Dragi S,
Bilo je to u vrijeme tvog najvećeg
poetskog zanosa, kad smo i ti i ja i tvoja sestra, i baba i kapetan broda i
čuvar na parkingu i konobar u Moskvi, kad smo svi vjerovali da ćeš biti pjesnik
i ništa drugo. Čitala sam opet te pjesme koje su išle uz svako pismo, i sad mi
se čini da su previše tegobne za jedno mlado biće kakav si bio onda. Tada su mi
se činile kosmičkim, konstrukcija je bila divna, tačna, ritam precizan, a
riječi velike. Sad tek vidim u čemu je
problem – htio si pisati „kao veliki“, a bio si mladić vrele krvi i zbrkanih
misli. Eh, da sam samo tad znala da ti kažem, daj ovo, daj mladost, daj da
lepršaju ti stihovi kao mi kad smo pod nogama ostavljali Zagreb i Ljubljanu ,
ima vremena za svođenje, daj piši o ovome sad, jer to više nikad neće biti!
Na stranu što je i moja poezija iz tih
dana slična, ali definitivno manje vrijedna, pa se na to i ne osvrćem. Reći će
neko, pa dobro, rat je bio – ma bio je rat, ali i do nas je. Ta nadmenost,
dragi moj, pretencioznost mladih bića koja bi da preskoče mladalačke trivije.
Ali ovo je ionako samo digresija.
Nešto drugo je predmet mog zapažanja.
Pišući o jednom primorskom muzeju pominjao si djevojku/ženu koju si tamo
sretao, i ti su mi se dijelovi dopali. Kratko si je nekoliko puta pomenuo, ali
si uspio da je opišeš do tančina. I više od toga – učinio si je živom u mojim
mislima, uspio si da preneseš cijelo jedno biće sa svim nazorima, strepnjama,
snagom i slabostima, počela je da hoda
pored mene, u mislima smo razgovarale, mogla sam da vidim njen lik, stas,
djetinjstvo, strahove, kako priča i kad zastaje da udahne, kad širi oči i
podiže obrve, kad trepće... ti si se trošio na poeziju, a kakvu si prozu tad
mogao pisati! Samo da si opisivao likove koje srećeš. Rijetko da sam nalazila
da neko u tako kratkom opisu prenese čitavo živo biće u koverti preko pola
kontinenta. Tvoja prijateljica iz mladosti postala je moja prijateljica danas,
moj uzor, moja savjetnica, neko koga poznajem tako dobro da mogu da projektujem
svaki njen pokret i odgovor. „Nju“ pitam šta ću da obučem, kako ću da se
postavim na sastanku, kako da dišem da ne prasnem od bijesa ... a ništa joj
pritom, onome što si o njoj napisao, nisam dodala. Ni oduzela. Ne mislim da je
ona nešto posebno niti si ti to igdje rekao, radi se o tome da sam iz tvojih
riječi stekla bolji uvid u njene osobine nego iz svih svojih čula kad se
upoznajem ili čak družim sa nekim. Čudesno! Mislim da sam čak i malo
ljubomorna. Ne na nju kao ženu, već na način kako si je opisao. Pitam se, da li
si ikad uspio mene nekom tako dobro predstaviti...
Grlim,
D.
Draga Doroti,
U gužvi sam, ali moram ti odgovoriti, na
brzinu, da ne završiš u ludari. Ženu sam izmislio. Ishitreno, uz vino, nisam na
to potrošio ni dva minuta. Kako ti reče, bio sam mlad, i htio sam sve imati pod
svojim krilom, pa i tebe. To je bio pokušaj da te učinim ljubomornom. Evo, na
kraju sam uspio nakon trideset godina, i to ne na način kako sam namjeravao. Da
te parafraziram: promašaj jedne stvari se pretvori u pogodak druge. Smiješna si
mi, ali gledaj da ne pretjeraš. Ono sa algoritmom je bilo bolje. Moramo
razgovarati uskoro. U međuvremenu, molim te da čitaš laku literaturu, da ne
„oživiš“ i nekog opskurnog lika, da te ne pojede tako ludu.
Ostaj mi zdravo,
S.
