15.12.12

Zašto ću ići na koncert Prljavog Kazališta


Ljeto 1990. radila sam na prodaji karata i kao igračica u jednom noćnom klubu – diskoteci na moru. Tamo su mi živjeli roditelji, a ja sam tada studirala u Zagrebu. Na vratima istog tog kluba kao obezbjeđenje radio je Tiho Mitrović. Mlad momak, tad tek oženjen, spoj snage, ljepote i dobrote. Prepoznao me odmah – moj tata je bio njegov učitelj u osnovnoj školi. To ljeto sam ja imala „starijeg brata“. Tiho me nije gubio iz vida, niko nije smio da mi priđe, i svako me jutro poslije posla pratio kući. I moji roditelji su bili spokojni kad su čuli da on tamo radi.
No, da se ponovo vratim na početak priče. Dakle, ljeto 1990. Dalmacija. Ja Srpkinja, vlasnik Hrvat, Tiho Hrvat, di džejevi i Srbi i Hrvati. Ljeto 1990 , Dalmacija. Uzburkane strasti  i ideje koje su se, tvrdim to sad, tek kasnije otele kontroli. Tad je to bio samo neki nacionalni inat, i vjerujem (ako griješim, pustite me, lakše mi je ovako) , da niko ne bi nastavio da smo znali šta će biti. Stale bi te usijane glave. Manuli bi se nejasnih i iskrivljenih slika i aveti iz prošlosti. Ali, ima nešto bolesno privlačno u tom „nacionalnom ponosu“, nešto što je dobri stari Frojd davno definisao. Za one koji misle da je bio matori perverznjak koji je tumačio da žene pate jer im je „odsječen“ penis, predlažem da u google ukucaju „narcizam malih razlika“ , i biće vam jasno o čemu pričam.
Dakle, to ljeto, mi svi isti i svi različiti, super smo se zabavljali u klubu motela „Gavrilović“. Hit tog ljeta je bila „Zadnja ruža hrvatska“ , kao posljedica tog talasa koji je krenuo. I koji tad nismo ozbiljno shvatili. Oni „zagriženi“ tražili su je po nekoliko puta na veče,  sve pjavajući na glas, a jednom su i zastavu unijeli. Šahovnicu. Mene ni tad nije bilo strah, smatrala sam to... ne znam ni ja čim, ali nisam se bojala. Nisam se bojala Tihe, ni mojih komšija, meni i mojima niko nije prijetio i nisam mislila da smetam. Da ne prepričavam sto puta ispričano, samo jedna anegdota:  Stranci, kojih je bilo puno tad, mislili su da je to neki mega hit kod nas, pa su donosili kasete da im se snimi pjesma, i papir i olovku da im napišem riječi. Objašnjavala sam im da je to pjesma majci, a onda im tek ništa nije bilo jasno: Čemu zastave, i kakva je to pjesma majci što se sluša 20 puta na veče.  Vjerujte mi, za nas u klubu je to bio dobar fazon. Ne tvrdim za sve. Tvrdim za Tihu i mene.
Prije toga, za vrijeme moje srednje škole, ne trebam ni pominjati da za svaku radost i svaku tugu imam pjesmu „kazališta“ koju mogu povezati sa određenim vremenom. A to je bilo vrijeme kad smo ubacivali u kasetofon praznu kasetu i pritiskali PLAY REC i PAUSE , i čekali da naiđe pjesma (onda opustiš PAUSE). Kao danas se sjećam kad sam „uhvatila“ Crno bijeli svijet.
U Zagrebu moja pokojna prijateljica Zvonka ( o kojoj sam puno toga napisala, ali nemam još snage podijeliti to) mogla je da nam obezbijedi ulaz u bilo koji klub, tako što bi Jasenku Houri samo pod brisač ostavljala ceduljicu gdje hoćemo da idemo. Njen pokojni otac svirao je sa njima.
A onda, i Tiho je poginuo. U ratu u koji nije htio da ide. Pričali mi ljudi. Ali on nije imao novac i moć da se spasi rata.  Pamtim ga nasmijanog i onako visokog i plavokosog kako priča o svojoj porodici, pamtim ga sa sve onom zastavom i ružom hrvatskom u pozadini, taj je kadar ostao, kao i velika tuga.
Puno pokojnih ima u ovoj mojoj priči. Svi dobri, svi voljeni i nikom krivi. Ali ipak, to me neće natjerati da napravim veze tamo gdje ih nema. Nije za to krivo Prljavo Kazalište. Oni momci rade svoj posao. A sticajem čudnih okolnosti  njihov posao i moje odrastanje su išli uporedo. Njihove su pjesme ostale kao markeri na bitnim stvarima mog života.  Ja te veze ne mogu razvezati. Kao što sad ne mogu napraviti vezu između njih i oslobađanja Gotovine. Oni su meni ostali momci iz Zagreba koji nas dvije klinke ponekad uvedu negdje, i mi se onda jako pravimo važne. I momci koji su otpjevali nešto što se meni lijepilo za pubertetske i adolescentske emocije. Dalje od toga, ko su zaista i kakve su im namjere - ja stvarno ne mogu ići. Ja ne želim prepravljati svoju prošlost, jer ako to uradim tek onda ništa neću imati. Stvarna je, i – predivna je. Mi nismo mogli postovati pjesmu nekom na fejs. Mi smo mogli samo u diskoteci stajati jedni pored drugih i zajedno je slušati.
Dakle, zbog svega ovoga, ja još imam puno toga da isplačem. I zato ću ići na koncert Prljavog Kazališta, da opet budem pored Zvonke, Tihe, da opet imamo onoliko godina i da se nadamo. Nečem drugačijem od ovog što smo dobili. Meni to treba, meni je to kao što je nekom od vas kad ode u rodni kraj. Ja to više ne mogu. I zato, kad komadić moje mladosti dolazi kod mene, ja ga neću propustiti.  Da zažmurim i vratim vrijeme kad sam uspjela sa radio Gospića, u mono tehnici, da snimim na kasetu: „ Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet...“

