Svakom od nas se ponekad desi da poželi da zatvori naloge na društvenim mrežama. Razlozi su različiti. Kad neko najavi nešto slično, iskusniji mu kažu: Pusti, iskuliraj malo pa se vrati, svi smo to imali!
Poneko zaista i zatvori vrata digitalnog i otisne se u realni svijet, argumentujući da je to "pravi" život. Ali, da li su ta dva svijeta baš toliko različita, i da li je sve baš tako crno-bijelo?
Postoji mit
da su ljudi pojavom Interneta i socijalnih mreža promijenili svoje osobine i
ponašanje. Postoji takođe drugi mit, a to je da se na socijalnim mrežama može
vidjeti kakav je ko u stvari. Oba mita su jednako netačna, a ja ću se ovom
prilikom pokušati osvrnuti samo na neke aspekte
To što ja sebi dajem za pravo da se
izjašnjavam o raznim socijalnim temama i što pritom mislim da nije loše da
čujete moj stav pravdam činjenicom da sam ja roditeljsku kuću napustila poslije
osnovne škole, da sam jako željela da se osamostalim, i da sam to jako puno
platila.
Đavo nije pametniji jer je đavo, već jer je stariji :)
Počela bih konstatacijom da iako je upravo
racio ono što ljudsku vrstu izdiže iznad ostalih vrsta na planeti, ljudi se uglavnom
ne ponašaju racionalno. Druga stvar koja nas izdiže je sposobnost kreativnog
razmišljanja. Ali, mali broj ljudi ga zaista i koristi. Spremniji smo da se
ponašamo po naučenim obrascima. Civilizacijski pomaci i razvoj društva ( kao i
ratovi i destrukcije) zapravo su uvijek inicirani djelima pojedinaca. Ostatak
(većina) iz različitih razloga prihvata i slijedi servirane ideje.
Druga važna stvar je fenomen da ljudi
izbjegavaju rizik izbora, ako na to nisu primorani. Ovo nije neminovno loše,
jer obezbjeđuje određene istorijske kontinuitete religija, jezika, kultura.
Istovremeno, pruža velike mogućnosti manipulacija, što je istorija i pokazala.
Činjenica je da, idući kroz život, zapravo „čekiramo“ niz „default“ opcija koje
nam se nude, jer nas oslobađaju obaveze da o toj odluci razmislimo i da je
formulišemo. Difolti su se pokazali kao dobri za većinu, pa što ne bi i za
mene. Nadalje difolti obezbjeđuju bitisanje u svojevrsnoj kolektivnoj zoni
komfora. (Istraživanja na temu bihevioralne psihologije Dan Ariely)
Na Internetu je sve to isto, samo brže.
Doslovno čekiramo „Default ( recomended)“
i idemo dalje. Što opet nije loše, ako gledamo kroz prizmu izjave „Tehnološka
dostignuća služe čovjeku i treba da rade sve ono što najbolje mogu, da bi čovjeku ostalo vrijeme da on uradi ono što može najbolje“.
Budući da nemam ambiciju (ni znanje) da
razradim ovdje sve ove teme, ja ću samo da ih „načnem“ . Socijalne mreže.
Svijet se iz realne, opipljive i fizičke sfere premjestio u (ne)realnu,
virtuelnu.. Da li baš? Prestajemo li da postojimo kad uplovimo u svijet
socijalnih mreža? Zapravo ne. I dalje smo mi, samo nam se manevarski prostor
proširio. Ne moramo da se bavimo stvarima koje uzimaju puno vremena, a
suštinski su nebitne (spremanje, transport, izlazak, prilaženje i ostavljanje
utiska) , već se bavimo samo suštinom, a to je komunikacija. Zamka je što kad
iz malog pređemo u veći prostor, težimo da ga popunimo (posebno žene), pa se tu
nađe i nepotrebnih stvari (u rječniku komunikacija takozvane „gluposti“).
