Trećih sto dana

Dvjestoprvi dan, kaže: Čim počneš više puta dnevno razmišljati da li je to dobro za tebe, i kako bi to izgledalo - ti si jednom nogom već tamo!

Dvjestodrugog dana: Ne može se protiv sjete kad joj noć pomogne.Srećom, svanuće opet.

Dvjestotrećeg dana na nebu: Neko je davno otvorio kutiju u kojoj su bili svi odgovori, i oni su se razletjeli svuda naokolo. Ali, tu su negdje.

Dvijestotine i četvrti dan: Samoopravdanja troši rijetko i škrto. Jer, lako se čovjek navikne, pa to postane mana.

Dvijestotinepetog dana, nebo nema vremena za mene, jer mora da spremi milijarde pahulja, svaku različitu.

Dvjestosesti Dan: Ritam autoputa

Dvijestotinesedmi dan, sa neba sipa roj pahulja, a ja se pitam kad se to desilo da sam prestala da zamisljam zelje uz prvi snijeg ...

https://www.youtube.com/watch?v=8zAbCbg4GmY&feature=youtu.be

Dvjesto osmi dan, podsjećanja da najboji pokloni nisu oni koje možeš staviti na spisak želja, već naiđu sami, na nekim raskršćima. Oni sa otkucajima srca. (dedicated to Bocche, između ostalih)

Dvjestodevetog dana, iz vedra neba: Ne treba to klupko mnogo odmotavati – umrsićeš se!

Dvjestodeseti dan: Promjene se dešavaju, i ne znaš uvijek da li su na bolje ili na gore. Svakako tu su, i uhvati korak.

Dvjestojedanaestog dana, kroz plavetnilo, nebo obećava vedru noć punu zvijezda, SREĆNA VAM SVIMA NOVA GODINA! Reach the stars...

https://www.youtube.com/watch?v=3khTntOxX-k

Dvjestodvanaesti dan: Razum je nesumnjivo ok, ali i poslušati srce ima svoje prednosti. Recimo, da se kasnije pravdaš: Šta sam mogla, bilo je jače od mene!

Dvjestotrinaesti dan, nebo, zvjezdani parking, nedokazani beskraj, onima što traže inspiraciju pakuje riječi u male čamce za spasavanje, uz samo jedno upozorenje: Za zvijezdu ne možeš zakačiti sidro!

Dvjestočetrnaesti dan: Ne potcjenjuj sitnice. One su mijenjale istoriju.

Dvjestopetnaestidan najavljuje noć punog mjeseca...

Dvjestošesnaestidan nebo se opet uzjogunilo i bacilo gomilu mokrih bijelih krpica. Pojela sam nar i čitala o istoriji, i dobro je bilo. Ima u meni tog mediteranskog ludila.

Dvjestosedmnaesti dan: Pusti dane praznika da se sami oslikaju.

Dvjestoosamnaesti dan na nebu: Kako to misliš, miran život?

Dvjestodevetnaesti dan, noći duge, nebo tamno i hladno, a tamo piše nešto o dobrim ljudima i povjerenju. Ne može se sa svakim ni pjevati!

Dvjestodvadeseti dan: Motivacija. Nije najvažnije odakle dolazi, šta je taj momenat koji tjera da se nešto uradi, da se pomeri naprijed. Nije važno ni ako razlozi nestanu. Važan je napredak koji je učinjen.

Dana dvjestodvadesetprvog sa neba raznobojni komadići lampiona od nekih davnih svečanosti, poruke o sreći i stihovi starih pjesama, a tada se o ljubavi pjevalo

Dvjestodvadesetdrugog dana, sa neba opet kiša, ali vidim šta piše: 
Mnogo ti to, Doroti, sabiraš, oduzimaš, množiš i dijeliš. 

Jednom je jedan naočit muškarac tražio ženu svog života. Zavolio je mnoge, i one su njega voljele. Svaku je pitao koliko ga voli, a one su odgovarale: mnogo, najviše, do neba, do mjeseca i nazad, najviše na svijetu ... i on ih je ostavljao i išao dalje. A onda mu je jedna od njih na pitanje koliko ga voli odgovorila: Ne razumijem, kako to misliš, koliko? I to je bilo to.

