Već je bio i red da ugrije, prvo jer je
ljeto, a drugo, uvijek ima onih što im ništa ne valja, pa jedva čekaju da
snijeg padne nenadano u januaru, pa da kažu: Eto, a nismo ni imali ljeta!
Meni ne smeta toliko vrućina koliko vlaga, ne mogu da dišem i padne mi pritisak, ponekad mi se i svijet okreće, ali ne volim o tome pričati, jer uvijek ima ovih dežurnih koje kao da samo to čekaju, pa raspale komentarom: Godine, draga moja! Ja se onda nasmiješim i kažem, da, a u sebi mislim jebale te godine, nemam ja nikakve godine! Tako, kad mi nije dobro na poslu, bez posljedica jedino mogu da se požalim ovom mladim momcima tu oko dvadeset i šest sedam, jer su uvijek pospani, i njima je to potpuno razumljivo da još nekom nije dobro, a pogotovo im je drago kad nekom sa puno staža nije dobro, jer onda ne osjećaju toliko krivicu koja im se stalno nameće da nisu dovoljno prilježni na poslu.
Mala je ispolagala sve ispite na prvoj
godini, što je strava stvar, i pitam se kako me to super snašlo, mene koja sam
u životu bila na dva roditeljska, i jednim otvorenim vratima. Ta otvorena vrata
su bila neslavno iskustvo, jer me prvo razredna napujdala na Malu, pa sam
psovala, Mala plakala, a ja onda napala razrednu kako ja nemam vremena za takva
sranja. Poslije nisam išla više u školu, slala sam uredno sve uplatnice za
ekskurzije, roditeljski dinar i uglavnom, na kraju je razredna rekla da Mala
ima divnu majku.
S posla sam išla prevozom, tako je ispalo, a da bih se utješila govorila sam sebi da će mi barem noge malo preplanuti dok čekam autobus. Onda se na stanici ciganče u trku zakuca u mene, i još mi kaže pazite, kao da sam ja njega gađala, i da mi nije persirao izgazila bih ga, ali to što mi je persirao me oborilo. Onako emotivno.
Kad sam došla u stan lilo je sa terase iznad,
slivalo se i kapalo pravo u žardinjeru, i bacalo mi zemlju po vešu. Sjela sam i
iskulirala to, ali kad mi je krenulo kapati u kafu i pivo, podmetnem lavor i popnem
se do komšinice. Tamo nije bila baka koja tu živi već njena ćerka, kaže, zalila
cvijeće, samo je jednu flašu sipala, ne zna o čemu se radi, ali se puno
izvinjava. Ja opet emotivno odreagujem, vratim se dolje, dva sam lavora
nakupila, i evo još kaplje. Gdje samo nađe toliku flašu?
Krenula malo peglati i na trećoj majici
vidim da nisam uključila peglu, pa reko, kad su ove dvije dobre, i ostale će,
nisam je do kraja ni uključivala.
Poslije me zove jedna što se tako dvaput u godini čujemo a vidimo na
drugu godinu, a ja ne volim baš ta razglabanja telefonom, pa kažem, ajde, dođi
do mene. A ona: šta imaš? Imam evo veš za prostrijeti. Ponudim joj da se nađemo
u klubu, koji i nije baš neki klub, više onako kao kafanica pored
autoperionice, gdje piješ pivo dok čekaš da ti operu kola, mada možeš i bez
kola. Kažu i da se tu sklapaju nekakvi biznisi, ja sam se hvalisanja svakakvog
tamo naslušala, o biznisu nikad ništa, valjda ne dođem u pravo vrijeme. Ipak,
zbog komaraca smo se predomislile, pa tako, možda se dogodine vidimo. A budući
da sam ja baš bila raspoložena za razgovor, to jest da tako nekom uz pivo
ispričam kako mi je bilo danas, ja sam pivo upravo popila, i to vam je to.
Нема коментара:
Постави коментар