Da sve nije tako idealno, govore sljedeća
otkrića naučnika koji se bave sociologijom i psihologijom interneta (John Suler, Ph.D, MarthaStout Ph.D.): Na internetu se možeš pretvarati da si neko drugi, nema osjećaja
da je onaj sa druge strane isto ljudsko biće, pa se aktiviraju određeni
manipulantski porivi , i na kraju, imaš određenu sigurnost da za loše poteze
nećeš biti kažnjen, jer fizički nisi u dometu. Nadalje, to je komunikacija koja
isključuje neverbalni aspekt, i zato lako dovodi do nesporazuma. Ovo se
pokušalo prevazići upotrebom emotikona, ali nažalost, postoji struja koja ih nepravedno
osuđuje kao ne-kul, ili gej, što kod trendsetera uzrokuje njihovo izbjegavanje.
Druga činjenica je da se ljudi ne odriču
obrazaca iz djetinjstva, samo ih vremenom pakuju u društveno prihvatljivije
forme. S tim u vezi , hoću da pokažem da
maloprije navedeni fenomeni nisu prouzrokovani pojavom Interneta, već je Internet samo omogućio da oni postanu vidljiviji.
Sjećam se iz djetinjstva, jedna od
omiljenih igara nam je bila da odemo na telefonsku govornicu, pozivamo slučajne
brojeve, i „zafrkavamo“ nepoznate ljude. Koliko nam je to bilo zabavno ( i „potrebno“
prevedeno na jezik ekonomista) , govori činjenica da smo za to trošili
džeparac. Znači, za istu stvar, (a koja je forma društveno neprihvatljivog ponašanja)
koju sad Internet nudi da radiš iz pidžame i besplatno, nekad si bio spreman i
da ideš par kilometara do govornice, i da je platiš. Što se tiče manipulacija,
da prvo nešto pojasnim. Ovdje spada sve od šale na nečiji račun, preko
provokacija raznog intenziteta do zlostavljanja. Tu ne postoji realna skala, korak
se mjeri koliko stepenom agresivnosti napadača, toliko pragom tolerancije žrtve,
a ne apsolutnom vrijednošću. Kod nižih vrijednosti na ovoj skali dolazi do
najviše nesporazuma, naizgled je poštenije reći da je subjektivni doživljaj
žrtve mjerodavniji, ali što ako je to za onog sa druge strane samo obična šala,
ili čak njegov način uspostavljanja kontakta?
Spektar „zabranjenih“ postupaka koje smo
skloni preduzeti kad postoji šansa u odsustvo kazne takođe nije ekskluzivitet
socijalnih mreža, već samo još jedna forma ponašanja. Radili smo to u djetinjstvu,
radimo to i sada, u saobraćaju, na poslu, prema partneru...
Manje više sve je isto, samo što je na
manji prostor stalo više ljudi. Zamislite 1000 ljudi na jednom mjestu gdje svak
naglas izgovara ono o čemu razmišlja!? Socijalna mreža je isto to, ali bez
tona. Protivnici su pokušali da naglase koliko je to štetno za mozak i psihu.
Nisu u pravu, jer da jesu, većina bi nas do sad bila u ludnici. Ljudski mozak
je sposoban da to isprocesira, i kod većine ljudi ovo ne proizvodi posebno
negativne efekte. Svi mi imamo filtere, i sposobni smo da ih primjenimo. Bez
obzira na ljudsku lijenost i sklonost ka biranju linije manjeg otpora, postoje
biološki uređeni mehanizmi koji štite mozak od „pregrijavanja“ . Da
parafraziram: zaboravljanje je difoltna opcija, a pamćenje radnja. Prevedeno u
jezik Tvitera, na primjer, čitajući lajnu mi ne pokrećemo misaoni proces za
svaku rečenicu, niti donosimo odluke.
Zapravo, svi već imamo određene preference, markere u mozgu koji označavaju
naša interesovanja, i pročitano će se ili „zakačiti“ za neku od tih markacionih
tačaka (što izaziva osjećaj prijatnosti i pripadanja), ili propasti u zaborav.
