31.3.13

Da li je RL zaista s druge strane vrata?


Svakom od nas se ponekad desi da poželi da zatvori naloge na društvenim mrežama. Razlozi su različiti. Kad neko najavi nešto slično, iskusniji mu kažu: Pusti, iskuliraj malo pa se vrati, svi smo to imali!
Poneko zaista i zatvori vrata digitalnog i otisne se u realni svijet, argumentujući da je to "pravi" život.  Ali, da li su ta dva svijeta baš toliko različita, i da li je sve baš tako crno-bijelo?



Postoji mit da su ljudi pojavom Interneta i socijalnih mreža promijenili svoje osobine i ponašanje. Postoji takođe drugi mit, a to je da se na socijalnim mrežama može vidjeti kakav je ko u stvari. Oba mita su jednako netačna, a ja ću se ovom prilikom pokušati osvrnuti samo na neke aspekte

To što ja sebi dajem za pravo da se izjašnjavam o raznim socijalnim temama i što pritom mislim da nije loše da čujete moj stav pravdam činjenicom da sam ja roditeljsku kuću napustila poslije osnovne škole, da sam jako željela da se osamostalim, i da sam to jako puno platila.
Đavo nije pametniji jer je đavo, već jer je stariji :)

Počela bih konstatacijom da iako je upravo racio ono što ljudsku vrstu izdiže iznad ostalih vrsta na planeti, ljudi se uglavnom ne ponašaju racionalno. Druga stvar koja nas izdiže je sposobnost kreativnog razmišljanja. Ali, mali broj ljudi ga zaista i koristi. Spremniji smo da se ponašamo po naučenim obrascima. Civilizacijski pomaci i razvoj društva ( kao i ratovi i destrukcije) zapravo su uvijek inicirani djelima pojedinaca. Ostatak (većina) iz različitih razloga prihvata i slijedi servirane ideje.
Druga važna stvar je fenomen da ljudi izbjegavaju rizik izbora, ako na to nisu primorani. Ovo nije neminovno loše, jer obezbjeđuje određene istorijske kontinuitete religija, jezika, kultura. Istovremeno, pruža velike mogućnosti manipulacija, što je istorija i pokazala. Činjenica je da, idući kroz život, zapravo „čekiramo“ niz „default“ opcija koje nam se nude, jer nas oslobađaju obaveze da o toj odluci razmislimo i da je formulišemo. Difolti su se pokazali kao dobri za većinu, pa što ne bi i za mene. Nadalje difolti obezbjeđuju bitisanje u svojevrsnoj kolektivnoj zoni komfora. (Istraživanja na temu bihevioralne psihologije Dan Ariely)
Na Internetu je sve to isto, samo brže. Doslovno čekiramo „Default ( recomended)“ i idemo dalje. Što opet nije loše, ako gledamo kroz prizmu izjave „Tehnološka dostignuća služe čovjeku i treba da rade sve ono što najbolje mogu, da bi čovjeku ostalo vrijeme da on uradi ono što može najbolje“.

Budući da nemam ambiciju (ni znanje) da razradim ovdje sve ove teme, ja ću samo da ih „načnem“ . Socijalne mreže. Svijet se iz realne, opipljive i fizičke sfere premjestio u (ne)realnu, virtuelnu.. Da li baš? Prestajemo li da postojimo kad uplovimo u svijet socijalnih mreža? Zapravo ne. I dalje smo mi, samo nam se manevarski prostor proširio. Ne moramo da se bavimo stvarima koje uzimaju puno vremena, a suštinski su nebitne (spremanje, transport, izlazak, prilaženje i ostavljanje utiska) , već se bavimo samo suštinom, a to je komunikacija. Zamka je što kad iz malog pređemo u veći prostor, težimo da ga popunimo (posebno žene), pa se tu nađe i nepotrebnih stvari (u rječniku komunikacija takozvane „gluposti“).
Da sve nije tako idealno, govore sljedeća otkrića naučnika koji se bave sociologijom i psihologijom interneta (John Suler, Ph.D, MarthaStout Ph.D.): Na internetu se možeš pretvarati da si neko drugi, nema osjećaja da je onaj sa druge strane isto ljudsko biće, pa se aktiviraju određeni manipulantski porivi , i na kraju, imaš određenu sigurnost da za loše poteze nećeš biti kažnjen, jer fizički nisi u dometu. Nadalje, to je komunikacija koja isključuje neverbalni aspekt, i zato lako dovodi do nesporazuma. Ovo se pokušalo prevazići upotrebom emotikona, ali nažalost, postoji struja koja ih nepravedno osuđuje kao ne-kul, ili gej, što kod trendsetera uzrokuje njihovo izbjegavanje.

