19.1.18

O knjigama ... (i ljudima)

Spakovala sam knjigu. Ostala je uvijena u reklamni  liflet Maksija. Uvijek uvijam knjige dok ih čitam. Brinem o spoljašnosti, ali zato po stranicama pišem, podvlačim, zaokružujem, ispravljam. Pronađem grešku i to me iznervira, pogrešno ime, mjesto... Zašto prevodioci ne paze? Zašto im se desi da tetka postane strina, snaja svekrva? Čitaju li oni to, ili samo isključeno prevode?

Dobra je knjiga, ali ne jedna od onih koje želim da zadržim. Otkud sad to, probiranje? Vjerovatno zbog prostora. Svojim knjigama zauzela sam i prostore koji nisu moji. Neke alternativne prostore u kojima imam prećutnu dozvolu boravka uslovljenu emotivnim vezama. Imam ih i u kancelariji. I u tuđoj kancelariji. Neke sam ostavljala u kućama u kojima sam bivala, više iz lijenosti da se vraćam po njih nego iz želje da ostavim trag. Neke mi nisu vraćene. Neke od njih se više ne mogu pronaći, znaju oni šta su zadržali. Zašto ljudi ne vraćaju knjige? Imam i ja jednu koju nisam vratila. Jednu, za sve ovo vrijeme. Ne baš namjerno, čini mi se da sam otezala, sve dok vraćanje nije postalo nemoguće, i zgodno mi sjelo, kao opravdanje. Ja sam imala drugi tom, a to je bio prvi. Nedostajući. Činilo mi se (o, gordosti, najstarija slabosti) da osoba čija je ne razumije njenu pravu vrijednost. I onda sam se preselila, na brzinu. Nije bilo vremena za vraćanje knjige. Da tako je.  Ali, kako to da sam se jednom vratila u taj grad, i odnijela bezvrijednu piratsku video kasetu sa crtanim filmom Herkules da vratim u video klub? Nema opravdanja, i to znam po neprijatnom grčenju želuca svaki put kad pogledm u knjigu koju nisam vratila.

Zamotanu knjigu ću vratiti u knjižaru. Da, imam vezu u knjižari, mogu prvo da pročitam, a onda da odlučim hoću li je platiti i zadržati. Mislim da tu ima neke pravde. Svako ko je po knjižarama ostavio para koliko sam ja ( da se ne zaboravi da je fond iz prvih dvadeset jednu godinu mog života uništen, i da sam tad opet počela ispočetka), ima pravo da ima neku „vezu“. Pritom, smiješno je. Mogla bih se učlaniti u biblioteku i uraditi isto to. Ali, to ne radim. Imam neki otpor prema knjigama koje je čitalo mnogo ljudi. Ne zato što sam gadljiva, nisam. Ima tu nešto drugo. Od prijatelja ponekad uzmem nešto za čitanje. Ali znam da knjige iz privatnih zbirki idu samo po rukama ljubitelja. Jer, ako i stignu u pogrešne ruke (jao, koliko knjiga imaš, daj mi nešto dobro da pročitam!), obično se više ne vrate vlasniku. Istovremeno, smatram biblioteke vrlo korisnim, i posmatram ih šire od mjesta gdje se pozajmljuju knjige. Imale su veliki uticaj na moje odrastanje. Neprocjenjiv.

Prostor je bio prvi razlog da počnem da probiram knjige. Drugi je neka tjeskoba: šta će biti sa svim tim knjigama? Da li ću ih ikad čitati ponovo? Neke sigurno hoću, ali rijetke i malobrojne. Da li će ih čitati neko poslije mene? Možda. Ali tek možda. Ne želim da leže u gomilama oko mene i da me gledaju optuživački: Šta radim ja ovdje? Sakupljam prašinu? Teško je baciti knjigu. Imam i takvih, ne mnogo, ali ima. Laganih, literarno bezvrednih, napisanih podilazeći mediokrotetima radi brze zarade, ili pod uticajem režima. Reći će neko, nemoj bacati, odnesi u biblioteku. To mi je licemjerno. Ako ne valja meni, zašto da trujem druge, spašavajući svoju savjest da knjigu nisam bacila. A jednu sam bacila. Nedavno. Imala je veliku reklamu. Mjesec dana, ne više. Dok je ljudi nisu pročitali. Vrijeđala je moj narod, i to sa mržnjom, omalovažavanjem, optužbom i prostački. Ne na način da realno prikažu naše slabosti i grijesi, jer ih ima, već očigledno angažovano. Svuda se oko knjige širio smrad novca, nepoznata strana spisateljica propagirana kao „poznata“, usiljena radnja kao loš omot oko zlonamjerne političke optužbe, plaćen prevodilac i i popularna (što im je to trebalo), izdavačka kuća. Pročitala sam, da ne bih imala nikakve sumnje, i bez imalo žaljenja je frknula u smeće.

Na kraju, apsurdno je da jednu od najljepših knjiga koje sam čitala zapravo nemam. Pozajmila mi je koleginica, čudeći se kako to nemam.  A ja sam je, doduše kupila – i nepročitanu pozajmila. A onda se taj neko odselio ...


Dakle, preporuka: Sitničarnica "Kod srećne ruke" - Goran Petrović

17.9.17

Lijena žena

Ko rano rani – uvećava šanse da se zajebe. Vjerujte mi na riječ. Ne treba vjerovati svakoj narodnoj, naš je narod, najblaže rečeno, pun humora! A znajući nas, te su poslovice smišljali upravo kad se zajebu, pa u fazonu, što samo ja, neka se još neko nasuče.
Da podkrijepim. Dokazima, da šta drugo.

Poranim, dakle, kao svaka vrijednica, da mi vikend ne prođe uzalud. Voljna za velike poduhvate, prvo se bacim na terasu. Za neupućene, moja terasa (koja je zapravo lođa koju ja zovem terasom) nije prazan prostor sa bijelim stolićem od kovanog gvožđa i dvije stolice kao u modnim časopisima, već nešto između dnevne sobe, špajza, vešeraja  i čitaonice. Sve što mi je bitno je tu, na terasi.  Plus cvijeće. Ovo posljednje iz čistog inata, jer kažu da na našoj, sjevernoj strani, ne uspijeva ništa jer nema sunca. E, pa meni uspjelo.

