Makni se, ženo, pusti majstora da radi!

Ako imate neku brigu, u redu je da malo brinete.  Ali ne predugo.  A onda svoju brigu predajte Bogu.

Otac Tadej.

Koliko god se opirem da moj blog bude vezan za teme duhovnog razvoja – jer smatram da ih ima već sasvim dovoljno na netu – toliko me opet nešto ponuka da neke stvari napišem i objasnim, zato što možda mogu biti od pomoći i zato što sam to iskustveno prošla, ali vjerovatno najviše zato što me neko začika, a ja sam poznata po hepo efektu.

U mom prethodnom postu, gdje sam pisala o mom ličnom doživljaju stvarnosti i smisla, dotakla sam se i vjere u Božiju pomoć na našem putu, i snagu molitve.

Once again, neću ponavljati o molitvi, sve je već napisano, i njene efekte su proučavale gotovo sve nauke, medicina najviše. Pitajte svog doktora ako mi ne vjerujete. Rekoh, držim se iskustva. A sad ću ja to kroz moje pričice pokušati malo pojasniti.

Ono što sam napomenula u prethodnom postu, i što je moje duboko uvjerenje je da Bog ne pravi nikakvu selekciju između naših želja, niti ih upoređuje sa našim zaslugama da bi ih prema tome ispunjavao. Takav sistem bi bilo potpuno nemoguće i zamisliti, a kamoli opisati u ovakvom savršenstvu kakav je naš Univerzum. Zamislite nešto što je Sve,  čisto znanje i esencija ljubavi, kako premeće po svojoj bazi podataka, ma koliko brzo da mu to ide: Ček, ček, šta to čujem, šta da izdvojim od pola milijarde glasova koji se mole u ovom trenutku? A, ha!, Pero Perić traži novu ljubav…. Ček da vidimo… e pa Pero, ne može, u četvrtom srednje si ostavio onako dobru djevojku, plakala je za tobom 23 dana, a onda još 20 bila potištena, a tek poslije 3 mjeseca našla drugog, ne,ne, Pero treba još koju godinu da se pati!

Možete li to zamisliti? Realno takvo nešto je samo čovjekov ego mogao zamisliti, u želji da se naruga Bogu. Dakle, mora postojati sistem, nepromijenjiv i nepotrošiv kroz vrijeme, a savršenstvo može uspostaviti samo savršen sistem, nikakav drugi. Osim toga, sve što bi imalo bilo kakvu proizvoljnost bi bilo podložno entropiji, i neumitnom kraju koji predviđa Drugi zakon termodinamike. Dakle, rješenje je da svaka jedinka bude fraktalni djelić samog Boga, i da mu taj mehanizam omogući da sam po svojoj svijesti, savjesti i vjeri (parametri  podsistema) odlučuje o svojim željama i molbama. Dakle, ne molimo Boga u oblaku već Boga u sebi.  Pritom, ja ovo ne izmišljam i ne hulim, osim u novijoj literaturi, pročitala sam i u Bibliji, to je open source, možete provjeriti (to je onaj dio gdje nas Bog stvara prema svom liku). Kome se ne čita toliko, pogledajte fraktalnu strukturu bilo kog lista u prirodi. Molitvom se zapravo dovodimo u stanje sve većeg i većeg vjerovanja, do stepena kad smo sami kadri da kreiramo željeno.

Mikelanđelo, Stvaranje Adama, detalj

Gdje je onda kvaka? U tome što mi sami filtriramo svoje želje. Pomenula sam parametre podsistema. Entitet u program unosi svoje parametre. Pero Perić ima mehanizam u svijesti da programira podsvijest u dijelu koji zovemo savjest, koja ga u toku molitve sabotira, pričajući mu priču o ovoj nesrećnici iz četvrtog srednje. I tu njegova vjera splasne. A ono u šta ne vjeruje, ne može ni biti. Kako se to liječi? Na primjer, oprostom. Pero mora oprostiti sam sebi, a ponekad je to lakše kroz crkveni obred, jer onda imamo osjećaj “pomoći” , i lakše se izborimo. Dakle, Bog oprašta onda kad sami sebi oprostimo. Ali u dubini duše. Zastvarno. Kad povjerujemo da je oprošteno.

Da vidimo šta Pero radi dalje. Shvatio je važnost oprosta, oprostio je sebi, naučio da se umiri, da se pomoli u tišini, da prestane da krivi sebe, shvatio je da Bog želi da mu da najbolje i da svako zaslužuje najbolje. Pomolio se da mu u život uđe jedna dobra žena. Super. Ali Pero se svako jutro budi nervozan: Što ne dolazi? Hoću li je danas sresti? Bilo bi super da je plavuša. Ili ne, ipak crna … Vidi, svi oko mene imaju žene, samo ja ne. Bože, očajan sam, požuri. Pero svaki dan šeta Kejom pored Dunava i pilji u svaku žensku osobu. Uveče se opet preispituje. Ponovo se moli. Ne spava, pretjerano puši, zanemario je drugove i fudbal …. Prestao da čita o sportu što je najviše volio, a počeo da uči istoriju – da bude pametniji u društvu.

A šta Bog radi za to vrijeme?

Figurativno rečeno, drži se za glavu i kaže: Aman čovječe, smiri se i skloni se već jednom da ja mogu početi raditi!

To vam je kao kad čovjek renovira nešto pa treba ozidati dio i zovne komšiju koji je vrstan zidar. On odmah pristane i dođe da pomogne, a čovjek stane između njega i zida i krene sa potpitanjima, pa sa savjetima, pa ovako, a ne onako, moja žena je rekla da  … šta će čovjek nego reći: Ama hoću, uradiću, samo mi se skloni i pusti me da radim! Ako si me zvao, i ako sam došao, vjeruj mi da ću to uraditi na najbolji mogući način! Čovjek se taman skloni, kad eto žene sa kaficom za majstora.

Eto, to je to.  Ako tražite pomoć, vjerujte da stiže ako je to osoba od vašeg najvećeg povjerenja. Ali onda se izmaknite, i pustite ga da radi. Vjerujte mu da zna šta radi. Dobićete najbolje.

Kad god imate neku želju ili molitvu, sjetite se ovoga: Dobro, primljeno je – sad se makni i pusti me da radim!

Šta vi radite za to vrijeme? Ništa. Dobro – skoro ništa. Vjerujete. To je jednostavno (iako nije lako – ali niko nam nije obećao da će biti lako).

