O puštanju i muškim lažima

Jedna od najljepših priča koje znam ide otprilike ovako:

U jednom afričkom selu živjela je žena koja nije mogla roditi dijete. A očajnički ga je željela. Toliko, da je ta želja zaslijepila njezin um za sve ostalo. U istom selu živjela je žena čija je kuća bila puna djece. I pored toga, nosila je pod srcem još jedno. I kad ga je donijela na svijet, žena  iz prvog dijela priče, zaslijepljena svojom željom, privuče se noću i ukrade novorođenče. Sutradan razglasi da se porodila, poslije toliko čekanja.

Prava majka je prepoznala svoju bebu, i neutješna  molila ovu da joj ga vrati. Nerotkinja se na to oglušila, otjerala je, i dalje tvrdila da je dijete njezino. I tako svakog dana. Prava majka je slomljenog srca i otežalih dojki otišla da potraži pomoć od poglavice. Poglavica sazove selo, i kaže ovako:

Budući da obje žene tvrde da je dijete njihovo, jedini način koji znam je da uzmu bebu za ruke i noge, i vuku svaka na svoju stranu, pa koja pretegne – njezino je.

Žene uzmu dijete;  majka povuče bojažljivo, a nerotkinja svom snagom svoga zla i zavisti. Dijete zaplače, i prava majka ga istog momenta pusti i sruši se na zemlju od bola. Nerotkinja pobjedonosno podiže uplakano dijete, kao kakav pehar.

Međutim, mudri poglavica joj uzme dijete, dade ga pravoj majci, a zlicu protjera iz sela.

Ovo je priča sa srećnim krajem, ali i priča o naravima. Svi smo mi jedna od tih žena. Neko pušta prije, neko kasnije, neko nikad, ni pod cijenu velikog bola drugog bića. Treba se dobro zamisliti nad ovim: kolika je cijena naše upornosti, i isplati li se ona ukoliko će time neko biti povrijeđen?

Interesantno u ovoj priči je da ona ima više varijanti u različitim kulturama, ali uvijek su njeni akteri žene. Zamišljena nad tim, zaključila sam da muškarci zapravo nisu tipični za ovu paradigmu. Oni ne samo da puštaju, već imaju i prirodnu averziju prema svakom konfliktu. ( Izuzeci potvrđuju pravilo). U tome leži možda dio istine o muškim lažima, toj neiscrpnoj temi i duboko ukorijenjenoj pretpostavci.

Ne uvijek, ali često, muškarci lažu da bi izbjegli sukob, i poštedjeli bola, brige, sumnje, ispitivanja.

Neću objašnjavati dalje,  jer ja želim da moje blogove čita i muški svijet.  A ako je predugačko, oni će brzo odustati . Dakle, ja rekoh svoje.

Pjesma 2

Čudo moje
Nenađeno nesnađeno nakrivo
Nasađeno
Zamotano zalomatano u čvor
Zavezano
Pa ti još čekaš da mi se
Dogodiš

Ako vidiš neki život da bježi - uhvati ga, meni je utekao!

Hvala Bogu, pa ovo nije moja rečenica! Ja sam sa svojim životom u čvrstom zagrljaju, ali nikako ne onom statičnom, pa ponekad više liči na rvanje. Ali držimo se i ne odvajamo.

Premda, ponekad mi se tako izoštri moje treće oko, pa vidim oko sebe gomilu zalutalih, besciljno lebdećih života, bez sumnje izgubljenih, zaturenih, odbjeglih, odvojenih od vlasnika, prepuštenih svemu i ničemu.  I čini mi se da ih je sve više, i da ćemo se jedva kretati kroz njih.  A tako su lijepi, svi ti potencijali, ljubilice, svađalice, pobjednici, trkači, lovci, lovine, pronalazači, pustolovi, pobjegulje, maštalice, praštalice, posmatrači, pokretači, presretači, čekalice, pratilice, mazilice, smijalice, usmjerivači, usporavači, zaboravljači, sjećalice, divilice, hranilice, pozeri, pogađači, zasmijači, pričalice, tapkalice, zapjevači, zagledači, preokretači... toliko toga što je moglo biti – a nije.

Reklo bi se, nije mala stvar da ti pobjegne vlastiti život, ali  kako onda da se to tako često dešava? Jedan od razloga je što su ljudi tako loši sa brojevima. Katastrofalno loši. Pa misle da je sedamdeset, osamdeset, sto godina nešto. Da je to bog zna kakvo široko i dugačko poljanče u vremenu  (iako: „Nije život što i poljem preći“) , pa tu ima prostora za kojekakve pokušaje, strahove i oklijevanja. I odustajanja. Neću da opet tumačim opšta mjesta  (iako školovane žene često iskoriste tu svoju osobinu da bi svako naklapanje nazvale pametovanjem) šta je čemu relativno, već ću odmah preći na stvar.

