Zagazila je u hladnu vodu. Osjetila je kako
joj obavija članke poput ledenog ujeda od kojega se bol širio naviše, pa je
zadrhtala stežući jače dijete u naramku. Dno rijeke je bilo šljunkovito, te joj
umorne noge nisu uranjale, a voda je spirala blato prethodnih koraka. Odjednom
nije više bilo neprijatnog bola, samo osjećaj da nešto sa vodom odlazi. Ritam je
određivala kolona, nije mogla ni da ubrza niti da stane. Jedino je njeno srce
ubrzavalo. A bojala se da će stati.
Gorke divlje trešnje činile su da im se
mršte mala dječija lica. Pokazivali su jedni drugima purpurne jezike. Sunce se
umorno spremalo da klone za planinu. Iza planine je veliki, široki put. Na tom
putu je otac, vraća se kući. Sigurno se vraća. U snu će mu opet slušati korake
kroz tanke proreze među daskama odakle mjesečina piše po suprotnom zidu.
Ležao je nepomično, težak, beskrajno
težak. Da li je to nesreća što ga pritiska, ili nečije tijelo što je do
maloprije pulsiralo, grčilo se i izvijalo puno snage, toplo i mlado. Krv je
gusta, slana i topla. Sliva mu se u oči. Očekivao je da peče. Ali ništa se nije
desilo. Samo se miješala sa suzama, grlile su se i sjedinjavale kao rod rođeni.
Nije ovo obična zemlja. Ni bor ovaj nije
običan. Možda je nekad prije, davno prije nego je vjetar donio sjeme iz kog će
porasti drvo, ovuda prolazio plug. Pokušao je da se sjeti svog pluga ispod
strehe, ali misli su se uvijek vraćale na konja. Na onaj topot desnom nogom o
zemlju dok čeka naredbu da krene. Kopito
koje kopa zemlju. Nije ovo obična zemlja. Tu želi da ga sahrane. I njegovog
konja. I njegovu djecu. I njihove konje.
Zvono
je stiglo u selo sa prvim mrakom. Dovezla su ga teška okovana kola, tri para
umornih sporih volova su ih vukla. Ujutro je trebalo da se podigne na zvonik. Ispregli
su volove i pojili ih. Onda su žene zamotale zvono istovareno na livadu. U
šarene tkanice i jagnjeće kože. Kao da je dijete. Kao da će nazepsti. Eto, to
mu sad prođe kroz glavu. Negdje u daljini zvonilo je večernje.
Smijeh je naš glasniji od vjetra. I
pesnica je naša jača od vjetra. Ove su mišice dizale kola iz blata i rogove na
krovove. Ti ćeš, vjetre, svejednako istu pjesmu udarati u stijene, a stijene se od tvoje kuknjave neće pomaknuti. Snijeg, isti a drugi, druga će se
neka voda lediti u ovim pukotinama. Nije to ma šta. Kad se voda zaledi u
stijeni raspukne je, a ako je za mlada mjeseca, iz pukotine izlazi vojska. Nepobjediva,
neranjiva vojska. Brani onoga ko je napoji. Dovijeka.
Ajde, teško Sunce. Dela, neka požure ta
kola što te izvlače iz gore i vuku svodom. Osvijetli, ugrij, zacijeli, podigni.
Ispeci zemlju da se tragovi u njoj skamene. Možemo mi još. Istim tragom. Svoji
na svome. Nema do našega. Ajde, Sunce, ajde, jabuko moja ...