23.9.12

Ne pametujem, samo pričam viceve

Kad čovjek dođe u neke godine i već ima dosta životnog iskustva, teško se opire potrebi da ga dijeli, odnosno da savjetuje druge. E sad, to savjetovanje ne nailazi uvijek na dobar prijem, pa nam se često dešava da kad iz najbolje namjere želimo podijeliti iskustvo, druga strana to doživljava kao "pametovanje". Često čak i kad nas pitaju za savjet, teško ga prihvataju, i shvataju ga kao kritiku, pogotovo ako savjet u sebi nosi i preporuku za promjenu ponašanja. Iz tog razloga, ja najviše volim da svoja iskustva prenesem metaforički, kroz priču. Nekad su to već poznate priče (Alisa u zemlji čuda mi je neiscrpna materija, a Andersenova bajka "Carevo novo odijelo" prava paradigma današnjeg vremena), nekad je to moje iskustvo pričano u trećem licu, nekad istorijski događaj. Ali, vjerovali ili ne, čak i vicevi mogu imati pouku. I to vrlo često. Jer, zapravo i te viceve je neko smislio prema iskustvu, a najlakše je suočiti se sa mukom kad joj se nasmijemo. Ali, ako je smiješno, ne znači da nije poučno.
Ja imam u planu da ovdje napišem jednu lijepu i poučnu istorijsku priču, ali to neću danas. Nedjelja je popodne, ispričaću tri vica. Ova tri biram zato što sam ih pričala često i strancima, prevodila na razne jezike, i svaki put bi ih razumjeli. Smijali se i - zamislili se. Neke životne priče su internacionalne.
Dakle, evo večeras za smijeh, a ovih dana stiže i prava velika priča.