Dvjestodvadesettrećeg dana, nebo ima razumijevanja za moje nerviranje, ali samo donekle: Svaki put kad kažeš "vidjećemo" a misliš "ne" , okačila si sebi težak kamen oko vrata, za koji treba i vremena, i živaca, i zdravlja da ga se riješiš. "Ne" je uvijek kraće i jednostavnije. I zdravije.

Dvjestodvadesetčetvrti dan: Ne mora značiti da ne razumiješ, možda samo nemaš dovoljno informacija.

Dvjestodvadesetpeti dan: A ono sa strpljenjem ti je dobra odluka, samo da te drži dovoljno dugo!

Dvjestodvadesetšesti dan: Vjerovanje. To održava.

Dvjestodvadesetsedmi dan nebo krajnje praktično zaključuje: Najbolji lijek za zijevanje je krevet.

Dvjestodvadesetosmog dana: Novo dijete nova zvijezda. Dobrodošao Tadija!!

Dvjestodvadesetdevetog dana, na nebu obećanje, jer - ljudi vole da imaju vjerovanja i običaje , a gdje ćeš boljeg vijesnika od otvorenog neba .

Dvjestotridesetog dana, nebo cmizdrilo povazdan, a sad mi citira Malog Princa: "Kada čovjek voli jedan cvijet, koji je za njega jedini među milionima zvijezda, dovoljno je da ga pogleda i da bude srećan"

Dvjestotridesetprvog dana nebo iznad Avale: Prolaznost ne postoji, to je samo protivteža iracionalnoj želji da se nešto zadrži.

Dvjestotridesetdrugog dana: A to da je sreća besplatna?? Pa kako? U najboljem slučaju plaća se teškim trenucima koje moramo proživjeti, da bi je uopšte razlikovali i prepoznali. U ostalim (najčešćim) slučajevima i više. Zato je i vrijedna. Ništa vrijedno nije besplatno.

Dvjestotridesettreceg dana sa nebom sam na "vi", jer sam pročitala: A to što si popustljiva i ljubazna, više liči na švercovanje nego zauzimanje stava ... ali hajde, no hard feelings, nekad se i to mora.

Dvjestotridesetčetvrti dan: Prigrliš tako neku zabludu, znaš da je zabluda, ali ne možeš da je se okaneš jer je mnogo dobra

Dvjestotridesetpetog dana na nebu: Smjernosti su sve slične, a ludila su individualna, i ljudi to zovu šarm ;)

Dvjestotridesetšestog dana : Otići negdje gdje vrijeme sporije prolazi, a ljudi nemaju pojma koji je dan. Neprocjenjivo.

Dvjestotridesetsedmog dana, vanredna poruka: Mirna. Mirna. Mirna. Proći će. Proći će. Proći će.

Dvjestotridesetosmog dana, na nebu svjetlost svetosavska!

Dvjestotridesetdevetog dana: Da, onda je bilo tako, sada je ovako. Stalno se dešava...

Dvjestačetrdesetog dana na nebu: Nailazi južni vjetar. Naspavaj se i pusti teške misli. Sve je to zbog južnog vjetra.

Dvjestočetrdesetprvi dan, grad je u mraku, i sva svjetlost dolazi sa neba. Slaba utjeha.

Dvjestočetrdesetdrugi dan: Porani sutra i uhvati dva sata skijanja pred polazak. Danas su bile kondicione pripreme.

Dvjestočetrdesettreci dan, nebo beogradsko: Kolotečina ... nema toga više. Ne daj se iznervirati. To je samo još jedan ponedjeljak.

Dvjestočetrdesetčetvrti dan: I polovično je dobro, moglo je biti ništa 

Dvjestočetrdesetpetog dana na nebu nešto što ne razumijem: I bitno i nebitno se mijenjaju kao što se i ti mijenjaš, na dnevnoj bazi. Ali postoji i Bitno i Nebitno, ali si suviše zauzeta gledanjem u vrhove svojih cipela.

Dvjestočetrdesetšestog dana: A kad te roman odvede u svijet gdje si već bila, i gdje su se iste stvari dešavale, samo ih ti nisi tako dobro vidjela, pa još jednom proživiš isto, samo dublje, sadržajnije, i shvatiš poruku poslije toliko godina...