Da ne ostane priča bez hepienda, Pero je pročitao nešto ovakvo samo još pametnije, ukapirao u nekom momentu da treba da pusti Majstora da radi, pri svojim šetnjama gledao je drveće na Keju, predivni Dunav i labudove, osluškivao svoj ritam disanja i zahvaljivao Bogu što ima dobar vid, sluh i što ga noge zdravo nose. Ostavio je cigarete i vratio se fudbalu. Pivo nije ostavio, jer kud bi išao poslije fudbala. I osjećao se nevjerovatno dobro! E, da – jednom je poslije nekog službenog leta zamijenio kofer sa jednom djevojkom. Nju je redakcija novina u kojim je radila poslala da napravi reportažu sa nekog sportskog takmičenja jer je kolega koji to radi bio bolestan, iako o sportu nije znala gotovo ništa …. Eto, jedna od mnogih mogućih budućnosti…

Epilog:

Savremena fizika, pogotovo kvantna, donijela je instrumente koji su potvrdili većinu znanja koja su se prenosila stoljećima. A to je prvenstveno činjenica da ne postoji prazan prostor, te da se čestica može nalaziti na više mjesta istovremeno, pri čemu se materijalizuje onaj položaj koji se posmatra. Paralelna stvarnost postoji i u spisima drevnih civilizacija, u njuejdžovskom učenju, u teorijama mnogih psihologa, ali i u radovima kvantnih fizičara. Stiven Hoking je to sve fino objasnio, ali njegova britanska hladnoća ponekad djeluje da je beskompromisan, pa se ne vidi znak pitanja na kraju njegovih zaključaka. Ali lično ga smatram velikim ne samo zbog naučnog rada, već i zbog truda da se rezultati predstave i popularizuju.

U svakom slučaju, ja za sad vidim ovako: Sve što može da se dogodi, događa se, odnosno dogodilo se. Koju budućnost ćemo mi u ovom životu da doživljavamo, to je ključno pitanje za nas. Ja vidim dva osnovna puta: da utičemo na to stvaralačkom silom u sebi (što je, kao što rekoh jednostavno, ali nije uvijek lako, jer zahtijeva duboke uvide, tj osviješćenost) ili, da ne činimo ništa i prepustimo sve nasumičnom određivanju događaja (koji opet nije potpuno nasumičan, jer dolazimo u interakcije sa drugima koji možda nisu prepustili sve slučaju).  Ja bih uvijek odabrala prvi put. Mislim da to ne treba objašnjavati …

Ipak, dio kvantnih fizičara vjeruje da prvi put ne postoji, već da se Bog isključivo i samo kocka sve vrijeme, od prvog dana. Da je sve niz nasumičnosti. Ja sam sklonija da gledam oko sebe i u sebe, pa kao što već rekoh, mislim da treba vjerovati u ono što nam čini dobro. Fizika je vijekovima puna iznenađenja.

Ne smanjujte svijet u svojim očima!

Grijeh je učiti druge ono što sam ne izvršavaš

Sv.Antonije.

Ja prvo probam pa onda pričam. Prvo živim pa onda pišem. I vjerujte, nikad mi nije bilo dosadno. Ne samo što sam išla “glavom tamo gdje mnogi ne bi ni kišobranom” , već sam jako puno napora uložila da stvari shvatim i posložim. Ništa nije moglo ostati neistraženo, svemu se moralo naći uzrok i posljedicu. A to je trebalo iskusiti.

Jedino u Boga nikad nisam prestala vjerovati. Jer bez njega ništa ne bi imalo smisla. A savršen poredak koji uočavam u svemu oko sebe govori mi da smisla ima, da je sve smisao.

Sve mi je govorilo, (a kvantna fizika pomogla mom akademskom umu da složi kockice), da osim klasičnog učenja moraju postojati još neki načini da se približimo znanju. Tesla i Anštajn su to više puta ponavljali, ali njihovi uvidi u Više Znanje nekako nisu izgledali dostupni svakom smrtniku.

Dakle, iskustvo. Vjerovati svemu onome što nam se događa. Probati. Provjeriti. Biti otvoren za svako iskustvo. Vjerovati sebi a ne drugima.

Moji zaključci, na osnovu mojih ličnih iskustava su da Bog postoji kao čista ljubav, apsolutno znanje i potencijal za neprekidno stvaranje.

Bog ne kažnjava, niti po nekom kriterijumu pojedinačno bira želje koje će nam ispuniti. To ne samo da je besmisleno, već je i nemoguće u bilo kom uređenom sistemu. Pakao ne postoji. Postoji samo nepriznavanje Boga i to je jedini pakao – praznina duše. Zapravo u osnovi svaka religija (a to su zapravo spoznaje ljudi kroz vijekove) uči isto, pa neću ponavljati, ali budući da sam hrišćanka,  objasniću vam na osnovnoj postavci Hristovog učenja. "Vjera tvoja te je spasila", rekao je Hrist, drugim riječima “ne radim ja ništa što i vi sami ne možete, samo ako vjerujete”. Dakle, svako od nas ima dio Boga, i to je taj Bog u nama koji nam ispunjava želje i vodi nas kroz život.  Nepogrešivo. I u mjeri u kojoj vjerujemo. Za Hrišćane je to Sveti Duh. Spirit.

Zovite to Univerzumom ako hoćete, ali meni je pojam Bog bliži, jer ukazuje na Biće, i jasniji je koncept ljubavi.

Dakle, ako vjerujemo da možemo pomjeriti planinu – učinićemo to. Ali, biologija nam ne dozvoljava takvo vjerovanje, prvenstveno zbog načina na koji je izgrađen naš mozak i načina na koji formiramo i skladištimo uvjerenja. Istovremeno, ne postoji Bog koji sjedi na oblaku pa to i ne treba pokušavati zamisliti. Bog se i ne može razumom razumjeti, on se može samo spoznati. "Prijemnik" za tu spoznaju je upravo taj Duh u nama (zovu ga i Više Ja, nefizičko Ja...). I to je logično, jer dio ne može vidjeti cjelinu, samo je spoznati kroz sebe. I to ne sviješću i opažajima već istom onom podsviješću kojom i donosimo odluke (postoje opsežne studije koje govore da uopšte ne odlučujemo svjesno). A sloboda nam je obećana, i bez toga ništa ne bi imalo smisla. To znači da se Bog ne miješa u naše odluke, neće nam reći: ovo ti je dobro, ovo nije, ovo uradi, ovo nemoj. Bog je toplo krilo podrške koji nam pomaže da uradimo sve što smo zamislili. Čak i ako mu se “ne sviđa” – obećanje slobode nikad neće prekršiti. Ne zato što je to neko romantično obećanje, već što bi značilo narušavanje samoodrživosti sistema.

