23.7.14

Druga obala

Kad bi se samo ljubav računala, mi bismo sigurno ispali pobjednici. Ali riječi ljubavi nisu za sve.
Velimir Ćurgus Kazimir


Dugo se opirem, i tako će i ostati, da se mojim slučajem pozabavi stručnjak. Neki mehaničar za dušu ili karakter-analitičar, da mi kopa po djetinjstvu i okrene mi roditelje naopako da mi objasni zašto sam takva kakva sam i zašto mi se dešava to što se dešava. Opirem se i savjetima da čist bijeli papir podijelim po vertikali i pišem lijevo pozitivne a desno negativne stvari. Tek bi me raspametilo, ako o nekoj pameti još i mogu govoriti, da za svaku svoju važniju odluku navedem posljedice koje je uzrokovala.
Dakle, ono što ja iz moje tačke jednog već pola proživljenog života mogu reći je da ako imam pravo da se branim, moja odbrana bi glasila da pojma nemam zašto sam nekad postupala onako kako sam postupala. Srce, razum, mudrost, strah, nesigurnost, inat...sve su to okidači odluka. Pojedinačno, ali najčešće orkestrirano. Slažem se da nisu svi poželjni, ali ko ih nema i ko ih je savladao i pokorio, neka prvi baci kamen.
Jedino što me tješi i jedino za šta se mogu uhvatiti je potpuno nejasna slutnja da na ovom svijetu ipak mora postojati neka konačna ravnoteža. Neka logika. Jer kako bi onda objasnili da smo ovako savršeni kao mehanizmi, kako bi objasnili lanac ishrane i uopšte funkcionisanje svega. Jutra koja su uvijek mirna i obećavajuća. Probudiš se, i svaki put nastupi jedan, ponekad neizmjerno kratak  ali stvaran trenutak u kom je sve u redu, kao da se upravo sve što postoji baš u tom momentu rodilo.
Sve poslije toga nastavlja da se odvija po bilo kom od svih mogućih scenarija, dajući nam pritom manji ili veću iluziju da je onako kako želimo, da upravljamo životom, ljudima i događajima u njemu.
Slušajući često na različite načine i od različitih autora izrečenu tezu da je najvažnije u životu imati cilj i da će se sve onda urediti da nas prema tom cilju i odvede, bila sam to već počela smatrati postulatom, pa iako je moje iskustvo bilo značajno drugačije, radije sam pristajala da ja u stvari nemam jasan cilj, nego da navedeno nije tačno. A onda sam pročitala, ne znam autora pa neka mi ne zamjeri, da nije važno kuda smo pošli, već je važno ono što nam se desi usput...

Moram raditi, ra-di-ti , misli milion, a nijedna napisana riječ….

Dan kao stvoren za isprazna maštanja. Bez gledanja kroz prozor, naravno. Naiđu takvi dani kad je čovjeku potrebna bliskost i intimnost , ali više kao fiktivna, bez dodira, bez riječi, gotovo i bez prisutnosti. Samo svijest o nekom zajedništvu, tiha unutrašnja snaga zavjerenika, samo magličasta slutnja približavanja nekom dubljem smislu ostvarenja pripadnosti. I tek kad nas trgne neki iznenadan i prodoran zvuk ili naprosto primjetimo da se dan bliži kraju, u nas se useli nemir i isprva tinja, a zatim, kao ubačeno kukavičje jaje, izleže se i iz naše duše izbacuje blagost i maštu, kao što mlado kukavice izbacuje nezaštićenu djecu svojih novih roditelja. Ostajemo prazni i grubi, i ponovo se utapamo u sivilo, zaboravljajući koliko smo možda baš ovaj put bili nadomak nečeg važnog, i istinski vrijednog.
Struja nas nosi, i bez bitnijeg otpora dozvoljavamo da se pogrešnim aršinima mjeri naša ljubav, naša snaga, naša ljepota. Samouvjereno tvrdeći da nismo ničija svojina, postajemo svojina nekog svijeta i jednog vremena, tražeći blijeda opravdanja za svoje nezaustavljivo i nepovratno pretvaranje u "čovjeka novog vremena". Govorimo glasno da bi sakrili strah od sebe, povlačimo se od svega što može da nas natjera u razmišljanje. Pravimo račune sa lažnim rezultatima i kunemo se u svoju iskrenost i neporočnost. Pričamo o ljubavi i prirodi, a srca su nam opustošene ledine. I sve bi to još i imalo nekog smisla, da nije u nama one iskre, koja nam povremeno, bar na kratke, ali bitne momente vraća unatrag film našeg života, i  opominje svojim nemuštim jezikom, da pravi razlog naše tuge ne leži u našem neuspjehu ili ličnoj nesreći, već da smo zapravo tužni jer nam je kraj blizu…

Neće ovo proći, sve sam ovo već opisivala… osim toga, plaćaju me da motivišem, a ne da patetišem... zašto me ne udari munja i ubrizga mi neku novu ideju … zašto sam sa gnušanjem odbila da radim rubriku „Život zvezda“ ?