Dakle, riješena da je uljudim (možda banu gosti! – šala, naravno) u stilu prave reduše izvadim terasi dušu, oskrnavim joj paučinu u svakom ćošku, zabodem metlu u njene najdublje skrivene kutke, raskrinkam joj sve izgovore. Dovršim je krpom, koja je i sama poslije toga otišla u smeće. Ma ukratko, obračunale smo se za sve pare! Ja njoj otela punu kesu koječega za pravac kontejner, a zauzvrat, nokte ostavih negdje u njenim neravninama. Ili u onoj krpi nesrećnoj. Pošteno. Sad neka dođu i gosti!
Ne mogu sad širiti temu da objašnjavam kako izgleda žena u srednjim, takozvanim najboljim godinama kad je spopadnu hor-de-moni, uglavnom iz zaleta se nađem u kupatilu, pa ponovim rečene radnje, ovaj put sa više vode i nekoliko rizičnih proklizavanja. Pa vrednica, rekoh vam ja. Vala, blistaće i moja kuća!

Rastvorim sve i zadovoljna krenem u šoping. Lažem, nije baš šoping, više ono nabavka jer je svega potrošnog nestalo još prije deset dana. Onda sat vremena  guranja kolica. Prilično sam se držala spiska, da se pohvalim, od nepotrebnih stvari kupila sam samo (još jednu) turpiju za nokte (a koje nokte, gdje su mi?!), nadstolnjak sa jelenima i natpisom „Merry Christmas“ (inače ne znam nad šta, jer ne koristim ni stolnjak) i neke karneks otrove (bila akcija, dijelili plastične kutije kad kupiš tih nekih palaca). Zamalo da kupim i simeks rakiju jer je poklon bila pepeljara, ali sam se sjetila da sam rekla zbogom porocima (za danas), pa sam odustala.

Kad sam izašla iz marketa, sijalo je sunce, padala kiša, duvao orkan, a stabla su iščupana letjela okolo zajedno sa kontejnerima i saobraćajnim znakovima. Ne figurativno. Stvarno.

Evo me kao na Floridi, pomislih dok sam vozila između grana, plastičnih stolova i tendi.  Terasa!!! Da li da nastavim kući, ili da se jednostavno zakucam u banderu, ako ona prije toga ne padne na mene? Pa ne danas!!  Zašto danas?!

Naravno, na terasi (a u solidnoj količini i po stanu koji sam inače čistila juče) bilo je kubik lišća i grana, lavor i pola korpe za veš (nisu moji), dva poklopca od šahta, reklama nekog butika iz Novog Sada i još kojekakvih sitnica iz bližeg i daljeg komšiluka. Kao da je nikad niko nije čistio od kad je zgrada dobila potvrdu o tehničkom prijemu. U kadi gnijezdo od goluba i nešto što je možda prije dvije godine bilo golub, mokar peškir FK Partizana (baš nemam sreće) ,nešto što liči na dio od stelta F117,  i opet lišća, lišća, grana, grana... Sutra u dvorištu da pravimo vašar-razmjenu, ko je šta čije našao.

Kolač! Obećala sam kolač! Dva sata ranije, kad sam bila haj. Indisponirana, odlučujem se za najbržu varijantu kolača koji se zove „Lijena žena“. Baš tako. Pravi se sa piškotama, šlagom i voćem, gotov je za 15 minuta.  I gle čuda: svi oduševljeni.
To sam zapravo htjela reći: vrijednoća je precijenjena. Pre-Ci-Je-Nje-Na!

A evo i recepta:
Kutija piškota, jedan voćni jogurt, jedna kesica šlag kreme od vanile, 2 kesice šlag pjene, 300 grama voća (najbolje  jagode, maline, kupine) koje se umiješaju u umućenu šlag kremu.
U dublju posudu složiti red piškota, zaliti ih voćnim jogurtom (1/2), pa krem sa voćem, pa šlag, pa opet piškote, jogurt, krem, šlag, gotovo. Staviti u frižider nekoliko sati. Iznijeti pred ljude i dati im kašike. Ako nemate stolnjak ni nadstolnjak, dajte im po salvetu. To je to. Ishvaliće vas svi garant, ovo ne može „neuspjeti“. Ćao.



6.7.17

Alisa i čarobni leptir

-          Mama...
-          Molim, sine.
-          Hoćeš da ti ispričam priču?
-          Naravno...
-          Bila jedna djevojčica. Bila je baš hrabra. I neka zločasta kraljica je htjela da je ubije, ali su je spasili zec i neki čovjek sa šeširom.
-          Alisa se zvala? Kako ti znaš tu priču?
-          Znam, ti si gledala film, i meni si pričala. Ali ja sam se sjetio, ja to odavno znam, o toj djevojčici. Ona stvarno postoji.
-          Naravno sine, SVE postoji.
-          I ja?
-          O da, ti pogotovo!
-          Mama, kako nastaje leptir?
-          Najprije bude gusjenica. Onda se zamota u ćebence za gusjenice i spava, spava. To je čarobno ćebe koje ga pretvori u leptira. Kad se probudi, raširi krila i leti.
-          Da li svaka gusjenica postane leptir? Šta se desi ako se ne probudi? Ili se ne zamota dobro?
-          Pusti to, zašto to sad pitaš?
-          Ništa. A gusjenica u ćebetu je beba?
-          Hahaha, da,  može biti beba.
-          Ti si meni govorila „bebo“ , a ja nisam bio beba.
-          Ma nemoj, a šta si bio?
-          Bio sam neka gusjenica.
-          Moja  gusjenica najdraža na svijetu!
-          Ja se sjećam svega dok sam bio u stomaku!
-          Ma daj! Čega?
-          Priča. One o šeprtlji i one o ljenjivcu. A znam i ja jednu što ti ne znaš. Neko je mislio da se gusjenica nije probudila, ali ona se probudila na drugom mjestu. U snu se premjestila. Znaš to?
-          Ne znam, ali zvuči dobro. I opet je leptir?
-          Aha. Ta gusjenica je tako morala. Tamo gdje se premjestila nije bilo dosta leptira. Cvijeće je bilo tužno. Sad više nije. Mama, neko to raspoređuje, znaš...
-          Pametno moje!
-          Mama, ljutiš li se ti na mene?
-          Ne, zaboga, zašto?
-          Pa to, što se nisam rodio?
-          Nikako! Samo sam bila jako tužna. Ali, neko to raspoređuje, znaš...
-          Mama, mnogo te volim!

-          I ja tebe. Bebo.


10.2.17

(Još jedna) istina o lovcima

Ljudi često reaguju emotivno, i ponekad slika izvuče na površinu osjećanja koja zamute logično razmišljanje, i naše zaključke hitro odvuku na jednu stranu. Odemo u krajnost, i ne pomišljajući da možda nismo sagledali čitavu sliku, da možda postoje argumenti i za opciju protiv koje se borimo, a da nikad nismo razmišljali o tome. Da nismo baš uvijek najpametniji, i da iza nečega što osuđujemo ipak postoji neka struktura, organizacija i znanje.