Priznali ili ne, ali svi smo imali te trenutke, kad sve izgleda savršeno, od prirode oko nas, ljudi, pa do događaja koji nam se dešavaju, kad sve klizi, što se kaže, “kao po loju”. Kad osjećamo nešto poput savršene usklađenosti sa svim oko sebe. Neko to jednostavno zove srećom. Tad se malo ko sjeti da kaže HVALA . A trebalo bi.

E sad – šta kad krene loše, kad se jedna za drugom rađaju negativne stvari, kad nam se čini da smo ostavljeni i od Boga, Univerzuma, i svih oko sebe?

A zaista nam se samo čini. Ne možemo biti ostavljeni od Boga, jer smo mi Bog. I to ne jednim dijelom, kao što je noga , ruka, glava … ne,  Božije prisustvo je u svakoj ćeliji. Pa kako onda? Je li umro Bog u meni?

Nije umro, ali ga je prigušio ego. To je jedini  odgovor. Ego je nešto poput adrenalina, daje život, ali može i da ubije. Radi po jednom licemjernom principu; kad je dobro ego kaže: to je Moja zasluga!, a kad krene loše upire prstom na sve oko sebe. I u tome je korjen svih naših nevolja. Nedostatak zahvalnosti Bogu.

Ne treba Bogu naša zahvalnost , Bog nema ego, i to mu ništa ne znači. Bog zna samo da zna i da voli. Zahvalnost nam je potrebna zbog nas, da prigušimo svoj ego i da mu objasnimo da nije zaslužan za sve. Da naučimo da se povežemo sa božanskim u sebi i održimo tu ravnotežu.

Drugi problem koji nam ego stvara je iluzija “lažne ljubavi prema sebi”. Svuda se ističe da je potrebno voljeti sebe, i većina ljudi će reći: pa volim sebe!, a da iza toga zapravo stoji ugađanje svojim ego tripovima i strah od kompleksa. Jedan od dobrih testova je kako se osjećamo kad nam neko kaže nešto sa čim se ne slažemo. Sve dok nas to pogađa i dok činimo nešto da ugodimo drugima – ne volimo dovoljno sebe. (Ovdje izuzimam djela prave ljubavi, kad učinimo nešto što ne želimo radi djece, roditelja, voljenih, kad svjesno i sa ljubavlju odaberemo njihov izbor)

Dakle, to kad padnete na pod u suzama, sa riječima: Ne mogu više! Sve je protiv mene! Bog me ostavio! – tako izgleda pakao. Ali put odatle uvijek postoji. Iz prostog razloga što nas Bog nikad ne ostavlja,  to je jedan od zakona koji je i naučno dokazan. Nikad ne prestajemo biti povezani sa Svim.

Svi smo mi samo ljudi. I suze su dio života. I tuga, i bespomoćnost. Sve su to iskustva. U svakom takvom trenutku treba se podsjetiti  da nismo sami, da je Bog u nama i oko nas, i to ne kao strogi sudija, već podržavajuća sila koja će nam pomoći u svemu. Za početak to bi nas trebalo smiriti. Naredno je meditacija i molitva. Moj savjet je da ako je neko već odrastao u vjeri, koristi molitve na koje je naučio. Za mene je Oče Naš nešto što mi donosi beskrajan mir (Nikola Tesla je to nazvao najsavršenijom misli na svijetu) , i ne vidim kako bi neka mantra na sanskrtu koji ne razumijem mogla da mi pomogne više. I obrnuto.  Svak neka pronađe nešto iz svoje religije i prema svom senzibilitetu.

Ne postoje recepti šta je bolje, morate pronaći svak za sebe. Čitajte, slušajte, razgovarajte … ali primjenjujte samo ono što kod vas „radi“. Jer u tome je sav smisao: osjećati se bolje, povratiti snagu i optimizam. Ja bih o svakoj rečenici ovdje mogla napisati poseban post. Ali, možda to moj ego govori iz mene - najbolje je da svako pronađe svoj put i svoj način.

Kad bih se kao mala rasplakala ili započela neke teške i mračne teme, moja pokojna tetka mi je govorila: Ne misli o tome! Misli o cvijeću!

Mislite o cvijeću. Na svim jezicima. Sve će biti u redu. I ne slušajte mene – slušajte sebe. A da biste se zaista čuli, morate utišati sve zvukove oko sebe.

Sve će biti u redu.

foto: catchingrainbowsfertility.co.uk

Ljubav je kad ...

Neoprezno je pretrčala ulicu mimo pješačkog, pri čemu neoprezno ne znači da je rizikovala pad pod kola, jer automobila nije bilo na vidiku, već je rizikovala da iza kontejnera iskoči policajac i olakša joj budžet za pet soma dinara.

Pomislila je kako opet neće stići i ta nervoza joj je smetala. A onda je neobično lako odagnala te misli. To je izazvalo radost nalik dječijoj. Kao nova igračka: čistač misli.  Krajičkom oka je ugledala trešnje. Trešnje koje su njoj ostale u sjećanju su pucale od zrelosti, a ove današnje pucaju od kiše i prije nego sazre. Naiđe joj onda čitav talas misli o klimatskim promjenama i o tome kako će nove generacije biti uskraćene za mnoge stvari koje je ona u djetinjstvu ... Ali opet, kako je govorila baba,  ne mo'š žaliti za onim što nisi probao... To zapravo i nije bila njena baba, postojale su tada, u tom njenom djetinjstvu te neke univerzalne babe, koje su čuvale svu djecu raštrkanu po ulici. Nije to bilo aktivno čuvanje, samo uvijek su bile tu negdje, da spriječe incident, razriješe sukob, obrišu sline keceljom i povremeno nahrane.

U posljednjih četrdesetak sati sve se okrenulo naglavačke. Kasnije se ispostavilo da se i dobro promućkalo, bilo je to poput podužeg zemljotresa udruženog sa orkanom. Takve stvari obično dođu nenajavljene. Pa ti ni oslonac nije ono što misliš. Tramvaj se klatio i stenjao dok je lijeno prebirala po mislima, još uvijek pokušavajući da pohvata slijed događaja. Odjednom osjeti umor. Čemu se vraćati na sve to, pokazalo se da je gravitacija najbolji prijatelj. Sve na kraju nađe svoje mjesto. Komadići možda jesu svuda naokolo, ali tu su gdje su, sad je sve mirno.  I puno bolje nego ranije. Nikad to sama ne bi tako posložila. Čudno je to kako se jedan život istumba, a svi okolo nastavljaju svoje dnevne rutine kao da se ništa ne dešava. To je samo dokaz da precjenjujemo tuđe mišljenje i primjećivanje. Istina je da nikog nije briga. Istina je da i treba tako. Osjetila je snažno zajedništvo sa svim tim ljudima koje nije bilo briga, koji su se rvali sa vlastitim životima. Prelazila je pogledom po njihovim licima. Bila su to lijepa lica. Ljudi. Okvir prozora tramvaja je bio ram za rijeku. Vidjela je dva sunca.  Rijeka se dizala, progutala oba sunca, ona su se razlila i zlatna masa je, probivši prozor tramvaja zapljusnula po sred lica. 