-          Pišeš za onu kolonu?
-          Kolumnu!
-          Ma znam, nego da vidim hoćeš li nasjesti.
-          U čemu je fora?
-          U tome da nasjedaš na svaku provokaciju.

Smiješio se. Pitala sam se da li mu je ova igra zaista interesantna, ili je i to postala navika, popunjavanje prostora koji je sve više počeo da se dosađuje između nas.

-          I to ti je interesantno?
-          Zapravo, ne.
-          Hoćeš da ti pročitam? Malo je sumorno, ali...
-          Ne, hvala.
-          Zašto?
-          To je za mene suviše komplikovano, ne razumijem ja to.
-          Pa ne pišem za naučni časopis već za ženski!
-          Opet komplikovano. Nego, šta ti u stvari hoćeš?

Horor od pitanja. Najgore pitanje koje vam ikad može biti postavljeno. Ali, do njega se uvijek nekako dovučemo kad nedovoljno vješto pokušavamo da zbunimo protivnika ili kad, kao ja, pokušavamo da budemo iskreni.  Jer biti iskren znači i priznati da si zbunjen, iskreno izlaganje je sve samo ne logično i tečno, istina se ne obazire na teoriju uvod razrada zaključak. A ipak ti ne mogu odgovoriti šta hoću. Odjednom sam zablokirana strahom da prvo to što hoću nije i ono što ti hoćeš, da je možda čak i potpuno suprotno pa bi moglo otvoriti novu temu, a zatim da to što hoću možda nije ono što ću htjeti i sutra, a onda bi me držao za riječ i optužio za nedoslijednost i ponovo, laž.

-          Hoću da budem srećna.

Opet problem. Rekla sam najveću istinu koju je moje biće osjećalo, a zvuk mojih riječi se prosuo prostorijom kao najbanalnija replika na probi nekog putujućeg pozorišta. Zazvučalo je kao na predzadnjoj strani  jeftinog ljubavnog romana sa trafike. I to ne u onom dijelu kad treba da se rasplačeš, već pretkraj, kad je već sve riješeno, samo još Romeo treba da da obećanje da će tako zaista i biti.  Pa čak i siroče u dokumentarcu u koje su uperili kamere i osvijetlili čitavo mu malo napušteno biće, ne bi dalo, ni u trenutku najveće zbunjenosti usljed neočekivane pažnje, ovako banalan odgovor. I nije banalan. Ja izgaram da nije banalan, da je to to. Ali banalno zvuči. Kraj. Informacija je ono što čujemo.

-          Pa budi srećna, šta te sprečava u tome?


izvor: chronologievintage



21.7.14

Balada o kameleonu

(posvećeno onima koji ne znaju sebe voljeti)

Danima sam sakupljala sve
O tebi
Šta voliš, šta pričaš, gdje izlaziš
I tako sam i ja
Voljela, pričala, izlazila
Tvoje su teme postale moja opsesija.
A onda si se zaljubio
U nju
Pa sam ja
Počela da se oblačim kao ona
Kupila cipele kao njene
Pila kafu kao ona
Sa malo mrvu na vrh kašičice
Šećera
I morala sam da je volim
Jer je ti voliš
I morala sam iz istog razloga da je mrzim
Jer da je obrnuto
Ona mene
Nikad ne bi kopirala.

Svijet ih je pun. Nesrećnih emotivnih kameleona. Suprotno mišljenju da su prazni, uglavnom su to osobe sa razvijenom maštom, burnim i bogatim emotivnim sklopom. Bogatim i – haotičnim. Jer u njihovim emocijama ima mjesta za sve i svakog osim za same sebe. Neki se preoblače da bi se sakrili, misle da im mimikrija pomaže da prođu kroz život sa što manje povreda, a drugi da bi bili primjećeni, jer će biti nalik onima što sijaju. Ali, kao što mjesec sija tuđom svjetlošću, tako ni oni zapravo nikog ne mogu ugrijati. A jako se trude. I dobro shvataju da su neki voljeni jer su originalni, pa makar ništa drugo nemali. Ali, sebe ne mogu promijeniti, jer ne shvataju da je potrebno prvo sebe zavoljeti.
Ovo se prirodno gotovo svima desi u mladosti, ali tužno je što neki nikad ne izađu iz ovog kola. Traže da budu poštovani i služe se prevarom, transferom identiteta, transferom autoriteta. To se povezuje i sa zrelošću. Dešava se pojedincima, dešava se grupama, dešava se cijelim narodima...


