Ljeto
1990. radila sam na prodaji karata i kao igračica u jednom noćnom klubu –
diskoteci na moru. Tamo su mi živjeli roditelji, a ja sam tada studirala u
Zagrebu. Na vratima istog tog kluba kao obezbjeđenje radio je Tiho Mitrović.
Mlad momak, tad tek oženjen, spoj snage, ljepote i dobrote. Prepoznao me odmah –
moj tata je bio njegov učitelj u osnovnoj školi. To ljeto sam ja imala „starijeg
brata“. Tiho me nije gubio iz vida, niko nije smio da mi priđe, i svako me
jutro poslije posla pratio kući. I moji roditelji su bili spokojni kad su čuli
da on tamo radi.
No,
da se ponovo vratim na početak priče. Dakle, ljeto 1990. Dalmacija. Ja
Srpkinja, vlasnik Hrvat, Tiho Hrvat, di džejevi i Srbi i Hrvati. Ljeto 1990 ,
Dalmacija. Uzburkane strasti i ideje
koje su se, tvrdim to sad, tek kasnije otele kontroli. Tad je to bio samo neki
nacionalni inat, i vjerujem (ako griješim, pustite me, lakše mi je ovako) , da
niko ne bi nastavio da smo znali šta će biti. Stale bi te usijane glave. Manuli
bi se nejasnih i iskrivljenih slika i aveti iz prošlosti. Ali, ima nešto
bolesno privlačno u tom „nacionalnom ponosu“, nešto što je dobri stari Frojd
davno definisao. Za one koji misle da je bio matori perverznjak koji je tumačio
da žene pate jer im je „odsječen“ penis, predlažem da u google ukucaju „narcizam
malih razlika“ , i biće vam jasno o čemu pričam.
Dakle,
to ljeto, mi svi isti i svi različiti, super smo se zabavljali u klubu motela „Gavrilović“.
Hit tog ljeta je bila „Zadnja ruža hrvatska“ , kao posljedica tog talasa koji
je krenuo. I koji tad nismo ozbiljno shvatili. Oni „zagriženi“ tražili su je po
nekoliko puta na veče, sve pjavajući na
glas, a jednom su i zastavu unijeli. Šahovnicu. Mene ni tad nije bilo strah,
smatrala sam to... ne znam ni ja čim, ali nisam se bojala. Nisam se bojala
Tihe, ni mojih komšija, meni i mojima niko nije prijetio i nisam mislila da
smetam. Da ne prepričavam sto puta ispričano, samo jedna anegdota: Stranci, kojih je bilo puno tad, mislili su da
je to neki mega hit kod nas, pa su donosili kasete da im se snimi pjesma, i
papir i olovku da im napišem riječi. Objašnjavala sam im da je to pjesma majci,
a onda im tek ništa nije bilo jasno: Čemu zastave, i kakva je to pjesma majci
što se sluša 20 puta na veče. Vjerujte
mi, za nas u klubu je to bio dobar fazon. Ne tvrdim za sve. Tvrdim za Tihu i
mene.
Prije
toga, za vrijeme moje srednje škole, ne trebam ni pominjati da za svaku radost
i svaku tugu imam pjesmu „kazališta“ koju mogu povezati sa određenim vremenom.
A to je bilo vrijeme kad smo ubacivali u kasetofon praznu kasetu i pritiskali PLAY
REC i PAUSE , i čekali da naiđe pjesma (onda opustiš PAUSE). Kao danas se
sjećam kad sam „uhvatila“ Crno bijeli svijet.
U
Zagrebu moja pokojna prijateljica Zvonka ( o kojoj sam puno toga napisala, ali
nemam još snage podijeliti to) mogla je da nam obezbijedi ulaz u bilo koji klub,
tako što bi Jasenku Houri samo pod brisač ostavljala ceduljicu gdje hoćemo da
idemo. Njen pokojni otac svirao je sa njima.
A
onda, i Tiho je poginuo. U ratu u koji nije htio da ide. Pričali mi ljudi. Ali
on nije imao novac i moć da se spasi rata.
Pamtim ga nasmijanog i onako visokog i plavokosog kako priča o svojoj
porodici, pamtim ga sa sve onom zastavom i ružom hrvatskom u pozadini, taj je
kadar ostao, kao i velika tuga.
Puno
pokojnih ima u ovoj mojoj priči. Svi dobri, svi voljeni i nikom krivi. Ali
ipak, to me neće natjerati da napravim veze tamo gdje ih nema. Nije za to krivo
Prljavo Kazalište. Oni momci rade svoj posao. A sticajem čudnih okolnosti njihov posao i moje odrastanje su išli
uporedo. Njihove su pjesme ostale kao markeri na bitnim stvarima mog
života. Ja te veze ne mogu razvezati.
Kao što sad ne mogu napraviti vezu između njih i oslobađanja Gotovine. Oni su
meni ostali momci iz Zagreba koji nas dvije klinke ponekad uvedu negdje, i mi
se onda jako pravimo važne. I momci koji su otpjevali nešto što se meni
lijepilo za pubertetske i adolescentske emocije. Dalje od toga, ko su zaista i kakve su im namjere - ja stvarno ne mogu ići. Ja ne želim prepravljati svoju
prošlost, jer ako to uradim tek onda ništa neću imati. Stvarna je, i – predivna
je. Mi nismo mogli postovati pjesmu nekom na fejs. Mi smo mogli samo u
diskoteci stajati jedni pored drugih i zajedno je slušati.
Dakle,
zbog svega ovoga, ja još imam puno toga da isplačem. I zato ću ići na koncert
Prljavog Kazališta, da opet budem pored Zvonke, Tihe, da opet imamo onoliko
godina i da se nadamo. Nečem drugačijem od ovog što smo dobili. Meni to treba,
meni je to kao što je nekom od vas kad ode u rodni kraj. Ja to više ne mogu. I
zato, kad komadić moje mladosti dolazi kod mene, ja ga neću propustiti. Da zažmurim i vratim vrijeme kad sam uspjela
sa radio Gospića, u mono tehnici, da snimim na kasetu: „ Moje ime je Davorin
Bogović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet...“