Spakovala sam knjigu. Ostala je uvijena u
reklamni liflet Maksija. Uvijek uvijam
knjige dok ih čitam. Brinem o spoljašnosti, ali zato po stranicama pišem,
podvlačim, zaokružujem, ispravljam. Pronađem grešku i to me iznervira, pogrešno
ime, mjesto... Zašto prevodioci ne paze? Zašto im se desi da tetka postane
strina, snaja svekrva? Čitaju li oni to, ili samo isključeno prevode?
Dobra je knjiga, ali ne jedna od onih koje
želim da zadržim. Otkud sad to, probiranje? Vjerovatno zbog prostora. Svojim
knjigama zauzela sam i prostore koji nisu moji. Neke alternativne prostore u
kojima imam prećutnu dozvolu boravka uslovljenu emotivnim vezama. Imam ih i u
kancelariji. I u tuđoj kancelariji. Neke sam ostavljala u kućama u kojima sam
bivala, više iz lijenosti da se vraćam po njih nego iz želje da ostavim trag.
Neke mi nisu vraćene. Neke od njih se više ne mogu pronaći, znaju oni šta su
zadržali. Zašto ljudi ne vraćaju knjige? Imam i ja jednu koju nisam vratila.
Jednu, za sve ovo vrijeme. Ne baš namjerno, čini mi se da sam otezala, sve dok
vraćanje nije postalo nemoguće, i zgodno mi sjelo, kao opravdanje. Ja sam imala
drugi tom, a to je bio prvi. Nedostajući. Činilo mi se (o, gordosti, najstarija slabosti) da osoba čija je ne razumije njenu pravu vrijednost. I onda
sam se preselila, na brzinu. Nije bilo vremena za vraćanje knjige. Da tako
je. Ali, kako to da sam se jednom
vratila u taj grad, i odnijela bezvrijednu piratsku video kasetu sa crtanim
filmom Herkules da vratim u video klub? Nema opravdanja, i to znam po
neprijatnom grčenju želuca svaki put kad pogledm u knjigu koju nisam vratila.
Zamotanu knjigu ću vratiti u knjižaru. Da,
imam vezu u knjižari, mogu prvo da pročitam, a onda da odlučim hoću li je
platiti i zadržati. Mislim da tu ima neke pravde. Svako ko je po knjižarama
ostavio para koliko sam ja ( da se ne zaboravi da je fond iz prvih dvadeset
jednu godinu mog života uništen, i da sam tad opet počela ispočetka), ima pravo
da ima neku „vezu“. Pritom, smiješno je. Mogla bih se učlaniti u biblioteku i
uraditi isto to. Ali, to ne radim. Imam neki otpor prema knjigama koje je
čitalo mnogo ljudi. Ne zato što sam gadljiva, nisam. Ima tu nešto drugo. Od
prijatelja ponekad uzmem nešto za čitanje. Ali znam da knjige iz privatnih
zbirki idu samo po rukama ljubitelja. Jer, ako i stignu u pogrešne ruke (jao,
koliko knjiga imaš, daj mi nešto dobro da pročitam!), obično se više ne vrate
vlasniku. Istovremeno, smatram biblioteke vrlo korisnim, i posmatram ih šire od
mjesta gdje se pozajmljuju knjige. Imale su veliki uticaj na moje odrastanje.
Neprocjenjiv.
Prostor je bio prvi razlog da počnem da
probiram knjige. Drugi je neka tjeskoba: šta će biti sa svim tim knjigama? Da
li ću ih ikad čitati ponovo? Neke sigurno hoću, ali rijetke i malobrojne. Da li
će ih čitati neko poslije mene? Možda. Ali tek možda. Ne želim da leže u
gomilama oko mene i da me gledaju optuživački: Šta radim ja ovdje? Sakupljam
prašinu? Teško je baciti knjigu. Imam i takvih, ne mnogo, ali ima. Laganih,
literarno bezvrednih, napisanih podilazeći mediokrotetima radi brze zarade, ili
pod uticajem režima. Reći će neko, nemoj bacati, odnesi u biblioteku. To mi je
licemjerno. Ako ne valja meni, zašto da trujem druge, spašavajući svoju savjest
da knjigu nisam bacila. A jednu sam bacila. Nedavno. Imala je veliku reklamu.
Mjesec dana, ne više. Dok je ljudi nisu pročitali. Vrijeđala je moj narod, i to
sa mržnjom, omalovažavanjem, optužbom i prostački. Ne na način da realno
prikažu naše slabosti i grijesi, jer ih ima, već očigledno angažovano. Svuda se
oko knjige širio smrad novca, nepoznata strana spisateljica propagirana kao
„poznata“, usiljena radnja kao loš omot oko zlonamjerne političke optužbe,
plaćen prevodilac i i popularna (što im je to trebalo), izdavačka kuća.
Pročitala sam, da ne bih imala nikakve sumnje, i bez imalo žaljenja je frknula
u smeće.
Na kraju, apsurdno je da jednu od
najljepših knjiga koje sam čitala zapravo nemam. Pozajmila mi je koleginica,
čudeći se kako to nemam. A ja sam je,
doduše kupila – i nepročitanu pozajmila. A onda se taj neko odselio ...
Dakle, preporuka: Sitničarnica "Kod srećne ruke" - Goran
Petrović
Нема коментара:
Постави коментар