Pa zato, prije nego što ponovo pogledate sliku Vuka Kostića i pljunete na nju, da vas pitam,

Jeste li znali da:

  • Lov je sport koji ima svoja pravila i norme. Nastao je iz jedne od prvih čovjekovih aktivnosti, tako da postojanje ovakvog nagona nije nimalo neobično i neočekivano, niti se može smatrati devijacijom modernog doba, jer je star koliko i ljudski vijek - nekad je bio pitanje egzistencije, danas je samo sport koji podsjeća na to.
  • Da bi se postalo lovac prvi korak je polaganje lovačkog ispita, koje nije nimalo jednostavno. Traži se dobro poznavanje divljih životinja, kao sisara tako i ptica, njihovih navika, osobina, reproduktivnih perioda, ishrane, staništa; znanje o izgradnji hranilišta, pojilišta, rukovanje alatom za košenje trave i krčenje. Potrebno je znanje i o svim vrstama terena, vodotokova, izvora, preživljavanja u prirodi, vremenskih prilika, prirodnih zakona, i na kraju , rukovanju oružjem i municijom.
  • Postoji nešto što se zove „ lovni kalendar“ i što precizno definiše kad se i koje vrste smiju loviti, a kad moraju da se hrane, kad se i kako broje, a dodatno je regulisan i broj primjeraka određene vrste koji smije da se odstreli
  • Obaveza lovaca je da čuvaju lovište i da se brinu o zdravlju i bezbjednosti lovišta, da ga neprestano obilaze, nadziru i održavaju.
  • Obaveza lovaca je da hrane i poje divlje životinje u svom lovištu svaki put kad dođe do poremećaja vremenskih prilika
  • Redovno se vrši „čišćenje“ vrste, planskim odstrelom bolesnog i genetski oštećenog dijela divljači
  • Vrši se kontrola grabljivica, ne dozvoljava se da grabljive vrste preovladaju i unište plemenitu divljač

… itd, itd, ko želi ima se gdje informisati. Samo kažem: „Prije nego što pljuneš nešto, pročitaj i nešto“
U svakom slučaju, u organizacije koje se brinu o prirodi, staništima, biodiverzitetu, održivosti, zdravlju i zaštiti životinja u svakom slučaju i bez svake sumnje spadaju i lovačke organizacije.

Mogla bih nabrajati do sutra, ali za mnoge lovci su i dalje ljudi koji „vole da ubijaju životinje“. Po mom mišljenju ljudi koji vole da ubijaju životinje su stočari, farmeri. Ne znam sad baš da li vole da ih ubijaju, ali sve što rade vodi samo tom cilju. Oni ih gaje, i onda pobiju sve do jedne. Lovci uživaju u prirodi, šumi, za vrijeme lovostaja grade hranilišta, hrane i poje,  posmatraju životinje, uživaju u njima … i u lovu ubiju po neku, i to u procesu lova u kom životinja takođe ima šansu da se spase. Najčešće to tako i bude, pogoci nisu tako česti u lovu, niti izvjesni kao u klanici. A i divljač se lovi zbog hrane ili kože. Iz istog razloga iz kog se gaje životinje. U većini, ipak smo mesojedi. To je činjenica, i ja je ne bih mijenjala. I ako to uzmemo kao početnu pretpostavku, lov je puno pravedniji od klanice.

I za sve one koji su zimus (što izuzetno hvalim!) nosili hranu i ćebad smrznutim psima po gradu, samo da napomenem da postoje i mnoge druge, puno ugroženije i bespomoćnije životinje van gradova i ljudi koji su svaki drugi dan odlazili u šumu, pješačili kilometre i kilometre po dubokom snijegu da bi odnijeli sijeno, so i provjerili da li su životinjama u šumi zaledila pojilišta. I gle čuda, ti ljudi su lovci… Isti onakvi kao Vuk Kostić, koji nisu samo šerovali apel "pomozimo psima na ulicama", i spustili činiju hrane ispred zgrade, već su prošetali 20 km na  minus 20 da nahrane i napoje srne, zečeve, fazane ...koji bez njihove pomoći ne bi preživjeli.


Postoji i kršenje lovačkih pravila, i ubijanje preko mjere, ali to je kažnjivo. Štaviše, kažnjivije nego kad ljekar ostavi pacijenta da umre bez zdravstvene pomoći zato što:
- nije njegov pacijent
- nije se liječio u toj ustanovi
- završeno je radno vrijeme
O tome treba brinuti u ovoj jadnoj zemlji, a ne da li se neki lovac slikao sa plijenom. Ali to je druga tema, ne samo da je teža, već je i daleko veća sramota za ljudski rod, pa je onda puno lakše lamentirati nad ubijenim srndaćem. Ova država puna problema već godinama nikako da pošalje pravi metak u pravu metu, samo se beskonačno iscrpljujemo ćorcima i promašajima.

Dodatna literatura, ETIČKI KODEKS LOVACA SRBIJE

2.12.16

Jesenja pjesma

Priznaj, ipak, bila sam fina.
Rekla sam: Lijepa je jesen.
Nisam ti pričala kako kad ode lišće
moje se priče drhteći golišave
iz kratkog dana u hladne noći na prstima promrzlim iskradu.
A ja ih tražim da ih napišem, pa se predomislim i zaključam ih.
Rekla sam: Snijeg će, bijelo će i čisto.
Nisam ti pričala kako me tragovi u snijegu
u nedostignuto i nedosanjano vode, a nikad ne odvedu.
Rekla sam: Gladna sam.
Donio si kestenje.
Rekoh hvala, a u mojoj glavi su odzvanjali davni kestenovi udarajući u pločnik,
jedne jeseni kad sam djetinjasto mislila da se ništa ne može pokvariti.
Ćutala sam. Bolje da misliš da sam fina.
Rekla sam: Lijepo pričaš.
A molila sam Boga da ne otključaš moje promrzle priče
I otišla sam.

Dok sam još bila fina.


29.11.16

Bez vremena

Ona je jedna od onih što čitaju u metrou. Dok sjedi pored mene nagnuta nad knjigu kosa joj zaklanja lice, a kažiprstom prelazi po stranici. Ponekad odigne glavu, i pogleda u zamišljenu daljinu, ili pogleda u mene, mada više kroz mene, ali ja uhvatim taj osmjeh. Ima te neke male ručice, ljudi, koliko volim te njene male ručice sa uvrnutim prstenjem. Dok ona čita ja se zabavljam prateći vijuge tog neobičnog prstenja. Ponekad ako se stakla zamagle nacrtam nešto na staklu, a ona, kad digne glavu da pogleda u zamišljenu daljinu, nasmije se mom crtežu. Ona ima i mala stopala u neobičnim retro čizmicama, i ta stopala volim. Način na koji skupi koljena, razmakne pete i spoji prste.

