Kiša je padala i mi smo padali sa njom

Will you, won’t you, will you, won’t you, will you join the dance?

                (Mock Turtle’s song, Alice in Wonderland)

Kako smo se sinoć odvalili u kafani, od piva i igranja, do jaja! To danas kažem za juče. A da me neko pitao u sred te večeri: kako si? - najveća je istina da bih – zaplakala. Ma odvalila bih se od jecanja, stolnjakom bih se brisala. Nigdje se ne gubi rezon i ne pati tako dobro kao na mjestu gdje su svi došli da zaborave. Došli sa velikim očekivanjem i našli samo ono što su već odavno imali, a što bi nekako kad bi moglo, željeli da nemaju.

Ludilo Mediterana (moj eufemizam za Balkan) nalaže da se hrana, piće i muzika stave u službu pojačavanja patnje i naglašavanja svake vrste nedostajanja, što kafansku pjevačicu kao centralnu figuru stavlja u funkciju katalizatora u tranzitu od običnog jada do (dostignute, al’ zamalo) katarze.

I ta balkanska pita od svih tih nedostignutih i propuštenih prilika, filovana alkoholom i nikotinom, što te iste prilike samo ovdje nekažnjeno uvećava do smiješno nerealnih, kriva je što se sve vidi lijepo i sve vidi duplo, i odjednom postaje čitava kafana srce svijeta, posljednje ostrvo preostalih, Nojeva barka gdje se i nesreća vidi u ogledalu koje izvrće, pa ne primjećujemo da je zlobna šala ono što nam u glavi odzvanja: Ovo je sreća!

Jeste li primjetili kako je svaka kafanska pjevačica lijepa? Možda ne na prvi pogled, ali vremenom... Jer, ona ima mimiku za svaku bol, a svejednako i dalje pocupkuje i daje ritam družini jednakih, dok riječi pjesama svjedoče da ako nisi nesrećan, nevoljen i sam, zapravo i ne vrijediš, jer vrijednost mora boljeti, vrijednost ti daju kad te tlače, muče, lažu, zlostavljaju. I zato treba još dima, još buke, još vina, bilo šta što će ućutkati mozak koji iz mračnih netaknutih uglova još mumla nešto o slobodi. Jer sloboda je opasna misao, ona mrači ideju kolektivizacije (možda smrdi, ali je toplo), ona je blasfemično negiranje emocije koja se samo sa patnjom doseže. I to nam sve saopšti ta centralna osoba u sali, kroz pjesmu autoritetom bez pogovora, ma sestro, i ja bih te poljubila!!

Ne kudim ja kafanu. Ima taj neki broj piva poslije kog sve pjesme znam. Ima nešto u tome što u jednom trenutku volim sve oko sebe, a u drugom se pitam šta će meni ovo. Ima istine u tome da smo gdje smo tu smo, mali i nemoćni. Kafana je ono “neću” koje bismo rekli, a ne znamo kome i čemu. Kafana je neuspjeli pokušaj da prestanemo sa onim što nećemo. Ali ne prestajemo da pokušavamo. Makar povraćali.

Zbog akademskog početka sjajnim citatom, a rizikujući da budem nerazumljiva (gadni crvi sujete), završavam priznajući poraz u velikom stilu, udarajući se mišem u glavu...

Daleko si, daleko si, neka te druga ima, daleko si, daleko si, pravi sa pogrešnima, daleko si , daleko si, i negde na dnu čaše, možda te srce nađe, tek onda progledaće...

Sandra Silberzweig 

Mačka u čizmama

Pored milion stvari koje bih ovih dana htjela da podijelim, ispričam, napišem, nekako mi se izmigoljilo na površinu i zove me evo već danima nešto što nije očigledno razumljivo, što može zbuniti, a isto tako, u nekoj od individualnih priča (a svi smo mi, ne zavaravajte se, individualne priče) može da ima veliki značaj.

Čovjek na milion načina može ostati bez ičega. Naravno, zavisi šta je to nekome „sve“.  Kod materijalnih gubitaka, pogotovo onih katastrofalnih, često se čuje: materijalno nije bitno, bitna je glava na ramenima. Tačno. Ali između opuštenog života gdje ideš za ciljevima, a neke svakodnevne stvari samo dohvatiš i uzmeš ne misleći o njima, i života gdje odjednom ništa od toga nema - postoji jedan period privikavanja. Stvari koje dotad nismo primjećivali, počinju da nedostaju. Naravno, još gore je ako se desi da nedostaju i osobe, to jad čini još težim. Čak i ne prepoznaješ to kao jad. Osjećaš se kao zaglavljen u nekom međuprostoru koji nije pravi život. Mozak ima čudne mehanizme koji nas čuvaju da ne poludimo.