Ko o čemu - ja o sisama (viralni naslov)

Ubiće nas moda. Volimo da smo u trendu pa to ti je. A Internet Bogom dan da trendovi budu svima nadohvat ruke. Eto, recimo – zdrav život. Ja, kao skroz  praktična trendseterka, vidim da nemam ni vremena ni para da primjenim sve savjete, pa pokušam da ih složim na gomilu i vidim šta je to što im je svima zajedničko. I  u presjeku svih savjeta za zdravo i dugo življenje pronađem: Uzimati što više tečnosti! To je, bez razlike, za sve dobro!

Hoćeš da smršaš: pij što više tečnosti! Za podmlađivanje i protiv bora: što više tečnosti! Za nizak pritisak: što više tečnosti! Protiv virusa i bakterija: što više tečnosti! Na neki volšeban način, voda popravi sve, od lenjih creva do međuljudskih odnosa. Ne bih sad izvodila dodatne zaključke jer ću uraditi upravo ono što želim da osudim u nastavku, uglavnom, svaki dan pijem ko kamila poslije tri mjeseca u pustinji.

A voda (kad već popravi po tijelu sve što treba) hoće i da izađe. Tako da prije nego što bilo gdje krenem, ja u glavi pravim mapu gdje usput ima toalet.  Pošto je to pravi ratni plan, podrazumjeva i situacije bjesomučnog upada u neki lokal (ako je ugostiteljski situacija je bolja, ali može biti i butik), unezvjerene face:“toalet“, i protrčavanja pored zaposlenih bez čekanja odgovora.

U mojoj firmi je, kao i svuda, neka štednja, pa ne možemo računati da će uvijek biti toalet papira. Jedno vrijeme sam nosila od kuće, ali to opet traži memorijski prostor, pa sam uhvatila bolji sistem: kad idem ujutro, dok papira još ima, ja obavezno uštekam odgovarajuću količinu u brushalter. Tako sam uvijek i svuda obezbjeđena.

Danas, u onoj zapari u autobusu (do 15. aprila se ne isključuje grijanje u prevozu), kako god pokušam da dignem ruku da se okačim, čujem da mi nešto šuška. Sjetim se, danas je bio baš berićetan dan, triput sam štekovala, a samo jednom koristila štek. Sad da vadim papir iz grudnjaka u sred busa, ne ide. A opet, zamišljam, onesvjestim se sad od ove zapare, dođe hitna, raskomote me, a ono iz brusa ispada toalet papir. Znatiželjna publika bi stoprocentno zaključila da sam pokušala da vizuelno povećam sise! Bio bi to pun autobus samozadovljnih detektiva: A,ha! Evo je! Kako se otkrila njena tajna! Pala je u nesvjest, a onda se desilo nešto neočekivano!

Svijet uglavnom počiva na zabludama. Što kažu, mišljenje je kao dupe, svako ga ima. I oni koji ga nemaju gledaju da ga brže-bolje skrpe, pa očas maznu nečije, neko što im izgleda dovoljno komplikovano i nerazumljvo, jer onda mora da je pametno.

Sposobnost zaključivanja je danas najzloupotrebljavanija, jer u poplavi instant svega, što ne bismo imali i instant mišljenje. Zašto u nedostatku informacija razmišljati o mogućim objašnjenjima, a pogotovo onim jednostavnim, kad je na raspolaganju toliko bizarnih, lascivnih... daj nešto gdje ima laži, prevare, intrige, daj nešto lascivno, nešto perverzno. Mozgovi otupljeni serijama i rijalitijima više i nemaju sposobnost da se odrede ljudski prema običnim životnim stvarima. Lešinarsko novinarstvo, gadosti iz pera onih što kampuju ispred kuća unesrećenih, a publika navučena na perverziju samo kliče: Daj, daj! Još!

Svijet uglavnom počiva na zabludama. A svijetu se, poznato je, ne može ugoditi. Imeđu ostalog i zato što većina živi vođena svojim strahovima. Ja znam da će oni malobrojni koji ovo pročitaju, da se slože sa mnom. Ali većina neće pročitati, jer im je zamirisala krv, čekaju da vide fotografije rana nesrećne pjevačice, i da saznaju ko je i kako, detalj po detalj, izvršio svoj krvavi pir nad nesrećnom ženom. I jer ih strah kojim su okovani tjera da misle: Uh, dobro je, nije se meni desilo. Umjesto da slijede svoje snove oni bježe od svojih demona. A mogli su da biraju. Sloboda izbora je ono što je zajednička nit svake religije i svih učenja mudraca širom planete. Pa ne bih rekla da je baš slučajno.

Uvijek postoji rješenje. Malo nas je, ali dišemo. Ja duboko vjerujem u to. I dalje sam dobro raspoložena (cijenim da je od dovoljno tečnosti).

Rekonekcija - snaga ljubavi

Ne mislim da sam imala loše djetinjstvo, naprotiv. Odrastala sam na predivnim mjestima, okružena ljubavlju, prijateljstvima, suncem. Ono što mi je nedostajalo je razumijevanje, ali ne krivim ja tu nikog, ja sam bila dijete koje je bilo teško razumjeti. Pogotovo generaciji mojih roditelja. Tako da sam u tim ranim danima puno plakala, i puno puta ponovila: „mene niko ne razumije“. Bila sam sve u rasponu od hiperaktivnog i neposlušnog djeteta, do trenutaka kad sam satima mogla sjediti ispod stola i igrati se šarama na tepihu. Nešto sam htjela, a nisam znala šta. Tražila sam, nije da nisam. Svaki put kad bi me uhvatio napad plača, navirala mi je ista rečenica: Hoću kući! Kad bi me pitali gdje to, rekla bih: Ne znam. Iskreno, mislila sam da je sve to dio odrastanja, i da se svima dešavaju stvari kao i meni. Pravila sam se da ne primjećujem moje burne i koloritne snove sa porukom, moje telepatske koverzacije, drage ljude koji su me i poslije smrti posjećivali, znakove, poruke. Toga je već bilo u mojoj porodici, pa sam to sve podvela pod naslijeđe. Kao i preosjetljivost na mirise i naročito, zvukove. Ponekad se šalim da jedva čekam starost da ogluvim, da se odmorim.

