9.7.16

Smrt Luiđija Mancina

Luiđi Mancino je još jednom pogledao oko sebe, više po inerciji nego da se uvjeri da je sve u redu, jer se od jutros više desetina puta u to uvjerio.
Njegova krupnooka unuka je lijeno gledala prema telefonu koji je zvonio izvan domašaja njene ruke, i odlučila da se ni ovaj put ne javi.

Luiđi Mancino se uvijek javljao na pozive. Uvijek se odazivao. I u vojsku, i u rat, i u obnovu, i na krštenja, i na rođendane, na svadbe i sahrane. Odazivao se na pokrivanje kuća, orezivanja vinograda, košenje trave. Odazvao se i na popravku zvonika, iako u crkvi nije bio baš redovan, jer se priča lokalnog sveštenika nije poklapala sa onim šta je njemu Bog pričao dok su šetali između dugačkih redova čokota. Nekad mu je Bog pričao zujanjem pčela, nekad kricima galebova, nekad laganim dahom vjetra, nekad horovima cvrčaka, a nekad – samo tišinom.

Otkad se sinjora Mancino preselila među anđele, Luiđi je preuzeo i dio njenih obaveza, u prvom redu da djeci i unučadi pruži onu naročitu vrstu ljubavi. I ovo mu je sam Bog jedno veče savjetovao, jer Luiđi Mancino nije znao mnogo o ljubavi. Nije je znao objasniti, niti je razmišljao da li ona i kako uopšte postoji u njegovom životu. Znao je da mu je sinjora Mancini važna, jer bez njene ruke kuća ne bi izgledala kao dom, ali tek mu je njezin odlazak otvorio oči.
Taj nalet praznine i hladni talas koji mu je zapljusnuo srce dok je crvena zemlja padala po sanduku bio je nešto poput snoviđenja: kroz maglu je vidio sveštenika, svoje uplakane kćerke, silan neki svijet, a kroz zbunjenost i želju da od svega toga pobjegne probijao se i strah. Luiđi Mancino je prvi put osjetio strah. Nikad se ranije ničeg nije bojao, stoga ga je jedva i prepoznao, naišao je poput neke nelagode, nekog iščekivanja nečeg što nije dobro. Naredni dani pokazali su da je sinjora radila puno više od prostog ukrašavanja kuće i spremanja obroka. Ona je bila kao nevidljiva  ribarska mreža na koju je svako od njih bio prišiven, siguran i zaštićen, a ujedno povezan sa svima ostalima. Dovoljno čvrsto prišiven da se ne plaši, a dovoljno labavo da može da razmahne krila. Iznenada, ostali su da plutaju, a mreža je nestala u dubinama.
Luiđi Mancino je shvatio da nikog osim sinjore nije bilo da ga uputi šta da radi, pa se obratio Bogu. I ranije ga je pitao, ali to su bile odluke da li škropiti lozu ili sačekati još koji dan, da li pozajmiti novac dalekom rođaku, kako opraštati i očistiti se od ljutnje. Ovaj put, nije bilo tako lako čak ni sročiti pitanje, a i strah koji je ušao u Luiđija podmuklo je šaptao: Ko si ti, mali vinogradaru, da razgovaraš sa velikim Bogom, i zašto bi on imao vremena za tebe? Pa nisi ni prvi ni jedini udovac na ovome svijetu!
Ipak je pitao. Klecavim korakom se zaputio vinogradom, a misao je jecala: Otkud strah u meni, moj Gospode? Vjetar je podigao crvenu prašinu, i riječi su bile jasne: Imao si puno ljubavi, toliko da nije bilo mjesta strahu. Vrati ljubav u srce, pogledaj oko sebe, sve je vrijedno tvoje ljubavi.
Luiđi Mancino nije znao da je bio pun ljubavi. Ali Bog ga nije nikad prevario, i to je moglo značiti samo da je svaki njegov dan sa sinjorom bio kao boca do vrha puna ljubavi. Sad mu je nekako bila jasna ona toplina kad je, prilazeći kući iščekivao zvuk šuštanja njene dugačke suknje, prije nego što zađe za ugao i ugleda je. A sada su u dvorištu tihe i uplašene sjedile njihove četiri kćerke, sa svojim muževima koji gledaju na sat i čekaju da prođu dani žalosti da se vrate obavezama i dječicom koja su tek slutila da se nešto dogodilo, i da none predugo nema. I pored takvog blaga, on, Luiđi Mancino, dozvolio je da mu se primakne strah. Preplavilo ga je nešto poput radosti, tada je prvi put shvatio da tuga i radost mogu ruku pod ruku obitavati u srcu.


Krupnooka unuka Luiđija Mancina je ustala i pogledala telefon. Dvadeset tri propuštena poziva i sedamnaest poruka. Uzdahnula je, protegla se i pogledala prema moru. A onda se okrenula Luiđiju, oči su joj zasijale i čitavo joj se lice razvuklo u osmjeh, kakav samo mladost može napraviti.
Luiđi Mancino nikad nije kritikovao omladinu. Nije znao puno o novom vremenu, ali je vjerovao da priroda ne griješi, i da je sve što je živo upravo najbolje prilagođeno tom vremenu. Godinama je on posmatrao vinograd – isto je sa travom, sa leptirom, sa čokotom i sa čovjekom. Ako mu daš ljubav i slobodu, daće najbolje od sebe.

Karen Tarlton, Italy Vineyard Blush


Hoćeš li popodne sa nama u grad? , pitala je krupnooka djevojčica-djevojka. Ne mogu, rekao je Luiđi, imao sam jedan važan poziv. Samo vi idite.

Laganim korakom je krenuo prema kamenim stepenicama, a onda se još jednom okrenuo djevojci: Zapamti, kad je srce puno ljubavi, kao flaša puna do vrha, onda u njemu nema mjesta strahu.