Najčešće, i srećom, rijetko se desi da si objektivno prepušten sam sebi. Solidarnost drugih je uvijek pratilac nesreće.  I stalno isto pitanje: Šta tim ljudima treba??? Kao da se odjednom napravi obrazac po kom su svi koji su u nevolji isti, sa istim, bazičnim potrebama. To nije tačno. Sa ili bez stvari, ljudi su različiti. Kao što su bili i prije nesreće.

...

Devedeset i prve, u kasnu jesen, moja prva stanica u Srbiji je bila Pazova, i prvo što se tad trebalo uraditi bilo je da pribavim neku garderobu. Na primjer. Između ostalog. Tako se nađem u hali ( Doma kulture, vjerovatno) pred gomilom donirane garderobe i obuće, i među stradalnicima sličnim meni. Moram vam reći nešto: Bez obzira na dobru volju onih koji daruju, nije ti svejedno što ćeš obući. Ni tad. Pogotovo tad. Jer garderoba je dio naše osobenosti, a kad si emotivno tanak,  sam i uplašen, još više ti znači ono što te podsjeća na sebe „od ranije“, na sebe sa ličnim stilom. Naše krpice su kostimi naših ličnih pozorišta.

Nisam ja, da ne shvatite pogrešno, nikad nosila skupu robu. Štaviše, u tim mladalačkim danima, uglavnom sam sama šila, jer sam voljela da budem jedinstvena.

I tako, biram ja sebi novi dekor, i od svega ponuđenog (a uz veliku zahvalnost u srcu svima koji su donijeli to), ja pronađem nešto od čega mi je srce zaigralo: Crne antilop čizme do koljena, sa visokom (10), predivnom, slaganom štiklom. Ništa više nisam vidjela. Bile su 39, što znači meni za čitav broj velike, ali i dalje predivne. Nisam ih imala gdje obuti po novembarskom pazovačkom blatu – ali bile su predivne.  Bila sam mlada, moje tijelo nije htjelo da izgledam kao jadnica, da hodam kao jadnica. Dovoljne su bile te čizme da me podignu. Učinile su me srećnom. I taj dan, i nekoliko narednih godina, svaki put kad ih obujem.

Sve ovo sam ispisala jer sam vidjela kritike za ljude koji doniraju cipele sa štiklom, čizme, svečanu garderobu. Nemojte. Pustite. Nikad se ne zna...

Strah od pletenja

Za tradicionalno pletenje je potrebno imati dvije igle. Obično se zovu pletaće, i označene su brojevima, koji konvencionalno označavaju dijametar poprečnog presjeka, ili što bi se u narodu reklo: fi. Obično se debljina igala određuje prema debljini vunice ili konca. Postoji opet i varijanta sa pet igala, te se koriste za čarape ili rukavice, odnosno sve što se, da tako kažem “ukrug” plete. Ima i treća varijanta, takozvana “okrugla” igla, koja zapravo i nije okrugla, već su to dvije igle spojene silikonskom trakom, što omogućava da se plete bez premetanja radne igle iz lijeve u desnu i okretanja pletiva.

Da bi se započelo, prepočelo, otpočelo, potrebno je postaviti prvi red petlji ili očica, za to je potrebna jedna igla i jedna ruka i to se negdje zove i  nametanje.  Od toga sve počinje. Svaka analogija sa sociološkim pojmovima je ovdje skoro namjerna, jer teško je misliti na pletenje, a ne pomisliti na sve riječi koje su iz te, po svojoj izvornoj prirodi, korisne i pozitivne aktivnosti nastale.

Pa tako imamo zaplet i rasplet, zaplitanje, rasplitanje, preplitanje, splitanje, uplitanje, spletenost, upletenost, prepletenost, saplitanje, spletkarenje, pletenica, plot ;  kaže se zatim i oplesti po nekome, uplesti,  plesti mrežu, saplesti, zaplesti se . Pletu se zatim i košare, ograde i kose. Plete se luk i paprika u vijence. Plete se i ivanjsko cvijeće.

Dobro je onome koji drži igle u svojim rukama, ali će se teško izvući onaj oko koga se plete mreža.  Ponekad je teško ne uplitati se, a plesti tu i tamo još se kaže i spletkariti. Najgore je kad te neko tek onako oplete, a nekad je jako teško rasplesti sve to.

Plete se priča, san je ispleten od tankih niti, pletu se misli, a događaji se prepliću. I sve je tako zapleteno.

Sanovnik razlikuje situacije da li plete onaj koji sanja - to znači da će trud uroditi plodom, ili gleda drugog kako plete - to znači prevaru.

izvor: www.samsvojmastor.com