Da, naravno, kao i većina moje generacije, čitala sam. Mnogo. Svega, pa i duhovne i ezoterijske literature. Ja oduvjek imam širi pogled na stvari, ali sam naučila da nije baš pametno ulaziti u rasprave o tome. Dvaput sam bila klinički mrtva, i još nekoliko puta se izvukla samim Božjim čudom. Osjetila sam Njegovo prisustvo, ne moram vjerovati - znam. Ali ljudi ne vole pričati o tome. Barem ne ozbiljno. A meni je to vrlo ozbiljno.

Znala sam tajni ključ za zakon privlačenja. Radi tek onda kad daš sve od sebe, kad pokažeš iskrenu namjeru. A namjera je djelovanje. Znala sam i za snagu opraštanja i snagu ljubavi. A najviše sam poštovala sposobnost da se da sloboda i da se voli bez vezivanja. Ali ja ne mogu pričati o svemu tome, jer se te stvari teško prenose u riječi.

A onda se desilo da neće. Prvi put u životu, ja hoću i dajem sve od sebe, ono neće. Možda bih i sad ležala i grčevito se molila i pitala zašto, da se nisam sjetila nečega: ako neće, možda se previše trudiš – pusti. Puno sam puta puštala, i bivala nagrađena. Ovaj put sam se osjetila naopakom. Bila sam fizički i emotivno jaka, ali slaba duhom. Spolja mirna, a u meni milion nategnutih opruga. Ne mogu da pustim, sva sam ta želja, zgrčila sam je u sred stomaka. Prvi put sam osjetila da ovo neću moći riješiti sama.

Istovremeno, ili paralelno sa tim, pojavljuju se ljudi, uglavnom ljekari (?) koji mi pričaju o neobičnim stvarima i snazi duha, a zatim počinje da me progoni riječ „rekonekcija“ . Imam osjećaj da je svaki dan negdje vidim ili pročitam po nekoliko puta. Moja koleginica sa studija, naša Cica iz Valjeva, radi to, i često sam čitala njene tekstove i blog, uživala čitajući, ali ni tad se nisam pronašla. Znala sam dakle, duže vrijeme  za rekonektivno isceljivanje (rekoh, načitana sam a bogami i intuitivna), ali nije mi to bilo na spisku. Naprosto, nisam bila bolesna! Isprva nisam obraćala pažnju na riječ koja je iskakala odasvud, jer već dosta znam i o lažnim i umišljenim znakovima i zamkama intuicije. A onda, jedno veče, umjesto jednoj Seki da čestitam rođendan, ja napišem poruku Cici.

Legla sam na leđa i zatvorila oči. Iako mi je Cica rekla da ne moram da se „ukopam“ i da mogu slobodno da promijenim položaj ja sam tako ostala do kraja, jer mi je bilo prijatno, i jer gotovo i da nisam osjećala vlastitu težinu. Već poslije nekoliko minuta osjetila sam laganu toplinu, prvo kroz lijevu ruku. Onda, potpuno neočekivano, kao da mi se nešto lagano spustilo na želudac. Ne kao ruka, više kao da mi je malo mače leglo i prelo na vrh želuca. Kasnije sam ponovo osjećala toplinu, i nešto poput skeniranja cijelog tijela, ali ne pravolinijski, ne u smislu odozgo nadolje i slično, već nekim redom „bez reda“,  ali „mače“ je sve vrijeme bilo tu. Inače, želudac mi jeste najosjetljivija tačka, svaku nervozu prvo tu osjetim, a i smješten mi je nisko i malo izduženog oblika, što bi se narodski reklo „strunjena“ sam . Nakon toga osjetila sam lagano bockanje u predjelu žuči, koja mi je isto presavijena ( ali to ljekari ne smatraju problemom). Očekivala sam nešto oko materice i jajnika, ali toga nije bilo. Očigledno je energija iscjeljenja imala svoj put. Onda je sve postalo intenzivnije. Odjednom sam toplinu osjetila u obe ruke i noge, i bilo je izuzetno prijatno. Imala sam želju da potraje, mislila sam kako bih ovako mogla ležati satima. Pritisak na želudac je prestao, „mače“ je otišlo, što mi je potvrdilo da to nisam umislila. Onda me žignulo u kičmi , i osjetila sam strujanje niz noge, poput poznatog išijalgičnog bola, ali puno blaže, više kao ocrtavanje tog nerva. U jednom momentu osjetila sam lagani pritisak na mjesto s desne strane u grudima, gdje me zaboli i prekine mi se dah kad se jako iznerviram. Zatim se toplina pojavila na licu, i to oko usta, i lokalizovala se na sredini donje usne, gdje sam često imala groznicu kad bi mi pao imunitet. Nakon toga, lagani pritisak na gornju vilicu gdje sam prošle godine imala operaciju vilične i sinusne kosti nakon čega su mi tu ubačena dva implanta na mjestu izvađenih zuba koji su mi godinama pravili probleme. Tu već počinjem da bivam iznenađena. Onda na red dolaze koljena, isto jedna od mojih boljki od planinarenja i skijanja. A onda materica – ipak nije izostavljena! Osjetila sam kao da je nešto obavija i vakuumira, ali nije bilo neprijatno, naprotiv.  Zapravo, sve zajedno sam percipirala kao da mojim tijelom putuje armija malih ljudi koji idu i popravljaju jedno po jedno, nekim samo njima poznatim redoslijedom. Upravo taj redoslijed kojom se toplina pojavljivala ovdje-pa-ondje uvjerio me da ja nisam ta koja to svojom podsviješću priziva. I na kraju, iznenađenje. Unutrašnja vena na lijevoj potkoljenici, koja mi je nekad pravila puno problema, ali me već godinama nije zaboljela, i već sam je bila zaboravila. A onda desno oko. Ovo nisam razumjela, ali vjerujem da je bilo nešto da se popravi i tu. Ono što mi je bilo najinteresantnije je zapravo preciznost tih „čekiranja“ tačaka. Kako su se „javljale“ jedna po jedna, kao na prozivci sa poznatim bolovima, samo manjeg intenziteta.  Toliko toga, a u stvari sam se smatrala potpuno zdravom! To znači da nikad nije da nam baš nije ništa! Nisam imala nikakve nevoljne pokrete ni grčeve, osim što sam u jednom momentu pred očima imala zelenu svijetlu tačku koja se širila i formirala u srce. I tako nekoliko puta.(Inače, moja omiljena boja je plava). Eto, to je poslije prvog tretmana, nestrpljivo čekam naredni, i srećna sam što sam poslušala glas koji me nagovarao da se javim Cici.