19.7.14

Vučica


Pramajka živog svijeta. Izvor anime. Početak ženskog. Hraniteljka i braniteljka. Ona je ta koja čuva svoju djecu , ali i koja ih otjera u samostalni život kad odrastu. Ona ne smije pokazati strah, jer nema vremena za to. Koristi svaku priliku, kao da sljedeća ne postoji. Balansira između zemaljskog trnja i slobode nebeskog prostora. Čuva tri zapečaćena zemaljska blaga: lojalnost, ljubav i razigranost. Zahvalna je i dobro pamti. Više je gladna nego sita, ali se hrani ravnotežom, voli mir, i ona je ta koja će sve da uredi. 
Spava otvorenih očiju, uvijek spremna na preokret. Svaki miris i zvuk prvo će naići na njena čula. One koje voli nahraniće posljednjim dijelom svoga tijela, ali teško onom ko krene da je napadne. Ili još gore, ko krene na onog koga ona voli. Nepripitomljiva, nepotkupljiva, nepromijenjiva. Bogovima zakleti čuvar svih ženskih osobina, određena da sačuva trajanje. Usamljena i u čoporu. Kad je bolesna ili ranjena, povlači se u najdublje tmine, i sama liže svoje rane. Neustrašiva, iznad zavisti, ljubomore i takmičenja. Spolja tako razigrana, brza, gipka, a u sebi nestvarno mirna. Mirna sa malim duboko usađenim srcem koji je njen najranjiviji dio.  Legende kažu da su pojedini narodi vjerovali, ako se pojede srce vučice postaje se besmrtan. Pa iako ga je teško pronaći, ono još uvijek kuca i kad joj se oduzme život i raspori utroba. Ali to je samo legenda.

Svaka žena se rodi sa srcem vučice, ali ga samo rijetka sačuva. Prepoznaćete je po tome što vidi i ono što se još nije dogodilo, i što se neprimjetna približi uvijek kad je potrebna. Prepoznaćete je jer će učiniti sve, ali nikad nećete saznati da li zaista voli. Iako je ona čuvar sve ljubavi ovog svijeta, ne razmeće se s tim. Prilagodljiva, misli hvata u letu, ali ne daje uvijek odgovore. Ne ponižava i ne provjerava. Unaprijed zna. Prepoznaćete je po poluosmjehu koji bodri, ali i upozorava. Prepoznaćete je po tome što se stvori kad je najpotrebnija i nestaje kad više nije potrebna. Sama se povlači. To su žene toplog tijela i hladnih dlanova koje će vas uvijek podići na noge. I čiji prodoran pogled nikad nećete zaboraviti, bez obzira na boju očiju. Ako je nikad niste sreli, ne brinite, ona vas jeste. Ali, ona zna zašto vam se nije pokazala.




Napomena: Ovo nije naučno zasnovan tekst. Ovo je literarni rad.

7.7.14

Pojačana vlažnost vazduha me uvijek pukne na emocije

Već je bio i red da ugrije, prvo jer je ljeto, a drugo, uvijek ima onih što im ništa ne valja, pa jedva čekaju da snijeg padne nenadano u januaru, pa da kažu: Eto, a nismo ni imali ljeta!




Meni ne smeta toliko vrućina koliko vlaga, ne mogu da dišem i padne mi pritisak, ponekad mi se i svijet okreće, ali ne volim o tome pričati, jer uvijek ima ovih dežurnih koje kao da samo to čekaju, pa raspale komentarom: Godine, draga moja! Ja se onda nasmiješim i kažem, da, a u sebi mislim jebale te godine, nemam ja nikakve godine! Tako, kad mi nije dobro na poslu, bez posljedica jedino mogu da se požalim ovom mladim momcima tu oko dvadeset i šest sedam, jer su uvijek pospani, i njima je to potpuno razumljivo da još nekom nije dobro, a pogotovo im je drago kad nekom sa puno staža nije dobro, jer onda ne osjećaju toliko krivicu koja im se stalno nameće da nisu dovoljno prilježni na poslu.

Mala je ispolagala sve ispite na prvoj godini, što je strava stvar, i pitam se kako me to super snašlo, mene koja sam u životu bila na dva roditeljska, i jednim otvorenim vratima. Ta otvorena vrata su bila neslavno iskustvo, jer me prvo razredna napujdala na Malu, pa sam psovala, Mala plakala, a ja onda napala razrednu kako ja nemam vremena za takva sranja. Poslije nisam išla više u školu, slala sam uredno sve uplatnice za ekskurzije, roditeljski dinar i uglavnom, na kraju je razredna rekla da Mala ima divnu majku.

