10.11.18

Sveske predaka


Zagazila je u hladnu vodu. Osjetila je kako joj obavija članke poput ledenog ujeda od kojega se bol širio naviše, pa je zadrhtala stežući jače dijete u naramku. Dno rijeke je bilo šljunkovito, te joj umorne noge nisu uranjale, a voda je spirala blato prethodnih koraka. Odjednom nije više bilo neprijatnog bola, samo osjećaj da nešto sa vodom odlazi. Ritam je određivala kolona, nije mogla ni da ubrza niti da stane. Jedino je njeno srce ubrzavalo. A bojala se da će stati.


Gorke divlje trešnje činile su da im se mršte mala dječija lica. Pokazivali su jedni drugima purpurne jezike. Sunce se umorno spremalo da klone za planinu. Iza planine je veliki, široki put. Na tom putu je otac, vraća se kući. Sigurno se vraća. U snu će mu opet slušati korake kroz tanke proreze među daskama odakle mjesečina piše po suprotnom zidu.


Ležao je nepomično, težak, beskrajno težak. Da li je to nesreća što ga pritiska, ili nečije tijelo što je do maloprije pulsiralo, grčilo se i izvijalo puno snage, toplo i mlado. Krv je gusta, slana i topla. Sliva mu se u oči. Očekivao je da peče. Ali ništa se nije desilo. Samo se miješala sa suzama, grlile su se i sjedinjavale kao rod rođeni.


Nije ovo obična zemlja. Ni bor ovaj nije običan. Možda je nekad prije, davno prije nego je vjetar donio sjeme iz kog će porasti drvo, ovuda prolazio plug. Pokušao je da se sjeti svog pluga ispod strehe, ali misli su se uvijek vraćale na konja. Na onaj topot desnom nogom o zemlju dok čeka naredbu da krene.  Kopito koje kopa zemlju. Nije ovo obična zemlja. Tu želi da ga sahrane. I njegovog konja. I njegovu djecu. I njihove konje.


Zvono je stiglo u selo sa prvim mrakom. Dovezla su ga teška okovana kola, tri para umornih sporih volova su ih vukla. Ujutro je trebalo da se podigne na zvonik. Ispregli su volove i pojili ih. Onda su žene zamotale zvono istovareno na livadu. U šarene tkanice i jagnjeće kože. Kao da je dijete. Kao da će nazepsti. Eto, to mu sad prođe kroz glavu. Negdje u daljini zvonilo je večernje.


Smijeh je naš glasniji od vjetra. I pesnica je naša jača od vjetra. Ove su mišice dizale kola iz blata i rogove na krovove. Ti ćeš, vjetre, svejednako istu pjesmu udarati u stijene, a stijene se od tvoje kuknjave neće pomaknuti. Snijeg, isti a drugi, druga će se neka voda lediti u ovim pukotinama. Nije to ma šta. Kad se voda zaledi u stijeni raspukne je, a ako je za mlada mjeseca, iz pukotine izlazi vojska. Nepobjediva, neranjiva vojska. Brani onoga ko je napoji. Dovijeka.


Ajde, teško Sunce. Dela, neka požure ta kola što te izvlače iz gore i vuku svodom. Osvijetli, ugrij, zacijeli, podigni. Ispeci zemlju da se tragovi u njoj skamene. Možemo mi još. Istim tragom. Svoji na svome. Nema do našega. Ajde, Sunce, ajde, jabuko moja ...



Нема коментара:

Постави коментар