Druga činjenica je da se ljudi ne odriču obrazaca iz djetinjstva, samo ih vremenom pakuju u društveno prihvatljivije forme.  S tim u vezi , hoću da pokažem da maloprije navedeni fenomeni nisu prouzrokovani pojavom Interneta, već je Internet samo omogućio da oni postanu vidljiviji.
Sjećam se iz djetinjstva, jedna od omiljenih igara nam je bila da odemo na telefonsku govornicu, pozivamo slučajne brojeve, i „zafrkavamo“ nepoznate ljude. Koliko nam je to bilo zabavno ( i „potrebno“ prevedeno na jezik ekonomista) , govori činjenica da smo za to trošili džeparac. Znači, za istu stvar, (a koja je forma društveno neprihvatljivog ponašanja) koju sad Internet nudi da radiš iz pidžame i besplatno, nekad si bio spreman i da ideš par kilometara do govornice, i da je platiš. Što se tiče manipulacija, da prvo nešto pojasnim. Ovdje spada sve od šale na nečiji račun, preko provokacija raznog intenziteta do zlostavljanja. Tu ne postoji realna skala, korak se mjeri koliko stepenom agresivnosti napadača, toliko pragom tolerancije žrtve, a ne apsolutnom vrijednošću. Kod nižih vrijednosti na ovoj skali dolazi do najviše nesporazuma, naizgled je poštenije reći da je subjektivni doživljaj žrtve mjerodavniji, ali što ako je to za onog sa druge strane samo obična šala, ili čak njegov način uspostavljanja kontakta?
Spektar „zabranjenih“ postupaka koje smo skloni preduzeti kad postoji šansa u odsustvo kazne takođe nije ekskluzivitet socijalnih mreža, već samo još jedna forma ponašanja. Radili smo to u djetinjstvu, radimo to i sada, u saobraćaju, na poslu, prema partneru...