Da, mi putujemo istim metroom na posao. Doduše, ne u isto vrijeme, ja idem malo ranije. Zapravo, ja idem dosta ranije, ali jednog dana sam kasnio i tad sam je vidio, sjela je pored mene, čitala i pomerala taj divni prstić. Izašla je prije mene.

I nije važno što više nikad nisam uspio pogoditi vrijeme da se ponovo sretnemo, ali vidio sam istog tog čovjeka kome se obratila kad je izlazila. Mi smo se takoreći upoznali preko tog čovjeka. Tad je ona prolazeći ka izlazu rekla nešto kao “izvinite”, a onda sam ja drugom prilikom istom tom čovjeku rekao “izvinite” i to je ta veza. Mi putujemo istim metroom, u istom prostoru smo ona i ja, svako u svom trenutku, ali mi smo zajedno, ja svejedno vidim prstić na stranici knjige i te retro čizmice, znam da gaze istim ovim podom metroa prema izlazu kuda i ja svako jutro prolazim. A ona se svako jutro nasmiješi u mom pravcu. I kad nacrtam sunce na prozoru znam da će ona da ga vidi gledajući u zamišljenu daljinu. Ja gledam u njenom pravcu ona u mom i u nekoj dimenziji bez vremena mi se gledamo čitavim putem. Mi dijelimo sav ovaj prostor, dimenzija vremena ne postoji za nas. Mi imamo toliko zajedničkog da ne mogu ni zamisliti da volim neku drugu. To sa vremenom je nevažna sitnica, vrijeme je ionako izmišljeno, štaviše, možda bi poklapanje te precijenjene dimenzije sve pokvarilo.

 Foto:martiniandmore.com

22.11.16

Ako ti budu pričali o meni

Draga Doroti,

Dobro si primjetila diskrepancu između mojih savjeta tebi, i onoga kako ja živim. Rekoh „savjeta“ iako ne mislim zaista da ti dijelim ikakve savjete, nego eto, nekad zbog manjkavosti jezika upotrijebimo i neku riječ koja nije najbolja. Ali, razumijevanje se ionako odvija na dubljem nivou od verbalnog, pa se ja za to da ću biti pogrešno shvaćen ne brinem, kad si ti u pitanju.

Ono što govorim tebi je dobro za tebe, pa makar ja u svom životu ne postupao tako, jer ljudi ponekad iako vide koji je put bolji, ipak ga ne izaberu, već krenu za nekim drugim pozivom, makar znaju ili bar slute šta ih tamo čeka. Ja sam ti, mače moje, kao Odisej, ali ne onaj opjevani, junak, već pravi Odisej, koji je otišao da se zabavi ostavivši ženu da se sama bakće sa ovozemaljskim problemima. Sjetim se pritom Ivana Slamniga i njegovog romana Bolja polovica hrabrosti. Stvar je u tome da je ponekad i za bijeg potrebna hrabrost, a ja bježeći od svakodnevnice u vidu kupaca, dobavljača, knjigovođa, poreznika ugovora, računa za telefon i struju, i ostavivši sve to ženi (sad vidiš da prava Penelopa nije imala nikave prosce, već samo daveže koje ti navedoh), odoh putem istraživanja šta sve može da se desi i gdje još može da pođe naopako kad si jako gladan. Svega. Pa i  grešaka.
Ovim se ne pokušavam unaprijed opravdati za sve loše što ćeš možda čuti o meni, jer ja ti ne bih ni pisao da nisam siguran u tvoje razumijevanje. Od svih ljudi koji su u stanju da prihvate, ti si u mom iskustvu najdalje dogurala. Svaki put kad se smučim sam sebi (a vjeruj mi i to se dešava), ja se samo sjetim tvojih crnih očiju nesposobnih za bilo kakvu osudu. Ostani takva i ako čuješ da me život negdje kaznio, jer je to možda baš ono što tražim.

Želim ti neko dobro sidro i osunčanu luku. A ako baš ne možeš tako, onda barem mirno more i dobar vjetar. Razmišljao sam i ovo da li da ti kažem, pa ipak hoću, iako mi nećeš vjerovati nego ćeš ići provjeriti. Čarobnjak, kad ga nađeš, a hoćeš, ti neće reći ništa što već ne znaš.

U zdravlje!


Dragi S.

Vidim da si dobro, jer ti si jedan od onih kojima je od bonace muka. Sjećaš li se kako si mi jednom rekao da ponekad kad pričam, kao da mi kockice leda izlaze iz usta. Ja sam rekla, izvini ako me tako doživljavaš, nije mi namjera, a ti si odgovorio: ne, to je sjajno, zamišljam kakva vatra mora da je unutra kad su je u toliki led morali okovati.
Dakle, ništa sidro, ništa mirno more, dok vatra ne pronađe svoj put. Ili ja nju ili ona mene. Oslobađanje vatre ide sporije nego što sam se nadala, pa ću te možda razočarati ako te zamolim da i ti, ako čuješ da me život negdje kaznio, ostaneš miran i vjeruješ da sam možda baš to tražila.

Zašto te čudi moje prihvatanje, pa ja se divim svakoj travci, listu, leptiru, za mene je svijet u svakom trenutku savršen, a propadanje je dio toga, ni dva lista ne žute na isti način, pa kako bi dva čovjeka koji su daleko savršenija forma, propadali na isti način. Neće se izvući niko od nas u ovom fizičkom svijetu, i to je ono što pokreće. Ništa ne čini čovjeka toliko živim kao svijest o smrti, sto puta smo se složili.

Ovo ne znači da ću tvoje savjete (ajmo reći upute) zanemariti, o ne, ja sam svjesna vremena, i rado ću popuniti sliku svim kockicama koje mi daješ, ali do završne ima još puno da se uradi.
Hoćemo li imati naše slike gotove za ovoga života? Hoće li doći čas za posljednju kockicu, onu na kojoj se kaže: to je to? Ne vjerujem. Ne bi ni imalo smisla. U tom slučaju Bog bi bio jedan jako dosadan lik, i razočarao bi me jako.

To za čarobnjaka je dobra vijest. Drago mi je što imaš toliko povjerenja u mene.

Iz srca, Doroti.