Za ljude koji loše stoje s brojevima, postoji  stohiljadamiliona ( treba zaštititi ovu riječ kao nacionalni raritet) načina da vam život zbriše. Dakle, pravi život bježi dok mi:

-          Gledamo španske ( turske, indijske...) serije, i  konzumiramo ostali srodni šund

-          Plašimo se i štitimo od raznih bolesti koje nam se najvjerovatnije nikad neće dogoditi

-          Punimo kuću predmetima bez ili sa malo upotrebne vrijednosti

-          Dozvoljavamo da se upecamo na politiku

-          Spavamo više nego što je potrebno

-          Analiziramo prošlost

-          Gatamo budućnost

-          Brinemo zbog (opet) događaja koji nam se nikad neće desiti

-          ...

Spisak je neiscrpan, dobra je vježba svaki dan dodati po dvije stavke.  Nego, da ne propustim prve dvije, koje su trebale stajati na samom početku a to su:

-          Živimo živote drugih ljudi

-          Živimo život po mjeri drugih ljudi

Eto, dosta od mene za danas,  imam ja još štošta da uradim do spavanja, a i svaki put kad počnem da dijelim savjete, moj se život počne koprcati i migoljiti. Idem da ga zgrabim jače, riješila sam da se bar sto godina ne razdvajamo,  a sto godina, to je jako, jako kratko , nećete mi zamjeriti što nemam puno vremena za vas... 

Tražila sam zgodnu ilustraciju za ovaj tekst, ne nađoh, pa se sjetih džokera, ONA je prava slika uz svaku priču pod Suncem.

              hqwallbase.com Monica Bellucci

Pjesma

A kad mi je jako važno

Ja to vrlo oprezno radim

Jedan dan pogledam

Drugi dan taknem

Treći dan sanjam

Pa se izmaknem

Onda opet ispočetka

Tim redom ili nekim drugim

Ali ako predugo traje

Prvi odustane san

Pogled još malo iz navike

Dodir kao svaki drugi

Zato je bitno da što prije

Sve troje stane u jedan dan.

Držite se da ne padnete

Kad sam najsmješnija, meni uopšte nije smiješno

Prijateljica ima običaj da mi kaže: Lako je tebi,  ti si slobodna!  Ja sam ŠTA???? 

Dakle, u ovom , i samo ovom kontekstu to bi trebalo značiti da finansijski ne zavisim ni o kome, da sam od roditelja udaljena više od 300 km i bar jedan granični prelaz, da nemam burmu, da imam dijete, da sam zaposlena, stambeno obezbijeđena i mobilna. Znači, ipak pričamo o manifestaciji slobode, a ne o stanju duha. Ovo prvo uvijek lako možemo prodati kao imidž, dovoljno je da nisi u građanskom braku i da ti  je plata barem preko dvije-tri prosječne srpske.

Kad se radi o slobodnom duhu, tu je priča komplikovanija, sa tim se rodimo, a onda se vremenom brže ili sporije, ta sloboda smanjuje. To ne mora značiti nužno frustraciju, jer često su tamničari naše slobode stvari i ljudi koje volimo.

Kako sam iskopala to blago, da postanem primjer slobode, mogu samo pokušati da objasnim. Priča je slična mnogima, treba discipline i volje, podosta odricanja, i puno hrabrosti. Rijeđe obične, klasične hrabrosti koju ispoljavamo kad se suočavamo sa poznatim izazovima, a češće  one koja u svojoj manifestaciji djeluje kao neuroza, koja plaši i odbija i koju miješaju sa inatom ili očajem.

Lična sloboda se, kao i svaka druga, osvaja i brani. Za ovo prvo postoji milion načina. U procesu, uz sve ono što sam maloprije napisala, a može i samo jednim napadom ludila. Može i kombinacijom – radiš polako i planski, a kad vidiš da ne ide, ili ide sporo, ili ide u pogrešnom pravcu, ustaneš i kažeš: “A u pm, dosta više toga!”, ostaviš sve, uzmeš svoju zastavicu, i zabodeš je na drugo mjesto. I počneš od nule. (Važna stvar, ne pokušavaj ništa sa slobodom ako nisi spreman za ovo). Osvajanje slobode, sve u svemu, nije neka mnogo jaka stvar.  Braniti je i zadržati jeste. To je toliko velika stvar, da bih ja, brzopleto deklarisana kao slobodna, mogla slobodno reći da je to nemoguće.  Ali, takva jedna konstatacija dodatno bi oneraspoložila već ionako sjeban ljudski rod, pa se onda ta definicija slobode tegli i razvlači, i svašta se u nju trpa, pa i sami njeni, kako rekoh, tamničari.

