Petak dođe kao melem, ono nekako, ljekovito
je petkom doći kući s posla. Vjetar je nosio krpice vlažnog snijega i nije puno
vrijedilo podvlačiti se pod nadstrešnicu na autobuskom stajalištu, jer je svuda
svejednako duvalo i kvasilo. Pokušao je da se sakrije iza jedne krupnije
gospođe, razmišljajući kako i te velike žene nekad dobro dođu. Pomislio je kako
mu njegova pomalena ženica sad ne bi bila tako korisna u toj situaciji, a onda
je osjetio blagu krivicu, jer na kraju krajeva, on je takvu malu i krhku
svojevremeno i odabrao. Pomisao na nju vratila ga je na rano jutro kad su se bez
razloga posvađali, dok mu je u crvenu kutiju od eurokrema pakovala sendvič za
užinu, i ljutu papričicu. Već nekoliko mjeseci se ne hrani u firminom restoranu,
jer je i to postalo preskupo. Onda se sjeti da i nije pojeo taj sendvič, petkom
uvijek ima toliko posla...
Masa ga je uvukla u autobus, a krupna
gospođa mu je krčila put do validatora. I oko Bus Plus kartice su se posvađali,
ne zna više ni da li je on bio za to da je kupi ili da se švercuje i taj
mjesec, uglavnom, na kraju je kupio, i sad se vozi bez straha od neprijatnosti.
Biće da je ona ipak bila protiv kupovine, u posljednje vrijeme je toliko
štedljiva, do neracionalnosti. Jedan dan joj je kupio ešarpu, donosila neka
koleginica jeftino, lijepu, zelenu, bilo mu žao što joj odavno ništa nije
darovao. I zbog te ešarpe je sasula na njega drvlje i kamenje. Struja nije
plaćena!
Privukao je k sebi torbu koju je nosio
preko ramena, to mu je kćerka kupila prije nekoliko godina u Španiji. Pod rukom
je osjetio kutiju sa sendvičem. To je njegova stanica. Iz nekog razloga, ostao
je nepomičan u autobusu, vrata su se zatvorila, autobus je krenuo dalje, masa
se zanjihala, nazad-naprijed. Neko je protestvovao zbog mokrog kišobrana
saputnika.
Bio je ponosan na svoje kćeri. Sve im je
pružio. Bile su dobre u školi, u sportu, plaćao je sva ta putovanja da bi
vidjele svijeta,da ne ostanu zatvorene, skučene svijesti, da se svuda osjećaju
kao kod kuće. A sad nikad nisu kod kuće. Gledao je snijeg, i razmišljao kako je
nekad prvi od svih roditelja u ulazu pravio snješka. Obuzela ga je toplina. Propustio je još jednu
stanicu.
Sišao je na posljednjoj, a onda se polako
uputio prema kući. Kapuljača nije mnogo pomagala, a i kroz jaknu je probijao vjetar. Ipak je otišao još jedan krug oko bloka. Mislio je na toplinu stana, na
svoju malu crvenokosu ženicu. Voli je, od prvog dana. Sve na njoj mu je jednako drago kao u studentskim danima.Voli taj osjećaj kad se
vrati kući. Možda će danas da joj izmami
osmjeh. Možda čak i zagrljaj. Ključ. Zaboravio je ključ. Pozvonio je na
interfon, i odjednom ga je obuzeo nespokoj. Šta ako je taman legla? Oštar zvuk
otvaranja vrata, malo predugačak, nervozan. Ma ne, učinilo mu se. Neće ići liftom. Namjestiće srećno lice. On
je kriv, kad se pojavi umoran i namršten, kako da očekuje zagrljaj. Pa ni sam
sebe tada ne bi zagrlio.
Otvorio je vrata polako i oprezno, kao
provalnik. Iz stana su ga sreli poznati mirisi. To je njegova porodica, njegov
život. Osjetio je sreću. Negdje iz stana prolomio se vrisak: Izuvaj se! Ne
unosi mi to blato, čitav dan čistim, jebem te nenormalnog!
Kod kuće je najljepše.