Manje više sve je isto, samo što je na manji prostor stalo više ljudi. Zamislite 1000 ljudi na jednom mjestu gdje svak naglas izgovara ono o čemu razmišlja!? Socijalna mreža je isto to, ali bez tona. Protivnici su pokušali da naglase koliko je to štetno za mozak i psihu. Nisu u pravu, jer da jesu, većina bi nas do sad bila u ludnici. Ljudski mozak je sposoban da to isprocesira, i kod većine ljudi ovo ne proizvodi posebno negativne efekte. Svi mi imamo filtere, i sposobni smo da ih primjenimo. Bez obzira na ljudsku lijenost i sklonost ka biranju linije manjeg otpora, postoje biološki uređeni mehanizmi koji štite mozak od „pregrijavanja“ . Da parafraziram: zaboravljanje je difoltna opcija, a pamćenje radnja. Prevedeno u jezik Tvitera, na primjer, čitajući lajnu mi ne pokrećemo misaoni proces za svaku rečenicu, niti donosimo odluke.  Zapravo, svi već imamo određene preference, markere u mozgu koji označavaju naša interesovanja, i pročitano će se ili „zakačiti“ za neku od tih markacionih tačaka (što izaziva osjećaj prijatnosti i pripadanja), ili propasti u zaborav. Može nam se desiti i da je mišljenje krajnje suprotno od naše preference, i tad će biti primjećeno, i izazvati neprijatnost, možda i nagon da se pobunimo. Ali, ovo je već pitanje zrelosti – jer po istom mehanizmu onda bi trebali nasrnuti na svakog ko u gradskom autobusu ili na nekom skupu izgovori nešto što vrijeđa naša uvjerenja.
Da ne zaboravim da pomenem jednu naučno ispitanu činjenicu: Od 25 ljudi, jedan je sociopata, nema savjest, ukratko (MarthaStout Ph.D.). Od 100 ljudi, jedan je psihopata, nema ni savjest ni empatiju ( Dr. John Clarke) . Nadalje, istraživanja govore da i jednoj i drugoj grupi pripadaju uglavnom ljudi visoke inteligencije. Od Stare Grčke do danas, ovo se nije promijenilo. Ljudi su isti, odnosi su isti, ponašanje je isto. Mijenjaju se samo gedžeti. Ovo treba imati na umu, i samim tim ne očekivati da se ostali ponašaju u skladu sa normama koje svako od nas postavlja. Niko od nas nema tapiju na moral niti na bonton socijalnih mreža. Neka ekstremna ponašanja su naravno sankcionisana, ali ostao je veliki prostor za iskazivanje osobenosti. Kao što pomenuh maloprije, potencijalno opasni pojedinci su ujedno i vrlo inteligentni, i neće dozvoliti da pređu granicu koja ih vodi u sankcije, i lišava ih zabave. Jedino što svako od nas može je da prestane da bude zabava za takve. Jer, isto ono što Internet nudi njima, nudi i nama. Jednostavnije se skloniti od ovakvog sociopate nego onog iz realnog života. I psiholozi na temu „komunikacija i konflikti“ kao krajnje rješenje sugerišu fizičko udaljavanje, napuštanje prostora konflikta.

Ja sam u životu upoznala jednog sociopatu. Dobro, više njih, ali jedan je baš ekstreman primjer. Momak izuzetne inteligencije, koji ti misao hvata u letu i obije je o zid. Njegov moto je bio: Volim da se igram mozgovima ljudi. Na pitanje čime se bavi, odgovarao je: Prevarama. I to je tačno. Policija je znala za njega, ali nikad nisu imali dovoljno činjenica. Bolnica je znala za njega, ali sociopata nije dijagnoza za liječenje. Najgore od svega je što, zbog nedostatka vaspitanja i loše uspostavljenog sistema vrijednosti, nije mogao podnijeti da mu se neko usprotivi ili mu nešto uskrati,  tad je reagovao brutalnim nasiljem. Ne znam da li je na socijalnim mrežama, ali mogu zamisliti šta radi ako jeste.

Druga grupa ljudi su željni ljubavi. Ni to nije ekskluzivitet Interneta, i ja za ovu grupu imam najviše razumijevanja. Ovo je velika tema i globalna pojava. Bitno je (ma koliko ružno zvučalo) da se dozira količina pažnje koja im se daje. U protivnom, naći ćete se zarobljeni u obavezi stalnog dokazivanja pažnje, i raskid komunikacije sa ovakvom osobom može proizvesti negativne posljedice; bićete osuti gomilom uvreda, salve patetičnih ubojitih strela osuće se na vas. Za njih se odnos kreira  u njihovim glavama, a svaki uzmak od onog što su zamislili tretiraju kao napuštanje i izdaju.
Treću grupu je nedavno opisala Ivana Momčilović pa se neću dublje baviti, osim što ću i za to dodati, da što je objekat distanciraniji od naše stvarnosti, tu su kočnice manje. Primjer za to znamo mi koji smo odrasli na moru, kako su po plaži domaći muškarci svih generacija prilazili strankinjama. I dok je popunjavanje prostora koječim ženski specijalitet, osvajanje žena i treniranje uticaja je muški. Od kada je svijeta i vijeka.