10.10.16

Šta sve možete izbjeći ako odmah odbijete

Utorak:
-          Dobar dan, gospođa Neda? Kako ste Nedo, šta radite?
-          Upravo sam došla s posla. (To je ono što sam rekla, a ono što sam htjela reći je: što te briga!)
-          Ja sam Milica iz preduzeća XYZ (konspirativno ime, vele ne smije se javno pljuvati), vaš broj mi je dala vaša koleginica, ona je pogledala našu prezentaciju ...
-          Nisam zainteresovana
-          Ali onda vaša koleginica ne može učestvovati u našoj nagradnoj igri (LAŽ 1 – nije bilo nagradne igre)
-          OK, recite, ali brzo. Hoćete da pustim nekog u kuću radi prezentacije?
-          Radi se o proizvodu protiv alergija (LAŽ 2 – ispostavilo se da se radi o usisivaču, a da mi je to odmah rekla, završile bismo brže). Treba nam samo 15 minuta (LAŽ3) , kolega student je sa Altine (LAŽ4) , pa bi značilo i za njega ...
-          OK, kad je student, ali ja sam zaista u škripcu s vremenom...
-          Može li večeras?
-          Naravno da ne! Recimo petak. Ali samo 15 minuta.
-          U redu, zovem vas ja u četvrtak ...

Srijeda:
-          Nedo, kako ste?
-          Nikako sad kad si me digla od stola. Ko si ti?
-          Milica iz firme ...
-          Milica koja je trebalo da me zove u ČETVRTAK?
-          Joj, izvinite, trudna sam pa ... sve mi se pomešalo...
-          Milice, neka tvoj kolega dođe u petak, ja ne kršim dogovore. I Milice ... Ne želiš da me pozoveš SUTRA PONOVO!!!
-          Dobro, dobro...
-          Milice? ...      Ja nemam namjeru da dajem tom vašem kolegi nikakve brojeve telefona, da budemo jasni.
-          Ne, ne naravno, to samo ako želite da učestvujete u nagradnoj igri! (LAŽ5)

Petak:
Ulazi momak sa dvije ogromne kutije. Student, ok. Počinjemo nevezanu priču, i tu mi on ispriča kako se prosto zaljubio u marketing, i kako je ova firma nešto najbolje što mu se desilo u životu. Na to mu ja odgovorim kako prezirem takav marketing, i protivnik sam bilo kakvog uticaja na ljude zloupotrebom njihovih slabosti, i kako je prvo i zadnje što sam tako kupila bio Kirbi kog sam prodala za 150e.
- Platili ste Kirbi 2000e i prodali za 150?? Kako, zašto?
- Zato što stvari vrijede onoliko koliko je neko spreman da plati kad ih izneseš na slobodno tržište, a ne onoliko koliko ti kaže trgovački putnik koji ti ga donese u stan i ispriča ti bajke.

Pametnom bi ovo trebalo biti dosta. Ali ne i ovom momku. Jer, on je sav važan, u košulji je, iako je napolju kiša, jer, firma mu plaća taksi ... i sad tu još gomila privatnih detalja koje baš i nisam morala čuti. Iako sam bila riješena da ne gledam nikakav proizvod, već samo da, ako treba potpišem da je bio na prezentaciji i ispratim ga, vidjela sam da postoji samo jedan način da prestanem da slušam o njegovom privatnom životu, ciljevima i strahovima...

-          OK, ajde raspakuj to da vidim šta si donio. Pritom, nadam se da si shvatio da je ovo mali stan i da ja ne namjeravam da ukrcam TO ovdje, čak ni da mi ga pokloniš.

Ali ne. Najprije mi otvara neku fasciklu sa plastificiranim stranicama koju gledaš iz njegove ruke, i kreće priča o preduzeću sa sjedištem u Njemačkoj, 10.000 radnika, jedinstveni patent, sertifikat .. Pomislih, Bože kako su svi isti, već 30 godina niko da smisli nešto originalno. Čak im i te facsikle iste. Kreće raspakivanje, i pomalja se – usisivač. Klasični R2D2 oblik, usisivač na vodu.

-          Meni je tvoja koleginica rekla da je to neki uređaj za alergije?
-          Pa imate li alergije? Ili još bolje, astmu?
-          Za koga je bolje?
-          Ma, ne, mislio sam...izvinite, ali danas svi imaju problema .. Recite mi, kako održavate stan?
-          Žuti karton. Vidiš li ti koliki je ovo stan? 47 kvadrata. Od toga, a da nije pod stvarima ima oko 15. Održavam krpom.
-          Saginjete se i sve brišete?
-          15 kvadrata? Šališ se? Pa to mogu i tuferom da očistim. Ajde, ubrzaj priču.

Ovdje kreće tehnički sumnjiva i neubjedljiva priča o revolucionarnom motoru na principu centrifuge, jedini proizvod koji ne rasipa prašinu nego je svu davi u vodi ....pa specijalni točkići, a ja sad neću daviti s tim, ako vas pozovu odazovite se, možete čuti uživo. Šalim se, nemojte za živu glavu!

-          OK, pošto zaključujem da to čudo košta barem 3 soma evra (ovdje mu je faca bila kao da košta i više), koliko bi koštalo da vaša firma pravi motor za, recimo kombajn?
-          Donesite mi vode u ovoj posudi, evo ovde do crte. (Još me šalje po vodu u rođenoj kući)
-          Evo, samo požuri. Ja ti fino kažem da ja to neću kupovati, jer me ne zanima usisivač.
-          Evo, ako uključite samo ovako, bez creva, onda vam pročišćava vazduh u stanu.
-          Zajebavaš me??? Ja imam 4 prozora s jedne i 3 sa druge strane stana, pravim promaju kad oću!
-          A zašto nećete kupiti? Imate kredit za stan?
-          Imam kredit za stan, ali ne bih ga kupila ni da imam punu slamaricu keša. Nastavi, ili sastavljaj to.
-          Pa kako čistite, zaista?
-          Tako što mi dođe žena, donese Rainbow i takve munje kao to tvoje što je neko prevario da kupi, i ja joj platim da očisti. Pukla pare na te gluposti, pa sad treba da čisti tuđe stanove 150 godina da povrati pare. Izračunale smo.
-          Ali, verujte mi, to nije očišćeno. Ja sam moje krevete čistio sa ovim i to su najčistiji kreveti u Beogradu. Znate li vi na čemu spavate?
-          OK, očisti  moje, platiću ti.
-          Ja se time ne bavim.
-          Šteta. Taman sam htjela da ti pomognem da počneš da vraćaš pare.
-          Zar vama nije najvažnije zdravlje? Vaša pluća? (ovdje kreće naučna studija o plućima koju sam morala prekinuti).
-          Bulšit. Ja sam te dosad trpila, iako sve to što pričaš si pokupio iz dvije knjige, Napoleona Hila i Čaldinija i Goldštajna. A ja sam pročitala i to i puno više. Slušaj, da znaš za sebe. Čistoća je precijenjena.  Naše tijelo ima dva savršena čistača, i to obnovljiva. To su pluća i jetra. Ni sav tehnološki razvoj dosad nije pomogao da se napravi vještački filter a da radi kao pluća. I pogodi šta? Kad umremo, nema razlike između pluća pušača i nepušača. Pušenje škodi na drugi način, ali da se bilo šta lijepi za pluća naprosto nije istina. Eto, sad znaš malo više, da se ne blamiraš.
-          Ovo je crevo  4m, vidite, od specijalnog materijala, neuništivo, gledajte šta sve mogu da mu radim...
-          Alo, bre, stani. Ne namjeravam da me u životu nadživi crijevo od usisivača. I zar ti ja ličim na nekog ko bi radio sve te perverzije sa crijevom...

