16.3.13

Da li su poslije revolucija ljudi postajali srećniji?


Naučila me da su „mali ljudi“ najopasniji, jer nemaju šta izgubiti. I da je stoga čitava priča o proleterijatu velika laž. 

Istoriju moje, kao i svih porodica na Balkanu pisali su ratovi. Nikad neću saznati da li su moji davni preci došli u Vojnu Krajinu jer su više voljeli da budu vojnici nego ratari ili trgovci, ili je to bila neminovnost. Ali, to bivanje na vjetrometini nije ispisalo slavne stranice, već teške godine u kojima su preživljavale žene, žene sa dugim pletenicama niz leđa, u koje se svako jutro upliće nijema bol za izgubljenim očevima, muževima, braćom. Te kike su nas obilježile, takvu i ja nosim.

Postoji milion načina da se život oduzme, pa i najhrabrijima. Kriterijum odabira nikad neće biti jasan. Zašto mene Gospod tri puta mrtvu vraća na scenu, a mog brata uzima naprečac i nenajavljeno?

Imam tetku. Ne znam više da li mogu da kažem da je imam, jer samo diše i hoda nešto što više nije osoba, što ima njeno ime i lik, ali nje unutra više nema. Demencija. Ovom prilikom stajem na crtu svim stručnjacima koji tvrde da demencija nastaje usljed lijenosti mozga. Ta je žena govorila tri strana jezika, pročitala više nego što su mnogi vidjeli,  i ništa u našoj stvarnosti nije bivalo, a da mu ona nije nalazila ekvivalent u prošlosti. Ta je žena bila „doktor“ za revolucije. Ali, i kritiku revolucije je vršila na svoj neponovljivi, gospodski način.
Rat je dočekala kao jedna od jedanaestoro vlastelinske djece, gimnazijalka. Baka je bila mlinareva ćerka sa završenom djevojačkom školom, a djed je radio u Americi. Dolazio je svake godine, i ćerkama kupovao šuštave haljine za Božić. Došao je i te 41. da ostane, da dočeka rođenje još jedne ćerke, i na šesti dan njenog života vlastitu smrt od ustaškog noža. Otišlo je sve muško tada, osim mog oca, koji je bio mali sa plavim loknicama, i ko zna kako, zločinac je pomislio da je djevojčica... Plamen je progutao sve, a ono što je ostalo rasparčaće 45. drugovi i drugarice... Poslije toga će se, kao po nekom usudu, u našoj familiji rađati i preživljavati samo ženska djeca.

Tetka. O njoj pišem. Mene je podigla do škole, jer sam se rodila u nezgodno vrijeme maspoka, a ona se tad penzionisala. Mislila je da treba da pomogne mojim roditeljima koji su učiteljovali po selima Dalmacije da stanu na noge. Nije imala svoje djece. Njoj mogu da zahvalim što sam ovakva. Šta god to značilo. A značilo je da prema svijetu imaš diplomatski stav, da ga prihvataš i slijediš bez padanja u vatru (ovo nisam nikad naučila), a da u sebi nikad ne izgubiš ponos i svijest o porijeklu. I da učiš. Da se vladaš gospodski i otmjeno. Naučila me da su „mali ljudi“ najopasniji, jer nemaju šta izgubiti. I da je stoga čitava priča o proleterijatu velika laž. Kad sam je kasnije pitala zašto je onda ona bila u partizanima i kasnije u partiji (u ratu je završila učiteljsku školu, i kraj rata dočekala kao partizanski učitelj), rekla je: Pa inače bi nas sve bili postreljali! Kakvo je to postrevolucionarno društvo koje strelja školovane žene koje su u ratu ostale bez svih muškaraca i bez sve imovine, i šuštave Božićne haljine zamijenile plavim keceljama i nadničarile? Tetka je prošla pakao partije (njene riječi) , udavala se za jednog „komesara“, trpjela i nasilje, za dlaku izbjegla Goli Otok ( sve se dešavalo u sat vremena, govorila je, ako na vrijeme nisi maknuo Staljinovu sliku, za koju su te ranije hapsili ako je nisi imao), a sve to da bi sestre i moga tatu školovala i izvela na put. Uspjela je.

Njihova majka, moja baka, ikona mog djetinjstva, tiha žena u crnini sa uredno zavijenom pletenicom oko glave ispod crne marame, bila je žena koja je kraj drugog rata dočekala kao udovica sa djecom u neopisivom siromaštvu, odbila da se učlani u Zadrugu, i zasukala rukave svojih bijelih ruku koje su dotad držale samo iglu i knjigu, i podigla je tu djecu. Svašta je znala, ta moja baka, bila je moja enciklopedija pravoslavlja, iako je, po vlastitom priznanju, stalno bježala sa časova vjeronauke. Živjela je 95 godina, odnio je posljednji rat, i iako u tim godinama, nije umrla od starosti, nego od tuge.

Tetkino srce je i to izdržalo. Ponovo naše kuće u plamenu, ponovo oteta zemlja i šuma koju su godinama kupovali nazad, zbjegovi i kolone, a onda rasuta porodica, smrt mog brata, bolesti... Išla je od grada do grada po bivšim republikama, tješila, mirila, pomagala, sahranjivala...
Mozak nije izdržao. Ne zato što je bio „lijen“ kako kažu doktori, već što je bio pregrijan i prenapet. Trebalo je sve to složiti i živjeti sa tim. Trebalo je imati sto lica da bi se preživjelo, trebalo je progutati milion riječi i suza, i ostati pribran, znati pravi odgovor. Ona se žrtvovala da bi mi mogli reći što mislimo i osjećamo. A kakvo je čudo ljudski mozak, i šta sve život utisne u naš um!  Kako se njena bolest razvijala, pratili smo svojevrsno „odmotavanje“ istorije, i saznali puno toga što nije rekla ranije. Ili jeste, pa nismo primjećivali, zauzeti odrastanjem. Prošli smo kroz ratove i požare, „sahranjivali“ smo „sav onaj narod“ , bili raspoređeni u „odrede“, gledali smo u tim očima koje se gase napade straha, neopisivog straha. Iako nije tačno znala ko smo mi, čitavo njeno malo tijelo bilo je u grču napora da nas zaštiti, spasi od nevidljivog neprijatelja, kog je samo njen um prepoznavao, ili tek naslućivao.
Rekla je jednom: Komunizam je fabrikovan da uništi pravoslavlje. Lenjina su u blindiranom vozu preko Njemačke u sred rata odvezli u Rusiju! (ovo opisuje i Gatalica u romanu Veliki rat)

Tetka ne poznaje više nikog od nas, ali se i dalje obraća sa: Izvinite, gospodine/gospođo, podsjetite me, ko ste vi?! Nekad sam razmišljala kako ne mogu zamisliti život bez nje, a sad želim da se što prije smiri. Kad bih mogla samo na momenat da doprem do nje, da joj kažem da ne treba da se  plaši, da smo dobro, i da joj niko od nas ne zamjera što nije uspjela da nas zaštiti od revolucije. 


Moj pokojni brat i ja, 1975, u srećna vremena kad smo bili smiješno sigurni da se ništa loše ne može desiti.
Izvor: Privatna arhiva porodice.

Нема коментара:

Постави коментар