1.
Zamišljeni inženjer-programer ide putem i gleda u pod. Ugleda žabu. Taman da prođe pored nje, žaba mu se obrati:
- Mladiću, ja sam začarana princeza! Zla vještica me pretvorila u žabu! Poljubi me, vrati me u oblik djevojke, moj će te otac bogato nagraditi!
Programer uzme žabu i zainteresovano je pogleda...
- Poljubi me! Molim te, nemoj me mučiti! Mlada sam i lijepa, biću ti žena. Imaćeš sve što poželiš u životu!
Mladić ponovo osmotri žabu i ne rekavši ništa stavi je u džep. Žaba iz džepa poče ponovo da ga moli:
- Da li si me razumio? Ja sam princeza! Mlada sam, lijepa i bogata. Biću tvoja žena, obasuću te pažnjom i ljubavlju, samo me poljubi! Zašto me mučiš?!
Mladić je izvadi iz džepa, pogleda je i odgovori joj:
- Slušaj, ja sam programer. Ne zanimaju me djevojke, i nemam vremena za to. Ali, žaba koja govori, to je tako kul!
( I vrati je u džep).

2.
Djevojka u studentskom domu gleda svoju cimerku koja prži viršle za večeru. Prije nego što ih stavi u tiganj, odsječe im krajeve. Cimerka je upita:
- Gledam te tri godine, svaki put prije nego što staviš viršle u tiganj, odsječeš im krajeve. Zašto to radiš?
Djevojka se zamisli i odgovori:
- Iskreno, nema posebnog razloga, naprosto - i moja mama tako radi.
Sutradan djevojka nazove majku i pita je: - Mama, zašto ti svaki put kad pržiš viršle prvo odsijecaš krajeve?
Mama odgovori:
- Ne znam, to sam vidjela od moje majke.
Djevojka, sad već zainteresovana, nazove baku:
- Bako, mama mi je rekla da je od tebe vidjela da se viršlama, prije nego što se stave u tiganj, odsijeku krajevi. Zašto to radiš?
- Zapravo ne znam, nisam nikad razmišljala o tome, ja sam to vidjela od svoje majke, tvoje prababe!
Djevojka se spakuje i ode na selo gdje je živjela prababa. Nakon što su se ispričale, praunuka je pita:
-Nano, i baka i mama mi kažu da su od tebe vidjele da se viršlama, prije nego se stave u tiganj, odsijeku krajevi?
Starica se začudi:
- Štaa? Zar vi još niste kupile veći tiganj???

3.
Bosansko selo pod turskim zulumom. Raja više ne može da izdrži pritiske zulumćara, i odluče da pišu Sultanu. Sastane se čitavo selo, jednog koji je imao najljepši rukopis odrede da piše, a svi u selu kažu po jednu muku koju imaju: Velike namete, otetu zemlju, odvođenje muške djece, sušu, zimu, napade na žene.. Svaki doda barem po jednu rečenicu, samo Haso ćuti. Primjeti to neko i reče mu:
- Ajde, Haso, dodaj i ti nešto, pa nije valjda da tebi ništa ne smeta!
- Ma sve ste već rekli, eto, isto to što ste napisali i ja bih reko!
Ali ostalima to bi sumnjivo, pomisliše kako Haso planira da se izvuče ako dođe do neke odmazde, pa nastaviše da insistiraju:
- Ajde, bolan, pa uvijek može nešto da se doda, ima toliko toga, pa reci i ti nešto, makar i ponovi.
A Haso gleda ono pismo, okreće, čita:
- Ma sve je lijepo rečeno. Nema ništa preskočeno. A lijepa ova slova! Prelijepa slova! Nego, mislim se nešto, mogli smo ovo samo nekako "ukrug" napisati.
- Kako to bolan Haso, "ukrug" ?
- Pa ovako, sve u krug s kraja papira pa okolo, u krug prema sredini... a u sredini ostaviti prazno...
- Što tako bolan Haso, jesi li poludio?
- Pa kad Sultan dobije ovo naše pismo, pa ga pročita, pa ga nabije na kurac, da nam ne pocijepa ovako lijepa slova!