Nakon ovog je demonstrirao usisavanje na nekim svojim krpicama koje je donio, i koje su sve završile u onoj vodi. Dosadno je da prepričavam, ili je samo meni dosadno, ali meni je bilo baš dosadno. Uglavnom da napomenem i to da je, kad je shvatio da od prodaje nema ništa postao nervozan i pomalo neprijatan.

-          Je li kraj?. Ajde, pakuj sad to. Ja ako ikad poželim da ga kupim, pozvaću vas (Ovo je bila moja laž i to masna).
-          A, ne. Kupovina može samo sad. Ukoliko ne kupite sad, nikad više ne možete. To je politika firme. Ne postoji način osim na prezentaciji koju možete videti samo jednom.
-          Stvarno? Pa živjeću s tim. Nekako. Vidi, dijete, sve dosad sam mogla i podnijeti, ali sad bih te izbacila naglavce zajedno sa svim tim sektaškim papirima. Pa osnovna sloboda koju je Bog dao ljudima je sloboda izbora. Ne treba meni ni stan, ni auto, ni fakin usisivač, ako ne mogu da biram šta želim i kad to želim. Od ovog trenutka ste i ti i tvoja firma precrtani za mene. Osim toga, šta je sa zakonom o zaštiti potrošača, ništa , a? PDV? Ništa Srbija? Stavite vi to fino u Tehnomaniju na policu, sa sve tim katalogom i sertifikatima, i za kratko vrijeme znaćete koja mu je prava cijena.
-          Ali to je politika firme ... Hoćete li prosuti ovu vodu u ve-ce ...
-          Da prosipam te tvoje krpice u ve-ce? Pa poslije da ih komunalci jure po cijevima kad nam govna krenu po stanu. Ta priča sa usisivačima na vodu mi se nikad nije sviđala.
-          I da mi date brojeve.
-          Kakve sad brojeve?
-          Pa svojih prijatelja..
-          E sad mi je žao što u imeniku nemam NEPRIJATELJA. Tvoja trudna koleginica mi je rekla da ne moram da dajem nikakve brojeve ako neću nagradnu igru?
-          Koja trudna, kakvu nagradnu igru? Ja ne mogu da završim dok ne dobijem brojeve, molim vas. 
-          E pa jebite se, stvarno.

Dala sam nekoliko brojeva, i naravno odmah se izvinula ljudima, i upozorila ih. Što i sad činim. Ali tu nije kraj. Predivna firma koja plaća taksi ne radi to i ako ne prodaš. Pa je krenuo da saziva ko će ga pokupiti sa Galenike. A on sam na kraju svijeta. I niko ga ne ferma. Kiša pada.

-          Pa zar nisi sa Altine?
-          Ne. Karaburma. Evo, samo 15 minuta, doći će kolega.
-          Ja imam neku onlajn školicu, moram da uradim i predam domaći. Ti sjedi tu, ali vodi računa da se moje vrijeme za spavanje opasno približilo.

Naravno, niko mu nije došao ni za 15, ni 25 minuta. Nahranila sam ga, napojila, pustila u toalet, nisam stigla da operem ni sudove ni  kosu. Da mi auto nije na popravci vozila bih ga i u Suboticu, samo da ga ispikiram. I R2D2 koji, o čuda, ne pjeva. U jednom momentu moja Mica se pojavi iz komšiluka s ključevima od kola:

-          Ajde, pakuj se vozim te do centra Zemuna, a onda se snalazi kako hoćeš! Ali odmah!

Divno dijete majkino. Vaspitano.



9.7.16

Smrt Luiđija Mancina

Luiđi Mancino je još jednom pogledao oko sebe, više po inerciji nego da se uvjeri da je sve u redu, jer se od jutros više desetina puta u to uvjerio.
Njegova krupnooka unuka je lijeno gledala prema telefonu koji je zvonio izvan domašaja njene ruke, i odlučila da se ni ovaj put ne javi.

Luiđi Mancino se uvijek javljao na pozive. Uvijek se odazivao. I u vojsku, i u rat, i u obnovu, i na krštenja, i na rođendane, na svadbe i sahrane. Odazivao se na pokrivanje kuća, orezivanja vinograda, košenje trave. Odazvao se i na popravku zvonika, iako u crkvi nije bio baš redovan, jer se priča lokalnog sveštenika nije poklapala sa onim šta je njemu Bog pričao dok su šetali između dugačkih redova čokota. Nekad mu je Bog pričao zujanjem pčela, nekad kricima galebova, nekad laganim dahom vjetra, nekad horovima cvrčaka, a nekad – samo tišinom.