Toliko se razglavila ta definicija, da se može čuti i ovo: Znam da sam vezan sa hiljadu stvari, ne upravljam svojim životom – ali to je bila stvar mog slobodnog izbora da tako živim – dakle sam slobodan.

Dobro. Neću se zaista upecati da napišem osrednje loš tekst o onome o čemu su školovani i kompetentni pisali knjige vijekovima unazad. Govorim samo iz svoje pozicije. Govorim o onome što ja imam, i kako živim, a što može izgledati privlačno jer, ipak, ne zavisim ni od koga, idem gdje hoću, radim šta hoću (nikad nisam dokučila šta ovo “zaista” znači, poražavajuće mi je da mnogi pod tim podrazumijevaju “prenoćiti u tuđem krevetu”), imam krov nad glavom, i pored svega toga, uvijek sam vesela i nasmijana. I znam i druge da nasmijem. Smiješna, takoreći.

Dakle, ako je osvajanje slobode bio trening za disciplinu, odricanje, volju i hrabrost, čuvanje iste je čista mizerija i trošak.  Da, dobro ste pročitali. Ništa ne košta toliko kao braniti slobodu. Prvo novca (što implicira stalnu obavezu da se isti zarađuje, a to je već gubljenje slobode na nekom polju). Prva linija odbrane u napadima na lični život je materijalna nadoknada. Važi i za roditelje. Nekad naročito za roditelje. A ako se jednom upecaš da se rasipaš okolo poklonima i davanjima (u zamjenu za nepostavljanje pitanja i nedavanje savjeta) – računaj da si postavio standard, i da to ubuduće funkcioniše kao porez. Naravno, slobodan si da prestaneš sa tim, ali ova aždaja ima i drugu glavu – emotivne ucjene.  Ovdje se tek naplaćaš. S kamatom.

O da, nema ništa ljepše od ljubavi, još kad bi mogli i na tu slobodu barem slično da gledamo. Ali, ljubav je nova tema i još jedna od stvari o kojoj su nas pogrešno učili u smislu da se posmatra kroz reciprocitete i materijalizovane ekvivalente. Dakle, ljudi su omudrjeli, znaju za prava i slobode i rijetko se može eksplicitno čuti : Ako me voliš ti ćeš…. Šta vrijedi što se ne izgovara, kad zlokobna rečenica izbija iz svakog poteza i pokreta. I podrazumijeva da ako ne uradiš tako, nešto sa ljubavi nije u redu.  To mi je najgori dio. Mislim da volim najbolje na svijetu. Bez uslovljavanja, bez zahtjeva, bez varanja, skrivanja i pretvaranja.  Ali ne. To ne ide tako, to je smiješno. Ja sam smiješna, i moja je ljubav smiješna. To, jednostavno, nije ozbiljno (opet ne znam šta znači).

Ovdje se uputstvo opet vraća na lekciju o osvajanju, epizoda “napad ludila”. Onda rastjeraš sve oko sebe. Jer, sloboda je važnija. Onda si sam i jedno vrijeme sjeban. Onda shvatiš da nisi sam, jer si slobodan,  i u harmoniji sa svijetom (ovdje opet potrošiš  brdo para na motivacionu literaturu, jogu, treninge, putovanja). Onda poslije nekog vremena shvatiš da nisi ni toliko sjeban, jer ti niko ne govori šta da radiš, a to je baš kul.

Onda se sjetiš roditelja, i nešto ti bude žao. Ili nekog sličnog, nekog koga voliš. Ponekad  naiđe neko tako drag da poželiš da budeš vezan. Pružiš prst, i osjećaš kako za rukom ideš i ti, da opet budeš progutan. Toplo ti je, voljen si, i za neko vrijeme opet plaćaš da izađeš….

Zbog svega ovoga, potpuno razumijem ljude koji na slobodu ne daju ni pet para. Više vole svoje kaveze, i nemaju problem da to priznaju. Najgore je onima koji ne vole svoje kaveze, ali nisu u stanju da se pogode za cijenu i samo kukaju. I lakonski izjave: A tebi je lako….

Da rezimiram. Nisam slobodna toliko koliko se misli. Niti to želim. Ja samo volim svoj život. I svoje odluke, i svoje slobode i neslobode. Volim svoje “pusti me” i “veži me”, i znam da ih malo ko razumije, pomirila sam se sa tim.

Sloboda novog vijeka je nešto drugo. Nešto za šta treba da budeš dobrostojeći bezosjećajni skot. I da ti ne smeta što si usamljen.