se negdje dospjeti. Ona vojnička „kartu čitaj seljaka pitaj“
je neprimjenjiva. Jer i tamo gdje su ostali putevi, seljaka – nema. Putevi su
propali, kuće se urušavaju – samo priroda buja, divlja i živa. Zeleni se u inat
svemu. Vode teku i podrivaju ionako zapostavljene puteve. Priroda ne osjeća
nedostatak čovjeka. ( Možda čak i naprotiv).
Ivan Kula, Radan
Južni i jugoistočni obronci Kopaonika su
novi raj za oči. Ja bih vožnju od Kuršumlije do Brzeća prepisivala kao
terapiju. Kopaonik treba vidjeti i sa ove strane, i to baš u ovo doba. I dok je
na skijalištima izgradnjom infrastrukture čovjek uspio da vodu gotovo sasvim
otjera nazad pod zemlju, sa ove strane ova izdašno izvire. I to od hladne pa do
vrele! Kopaonik je, zavijen u svoje bajkovite izmaglice, alhemičar i čarobnjak.
I njega su ljudi napustili (ovu čarobnu stranu), ali ne bih rekla da ga to baš
boli.
Kopaonik
Na kraju, kad bolje razmislim, planine
trebaju nama, a ne mi njima. Priroda se ne buni što ljudi odlaze u gradove.
Nije ni tražila da je kultivišemo. Ljudi ne mogu uništiti planetu – uništiće sebe.
Odakle se god ljudi maknu, priroda se brzo oporavi i pokaže u najljepšem
svjetlu. Bilo mi je žao što su naši istorijski lokaliteti tako zapušteni i
zaboravljeni, a onda sam zaključila da je to, ma koliko ružno zvučalo, najbolje
što je moglo da im se desi. Niko se bolje od prirode same, neće brinuti o kostima
predaka. Ako ne umijemo raditi bez uništavanja – bolje da ništa i ne pipamo.
Stvorili smo sebi gradove da u njima polako skončavamo daleko od svega što je
naša suština. Zato će se, na kraju, kad sve prođe za nas, planeta ponovo
pobrinuti za sebe.