Oblacima: Tri priče

Djevojka sa ljubičastom suknjom

Ustala je sa sjedišta i krenula prema vozaču tramvaja. Nosila je ljubičastu suknju koja je lepršala oko njenih nogu tako da se činilo da ne dotiče pod. Pogledi putnika su bili prikovani za nju, i niko nije bio siguran hoda li ili lebdi i svak je mislio da se to njemu čini. Pitala je vozača gdje je veliki Fiatov servis, tu treba da siđe. Imala je glas ni po čemu neobičan. Na sljedećoj, rekao je. Vrata tramvaja su se otvorila i ona je sišla. Vozač je pratio pogledom lepršavu suknju. U trenutku kad je trebala da dotakne tlo djevojka je nestala. Iščezla. Vozač je gledao u čudu. Onda je pogledao u retrovizor, svi putnici su sjedili nezainteresovano. A što ako nije ni postojala, danas je velika vlaga... Odjednom krajičkom oka uhvati ljubičastu suknju sa druge strane tramvaja. Kao da je preletjela! Kako, mislio je dok je zatvarao vrata i lagano kretao gledajući za ljubičastom suknjom koja je lepršala oko nogu koje su odmicale ulicom ne dotičući tlo. Tog dana vozač tramvaja nije vidio više ništa neobično.

Vrijeme smrti

Sajdžija iz Resnika nije imao sna. Istina je da već godinu dana nije popravio ni jedan sat. Samo je mijenjao male okrugle baterije i tu i tamo prodao po koji kaiš. Išle su i baterije za fotoaparate. Nije to bilo samo zbog toga što ljudi više ne nose mehaničke časovnike. Štaviše, donosili su mu satove na popravku, ali ih je odbijao pravdajući se da mu je baš juče nešto upalo u oko. Razlog je bio u neobičnom ručnom satu koji mu je prošle godine donio jedan potpuno običan čovjek sa žutim šeširom. Rekao je da se sat uvijek zaustavlja na jedanaest i deset. Sajdžija je odgovorio da će biti gotovo sutra, jer je bio dobar majstor i znao je da se to samo zrnce prašine zaustavilo u mehanizmu. Ne znam za sutra, rekao je čovjek, ako ne stignem sutra čekajte me, sat mi je izuzetno vrijedan. Sajdžija je isto veče otvorio i očistio sat, i nije imao puno posla, jer je mehanizam bio besprijekorno čist. Malo začuđen ga je sklopio, uvjeren da je sve u redu. Navio je sat i otišao da legne pored svoje žene. Ujutro, sat je stajao na jedanaest i deset.

Svašta je pokušavao sajdžija iz Resnika, ali sat je uvijek stajao na jedanaest i deset. Čovjek u žutom šeširu nije dolazio, što je bilo malo olakšanje. Jednom ga je čak i navio na jedanaest i deset, sat je lagano kliznuo prema jedanaest i jedanaest, i nastavio da radi. Tračak nade obasja sajdžiju, pa kad je sat pokazivao oko jedanaest i trideset, on zadrema. Probudi se nakon otprilike pola sata i pogleda na pokvareni sat. Stajao je na jedanaest i deset. Sajdžija najprije pomisli da je spavao dvadeset četiri sata, ali shvati da nije to. Ovaj put je pozvao ženu. Ovo više nije bio samo sajdžijski problem.

U narednim danima, sajdžija je kopnio, i sve manje spavao obuzet satom, nekoliko puta ga je sastavio i rastavio, i ništa nije pomoglo. Žena je predlagala da se baci. Ili da ga barem ostavi i ne gleda više, a kad se neznanac pojavi da mu ga vrati. Ni prva ni zadnja stvar koja ne može da se popravi! Jednog dana je rekla: Znaš, ja mislim da je to vrijeme smrti. Zna se vrijeme, ali se ne zna dan. Od toga može da se poludi. Zato se on riješio toga i ostavio ga tebi! Pa šta da radim? - pitao je sajdžija iz Resnika svoju ženu. Jebiga... ne znam, odgovorila je.

Bijele košulje

Mnogo volim bijelu košulju na muškarcu. Ali ne onu peglanu, štirkanu, konobarsku ili onu ispod kravate i odijela, već onu široku neupasanu, od bijelog pamuka ili lana.

E, pa vlasnik jedne takve bio je tog jutra pored mene na stanici. Gledao je u mene, osjetila sam to. Ja odavno više ne uzvraćam poglede muškarcima na stanici gradskog prevoza, pa sam pogledala na drugu stranu. Samo, ja ne volim dugo pogled na sebi, pa budući da sam ja od onih “opasna je ona”, vještim manevrom od nekoliko koraka namjestila sam se iza njegovih leđa, da ja gledam njega, a on bi se morao upadljivo okrenuti kako bi me vidio. I onda sam neometano gledala prelijepu košulju. Dok mi nije stigao prevoz. On nije ušao, to znam, ali poslije dvije stanice primjetim u autobusu čovjeka sa istom takvom košuljom, a zatim nedaleko još jednog. To nije košulja sa rasprodaje, pa me to malo začudi, ali prizor je bio lijep.

Kasnije je postalo bizarno, jer su se lijepe bijele košulje umnožavale, kud god sam išla. U jednom trenutku, kao da je svaki drugi muškarac imao na sebi. Kad je nečega previše, to “previše” nadvlada sve drugo. Previše lijepog je uznemirujuće isto kao previše ružnog. Tad sam već bila sigurma da je nešto krivo prespojeno u mom mozgu. Mada, to saznanje mi nije pomoglo i nije odagnalo rijeku ljudi u bijelim košuljama. To je kao kod onih što čuju glasove. Nema veze što znaju da ne postoje, oni ih čuju i to je neizdrživo. Objektivna stvarnost nije istinitija od percepcije, ma koliko apsurdno zvučalo.

Tu noć sam sanjala da putujem vozom punim vojske. Umorni žagor, uniforme, gužva. A onda su počeli da izlaze i ostala sam sama. Kroz prozor vagona sam gledala pregaženo polje. Na sredini se lijeno vijorila zabodena bijela zastava. Tu se neko predao. Ali na pustom polju nije bilo ni poraženih ni pobjednika.