Eto, toliko za večeras. Sutra je ponedjeljak, ponovo se vraćamo u užurbani ritam radne nedjelje, i ako bolje pogledate, ove moje tri priče proviriće i iz neke stvarnosti.



29.7.12

Kapije

Ponekad baš volim da ne izlazim iz kuće. Čitav dan. Onda legnem, slušam zvukove života napolju kroz moje prozore na obe strane, i zamišljam da sam napolju. Nije da ne mogu da izađem, rekoh već, volim da ostanem u kući. Ali volim i da zamišljam. Zamišljam tako danas, kako izlazim; ali ne sada i ovdje, već vremenom, od nekad davno prije pa do sada i ovdje. Zamišljam, jednu po jednu, kapije svih kuća u kojima sam u životu živjela. Ako su zgrade, onda vrata ulaza. I ima ih, više od dvadeset. Zamišljam polako, od najranijeg djetinjstva, jednu po jednu kapiju, kako je otvaram i izlazim. I ne čekam da napravim prvi korak, već sam na sljedećoj slici, sljedećoj kapiji. Isprva ih zamišljam detaljno, na svakoj vidim ili zarđale šarke, ili sjajnu kvaku, rešetke ili žicu, lim, staklo, neke su drvene, neke niske, neke visoke, jedna je i tek ofarbana. I kad dođem do kraja, do vrata mog ulaza na broju 13, vraćam se u novi krug. Naprežem se da nisam neku zaboravila, i izlazim tako, izlazim, na sve izlaze mog života kroz koje sam se pridruživala velikom svijetu, i predavala nekom prošlom danu da me usisa kao zrno prašine, i ponese u tada neizvjesnu stvarnost, a sada već prošlost koju skoro više i ne pamtim kao bitne događaje, već samo kao slike u nizu, ciklus umjetnika koji je slikao, brisao, popravljao, ponavljao...
Hvatam se za kvaku, kuglu, rezu, otvaram i izlazim, opet, opet i opet, i onda, počinjem igru sa samom sobom, ubrzavam slike, dok na kraju svaka ne bude samo tren. Onda usporim opet (o, kako je lijepo imati kontrolu), i pustim da se slika zaustavi na jednoj kapiji. Nije najdraža, sve su najdraže, jer sve su jednako prošle, već bilo koja, tamo gdje je film stao. Prilazim joj polako ali radosno, kosa mi je kratka na toj slici, a suknja široka i dugačka. Svakako sam ja, jer mi je perspektiva takva, ne vidim se, samo osjećam radost zbog nekog cilja, i vidim kapiju ispred sebe, i moju ruku koja ide da je dohvati, pa biće zaista da sam to ja. Lagano škripne dok otvaram, a kad izađem i zatvaram je, isti taj zvuk samo unazad . Uvijek sam se voljela igrati sa stvarima koje su proizvodile zvukove, i uvijek sam voljela da vjerujem da pokret unazad proizvodi i zvuk unazad. Lakše je odrastati kad vjeruješ da se nešto može vratiti, iako kasnije shvatiš da nije tako.
Izašla sam, napolju sam, ali se ne zaustavljam da mislim o tome, ja ta koja sam izašla u nekom prošlom vremenu, jer sam mislima već na nekom mjestu na koje sam krenula. Nikad nismo u trenutku koji jeste, i zbog toga puno gubimo. Ali spoznaja je uvijek naknadna. Ima razloga zašto je to život namjestio tako, ne moramo sve znati. Dakle, ja ne vidim u toj ulici djecu koja se igraju, ni mačku koja lijeno leži, ni trešnju koja se puna ploda nadvila nad ulicu. One niže grane