Dok trošim jesen...

Moja namjera nikad nije bila da omalovažavam ljubav. Ako se to nekad nekom činilo iz mojih riječi, evo, birajte naj izvinjenje od svih koje znate, shvatite ovo kao demanti.  Ja samo ne želim da je vidim prostu i patetičnu, ne želim da je provlačim kroz latice fotografisanog cvijeća, čak ni kroz pravo cvijeće jer će i ono za nekoliko dana umrijeti. Ima tako dobre poezije. Ima tako dobrih stihova zbog kojih me sramota svake moje napisane riječi, i dođe mi da se stisnem u neki ugao daleko od slova i riječi, daleko od olovaka i tastature.

Kao mlada mislila sam da ću više i bolje razmišljati kad budem više znala, a desilo se obrnuto. Naučene činjenice se ispriječe pred mislima kao crveno svijetlo na semaforu na (inače praznoj) raskrsnici. Pa ti prođi dalje, junače! Uzalud nekad sebi ponavljam da mi nije cilj da postanem ovakva ili onakva, da nešto postignem ili prevaziđem, već da naprosto budem ona koja sam. Uzalud, kad su svi putevi puni tih nekih saobraćajnih znakova.  Ili žmuriš i razmišljaš, ili ideš i gledaš. Sve je to neka velika prevara.

Sutra. Sutra ću zvati. Sutra ću reći. Sutra ću pitati. Sutra ću zakoračiti na taj stepenik. Sutra ću biti bolja. A sutra svane baš onakvo kakvo ne treba, i ja samo dišem, više od toga ne mogu, sve od juče blijedi, blijedi i na kraju iščezne. Pojavi se uveče, uvijeno u krivicu i samoprijekor.

Viši stepen bliskosti je kad ljudi sa kojima se družiš pokušavaju da te zasmiju kad ti se čini da je sve besmisleno i bezizgledno. Ne zasmiju prazno i površno, već tako da tvoj problem okrenu na vedriju stranu. Izvor humora i jeste u nevolji. Zvuči banalno, ali nije. Lako je skliznuti na talas sažaljenja i tješenja, tu samo treba par uobičajenih fraza, i plivamo zajedno kroz tu mutnu vodu. Ali ponuditi humor nekome kome nije dobro, to zahtijeva dozu rizika. To rade ljudi kojima je stalo.

Srećem neke divne ljude. Neke od njih dobro poznajem, a neke samo naslućujem. I tako, ponekad mi pruže nešto od svoje divnoće. Nekad to zatražim, a nekad mi poklone sami od sebe. Nenajavljeno. Ja im dam koliko mogu od svog srca. Eto, zato volim život.

Izvori

To su bila paganska vremena, davno prije Interneta i automobila, čak prije knjiga i slika. Nije bilo ni ključeva u vratima, samo labave reze, i ljudi su jedni drugima u domove ulazili i iz njih izlazili kad požele, ili kad je prilika bila da se okupe. A takvih je prilika bilo itekako, jer su se sve informacije i emocije dijelile neposredno. Red se znao i među ljudima i prema bogovima, koji su se javljali bez puno uvijanja i mimikrije: ili upeče sunce, ili se provali nebo, ili udari grom, ili voda izađe iz korita. Sve su poruke bile jasne.

A da Internet nije ništa novo, nego su ljudi postali zaboravni i kruti, potvrđuje i to da se tada u tuđe snove ulazilo skoro slobodno, kao danas na profile, i da se tu većina toga i dešavalo i rješavalo, stvarnije od stvarnosti.

Zato se za postelju pripremalo brižno, onako kao kad se dočekuju gosti ili ide u goste, u krevet se nosilo sve što bi u snu, kad kreneš ili dočekuješ, moglo zatrebati.

Trešnjica se bila taman zadjevojčila, a takvima nikad ne znaš, jutros bi se igrala, predveče bi se ljubila, a u međuvremenu se smijala i plakala. Majka joj je bila uposlena i umorna, ali baka je bila tu, jer priroda je uredila da se svaka druga generacija razumije, to je taman, ni preblizo ni predaleko. Baka je Trešnjici svako jutro uplitala u kosu ivančice sa raznobojnim končićima koje je donosila iz snova. Baka je imala vremena da tumara po tuđim snovima, moglo joj se, nije je više niko ništa pitao, a ko bi i smio. Plela joj je tanke čarapice od upredenih vilinskih kosa, a te kose su bile od svijetlo plave do ružičaste, i presijavale se, više na mjesečini nego na suncu. Vile su u ta vremena bile važnije nego danas parlament, one su sve znale i sve vidjele, a i nije bilo pametno zamjerati im se.

Jablan (morala sam uvesti i njega u priču, jer mi nešto govori da ste već naslutili da Trešnjicu treba udati na kraju balade), nije bio ni visok ni prav, ali tako su ga nazvali, mada, nije bio bez talenta. Pravio je male figurice konja i konjanika samo sa nožićem, od drveta (javora, ne jablana), i pričao je sa pticama, što tad nije bio rijedak dar, ali je Jablan zasmijavao ptice toliko do suza, da su udarale u odžake, ne videći kud lete.

Trešnjica je prije spavanja umakala prste u slatko od borovnica, i crtala ljubičaste latice na svojim okruglim grudima, sve u krug oko bradavica. Ljubičasta boja nije nešto po danu, ali noću ima posebne moći. U pupak je stavljala mrvljenu suvu koprivu, da je stomak upije u sebe, jer je snaga žene u njenoj utrobi. Ujutro nije bilo ni naslikanog cvijeta ni koprive, a grudi su joj bile snježno bijele, kao i čaršavi.