Prije nego što opišem drugi tretman, bitno je, možda i najbitnije, pomenuti šta se dešavalo u tri dana između. Ne mogu pričati o zdravstvenim promjenama, jer nisam ni imala smetnji. Osim što me noga uopšte nije zaboljela, ma koliko sjedila, i što nisam imala alergiju na polen, a obično prva prokijam, čim se prva travka pojavi. Međutim, promjene su bile oko mene. Odjednom je sve krenulo „na moju vodenicu“. Od neočekivanog poklona, preko nekih tinjajućih sukoba koji su se razmrsili bez povređenih, pa do prosto upadljivih sinhroniciteta gdje sam dobijala odgovore na pitanja i gdje su mi se otvarala vrata i pojavljivali pravi ljudi na pravom mjestu.  Zatim, potpuno odsustvo bilo kakve loše emocije, kao da sam nesposobna za zavist, ljubomoru, brigu, strah, sve mi je nekako bilo radost, kao da gledam najsvijetlije lice čistog života. E sad, počelo je i proljeće u međuvremenu, ali, počinjala su proljeća i ranije, ali nikad ovako. Međutim, izgleda da me čuda tek očekuju, reče Cica, to je tek početak...

Drugi tretman sam provela takođe ležeći na leđima, jer mi je to najviše prijalo.  Bila sam potpuno pasivna, razmišljala sam o nekim svakodnevnim stvarima, prebirala po glavi nešto iz tog dana. A onda mi je mače opet sjelo u predjelu želuca. Podgojilo se malo za ova dva dana, bilo je malo teže i malo nemirnije. I dok sam očekivala nešto slično kao prvi put, moje se mače počne meškoljiti, i odjednom to više nije mače, i to nije moj želudac, već mali, blagi vulkan iz mog središta. Osjećala sam se potpuno bez težine, kao da lebdim, a da se iz same sredine mene kroz mali vulkan probija iz mene eterična lava koja se širi. Zamišljala sam sebe kao zvijezdu sa mnogo krakova koji su izvirali iz mene. Opet sam vidjela zelenu svjetlost, ali ovaj put se formirala u list, bio je to zapravo list kroz koji je sijalo sunce, onda žuto sunce, pa na kraju sve skupa – maslačak. Bilo je još slika koje kao da su pokušavale da se formiraju ali nisu uspjevale. Ja nisam dodavala nikakav trud, samo sam mirno pratila šta se dešava. Imala sam osjećaj i da sam se iskosila, i mogla sam se zakleti da ležim dijagonalno na krevetu. Ovaj put nisam osjećala nikakve topline niti minijaturne majstore koji su me kuckali po pojedinim organima. Samo lebdenje, trnce i vulkan iz utrobe. Onda mi je disanje postalo plitko, i u nekom čudnom ritmu, kao da pravim kružnice. Čak sam osjetila i pritisak na pluća, ali nisam imala nedostatak kiseonika, jer kao da sam disala cijelim tijelom. I kad se sve smirilo i pomislih da je gotovo, kroz šake mi krenu neobične, nesinhronizovane vibracije, osjećala sam kao da će mi ruka – reći nešto! (Ovi moji opisi izgledaju potpuno ludo, ali to je problem kad riječima svakodnevice pokušaš opisati nešto potpuno novo, pa se jedino možeš pomoći dovoljno približnom metaforom). Na kraju sam se smirila, ali nije mi se ustajalo, jer sam se osjećala kao da sam skulptura od kamena. Tako čvrsta, puna, nepomična. Bez osjećaja težine, samo punoća i nepomičnost. Ljepota.

Između drugog i trećeg tretmana završila sam nekoliko poslova koji su dugo čekali i za koje se nisam mogla nikako natjerati. Odjednom sam dobila poriv da raščišćavam stvari. Takođe, pobacala sam neke starudije. Dobila sam i neke poklone, neočekivano, ali prave stvari, kao da sam birala. Imala sam porivda samo ponavljam: Hvala, hvala!

Treći tretman je bio najmirniji. Gotovo da se ništa nije dešavalo. Za razliku od prva dva kad mi je bilo vruće, ovaj put sam osjetila nešto kao hladan povjetarac preko ruku i nogu, toliko da sam poslije nekoliko minuta podvukla noge pod ćebe koje je tu stajalo. Zatim sam osjetila lagane trnce u rukama i nogama, a potom su mi ruke i noge, a onda i čitavo tijelo postali poput cijevi kojima teče voda. Gotovo da sam mogla čuti grgoljenje. Ponovo sam se osjetila kao da lebdim. Ovog puta nije bilo ništa u gornjem dijelu oko grudi i gornjeg abdomena, već je u fokusu bila moja karlica i materica. Ne bih to nazvala ni bolom ni grčevima, nešto poput onog stezanja i razdvajanja pred porođaj, samo puno puta blaže. I to je trajalo. Kao da su mi se organi presložili. Opet sam disala plitko, a onda mi se činilo da se krećem po spirali. Na kraju se sve smirilo.

Sutradan je došao novac. Iz potpuno neočekivanog izvora.Taman onoliko koliko mi je trebalo da pokrijem minus. Iako me Cica upozorila da bih mogla imati različitih raspoloženja, bila me uhvatila euforija „dobrih stvari“, i mislila sam da će mi sad sve „cvjetati“. Međutim dva dana nakon trećeg tretmana nastupio je „mini pakao“. Odjednom su isplivali moji demoni, teške emocije za koje sam mislila da sam ih se oslobodila. Nikad nismo toliko jaki (srećom ni toliko slabi) koliko mislimo. Pa noć puna burnih snova. Pa depresivan dan, kad se više nisam mogla boriti nego sam se pustila. Onda noć čvrstog sna, i jutro u kom sam se probudila kao spašeni brodolomac izbačen na pješčanu plažu, na kojoj ništa nije ukazivalo na prethodnu oluju.

