15.12.12

Zašto ću ići na koncert Prljavog Kazališta


Ljeto 1990. radila sam na prodaji karata i kao igračica u jednom noćnom klubu – diskoteci na moru. Tamo su mi živjeli roditelji, a ja sam tada studirala u Zagrebu. Na vratima istog tog kluba kao obezbjeđenje radio je Tiho Mitrović. Mlad momak, tad tek oženjen, spoj snage, ljepote i dobrote. Prepoznao me odmah – moj tata je bio njegov učitelj u osnovnoj školi. To ljeto sam ja imala „starijeg brata“. Tiho me nije gubio iz vida, niko nije smio da mi priđe, i svako me jutro poslije posla pratio kući. I moji roditelji su bili spokojni kad su čuli da on tamo radi.
No, da se ponovo vratim na početak priče. Dakle, ljeto 1990. Dalmacija. Ja Srpkinja, vlasnik Hrvat, Tiho Hrvat, di džejevi i Srbi i Hrvati. Ljeto 1990 , Dalmacija. Uzburkane strasti  i ideje koje su se, tvrdim to sad, tek kasnije otele kontroli. Tad je to bio samo neki nacionalni inat, i vjerujem (ako griješim, pustite me, lakše mi je ovako) , da niko ne bi nastavio da smo znali šta će biti. Stale bi te usijane glave. Manuli bi se nejasnih i iskrivljenih slika i aveti iz prošlosti. Ali, ima nešto bolesno privlačno u tom „nacionalnom ponosu“, nešto što je dobri stari Frojd davno definisao. Za one koji misle da je bio matori perverznjak koji je tumačio da žene pate jer im je „odsječen“ penis, predlažem da u google ukucaju „narcizam malih razlika“ , i biće vam jasno o čemu pričam.
Dakle, to ljeto, mi svi isti i svi različiti, super smo se zabavljali u klubu motela „Gavrilović“. Hit tog ljeta je bila „Zadnja ruža hrvatska“ , kao posljedica tog talasa koji je krenuo. I koji tad nismo ozbiljno shvatili. Oni „zagriženi“ tražili su je po nekoliko puta na veče,  sve pjavajući na glas, a jednom su i zastavu unijeli. Šahovnicu. Mene ni tad nije bilo strah, smatrala sam to... ne znam ni ja čim, ali nisam se bojala. Nisam se bojala Tihe, ni mojih komšija, meni i mojima niko nije prijetio i nisam mislila da smetam. Da ne prepričavam sto puta ispričano, samo jedna anegdota:  Stranci, kojih je bilo puno tad, mislili su da je to neki mega hit kod nas, pa su donosili kasete da im se snimi pjesma, i papir i olovku da im napišem riječi. Objašnjavala sam im da je to pjesma majci, a onda im tek ništa nije bilo jasno: Čemu zastave, i kakva je to pjesma majci što se sluša 20 puta na veče.  Vjerujte mi, za nas u klubu je to bio dobar fazon. Ne tvrdim za sve. Tvrdim za Tihu i mene.
Prije toga, za vrijeme moje srednje škole, ne trebam ni pominjati da za svaku radost i svaku tugu imam pjesmu „kazališta“ koju mogu povezati sa određenim vremenom. A to je bilo vrijeme kad smo ubacivali u kasetofon praznu kasetu i pritiskali PLAY REC i PAUSE , i čekali da naiđe pjesma (onda opustiš PAUSE). Kao danas se sjećam kad sam „uhvatila“ Crno bijeli svijet.
U Zagrebu moja pokojna prijateljica Zvonka ( o kojoj sam puno toga napisala, ali nemam još snage podijeliti to) mogla je da nam obezbijedi ulaz u bilo koji klub, tako što bi Jasenku Houri samo pod brisač ostavljala ceduljicu gdje hoćemo da idemo. Njen pokojni otac svirao je sa njima.
A onda, i Tiho je poginuo. U ratu u koji nije htio da ide. Pričali mi ljudi. Ali on nije imao novac i moć da se spasi rata.  Pamtim ga nasmijanog i onako visokog i plavokosog kako priča o svojoj porodici, pamtim ga sa sve onom zastavom i ružom hrvatskom u pozadini, taj je kadar ostao, kao i velika tuga.
Puno pokojnih ima u ovoj mojoj priči. Svi dobri, svi voljeni i nikom krivi. Ali ipak, to me neće natjerati da napravim veze tamo gdje ih nema. Nije za to krivo Prljavo Kazalište. Oni momci rade svoj posao. A sticajem čudnih okolnosti  njihov posao i moje odrastanje su išli uporedo. Njihove su pjesme ostale kao markeri na bitnim stvarima mog života.  Ja te veze ne mogu razvezati. Kao što sad ne mogu napraviti vezu između njih i oslobađanja Gotovine. Oni su meni ostali momci iz Zagreba koji nas dvije klinke ponekad uvedu negdje, i mi se onda jako pravimo važne. I momci koji su otpjevali nešto što se meni lijepilo za pubertetske i adolescentske emocije. Dalje od toga, ko su zaista i kakve su im namjere - ja stvarno ne mogu ići. Ja ne želim prepravljati svoju prošlost, jer ako to uradim tek onda ništa neću imati. Stvarna je, i – predivna je. Mi nismo mogli postovati pjesmu nekom na fejs. Mi smo mogli samo u diskoteci stajati jedni pored drugih i zajedno je slušati.
Dakle, zbog svega ovoga, ja još imam puno toga da isplačem. I zato ću ići na koncert Prljavog Kazališta, da opet budem pored Zvonke, Tihe, da opet imamo onoliko godina i da se nadamo. Nečem drugačijem od ovog što smo dobili. Meni to treba, meni je to kao što je nekom od vas kad ode u rodni kraj. Ja to više ne mogu. I zato, kad komadić moje mladosti dolazi kod mene, ja ga neću propustiti.  Da zažmurim i vratim vrijeme kad sam uspjela sa radio Gospića, u mono tehnici, da snimim na kasetu: „ Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet...“