obrane su. Ne vidim to tada, u prošlosti, ona ja koja sam izašla, to vidim tek sad kad se na taj moj izlazak ponovo vraćam. Nije to bio neki planetarno važan izlazak. Ništa se u kosmičkoj ravnoteži ne bi promijenilo i da nisam izašla tada, i ništa važno ni novo svojim kretanjem nisam donijela. Možda. A možda je upravo ta mladost koja je već pomalo prestajala to da bude, i ta široka suknja, i kosa nemarno zakačena šnalom nekome tog dana upala u oči. Možda je neko pogledao i pomislio da je život ipak lijep, jer eto mlade žene idu negdje žurnim korakom, a suknje im lepršaju.
Put me vodi do pruge; to mi zapravo nije cilj, ali uvijek sam voljela vozove. Te šine u koje gledam nisu one koje će me nekud odvesti, ali ja to tad ne znam. Tad su mi svake šine potencijalni moj put, i gledam ih sa čežnjom. Voz prolazi, i moja suknja se kreće za vazduhom koji struji. Kratki pramenovi izvlače se iz šnale i padaju po licu. Unutra su neki ljudi, njima su te šine toga dana vodilje. Gledamo se, i naši se svjetovi ukrštaju, u trenutku postajemo dijelom svijeta jedni drugima. Trenutak za koji niko ne misli da će ga zapamtiti, ali eto, upravo je to smisao prošlosti. Crvenokosa žena sa cigaretom se možda ne sjeća tog trenutka, ali ja sam u vozu koji je prolazio zapamtila nju na prozoru, pa čak i to da je imala samo jednu minđušu. Sve je i uvijek zapamćeno. Sve što se ikad desilo, bilo kome od nas, povezano je i isprepleteno, i kao takvo nepromijenjivo i trajno zapisano u vremenu. A za svaki taj trenutak postoji negdje neko sjećanje: pa čak i ako ga onaj ko se vraća svjesno ili nesvjesno promijeni, objektivno je svaki tren vječan i nepromjenjiv. To znači da samo prošlost zaista i postoji, onakva kakvu smo je skrojili svojim postupcima, izlazeći na razne kapije i birajući puteve.
Vara se onaj ko misli da nije važno šta je bilo i kako se zaista dogodilo. Nema tog trenutka koji se dešava, a da se jednom ne može vratiti u sjećanje. Naše, ili bilo čije. Zato nije svejedno kako živimo i šta radimo. I ona rečenica: proći će... tačna je samo do pola. Proći će, da, ali će i ostati u kamenu uklesano, i ko zna kog nedjeljnog popodneva, kad je najljepše ležati u kući i sanjariti, nešto od prošlog može da se vrati i da nas podsjeti da se dogodilo. I što manje budemo izlazili zaista, to ćemo se više vraćati našim prošlim kapijama.
Ja volim ovu igru. Isprva sam se igrala slikama, ali sam shvatila da se sa slikom uvijek vraća i emocija. Nekad mi vrati radost, nekad tugu i nostalgiju, nekad bijes zbog propuštene prilike ili kašnjenja, nekad nejasan strah, za kog sad mogu reći da je najčešće bio uzaludan. Sjećanja su čudesna i po tome što ih možemo prizvati, ali ne i potpuno kontrolisati. Neka nas obaviju kao topli vjetar, a neka nam srce okuju u led. Najteža su ona uz koja ide stid. Na to treba misliti sad, dok svakog trenutka jedno parče našeg života ostaje uklesano u prošlosti. O tome da ono što se tu zapiše ne može da se mijenja.