Danas sam dobro, i sa radošću očekujem sve promjene. Volim promjene, makar bile i teške. I inače sam puna ljubavi, ali ova sad je drugačija. Slobodnija. Još se borim sa egom, i to će potrajati, jer tek sad dobro vidim u kakve se sve forme maskira. Problem mi malo predstavljaju pojačani zvukovi i mirisi, ali to je moja stara boljka. Osjećam nešto novo, osjećam da se vraćam kući... ma gdje to bilo. Osjećam zahvalnost. A moja želja: i dalje je najveća, i životna, i ako je dobra za mene – ostvariće se. Bitno je da nije više čvor koji sam vezala u utrobi, već svjetlosna sfera od čiste ljubavi.

O knjigama i vukovima

Knjiga Klarise Pinkola Estes "Žene koje trče s vukovima" nije samo zgodan izvor citata za dnevnu upotrebu u apostrofiraanju feminističkih ideja ili koketiranju sa istima, zapravo uopšte nije to. Radi se o dugogodišnjoj studiji, za koju je autorka puno toga pročitala i još više odslušala, proputovala, upoređivala, analizirala. Ja sam knjigu kupila u Delfi knjižari prije 5 godina, izdravač je zagrebački Algoritam Media, i mislim da je vrijedno imati u kućnoj biblioteci.

Druga knjiga koju takođe smatram vrijednom kupovine, i čitanja više puta je "Farenhajt 451", fikcija Reja Bredberija, pisana oko i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Ono što povezuje ove dvije knjige (iako nemaju ni jednu direktnu analogiju na površini) je fenomen cenzure koja se usljed određenih društvenih okolnosti pretvara u autocenzuru, i mehanizmi koji to iniciraju.

Klarisa P. Estes se u svojoj knjizi bavi bajkama i porukama koje su one prenosile generacijama. Pažnju privlači njezino otkriće kako su popularne bajke na kojima smo svi odrastali zapravo starije i od Braće Grim i Peroa, što i nije neočekivano otkriće - neočekivano je to koliko se i na koji način one koje znamo razlikuju od njihovih drevnih originala. Naime, godinama je u bajkama uklanjano i mijenjano sve ono što nije bilo pogodno za određeno vrijeme, društvene i političke odnose. I ako je to jednom i urađeno "po nalogu", naredna tri puta, pet puta, to je rađeno spontano i po automatizmu, konformistički - lagodno živim ne vrijeđajući nikog. Ta vrsta "mira u kući" trebala je da obezbijedi veću sreću i bezbrižnost,  pa šta je malo autocenzure prema obećanju mira u svijetu!

Negdje između čitanja ove dvije knjige imala sam diskusiju sa mojim prijateljem Srđanom  (jednu od rijetkih gdje smo se složili, zapravo on je to artikulisao u ideju, a ja se stopostotno složila, a kasnije smo brusili mozak na primjerima) o tome kako je "politička korektnost" perfidan način da se sve neprijatno ukloni iz javnog diskursa. Primjetili smo tada da je zabrinjavajuće veliki broj "politički nekorektnih" pojmova i pojava, te da taj trend vodi ne samo u prešućivanje činjenica (opet da se neko ne uvrijedi), već i u sakaćenje stvarne stvarnosti, i nuđenje jednog njenog instant surogata. I opet bez konkretne prinude, jednostavno aktiviranjem pozadinskog mehanizma koji inicira autocenzuru. (Pričali smo o ovome više od pet sati i divim se sebi kako sam to uspješno sažela).

Ali preko pedeset godina prije Klarise, i više od šezdeset prije Srđana i mene, Rej Bredberi je sve to, vrlo konkretno i zlokobno opisao u svom malom romanu koji se čita u dva dana,  a ne zaboravlja godinama.

Zašto sam brojala dane

Zašto sam godinu dana na svom fejsbuk profilu pisala tobožnje poruke s neba?

Razlog zašto nisam davala objašnjenje je taj što bi onda moj eksperiment prešao u samopromociju, a to nisam htjela.

Dakle, eksperiment, ili performans je bio sljedeći:

Svaki dan, bez iznimke, godinu dana napisati status koji će sažeti u jednoj ili nekoliko rečenica utiske tog dana.

Zašto to?

U mojoj porodici, među prijateljima, kolegama, među nepoznatim ljudima ima onih čiji život nije tako jednostavan kao moj. Da, upravo tako - jednostavan. Iako često kukam na to da je komplikovan. A onda sam shvatila da postoje ljudi čiji život, iz dana u dan, zavisi od neke medicinske terapije, od medikamenta, pomagala... nečega bez čega ne bi mogli da dočekaju sljedeći dan.
I da oni žive sa tim, stvaraju, raduju se, motivišu, pomažu ... ponekad mnogo više od nas koji nemamo takvih briga.

Da bih barem donekle razumjela, dala sam sebi ovaj jednogodišnji zadatak. Ne do kraja života, SAMO JEDNU GODINU!

I pogodite šta!? Ponekad mi je bilo užasno teško. Ponekad nisam bila kod kuće. Nekad bih ugasila računar i legla, i sjetim se: Nebo! Ponekad naprosto nisam imala inspiraciju. Ponekad mi nije bilo do toga, i mislila sam da je glupo.

Da, osim toga, kao što mi jedan reče: Ali, ti ako ne napišeš, tebi se neće ništa dogoditi!
Realno, neće. I to je tačno. I to znači da se u svom razumijevanju možemo samo približiti, nikad osjećati isto. Ali, i to je nešto.

Dva dana sam preskočila. Jednom je nestao internet u pet do ponoć, i svaki signal Telekoma. Drugi put sam se uspavala. I nisam završila u Hitnoj zbog toga.

Ovdje je sve na jednom mjestu. 365 dana života, 365 statusa, koji govore, da čak i ako nešto svakodnevno MORAŠ, život i dalje teče svojim tokom, ima mirne periode i talase, ima tuge i radosti.

Dosta me promijenilo sve ovo. I sad sam, pišući blog, još jednom prošla kroz zadnju godinu.

Dobra vježba, vrijedi probati. Ako želite bacite pogled, šta sve stane u jednu godinu, ili sa druge strane, u šta stane jedna cijela godina.

Prvih sto dana               Drugih sto dana            Trećih sto dana     Preostalih šezdeset i pet

I ostalih šezdeset i pet

Tristoprvi dan na nebu oluja: Ako je glasno ne znači i da je važno, ljudi blefiraju iz milion razloga.

Tristodrugog dana mala galaktička konverzacija:
- Ako nikad nisi varala na ispitu, zašto si varala sa željama?
- Zar se i to može?
- O, da. Uvijek si birala one sa više izgleda.
- Ali za neke bi bilo bolje da se nisu ispunile, samo, ko je mogao znati.
- Greška je i bila u tome što si htjela unaprijed znati. Trebalo je više pokušavati ...