4 коментара:

  1. Uh... opasno sam se naježila i rastužila i nemam šta da kažem, eto samo da te zagrlim ovako kobajagi, jako.

    ОдговориИзбриши
  2. osvrnut cu se samo na jedan detalj. u hrvatskoj nije trebalo ni novca ni moci da se ne bi otislo u rat. isao je sao onaj koji je htio, sad dal dobrovoljno, dal na poziv, al' taj tiho da nije htio ne bi otisao. gomile ljudi nisu otisle, moji frendovi vecinom nisu i nikome, bas nikome, nije falila dlaka sa glave. dakle, ne valja pricati bez osnove.

    ОдговориИзбриши
  3. @NeMresBilivit Eto, ne znam, pa i povijesničari/istoričari se u mnogome ne slažu, a posao im je da se bave činjenicama. Ja možda definitivno imam mehanizam "podsvjesnog prilagođavanja događaja" i "selektivnog slušanja" , ali to je samo zato što moj nervni sistem traži način da preživi, moram ostati normalna, mnogima sam još potrebna :) . Ja živim sa svojim pričama onako kako su mi se uklopile u ono što o ljudima znam, i tu sam ušuškana. Teško je ulaziti u to zašto je neko uradio nešto, pogotovo ako ga više nema. Ono što niko ne može poreći je rezultat: da li je ovo baš ono što se htjelo dobiti? Ako većina Hrvata misli da su se samo Srbi u Hrvatskoj ispriječili između njih i srećnije budućnosti, i da je sad sve u redu, ja onda tu nemam šta dodati. Život teče dalje. Ono što sam htjela reći je da, iako se sve promijeni, to ne izbriše ono što je bilo ranije, jer život ima kontinuitet, i ne treba otkidati ni poricati ni jedan njegov dio :)

    ОдговориИзбриши
  4. Анониман6:01 по подне

    Rado bih sa tobom išla na koncert Prljavog kazališta. Pet godina koje sam provela u Zagrebu su , nažalost, neponovljivi dio mog života i malo je toga što sa tim mogu porediti.

    ОдговориИзбриши