Ovo je bila priča o moralu. O potrebi življenja života koji je vrijedan da bude zapamćen. Jer, vrijedan ili ne, zapamćen će biti sigurno. Precizno i neopozivo.

20.7.12

Mali Perica zna da zna

Sjećam se jedne debate na TV u kojoj su učestvovali Čeda Antić, i još neki gosti. I jedan od njih, ne sjećam se ko ( ma sjećam se, nisam još izlapjela, ali nebitno je za priču) elaborirajući svoje viđenje nekog istorijskog događaja, dodaje na to: "Ovo je moje mišljenje i imam pravo na njega." Na to mu Čeda odgovara: " Ne kažem da nemate pravo na mišljenje, samo kažem da je ono NENAUČNO. " 
E, o tome hoću da napišem nekoliko riječi. Mnogi od nas su dane i godine svog života proveli obrazujući se. I formalno i neformalno. Mnogi od nas poznaju onu glad za znanjem, za potpunim razjašnjenjem događaja i pojava, za objašnjenjem kako se i zašto nešto radi baš tako, i koji su uzroci, posljedice i veze u stvarima koje nas okružuju. Dijelom da bi se naprosto zadovoljila ta glad, a dijelom, u mom slučaju većim, da bi se svoj posao obavljao korektno, tačno, na naučnoj osnovi, i da bi se dao lični doprinos da se stvari kreću naprijed, da se svijet učini boljim. Nikad mi nije bilo teško, iako sam inženjer, provesti sate zagnjurena u relevantnu literaturu vezanu za ekonomiju, pravo, menadžment, a sve u cilju da bih dorasla zadatku. Ali avaj! Šta to vrijedi kad su glasniji oni koji na zadatu temu imaju pročitanu tek stranicu s Vikipedije, ili su nešto negdje načuli, ili (vjerovali ili ne ima i toga!) , misle da o tom nikad niko nije ništa napisao, već su oni Bogom dani da tu stvar upravo u tom trenutku smisle, modeliraju i nametnu svijetu. Mali Perica zna da zna voziti avion, nema veze što se nikad nije obučavao. Nemoj da se neko usudio da mu ospori!
Znam da se dosadno ponavljam, i još je davno naš fizičar Pavle Savić rekao: "Intelektualce će uvijek pratiti osveta dvojkaša". No, da se ne udaljim od teme, to je stvar jasna i očigledna, pa i očekivana, od "dvojkaša". Ali šta da radimo sa mediokritetima među intelektualcima, likovima kojima je sa zadnjim ispitom prestalo i svako interesovanje za nauku, i žive u uvjerenju da se na lovorikama diplome bezbrižno leži dovijeka? Ni po jada, što bi se u narodu reklo, kad se takvi ne bi prečesto osjećali pozvani da svijetu saopšte svoje ad-hok zaključivanje, na koje po njihovom mišljenju sama po sebi diploma daje pravo i čini ga validnim, i samouvjereno iznošenje upravo smišljenih mentalnih bravura na zadatu temu koje imaju sve elemente intelektualno sastavljenog iskaza sa pažljivo biranim riječima i neprikosnovenom ubjedljivošću, a koje se slušaocu serviraju kao čvrst i nesalomiv beton, imaju sve osim što su - nenaučne.
U svojoj knjizi "Povijest o Rodereru" , matematičar Giljermo Martinez kaže: "To je prokletstvo inteligencije. Kad god pokuša da bude skromna, ispada agresivna."
Ja ne tražim da budem "pametna u društvu", ne tražim da me ikad iko citira, štaviše, ne mislim ni da sam posebno i natprosječno pametna (obrazovana i načitana, da) , nije mi cilj čak ni da budem u pravu, ako je to samo po sebi cilj. Ali ne mogu da gledam kako se od gotovog pravi veresija i kako se upropaštavaju dobre ideje lošim realizacijama, poluznanjem, improvizacijama. Kako se tapka u mjestu, dok umovi briljiraju naučenim floskulama. Kako se pišu kilometri dokumentacije koje praksa nikad neće verifikovati. Ne mogu da gledam i da ne reagujem, a kad reagujem bivam po pravilu skrajnuta. Dobijem da radim neko sitno uputstvo (ponekad poželim da ga napišem na 4 jezika, zlu ne trebalo), ili mi se skrene pažnja da mi je suknja prekratka, a jezik predugačak, na primjer.
Danas, kad su informacije dostupnije nego ikad, i u najvećem broju potpuno besplatne, smatram da je sramota biti neinformisan u svojoj oblasti rada, pogotovo ako ti je posao da budeš informisan. Da znaš znanje. Naravno, niko ne može znati sve, izazova je sve više, ali upravo zato postoje timovi i podjela posla. Ali, pitam se ja, u pauzi čitanja jednog naučnog rada eminentnog profesora ekonomije, kako se dobija mjesto u timu? Kako se kaže: Dajte to meni, i daću sve od sebe! Što ne znam, pitaću, naučiću, uvažiću svako mišljenje za koje mi se dokaže da je kredibilno. Vrijedna sam, dobro pamtim i brzo povezujem. Biću dobri vojnik u službi napretka! 
Jedna interesantna stvar u vezi mene je, da sam na svim formalnim testovima i takmičenjima bila u vrhu. Kad se testira, ja se ne brinem za rezultat. Neki drugi kriterijumi su ono što mene izbacuje iz igre. I dok razbijam glavu što kako i zašto, mali naš genije, moja najmilija pametna glavica u Srbiji, Teodor fon Burg kaže da se boji ako bi ostao ovdje da bi morao gledati kako napreduju lošiji od njega, uz objašnjenja koja mu vređaju inteligenciju! Eto, dijete od 19 godina je shvatilo, a ja se i dalje borim sa vjetrenjačama. I  dalje radim ono što najbolje znam, čitam, učim, pitam, pišem, gledam. Da li sam ja samo hrpa informacija, bez imalo životne mudrosti???