Jablan nije nosio u postelju ni svoj nožić ni konje ni konjanike, nosio je uže pleteno od tri grive tri konja u tri boje, jer muškarac je lovac, a gdje će bolje nego u snu da se nauči.

Ima onih filmova što se na kraju ne zna kako je stvarno završilo, pa je ostavljeno svakom na volju da sebi pretpostavi kraj. Ja ću to uraditi u sredini. Sve u međuvremenu neka vam bude po volji.

Kad su Trešnjicu pratili iz kuće zamotanu u bijela tanka platna, sa šest ljekovitih trava i dva otrovna cvijeta u kosi, baka je rekla: Pravilo je da se od danas vrata sna zatvore. I tiho dodala: Za prozor ništa nije rečeno.

Jablan je te noći bio na mukama. Mirno disanje uspavane Trešnjice brinulo ga je više od svih upozorenja koja je slušao. Upozorili su ga na sto načina kako da prepozna kad se žena iskrala u tuđi san. Ali niko nije pomenuo bijelo savršeno mirno tijelo u dubokom snu. Dohvatio je prvo njeno stopalo, da ga veže svojim užetom pletenim od tri grive tri konja u tri boje. Usjeklo se u mekanu bijelu kožu. Žena se samo lagano trznula, ne budeći se. Odustao je. Onda se približio da je zagrli jako, ali to nije bio zagrljaj nego stisak, i dah joj je postao isprekidan. Odmakao se.

Na kraju je samo legao pored tople bijele žene, sklopio oči, i otežan strahovima uputio se u njen san. Ona je tamo sama sjedila na bakinim čaršavima, a ljubičaste slike na njenim dojkama su se dizale i spuštale na mjesečini. Pogledala ga je pogledom punim radosti i zahvalnosti. Budalo, rekao je sebi.

Kako nas lažu ženski časopisi

Kad se ja zainatim da nešto završim, može cijeli svemir upreti da mi pomogne, ali i da mi odmogne – svejedno mu.

Uzalud se, lutko, šminkaš na semaforu, i ne možeš da odlučiš u kojoj si traci, jutros me nećeš iznervirati. Danas je prvi dan mog velikog projekta završavanja svih započetih poslova. Rok je jun naredne godine (eto, nisam bila prestroga), a sve što dotad ne bude gotovo, ide ili u kantu za smeće, ili u Recycle Bin, zavisi u kom se obliku čuva. Ako nešto baš ne budem imala srca baciti – to košta sto evra. U fond za plac.

Za početak, zgodno je napraviti retrospektivu nekih trikova i opravdanja kojima sam se služila da bih odložila dovršavanje započetog:

-          Samo danas da se odmorim

-          Počinjem nešto novo što je hitnije i važnije

-          Boli me glava/leđa/stomak/mali prst na nozi/trepavica

-          Zamišljam da sve gledam iz paralelne stvarnosti i uopšte me se ne tiče

-          Život je kratak/jedan/samo san/kurac/veliko sranje/film/iluzija/veliko zezanje

-          I sutra ima dana

-          Bolje da se to malo slegne

-          Šta će mi sve to

-          Za čije babe zdravlje

-          Hoće li mi neko reći hvala

-          Neće smak svijeta (ili: Ionako će smak svijeta)

-          Kad dođe pravi momenat

-          Ionako sve ide dođavola

-          Politička situacija (verzija 1, 2, 3...)

-          Neka smo mi živi i zdravi

-          Iskuliraću ponedjeljak (a onda: Ne valja se utorkom)

-          Nizak/visok pritisak/kiša/vjetar/tmurno/sunce/sparina/vrućina

-          PMS/ovulacija/pun mjesec/mlad mjesec/solsticij/ekvinocij

-          Povraća mi se od toga

Spisak beskonačan. Onaj sa „započetostima“ još duži. Repovi na sve strane, a ja, umjesto da uzmem metlu i bacim se na posao, ja na istoj letim između svih tih zmajeva, i dohvatam nešto sa gornjeg spiska.

Koga ovo zanima? To je dobro pitanje, ali morala sam ovako izvesti prvi korak. Kažu, kad nešto obećaš pred puno ljudi veća je šansa da to i uradiš. Danas su „pale“ tri velike stvari. Ipak završila sam u skoru 3:1. Dobra igrica, prešla sam na drugi nivo. Strava su mi one igrice gdje umjesto poena kupiš „zdravlje“. Tako i ja. Prodisala.

Ajmo sad ozbiljno. Koliko je realno da do juna naredne, ili bilo koje godine završim sve započeto? U ovom svijetu gdje se svaki dan dešava nešto novo. Nice try, ali suviše sam ja iskusna da bih jedan stres zamijenila drugim. Ono što mi zatreba, završiću samo tako, sve udarajući se nogama u dupe. Kad od toga budem imala koristi. Ne treba vjerovati motivacionim tekstovima pod svaku cijenu. To baš zna da iscrpi čovjeka i učini ga jadnim. Osim toga, meni je tajming uvijek bio jača strana. Tvrdim da je korisnije vježbati taj osjećaj nego praviti to-do liste.

A za to vrijeme osam planeta sunčevog sistema bjesomučno kruži oko vatrene lopte, i ništa se u tom poretku ne mijenja. Kao ni u mom odnosu prema njima, dok samozadovoljno pijuckam tekila sanrajz home-made, ili što reče neko nedavno na tviteru: Ono što me nije ubilo – najebalo je!