Dvjestočetrdesetsedmog dana, na licu okruglog mjeseca: Nije neka velika stvar ako kažeš nekom šta treba da uradi. Ljudi to i sami uglavnom znaju. Prava stvar je da pomogneš nekom da pronađe način kako da se izbori uz pomoć onog što je zaista kadar da uradi.

Dvjestočetrdesetosmog dana: Stari dobri špil karata, i pasijans. Ko se toga još sjeća?

Dvjestočetrdesetdevetog dana, preumorna i za nebo. Pavam.

Dvjestopedesetog dana, ne vidim nebo od vjetra, ali kradem sa zida moje prijateljice: Kada nekome daš cenu veću od njegove vrednosti, on te proda za razliku.

Dvjestopedesetprvog dana: Dani su sve duži, noći kraće, sve manje vremena ostaje za maštanje, požuri.

Dvjestopedesetdrugog dana, na nebu: Slava svijeta je prošla, Doroti, ali to ne znači da se ne može biti koristan.

Dvjestapedesettreći dan: Ima u svakom životu, kao i u filmu ili sportu tih nekih likova koji su nezamjenjivi, bez njih radnja ne bi imala smisla, a uopšte nisu glavni likovi ...

Dvjestapedesetčetvrtog dana na nebu: Nikad nije kasno da udružite snage, nekad ste to jako dobro radile!

Dvjestapedesetpetog dana: svaka odluka može biti dobra u trenutku ... ono što ih razlikuje je period trajanja posljedica

Dvjestapedesetšesti dan: jedan od onih dana kad je sve na svom mjestu. Ne diraj ništa.

Dvjestapedesetsedmog dana, na nebu bezbroj zvijezda, i ljekoviti san u hladnoj sobi

Dvjestapedesetosmog dana: Danas je jedina briga bila - šta skuvati za sutrašnji ručak. Da je takvih dana ...

Dvjestapedesetdevetog dana : Sve bi bilo mnogo lakse kad ne bi stalno islo gore dolje

Dvjestašezdeseti dan preskočen jer sam se uspavala (ovo je minus za moj performans) , najbolje što sam mogla je da jutros gledam izlazak sunca na minus 15.

Dvjestasezdesetprvi dan: Ko nije vidio nesrecu, ne prepoznaje ni znake koji joj prethode.

Dvjestošezdesetdrugog dana: kad je teško, namaži Pavlovićevom I pokrij se ćebencem

Dvjestašezdesettrećeg dana, nebo mi priča koliko su te zvijezde koje meni izgledaju kao tačkice zapravo džinovske ... ali i to da to nije toliko bitno, već samo eto, mali primjer kako daljina uzrokuje nesporazume, ali i čini stvari ljepšim - ponekad. Isto tako mi kaže, da ne treba da se osjećam krivom zbog nečije knedle u grlu ... svak nosi svoju nesigurnost, nekom je teret, nekom utočište.

Dvjestašezdesetčetvrtog dana, mali dijalog sa nebom:

-Vratila si se? Svuda si bila, svašta vidjela ...

- Da, i po više puta. Sve mi je to tako poznato. Čak i kad je različito, isto je. Ponavlja se na najrazličitijim mjestima.

-Pa zašto onda? Znatiželjna?

- Zapravo ne .. mislim da samo jurim ljubav. Sve drugo je usput.

- I? Stiže li ljubav?

- Ne. Ne na način na koji sam mislila, Ja sam ljubav. Idem da spavam sad.

Dvjestašezdesetpetog dana: Prijatna toplina kakvu samo ljudi prave.

Dvjestošezdesetšestog dana: Dolazi vrijeme za plodove, nemoj zeznuti u finišu.

Dvjestošezdesetsedmog dana, ja pišem nebu: Samo polako sa tom kišom, molim te...

Dvjestašezdesetosmog dana: Manje više, svi se jednako plaše - razlika je samo šta ćeš učiniti sa tim strahom.

Dvjestašezdesetdeveti dan i kratka priča o dugom putovanju od pitanja do odgovora. Sve je u domenu pretpostavke, jer pitanje nije postavljeno. Ovo nije zagonetka, ovo je čest slučaj da se prećuti nešto što je moglo promijeniti sve, ali nije jer je ćutanje zlato.

Dvjestasedamdesetog dana nebo gleda kako pakujem ranac: gojzerice, pletene čarape i kupaći kostim ...