14.7.12

Google i ja

Danas je opet eksplodiralo na suncu. Objasnili su to, ova godina je za te stvari. I sljedeća. Ja sam od toga spavala. Da li samo od toga ili i zbog vrućine koja mi je srolala ionako nizak pritisak. Elem, u vrijeme te eksplozije, ja bukvalno nisam mogla da držim oči otvorene. Onda sam se probudila, u naponu želje za učenjem, za pomakom, za iskorakom, i pomislila: sama sam i imam vremena, ajde da napravim blog. Mislila sam još štošta vezano za IT i programiranje, ali nije važno. Uglavnom, sjetih se u neko doba da ja već imam blog, ovaj ovdje, cijelih 6 godina star rezultat neke moje tadašnje probe. Nekako ga napipam, a onda oduševljeno shvatim da je zapravo vezan za moj Google nalog, i da ga teglim sa sobom stalno. Tu je, ne moram ništa ni da pamtim, ni šifru, ni kako sam mu prilazila. Sve više mog života je vezano na Google. Otkad imam Android, svaki dan se iznenadim. Premda ja pokušavam da sve to što manje koristim, pa sam opet poprilično "pokrivena",  pitam se šta li je tek sa onima koji se na sve te servise lijepe? Da budem jasna: za razliku od mnogih koji u posljednje vrijeme dižu glas i upozoravaju na ugrožavanje privatnosti, ja nemam taj problem. Prvo, nemam neku privatnost koja bi me kompromitovala, a drugo, mislim da upravo zbog prvog, ona nikog i ne zanima. Potpuno mi je irelevantno da li će negdje nešto pisati o mom životu. Pa evo, i sama to, ničim izazvana, radim. Ono što me fascinira je brzina kojom se kontrola seli iz humane u digitalnu oblast. Nije više pitanje da li sami donosimo odluke, važnije od toga je da li to uopšte više i znamo da radimo. Moj današnji dan uopšte nije trebao biti ovakav. Ali, otišla sam na FB, pa na Twitter, pa je tamo neko nešto napisao, otišla sam na link, pa još jedan, i to je rezultovalo svim mojim narednim današnjim aktivnostima. Naučila sam ponešto, ali i otvorila mnoga pitanja. Evo ih, stoje u Google chrome obeleživaču, i ako budu imali sreće, možda se neke druge dokone subote  njima i pozabavim. Uz malu pomoć energije sunčeve erupcije.