To su bila paganska vremena, davno
prije Interneta i automobila, čak prije knjiga i slika. Nije bilo ni ključeva u
vratima, samo labave reze, i ljudi su jedni drugima u domove ulazili i iz njih
izlazili kad požele, ili kad je prilika bila da se okupe. A takvih je prilika
bilo itekako, jer su se sve informacije i emocije dijelile neposredno. Red se
znao i među ljudima i prema bogovima, koji su se javljali bez puno uvijanja i
mimikrije: ili upeče sunce, ili se provali nebo, ili udari grom, ili voda izađe
iz korita. Sve su poruke bile jasne.
A da Internet nije ništa novo,
nego su ljudi postali zaboravni i kruti, potvrđuje i to da se tada u tuđe snove
ulazilo skoro slobodno, kao danas na profile, i da se tu većina toga i dešavalo
i rješavalo, stvarnije od stvarnosti.
Zato se za postelju pripremalo
brižno, onako kao kad se dočekuju gosti ili ide u goste, u krevet se nosilo
sve što bi u snu, kad kreneš ili dočekuješ, moglo zatrebati.
Trešnjica se bila taman
zadjevojčila, a takvima nikad ne znaš, jutros bi se igrala, predveče bi se
ljubila, a u međuvremenu se smijala i plakala. Majka joj je bila uposlena i
umorna, ali baka je bila tu, jer priroda je uredila da se svaka druga
generacija razumije, to je taman, ni preblizo ni predaleko. Baka je Trešnjici
svako jutro uplitala u kosu ivančice sa raznobojnim končićima koje je donosila iz snova. Baka je imala vremena da tumara po tuđim snovima, moglo joj se,
nije je više niko ništa pitao, a ko bi i smio. Plela joj je tanke čarapice od
upredenih vilinskih kosa, a te kose su bile od svijetlo plave do ružičaste, i
presijavale se, više na mjesečini nego na suncu. Vile su u ta vremena bile
važnije nego danas parlament, one su sve znale i sve vidjele, a i nije bilo
pametno zamjerati im se.
Jablan (morala sam uvesti i njega
u priču, jer mi nešto govori da ste već naslutili da Trešnjicu treba udati na
kraju balade), nije bio ni visok ni prav, ali tako su ga nazvali, mada, nije
bio bez talenta. Pravio je male figurice konja i konjanika samo sa nožićem, od
drveta (javora, ne jablana), i pričao je sa pticama, što tad nije bio rijedak
dar, ali je Jablan zasmijavao ptice toliko do suza, da su udarale u odžake, ne
videći kud lete.
Trešnjica je prije spavanja
umakala prste u slatko od borovnica, i crtala ljubičaste latice na svojim
okruglim grudima, sve u krug oko bradavica. Ljubičasta boja nije nešto po danu,
ali noću ima posebne moći. U pupak je stavljala mrvljenu suvu koprivu, da je
stomak upije u sebe, jer je snaga žene u njenoj utrobi. Ujutro nije bilo ni
naslikanog cvijeta ni koprive, a grudi su joj bile snježno bijele, kao i
čaršavi.
Jablan nije nosio u postelju ni
svoj nožić ni konje ni konjanike, nosio je uže pleteno od tri grive tri konja u
tri boje, jer muškarac je lovac, a gdje će bolje nego u snu da se nauči.
Ima onih filmova što se na kraju
ne zna kako je stvarno završilo, pa je ostavljeno svakom na volju da sebi
pretpostavi kraj. Ja ću to uraditi u sredini. Sve u međuvremenu neka vam bude
po volji.
Kad su Trešnjicu pratili iz kuće
zamotanu u bijela tanka platna, sa šest ljekovitih trava i dva otrovna cvijeta
u kosi, baka je rekla: Pravilo je da se od danas vrata sna zatvore. I tiho
dodala: Za prozor ništa nije rečeno.
Jablan je te noći bio na mukama.
Mirno disanje uspavane Trešnjice brinulo ga je više od svih upozorenja koja je
slušao. Upozorili su ga na sto načina kako da prepozna kad se žena iskrala u
tuđi san. Ali niko nije pomenuo bijelo savršeno mirno tijelo u dubokom snu.
Dohvatio je prvo njeno stopalo, da ga veže svojim užetom pletenim od tri grive
tri konja u tri boje. Usjeklo se u mekanu bijelu kožu. Žena se samo lagano
trznula, ne budeći se. Odustao je. Onda se približio da je zagrli jako, ali to
nije bio zagrljaj nego stisak, i dah joj je postao isprekidan. Odmakao se.
Na kraju je samo legao pored
tople bijele žene, sklopio oči, i otežan strahovima uputio se u njen san. Ona je tamo sama
sjedila na bakinim čaršavima, a ljubičaste slike na njenim dojkama su se
dizale i spuštale na mjesečini. Pogledala ga je pogledom punim radosti i zahvalnosti.
Budalo, rekao je sebi.
Нема коментара:
Постави коментар