Otkad se sinjora Mancino preselila među anđele, Luiđi je preuzeo i dio njenih obaveza, u prvom redu da djeci i unučadi pruži onu naročitu vrstu ljubavi. I ovo mu je sam Bog jedno veče savjetovao, jer Luiđi Mancino nije znao mnogo o ljubavi. Nije je znao objasniti, niti je razmišljao da li ona i kako uopšte postoji u njegovom životu. Znao je da mu je sinjora Mancini važna, jer bez njene ruke kuća ne bi izgledala kao dom, ali tek mu je njezin odlazak otvorio oči.
Taj nalet praznine i hladni talas koji mu je zapljusnuo srce dok je crvena zemlja padala po sanduku bio je nešto poput snoviđenja: kroz maglu je vidio sveštenika, svoje uplakane kćerke, silan neki svijet, a kroz zbunjenost i želju da od svega toga pobjegne probijao se i strah. Luiđi Mancino je prvi put osjetio strah. Nikad se ranije ničeg nije bojao, stoga ga je jedva i prepoznao, naišao je poput neke nelagode, nekog iščekivanja nečeg što nije dobro. Naredni dani pokazali su da je sinjora radila puno više od prostog ukrašavanja kuće i spremanja obroka. Ona je bila kao nevidljiva  ribarska mreža na koju je svako od njih bio prišiven, siguran i zaštićen, a ujedno povezan sa svima ostalima. Dovoljno čvrsto prišiven da se ne plaši, a dovoljno labavo da može da razmahne krila. Iznenada, ostali su da plutaju, a mreža je nestala u dubinama.
Luiđi Mancino je shvatio da nikog osim sinjore nije bilo da ga uputi šta da radi, pa se obratio Bogu. I ranije ga je pitao, ali to su bile odluke da li škropiti lozu ili sačekati još koji dan, da li pozajmiti novac dalekom rođaku, kako opraštati i očistiti se od ljutnje. Ovaj put, nije bilo tako lako čak ni sročiti pitanje, a i strah koji je ušao u Luiđija podmuklo je šaptao: Ko si ti, mali vinogradaru, da razgovaraš sa velikim Bogom, i zašto bi on imao vremena za tebe? Pa nisi ni prvi ni jedini udovac na ovome svijetu!
Ipak je pitao. Klecavim korakom se zaputio vinogradom, a misao je jecala: Otkud strah u meni, moj Gospode? Vjetar je podigao crvenu prašinu, i riječi su bile jasne: Imao si puno ljubavi, toliko da nije bilo mjesta strahu. Vrati ljubav u srce, pogledaj oko sebe, sve je vrijedno tvoje ljubavi.
Luiđi Mancino nije znao da je bio pun ljubavi. Ali Bog ga nije nikad prevario, i to je moglo značiti samo da je svaki njegov dan sa sinjorom bio kao boca do vrha puna ljubavi. Sad mu je nekako bila jasna ona toplina kad je, prilazeći kući iščekivao zvuk šuštanja njene dugačke suknje, prije nego što zađe za ugao i ugleda je. A sada su u dvorištu tihe i uplašene sjedile njihove četiri kćerke, sa svojim muževima koji gledaju na sat i čekaju da prođu dani žalosti da se vrate obavezama i dječicom koja su tek slutila da se nešto dogodilo, i da none predugo nema. I pored takvog blaga, on, Luiđi Mancino, dozvolio je da mu se primakne strah. Preplavilo ga je nešto poput radosti, tada je prvi put shvatio da tuga i radost mogu ruku pod ruku obitavati u srcu.


Krupnooka unuka Luiđija Mancina je ustala i pogledala telefon. Dvadeset tri propuštena poziva i sedamnaest poruka. Uzdahnula je, protegla se i pogledala prema moru. A onda se okrenula Luiđiju, oči su joj zasijale i čitavo joj se lice razvuklo u osmjeh, kakav samo mladost može napraviti.
Luiđi Mancino nikad nije kritikovao omladinu. Nije znao puno o novom vremenu, ali je vjerovao da priroda ne griješi, i da je sve što je živo upravo najbolje prilagođeno tom vremenu. Godinama je on posmatrao vinograd – isto je sa travom, sa leptirom, sa čokotom i sa čovjekom. Ako mu daš ljubav i slobodu, daće najbolje od sebe.

Karen Tarlton, Italy Vineyard Blush


Hoćeš li popodne sa nama u grad? , pitala je krupnooka djevojčica-djevojka. Ne mogu, rekao je Luiđi, imao sam jedan važan poziv. Samo vi idite.

Laganim korakom je krenuo prema kamenim stepenicama, a onda se još jednom okrenuo djevojci: Zapamti, kad je srce puno ljubavi, kao flaša puna do vrha, onda u njemu nema mjesta strahu.



20.6.16

Makni se, ženo, pusti majstora da radi!

Ako imate neku brigu, u redu je da malo brinete.  Ali ne predugo.  A onda svoju brigu predajte Bogu.
Otac Tadej.

Koliko god se opirem da moj blog bude vezan za teme duhovnog razvoja – jer smatram da ih ima već sasvim dovoljno na netu – toliko me opet nešto ponuka da neke stvari napišem i objasnim, zato što možda mogu biti od pomoći i zato što sam to iskustveno prošla, ali vjerovatno najviše zato što me neko začika, a ja sam poznata po hepo efektu.
U mom prethodnom postu, gdje sam pisala o mom ličnom doživljaju stvarnosti i smisla, dotakla sam se i vjere u Božiju pomoć na našem putu, i snagu molitve.

Once again, neću ponavljati o molitvi, sve je već napisano, i njene efekte su proučavale gotovo sve nauke, medicina najviše. Pitajte svog doktora ako mi ne vjerujete. Rekoh, držim se iskustva. A sad ću ja to kroz moje pričice pokušati malo pojasniti.

Ono što sam napomenula u prethodnom postu, i što je moje duboko uvjerenje je da Bog ne pravi nikakvu selekciju između naših želja, niti ih upoređuje sa našim zaslugama da bi ih prema tome ispunjavao. Takav sistem bi bilo potpuno nemoguće i zamisliti, a kamoli opisati u ovakvom savršenstvu kakav je naš Univerzum. Zamislite nešto što je Sve,  čisto znanje i esencija ljubavi, kako premeće po svojoj bazi podataka, ma koliko brzo da mu to ide: Ček, ček, šta to čujem, šta da izdvojim od pola milijarde glasova koji se mole u ovom trenutku? A, ha!, Pero Perić traži novu ljubav…. Ček da vidimo… e pa Pero, ne može, u četvrtom srednje si ostavio onako dobru djevojku, plakala je za tobom 23 dana, a onda još 20 bila potištena, a tek poslije 3 mjeseca našla drugog, ne,ne, Pero treba još koju godinu da se pati!

