6.2.15

Drvlje i kamenje

Petak dođe kao melem, ono nekako, ljekovito je petkom doći kući s posla. Vjetar je nosio krpice vlažnog snijega i nije puno vrijedilo podvlačiti se pod nadstrešnicu na autobuskom stajalištu, jer je svuda svejednako duvalo i kvasilo. Pokušao je da se sakrije iza jedne krupnije gospođe, razmišljajući kako i te velike žene nekad dobro dođu. Pomislio je kako mu njegova pomalena ženica sad ne bi bila tako korisna u toj situaciji, a onda je osjetio blagu krivicu, jer na kraju krajeva, on je takvu malu i krhku svojevremeno i odabrao. Pomisao na nju vratila ga je na rano jutro kad su se bez razloga posvađali, dok mu je u crvenu kutiju od eurokrema pakovala sendvič za užinu, i ljutu papričicu. Već nekoliko mjeseci se ne hrani u firminom restoranu, jer je i to postalo preskupo. Onda se sjeti da i nije pojeo taj sendvič, petkom uvijek ima toliko posla...

Masa ga je uvukla u autobus, a krupna gospođa mu je krčila put do validatora. I oko Bus Plus kartice su se posvađali, ne zna više ni da li je on bio za to da je kupi ili da se švercuje i taj mjesec, uglavnom, na kraju je kupio, i sad se vozi bez straha od neprijatnosti. Biće da je ona ipak bila protiv kupovine, u posljednje vrijeme je toliko štedljiva, do neracionalnosti. Jedan dan joj je kupio ešarpu, donosila neka koleginica jeftino, lijepu, zelenu, bilo mu žao što joj odavno ništa nije darovao. I zbog te ešarpe je sasula na njega drvlje i kamenje. Struja nije plaćena!

Privukao je k sebi torbu koju je nosio preko ramena, to mu je kćerka kupila prije nekoliko godina u Španiji. Pod rukom je osjetio kutiju sa sendvičem. To je njegova stanica. Iz nekog razloga, ostao je nepomičan u autobusu, vrata su se zatvorila, autobus je krenuo dalje, masa se zanjihala, nazad-naprijed. Neko je protestvovao zbog mokrog kišobrana saputnika.

Bio je ponosan na svoje kćeri. Sve im je pružio. Bile su dobre u školi, u sportu, plaćao je sva ta putovanja da bi vidjele svijeta,da ne ostanu zatvorene, skučene svijesti, da se svuda osjećaju kao kod kuće. A sad nikad nisu kod kuće. Gledao je snijeg, i razmišljao kako je nekad prvi od svih roditelja u ulazu pravio snješka. Obuzela ga je toplina. Propustio je još jednu stanicu.

Sišao je na posljednjoj, a onda se polako uputio prema kući. Kapuljača nije mnogo pomagala, a i kroz jaknu je probijao vjetar. Ipak je otišao još jedan krug oko bloka. Mislio je na toplinu stana, na svoju malu crvenokosu ženicu. Voli je, od prvog dana. Sve na njoj mu je jednako drago kao u studentskim danima.Voli taj osjećaj kad se vrati kući.  Možda će danas da joj izmami osmjeh. Možda čak i zagrljaj. Ključ. Zaboravio je ključ. Pozvonio je na interfon, i odjednom ga je obuzeo nespokoj. Šta ako je taman legla? Oštar zvuk otvaranja vrata, malo predugačak, nervozan. Ma ne, učinilo mu se.  Neće ići liftom. Namjestiće srećno lice. On je kriv, kad se pojavi umoran i namršten, kako da očekuje zagrljaj. Pa ni sam sebe tada ne bi zagrlio.

Otvorio je vrata polako i oprezno, kao provalnik. Iz stana su ga sreli poznati mirisi. To je njegova porodica, njegov život. Osjetio je sreću. Negdje iz stana prolomio se vrisak: Izuvaj se! Ne unosi mi to blato, čitav dan čistim, jebem te nenormalnog!
Kod kuće je najljepše.