S posla sam išla prevozom, tako je ispalo, a da bih se utješila govorila sam sebi da će mi barem noge malo preplanuti dok čekam autobus. Onda se na stanici ciganče u trku zakuca u mene, i još mi kaže pazite, kao da sam ja njega gađala, i da mi nije persirao izgazila bih ga, ali to što mi je persirao me oborilo. Onako emotivno.

Kad sam došla u stan lilo je sa terase iznad, slivalo se i kapalo pravo u žardinjeru, i bacalo mi zemlju po vešu. Sjela sam i iskulirala to, ali kad mi je krenulo kapati u kafu i pivo, podmetnem lavor i popnem se do komšinice. Tamo nije bila baka koja tu živi već njena ćerka, kaže, zalila cvijeće, samo je jednu flašu sipala, ne zna o čemu se radi, ali se puno izvinjava. Ja opet emotivno odreagujem, vratim se dolje, dva sam lavora nakupila, i evo još kaplje. Gdje samo nađe toliku flašu?

Krenula malo peglati i na trećoj majici vidim da nisam uključila peglu, pa reko, kad su ove dvije dobre, i ostale će, nisam je do kraja ni uključivala.  Poslije me zove jedna što se tako dvaput u godini čujemo a vidimo na drugu godinu, a ja ne volim baš ta razglabanja telefonom, pa kažem, ajde, dođi do mene. A ona: šta imaš? Imam evo veš za prostrijeti. Ponudim joj da se nađemo u klubu, koji i nije baš neki klub, više onako kao kafanica pored autoperionice, gdje piješ pivo dok čekaš da ti operu kola, mada možeš i bez kola. Kažu i da se tu sklapaju nekakvi biznisi, ja sam se hvalisanja svakakvog tamo naslušala, o biznisu nikad ništa, valjda ne dođem u pravo vrijeme. Ipak, zbog komaraca smo se predomislile, pa tako, možda se dogodine vidimo. A budući da sam ja baš bila raspoložena za razgovor, to jest da tako nekom uz pivo ispričam kako mi je bilo danas, ja sam pivo upravo popila, i to vam je to.


3.7.14

Kakve su ti misli takav ti je život

Zaletjela se među nas i razbrojala nas na parove, a da nismo ni stigli shvatiti šta se dešava. To je novost od prošlog puta, ranije smo ulazili u jednoj koloni sad u dvije. Izgleda da su postavili još jednu glupu mašinu. O Bože, kako je sve ovo dosadno! Ionako smo samo hrpa nula i jedinica, naposljetku. Ono što me i dalje čudi je taj strah na nekim licima. Čitač misli, jaka stvar! Skener podsvijesti, mo`š misliti! U stvari ne treba da misliš, jer pravila su da kad uđeš unutra, ne razmišljaš ni o čemu. Svaki put nam čita ista glupa pravila svojim sintetičkim glasom. „Stanite u označen prostor i ne mislite ni o čemu“. Da je barem rekla pokušajte da ne mislite ni o čemu. Onda bi možda imalo smisla, da se izmjeri nivo uspješnosti nečijih pokušaja. Ovako je potpuno smiješno. Da ti nasadim ja moju glavu, glupi robote, na pet minuta, pa da vidim kako ćeš da ne misliš ni o čemu! Prošli put sam dobila izvještaj u kom je pisalo „previše slika“.  Izvještaj treba da se uništi odmah po čitanju. Ja svoj uredno štampam, a onda zgužvam papir i bacim u kantu. Oh, to je toliko protiv pravila! Čuvate jebene slike mojih misli već deset godina, a ja moram da uništavam vaše idiotske zaključke. Pa ko je ovdje lud!? Ah da, opet protiv pravila, ludilo nije politički korektna riječ. To su ravnopravne individualne karakteristike. Priča se da je najgora karakteristika koju možeš dobiti „revolucionaran duh“ , i da se takvi ipak tretiraju , ali to su samo priče. Jer, da je toga i bilo, niko ne bi priznao. Ja bih, doduše, ali ja nemam revolucionaran duh.  Boli me ona stvar, baš. Sve se mijenja i ništa se ne mijenja.  Sa ili bez mojih slika. I kontinuitet i destrukcija postoje paralelno, ali ja o tome ionako nikad nisam htjela da učim. Električna kola su mi nekako, uvijek bila jasnija. Ako je sve u redu, lampica svijetli, ako ne svijetli, nešto nije u redu. Tu ti ne treba revolucija, samo čisto tehničko znanje. Robotu što nas slaže u kolone se napola zatvorilo jedno oko. Kakav glup kvar za današnje domete. Mene da pitate, ja bih te robote pravila samo u Italiji. Oni imaju smisla za dizajn i sigurno ne bi sjebali glupo oko.