Možete li to zamisliti? Realno takvo nešto je samo čovjekov ego mogao zamisliti, u želji da se naruga Bogu. Dakle, mora postojati sistem, nepromijenjiv i nepotrošiv kroz vrijeme, a savršenstvo može uspostaviti samo savršen sistem, nikakav drugi. Osim toga, sve što bi imalo bilo kakvu proizvoljnost bi bilo podložno entropiji, i neumitnom kraju koji predviđa Drugi zakon termodinamike. Dakle, rješenje je da svaka jedinka bude fraktalni djelić samog Boga, i da mu taj mehanizam omogući da sam po svojoj svijesti, savjesti i vjeri (parametri  podsistema) odlučuje o svojim željama i molbama. Dakle, ne molimo Boga u oblaku već Boga u sebi.  Pritom, ja ovo ne izmišljam i ne hulim, osim u novijoj literaturi, pročitala sam i u Bibliji, to je open source, možete provjeriti (to je onaj dio gdje nas Bog stvara prema svom liku). Kome se ne čita toliko, pogledajte fraktalnu strukturu bilo kog lista u prirodi. Molitvom se zapravo dovodimo u stanje sve većeg i većeg vjerovanja, do stepena kad smo sami kadri da kreiramo željeno.
Mikelanđelo, Stvaranje Adama, detalj

Gdje je onda kvaka? U tome što mi sami filtriramo svoje želje. Pomenula sam parametre podsistema. Entitet u program unosi svoje parametre. Pero Perić ima mehanizam u svijesti da programira podsvijest u dijelu koji zovemo savjest, koja ga u toku molitve sabotira, pričajući mu priču o ovoj nesrećnici iz četvrtog srednje. I tu njegova vjera splasne. A ono u šta ne vjeruje, ne može ni biti. Kako se to liječi? Na primjer, oprostom. Pero mora oprostiti sam sebi, a ponekad je to lakše kroz crkveni obred, jer onda imamo osjećaj “pomoći” , i lakše se izborimo. Dakle, Bog oprašta onda kad sami sebi oprostimo. Ali u dubini duše. Zastvarno. Kad povjerujemo da je oprošteno.
Da vidimo šta Pero radi dalje. Shvatio je važnost oprosta, oprostio je sebi, naučio da se umiri, da se pomoli u tišini, da prestane da krivi sebe, shvatio je da Bog želi da mu da najbolje i da svako zaslužuje najbolje. Pomolio se da mu u život uđe jedna dobra žena. Super. Ali Pero se svako jutro budi nervozan: Što ne dolazi? Hoću li je danas sresti? Bilo bi super da je plavuša. Ili ne, ipak crna … Vidi, svi oko mene imaju žene, samo ja ne. Bože, očajan sam, požuri. Pero svaki dan šeta Kejom pored Dunava i pilji u svaku žensku osobu. Uveče se opet preispituje. Ponovo se moli. Ne spava, pretjerano puši, zanemario je drugove i fudbal …. Prestao da čita o sportu što je najviše volio, a počeo da uči istoriju – da bude pametniji u društvu.

A šta Bog radi za to vrijeme?
Figurativno rečeno, drži se za glavu i kaže: Aman čovječe, smiri se i skloni se već jednom da ja mogu početi raditi!

To vam je kao kad čovjek renovira nešto pa treba ozidati dio i zovne komšiju koji je vrstan zidar. On odmah pristane i dođe da pomogne, a čovjek stane između njega i zida i krene sa potpitanjima, pa sa savjetima, pa ovako, a ne onako, moja žena je rekla da  … šta će čovjek nego reći: Ama hoću, uradiću, samo mi se skloni i pusti me da radim! Ako si me zvao, i ako sam došao, vjeruj mi da ću to uraditi na najbolji mogući način! Čovjek se taman skloni, kad eto žene sa kaficom za majstora.
Eto, to je to.  Ako tražite pomoć, vjerujte da stiže ako je to osoba od vašeg najvećeg povjerenja. Ali onda se izmaknite, i pustite ga da radi. Vjerujte mu da zna šta radi. Dobićete najbolje.

Kad god imate neku želju ili molitvu, sjetite se ovoga: Dobro, primljeno je – sad se makni i pusti me da radim!
Šta vi radite za to vrijeme? Ništa. Dobro – skoro ništa. Vjerujete. To je jednostavno (iako nije lako – ali niko nam nije obećao da će biti lako).

Da ne ostane priča bez hepienda, Pero je pročitao nešto ovakvo samo još pametnije, ukapirao u nekom momentu da treba da pusti Majstora da radi, pri svojim šetnjama gledao je drveće na Keju, predivni Dunav i labudove, osluškivao svoj ritam disanja i zahvaljivao Bogu što ima dobar vid, sluh i što ga noge zdravo nose. Ostavio je cigarete i vratio se fudbalu. Pivo nije ostavio, jer kud bi išao poslije fudbala. I osjećao se nevjerovatno dobro! E, da – jednom je poslije nekog službenog leta zamijenio kofer sa jednom djevojkom. Nju je redakcija novina u kojim je radila poslala da napravi reportažu sa nekog sportskog takmičenja jer je kolega koji to radi bio bolestan, iako o sportu nije znala gotovo ništa …. Eto, jedna od mnogih mogućih budućnosti…

Epilog:
Savremena fizika, pogotovo kvantna, donijela je instrumente koji su potvrdili većinu znanja koja su se prenosila stoljećima. A to je prvenstveno činjenica da ne postoji prazan prostor, te da se čestica može nalaziti na više mjesta istovremeno, pri čemu se materijalizuje onaj položaj koji se posmatra. Paralelna stvarnost postoji i u spisima drevnih civilizacija, u njuejdžovskom učenju, u teorijama mnogih psihologa, ali i u radovima kvantnih fizičara. Stiven Hoking je to sve fino objasnio, ali njegova britanska hladnoća ponekad djeluje da je beskompromisan, pa se ne vidi znak pitanja na kraju njegovih zaključaka. Ali lično ga smatram velikim ne samo zbog naučnog rada, već i zbog truda da se rezultati predstave i popularizuju.

U svakom slučaju, ja za sad vidim ovako: Sve što može da se dogodi, događa se, odnosno dogodilo se. Koju budućnost ćemo mi u ovom životu da doživljavamo, to je ključno pitanje za nas. Ja vidim dva osnovna puta: da utičemo na to stvaralačkom silom u sebi (što je, kao što rekoh jednostavno, ali nije uvijek lako, jer zahtijeva duboke uvide, tj osviješćenost) ili, da ne činimo ništa i prepustimo sve nasumičnom određivanju događaja (koji opet nije potpuno nasumičan, jer dolazimo u interakcije sa drugima koji možda nisu prepustili sve slučaju).  Ja bih uvijek odabrala prvi put. Mislim da to ne treba objašnjavati …

Ipak, dio kvantnih fizičara vjeruje da prvi put ne postoji, već da se Bog isključivo i samo kocka sve vrijeme, od prvog dana. Da je sve niz nasumičnosti. Ja sam sklonija da gledam oko sebe i u sebe, pa kao što već rekoh, mislim da treba vjerovati u ono što nam čini dobro. Fizika je vijekovima puna iznenađenja.