Dvjestasedamdesetprvog dana, prevario me san, i misli su se rasule kao perlice. Nebo ćutalo i gledalo

Dvjestasedamdesetdrugi dan pitam nebo zašto je u trenu opet noć, kud brže prođe dan, i zašto se sve tako jako ubrzalo?

Dvjestasedamdesettrećeg dana pitam nebo, kako to jedan meni kaže da smo mi isti, on i ja, kad ja nisam ista sebi onoj od jutros ...

Dvjestasedamdesetčetvrti dan: Da je sa ženama lako, ne bi Bog muškarce napravio tako jednostavnim i svedenim

Dvjestasedamdesetpetog dana na nebu rasuti neki plusići. Skupiću ih, trebaće mi kad budem u minus fazi.

Dvjestasedamdesetšestog dana i na nebu malo patetike. Oće to sa punim mjesecom ...

https://www.youtube.com/watch?v=V0Utyk3h8L4

Dvjestasedamdesetsedmi dan: Na svakih nekoliko koraka naprijed ponekad moraš napraviti i poneki nazad .. ali sve je to kretanje. Samo ne stajati u mjestu. Nikako stajati.

Dvjestosedamdesetosmi dan: Svemu unatoč na kraju radost

Dvjestosedamdesetdevetog dana ne vidim neba od rokenrola

 — at The Pub Kopaonik.

Dvjestaosamdeseti dan, iako sam navikla na krajeve i pocetke, i dalje mi se ponekad zavrti u glavi

Dvjestaosamdesetprvi dan, s neba: Možeš disati duboko, i ponavljati, dobro je ovo - ili zavrnuti rukave i napraviti da bude dobro.

Dvjestaosamdesetdrugog dana: Ne lupaj veslima ako ništa ne vidiš od talasa. Sačekaj.

Dvjestaosamdesettreći dan: Planovi, Doroti, nisu isto što i želje. Ali želja je dobar pokretač za plan.

Dvjestaosamdesetčetvrtog dana nebo plače.

Dvjestaosamdesetpetog dana: Utišaj malo mozak da možeš da čuješ i ostale organe.

Dvjestaosamdesetšesti: Košava ti ne prija, pomiri se s tim.

Dvjestaosamdesetsedmog dana na nebu pera iz nekih otkinutih krila. Možda su i moja. Ako, dešava se, nova već probijaju...

Dvjestaosamsesetosmog dana nebo zabrinuto zbog neke solarne oluje. E moje nebo, da su tebi moje oluje, ta bi ti bila povjetarac!

Dvjestaosamdesetdevetog dana na nebu: Stvarati se može samo voleći.

Dvjestadevedesetog dana: Šta si sve pronašla tražeći nešto sasvim drugo!

Dvjestadevedesetprvog dana, kaže nebo: To što se odozgo vidi bolje znači da se samo može bolje opisati razlika. Ali izbori se obično ne prave zbog znanja i opisa.

Dvjestadevedesetdrugog dana na nebu poruka, kao da je ispala iz jednog od onih kolačića: Ponedjeljak, malo drugačiji od ostalih, nova haljina, glava gore, i sve po planu ...

Dvjestadevedesettreci dan sam bojkotovala nebo jer su mi svi napori odjednom izgledali besmisleno. Zbog jedne pogrešne riječi u pogrešno vrijeme. Ja, ipak, ne trpim nikakvu štetu. Malo gorčine, možda.

Dvjestadevedesetčetvrti dan: Najljepše je živjeti vjerujući da najbolje stvari tek treba da se dogode.

Dvestadevedesetpeti dan: Pjesnici ga zovu Mjesečev Srp, a meni je pod naletima košave izgledao kao osmjeh Češirske Mačke

Dvjestodevedesetšesti dan na nebu: Nemaš plan B? Još bolje, to znači da plan A mora uspjeti!

Dvjestadevedesetsedmi dan: Pusti vremenu da to sve uredi ...

Dvjestadevedesetosmog dana nebo otvorilo nalog na fejsbuku. Prvo pa citat:
"Pretpostavka je majka svih zajeba" - Klint Istvud.

Dvjestadevedesetdevetogog dana ne vidim ništa jer sam pospana i jer mi fali onaj jedan sat od prošle noći 

Tristoti dan i nije bio neki, sav nekako ičšašen, pravi ponedjeljak. Daćemo šansu utorku ...