Može nam se desiti i da je mišljenje krajnje suprotno od naše preference, i tad
će biti primjećeno, i izazvati neprijatnost, možda i nagon da se pobunimo. Ali,
ovo je već pitanje zrelosti – jer po istom mehanizmu onda bi trebali nasrnuti
na svakog ko u gradskom autobusu ili na nekom skupu izgovori nešto što vrijeđa
naša uvjerenja.
Da ne zaboravim da pomenem jednu naučno ispitanu
činjenicu: Od 25 ljudi, jedan je sociopata, nema savjest, ukratko (MarthaStout Ph.D.). Od 100 ljudi, jedan je psihopata, nema ni savjest ni empatiju ( Dr. John Clarke) . Nadalje, istraživanja
govore da i jednoj i drugoj grupi pripadaju uglavnom ljudi visoke inteligencije. Od Stare Grčke do danas, ovo se nije
promijenilo. Ljudi su isti, odnosi su isti, ponašanje je isto. Mijenjaju se
samo gedžeti. Ovo treba imati na umu, i samim tim ne očekivati da se ostali
ponašaju u skladu sa normama koje svako od nas postavlja. Niko od nas nema
tapiju na moral niti na bonton socijalnih mreža. Neka ekstremna ponašanja su naravno sankcionisana, ali ostao je veliki prostor za iskazivanje osobenosti.
Kao što pomenuh maloprije, potencijalno opasni pojedinci su ujedno i vrlo
inteligentni, i neće dozvoliti da pređu granicu koja ih vodi u sankcije, i
lišava ih zabave. Jedino što svako od nas može je da prestane da bude zabava za
takve. Jer, isto ono što Internet nudi njima, nudi i nama. Jednostavnije se
skloniti od ovakvog sociopate nego onog iz realnog života. I psiholozi na temu
„komunikacija i konflikti“ kao krajnje rješenje sugerišu fizičko udaljavanje,
napuštanje prostora konflikta.
Ja sam u životu upoznala jednog sociopatu.
Dobro, više njih, ali jedan je baš ekstreman primjer. Momak izuzetne inteligencije,
koji ti misao hvata u letu i obije je o zid. Njegov moto je bio: Volim da se
igram mozgovima ljudi. Na pitanje čime se bavi, odgovarao je: Prevarama. I to
je tačno. Policija je znala za njega, ali nikad nisu imali dovoljno činjenica.
Bolnica je znala za njega, ali sociopata nije dijagnoza za liječenje. Najgore
od svega je što, zbog nedostatka vaspitanja i loše uspostavljenog sistema
vrijednosti, nije mogao podnijeti da mu se neko usprotivi ili mu nešto uskrati, tad je reagovao brutalnim nasiljem. Ne znam da li je na socijalnim mrežama, ali
mogu zamisliti šta radi ako jeste.
Druga grupa ljudi su željni ljubavi. Ni to
nije ekskluzivitet Interneta, i ja za ovu grupu imam najviše razumijevanja. Ovo
je velika tema i globalna pojava. Bitno je (ma koliko ružno zvučalo) da se
dozira količina pažnje koja im se daje. U protivnom, naći ćete se zarobljeni u
obavezi stalnog dokazivanja pažnje, i raskid komunikacije sa ovakvom osobom
može proizvesti negativne posljedice; bićete osuti gomilom uvreda, salve
patetičnih ubojitih strela osuće se na vas. Za njih se odnos kreira u njihovim glavama, a svaki uzmak od onog što
su zamislili tretiraju kao napuštanje i izdaju.
Treću grupu je nedavno opisala Ivana Momčilović pa se neću dublje baviti,
osim što ću i za to dodati, da što je objekat distanciraniji od naše
stvarnosti, tu su kočnice manje. Primjer za to znamo mi koji smo odrasli na
moru, kako su po plaži domaći muškarci svih generacija prilazili strankinjama.
I dok je popunjavanje prostora koječim ženski specijalitet, osvajanje žena i
treniranje uticaja je muški. Od kada je svijeta i vijeka.