Još jedna grupa, a tu i sebe svrstavam, su ljudi koji nemaju potrebe da imaju tajne, niti zadržavaju bilo kakvu diskreciju. Ja volim rečenicu Ričarda Baha „Zapamti odakle dolaziš, kud si pošao, i zašto si stvorio zbrku u koju si i sam upao“  link, jer me ponekad podsjeti da sam, odlučujući se da budem iskrena, potpisala svojevrsni pristanak na sve što će mi se kasnije dogoditi. Ali isto tako, da sve to što mi se dešava ne treba da utiče na glavni smisao mog života (a to sigurno nije analiza toga šta ljudi na društvenim mrežama misle o meni). Ovdje bih preporučila ozbiljniju literaturu, Viktora Frankla, od njegovih knjiga čovjek zaista može da ojača.

Često pominjana riječ na Tviteru, „kompleksi“ je samo vrh ledenog brijega. Često se sve olako pripisuje kompleksima, ali zapravo se radi generalno o strahu. Ponekad se čini da je imperativ Tvitera biti pametan, načitan, lucidan, duhovit... i to mnoge tjera da pokušavaju biti ono što nisu, što će kad tad rezultovati frustracijom. Ali, ajmo iskreno, zar to u manjoj ili većoj mjeri ne radimo i u životu. Sa šminkom, garderobom, odlaskom na izvikana mjesta... krijemo se, zavlačimo i preoblačimo, jer smo duboko u sebi  svjesni jedne činjenice: Svijet nije sigurno mjesto. 
I još nešto: Ljudi generalno nisu humani. Egocentrični su. Možda sam vas sad zgrozila, ali sva naša spremnost da pomognemo uglavnom je u okviru zone komfora ili realizacija nekog cilja naše taštine. Ali i to ponekad donese rezultat, pa može ličiti na humanost. Stvar je u tome da ne treba očekivati previše. Zapravo, istina je da nemamo pravo da očekujemo bilo šta. Naizgled paradoksalno, ali ja i dalje mislim da su ljudi generalno dobri. Ne savršeni, ali dobri. Osim onih koji nisu. Njih moramo naučiti prepoznati i kloniti se. U svakom okruženju, s tim što je u elektronskom to malo teže. U tom slučaju, možda je najbolje parafrazirati i napraviti inverziju jedne poznate izreke, pa reći da je na Internetu manja šteta neopravdano se čuvati  jednog dobronamjernog, nego neoprezno propustiti u svoj svijet jednog opasnog.

Sve dosad napisano samo je mrvica u onom što bi se o ovom moglo reći. Cilj moje diskusije bio je da pokažem da se na socijalnim mrežema ne dešava ništa čega nema u životu i da gašenjem naloga i napuštanjem Interneta ne spašavate sebe od napada zlonamjernika. Definitivno, oslobađate sebi izvesno vrijeme u toku dana, što je vrlo bitno ako se bavite naučnim radom ili zarađujete novac dalje od kompjutera. U tom slučaju je „skidanje“ sa socijalnih mreža korisno.
Jednostavno, kao i kod svega u životu, bitno je čuvati se, pronaći mjeru i iz svega što se nudi izvući nabolje. Ja sam zagovornik društvenih mreža, jer smatram da je to mjesto gdje se može dobiti puno korisnih informacija, puno naučiti, o sebi, o drugima, o ponašanju i reakcijama ljudi izloženim različitim iskušenjima, a da se pri tom uštedi dosta vremena. I neću da završim sa uobičajenim savjetom „budi ono što jesi“ , jer znam da to niko neće poslušati. (Vrlo su mi zabavni upravo na Tviteru ti  instruktori za  „to do or not to do“ . ) Dakle, budite šta god vam se svidi,  i poštujte slobodu drugog  da odabere ono što mu se svidi.


Нема коментара:

Постави коментар