Kad čovjek dođe u neke godine i već ima dosta životnog iskustva, teško se opire potrebi da ga dijeli, odnosno da savjetuje druge. E sad, to savjetovanje ne nailazi uvijek na dobar prijem, pa nam se često dešava da kad iz najbolje namjere želimo podijeliti iskustvo, druga strana to doživljava kao "pametovanje". Često čak i kad nas pitaju za savjet, teško ga prihvataju, i shvataju ga kao kritiku, pogotovo ako savjet u sebi nosi i preporuku za promjenu ponašanja. Iz tog razloga, ja najviše volim da svoja iskustva prenesem metaforički, kroz priču. Nekad su to već poznate priče (Alisa u zemlji čuda mi je neiscrpna materija, a Andersenova bajka "Carevo novo odijelo" prava paradigma današnjeg vremena), nekad je to moje iskustvo pričano u trećem licu, nekad istorijski događaj. Ali, vjerovali ili ne, čak i vicevi mogu imati pouku. I to vrlo često. Jer, zapravo i te viceve je neko smislio prema iskustvu, a najlakše je suočiti se sa mukom kad joj se nasmijemo. Ali, ako je smiješno, ne znači da nije poučno.
Ja imam u planu da ovdje napišem jednu lijepu i poučnu istorijsku priču, ali to neću danas. Nedjelja je popodne, ispričaću tri vica. Ova tri biram zato što sam ih pričala često i strancima, prevodila na razne jezike, i svaki put bi ih razumjeli. Smijali se i - zamislili se. Neke životne priče su internacionalne.
Dakle, evo večeras za smijeh, a ovih dana stiže i prava velika priča.
1.
Zamišljeni inženjer-programer ide putem i gleda u pod. Ugleda žabu. Taman da prođe pored nje, žaba mu se obrati:
- Mladiću, ja sam začarana princeza! Zla vještica me pretvorila u žabu! Poljubi me, vrati me u oblik djevojke, moj će te otac bogato nagraditi!
Programer uzme žabu i zainteresovano je pogleda...
- Poljubi me! Molim te, nemoj me mučiti! Mlada sam i lijepa, biću ti žena. Imaćeš sve što poželiš u životu!
Mladić ponovo osmotri žabu i ne rekavši ništa stavi je u džep. Žaba iz džepa poče ponovo da ga moli:
- Da li si me razumio? Ja sam princeza! Mlada sam, lijepa i bogata. Biću tvoja žena, obasuću te pažnjom i ljubavlju, samo me poljubi! Zašto me mučiš?!
Mladić je izvadi iz džepa, pogleda je i odgovori joj:
- Slušaj, ja sam programer. Ne zanimaju me djevojke, i nemam vremena za to. Ali, žaba koja govori, to je tako kul!
( I vrati je u džep).
2.
Djevojka u studentskom domu gleda svoju cimerku koja prži viršle za večeru. Prije nego što ih stavi u tiganj, odsječe im krajeve. Cimerka je upita:
- Gledam te tri godine, svaki put prije nego što staviš viršle u tiganj, odsječeš im krajeve. Zašto to radiš?
Djevojka se zamisli i odgovori:
- Iskreno, nema posebnog razloga, naprosto - i moja mama tako radi.
Sutradan djevojka nazove majku i pita je: - Mama, zašto ti svaki put kad pržiš viršle prvo odsijecaš krajeve?
Mama odgovori:
- Ne znam, to sam vidjela od moje majke.
Djevojka, sad već zainteresovana, nazove baku:
- Bako, mama mi je rekla da je od tebe vidjela da se viršlama, prije nego što se stave u tiganj, odsijeku krajevi. Zašto to radiš?
- Zapravo ne znam, nisam nikad razmišljala o tome, ja sam to vidjela od svoje majke, tvoje prababe!
Djevojka se spakuje i ode na selo gdje je živjela prababa. Nakon što su se ispričale, praunuka je pita:
-Nano, i baka i mama mi kažu da su od tebe vidjele da se viršlama, prije nego se stave u tiganj, odsijeku krajevi?
Starica se začudi:
- Štaa? Zar vi još niste kupile veći tiganj???
3.
Bosansko selo pod turskim zulumom. Raja više ne može da izdrži pritiske zulumćara, i odluče da pišu Sultanu. Sastane se čitavo selo, jednog koji je imao najljepši rukopis odrede da piše, a svi u selu kažu po jednu muku koju imaju: Velike namete, otetu zemlju, odvođenje muške djece, sušu, zimu, napade na žene.. Svaki doda barem po jednu rečenicu, samo Haso ćuti. Primjeti to neko i reče mu:
- Ajde, Haso, dodaj i ti nešto, pa nije valjda da tebi ništa ne smeta!
- Ma sve ste već rekli, eto, isto to što ste napisali i ja bih reko!
Ali ostalima to bi sumnjivo, pomisliše kako Haso planira da se izvuče ako dođe do neke odmazde, pa nastaviše da insistiraju:
- Ajde, bolan, pa uvijek može nešto da se doda, ima toliko toga, pa reci i ti nešto, makar i ponovi.
A Haso gleda ono pismo, okreće, čita:
- Ma sve je lijepo rečeno. Nema ništa preskočeno. A lijepa ova slova! Prelijepa slova! Nego, mislim se nešto, mogli smo ovo samo nekako "ukrug" napisati.
- Kako to bolan Haso, "ukrug" ?
- Pa ovako, sve u krug s kraja papira pa okolo, u krug prema sredini... a u sredini ostaviti prazno...
- Što tako bolan Haso, jesi li poludio?
- Pa kad Sultan dobije ovo naše pismo, pa ga pročita, pa ga nabije na kurac, da nam ne pocijepa ovako lijepa slova!
Eto, toliko za večeras. Sutra je ponedjeljak, ponovo se vraćamo u užurbani ritam radne nedjelje, i ako bolje pogledate, ove moje tri priče proviriće i iz neke stvarnosti.
Нема коментара:
Постави коментар