Još jedna grupa, a tu i sebe svrstavam, su
ljudi koji nemaju potrebe da imaju tajne, niti zadržavaju bilo kakvu
diskreciju. Ja volim rečenicu Ričarda Baha „Zapamti odakle dolaziš, kud si
pošao, i zašto si stvorio zbrku u koju si i sam upao“ link, jer me ponekad podsjeti da sam, odlučujući
se da budem iskrena, potpisala svojevrsni pristanak na sve što će mi se kasnije
dogoditi. Ali isto tako, da sve to što mi se dešava ne treba da utiče na glavni
smisao mog života (a to sigurno nije analiza toga šta ljudi na društvenim
mrežama misle o meni). Ovdje bih preporučila ozbiljniju literaturu, Viktora
Frankla, od njegovih knjiga čovjek zaista može da ojača.
Često pominjana riječ na Tviteru,
„kompleksi“ je samo vrh ledenog brijega. Često se sve olako pripisuje kompleksima, ali zapravo se radi generalno o strahu. Ponekad se čini da je imperativ
Tvitera biti pametan, načitan, lucidan, duhovit... i to mnoge tjera da
pokušavaju biti ono što nisu, što će kad tad rezultovati frustracijom. Ali,
ajmo iskreno, zar to u manjoj ili većoj mjeri ne radimo i u životu. Sa šminkom,
garderobom, odlaskom na izvikana mjesta... krijemo se, zavlačimo i preoblačimo,
jer smo duboko u sebi svjesni jedne činjenice: Svijet nije sigurno mjesto.
I
još nešto: Ljudi generalno nisu humani. Egocentrični su. Možda sam vas sad
zgrozila, ali sva naša spremnost da pomognemo uglavnom je u okviru zone
komfora ili realizacija nekog cilja naše taštine. Ali i to ponekad donese
rezultat, pa može ličiti na humanost. Stvar je u tome da ne treba očekivati
previše. Zapravo, istina je da nemamo pravo da očekujemo bilo šta. Naizgled paradoksalno, ali ja i dalje mislim da su ljudi generalno
dobri. Ne savršeni, ali dobri. Osim onih koji nisu. Njih moramo naučiti
prepoznati i kloniti se. U svakom okruženju, s tim što je u elektronskom to
malo teže. U tom slučaju, možda je najbolje parafrazirati i napraviti inverziju
jedne poznate izreke, pa reći da je na Internetu manja šteta neopravdano se
čuvati jednog dobronamjernog, nego neoprezno
propustiti u svoj svijet jednog opasnog.
Sve dosad napisano samo je mrvica u onom
što bi se o ovom moglo reći. Cilj moje diskusije bio je da pokažem da se na
socijalnim mrežema ne dešava ništa čega nema u životu i da gašenjem naloga i
napuštanjem Interneta ne spašavate sebe od napada zlonamjernika. Definitivno,
oslobađate sebi izvesno vrijeme u toku dana, što je vrlo bitno ako se bavite
naučnim radom ili zarađujete novac dalje od kompjutera. U tom slučaju je
„skidanje“ sa socijalnih mreža korisno.
Jednostavno, kao i kod svega u životu,
bitno je čuvati se, pronaći mjeru i iz svega što se nudi izvući nabolje. Ja sam
zagovornik društvenih mreža, jer smatram da je to mjesto gdje se može dobiti
puno korisnih informacija, puno naučiti, o sebi, o drugima, o ponašanju i
reakcijama ljudi izloženim različitim iskušenjima, a da se pri tom uštedi dosta
vremena. I neću da završim sa uobičajenim savjetom „budi ono što jesi“ , jer
znam da to niko neće poslušati. (Vrlo su mi zabavni upravo na Tviteru ti instruktori za „to do
or not to do“ . ) Dakle, budite šta god vam se svidi, i poštujte slobodu drugog da odabere ono
što mu se svidi.
Нема коментара:
Постави коментар