Tristotreći dan:
- Koja je razlika između čovjeka i holograma koji misli?
- Ne znam, nikad nisam bila hologram.
- Jesi li sigurna u to?

Tristočetvrti dan nebo zanijemilo.

Tristotinepeti dan: Laku noć, svi kojima savjest da zaspati...

Tristošesti dan: To što "malo fali" ne mijenja činjenicu da fali.

Tristosedmi dan na nebu: A možda nisu zli, možda je samo neka glad. Svi su danas nečeg gladni, a ne nose se svi lako sa tim.

Tristoosmog dana lekcija o stvarima srca: Vidiš, Doroti, kad se srce napuni, pa prepuni, pa preliva ...pa krenu pluća da se pune i ne možeš više disati - e to znači ostati bez daha. Tako se mjeri sreća. Slično je i sa tugom. Tek kad doživiš takve sreće i tuge, znaš nešto o toj srčanoj problematici.

Tristotinedevetog dana i nebo voli poneki citat: "Ne može se u plitkoj bari duboko gaziti"

Tristodesetog dana na nebu SPOMENAR:

Макдонел Даглас DC-10 (енгл. McDonnell Douglas DC-10) је тромоторни млазни широкотрупни авион развијен у компанији Макдонел Даглас. Први прототип је полетео 29. августа 1970. а у саобраћај је ушао следеће 1971. године. Последњи DC-10 произведен је 1988. а производња је окончана са 446 произведених комада.
Први авиона типа DC-10 је слетео на Београдски аеродром 12. децембра 1978. године и добио је име „Никола Тесла“. Други авион овог типа је преузет од произвођча 6. маја 1979. године а добио је име „Едвард Русијан“ по југословенском пилоту првој жртви авио несреће код нас. Због свог капацитета као и долета авиони DC-10 се користе за интерконтиненталне летове. Због нараслих потреба у интернационалном саобраћају ЈАТ је изнајмљивоа „десетке“ од ер Африке, Сабене, Мартин ера и Финера. ЈАТ је између 1978. и 2005. имао укупно 9 авиона овог типа у својој флоти, али никада више од 5 истовремено. По дневном налету авиони типа DC-10, ЈАТ је 1990. године био апсолутни рекордер у Европи. Четири DC-10-30 у ЈАТ-овој флоти летела су по 13,22 сата сваког дана, што је уједно и највећи налет по авиону било ког типа остварен код европских превозника. Други рекордер је био фински Финер који је са пет истих таквих „десетки“ летео по 12,31 сат дневно. Авиони DC-10-30 су летели у флоти ЈАТ-а до 24. јуна 2005. године када је последњи примерак овог авиона продат... (Wiki)

https://www.youtube.com/watch?v=-rmzuGWivD8

Tristojedanaestog dana nebom je putovalo sunce dok sam ja putem

Tristodvanaestog dana neko je kosio travu koja je do koliko prekjuce bila pod snijegom. Tako to radi proljece.

Tristotrinaestog dana: Porodicno okupljanje je dobra prilika da se shvati koliko bliski I slicni ljudi imaju razlicite poglede na iste dogadjaje. To je samo dobro podsjecanje na to koliko je nerealno imati ocekivanja da ce vas ljudi uvijek razumjeti I podrzati. Ali to ne treba da utice na ljubav, ipak.

Tristočetrnaestog dana na nebu: Mjera vremena je jedna dosadna i definisano tačna kategorija. Doživljaj vremena je kontekst života. I velika podvala. Lijepi periodi traju "kraće".

Tristopetnaestog dana: Leti samo ono što maše krilima. Za sve ostale pobrine se gravitacija.

Tristošesnaestog dana: U igri u kojoj ne znaš pravila važno se kretati. Ako se umiriš laka si meta.

Tristosedamnaestog dana na nebu: Zamisli akvarel. Pa preko njega nego naslika još jedan, pa još jedan... i tako .. sve slika preko slike. A voda prodire i otapa boje, i one se sa donjih pojavljuju i na novim slikama. I naposljetku, ne možeš sa sigurnošću reći koje boje su zaista takve nanijete u posljednjoj slici, a koje su probile odozdo. A isto tako ne možeš reći da te koje su probile ne pripadaju slici. E to ti je to.

Tristoosamnaestog dana na nebu: Ako dobro vladaš mislima, prikupićeš i naizgled olako razbacane riječi. Sve je ovo dobra vježba, i što si bolja u tome, sve više ti se sviđa.

Tristadevetnaestog dana: San je onaj kvasac od današnjeg dana što se ostavlja za sutrašnji.

Tristadvadesetog dana, između neba i zemlje nevidljiv most od ljubavi i suza u koji se stalno upliću nove strune. To je mjesto gdje se sve ljudsko testira: i snaga, i vjera ... Tu su sva naša neodgovorena pitanja.

Tristadvadesetprvog dana novo nebo ... iznad Varšave.

Tristadvadesetdrugog dana: Mlad mjesec, tanan i nježan, a mi se dolje pravimo jaki i veliki. Relativne istine.

Tristadvadesettrećeg dana na nebu. Doživljaj isped posjedovanja. Uvijek.

Tristadvadesetčetvrtog dana pitam nebo kako li odozgo izgleda sve to kamenje koje su ljudi vijekovima rušili i opet dizali na visoke građevine. Liči li to odozgo na neke riječi, simbole, vidi li se slika nekog smisla u toj destrukciji nasuprot želje da se sve popravi i opet pod nekim krovom živi. I ima li umjetnost svoju mračnu stranu, ili su to samo nesrećne okolnosti...

Tristadvadesetpetog dana, nebo mi je otvorilo put da se vratim kući ... i opet ga gledam sa moje terase

 — in Zemun.

Tristadvadesetšestog dana na nebu: Doroti, kružnica jeste savršena, ali kružni put nije dobar izbor za nekog ko traži.

Tristadvadesetsedmog dana, gledam nebo i pokušavam da sklopim pogodbu da me nekako noćas otmu Marsovci. Ne ide mi se na posao sutra.

Tristadvadesetosmog dana na nebu: Šta misliš, šta bi bilo sa Šekspirom da je kraljica prihvatila zahtjev da se javne zabave zabrane?

Tristadvadesetdevetog dana: Snažan nagon za samoodržanjem karakterističan za žene često se pežorativno ( i pogrešno) naziva taktikom. Damin gambit je (možda) taktika. Ali opet, pod tim imenom se krije preko 60 različitih otvaranja.

Tristatrideseti dan jedan od onih "radnja čitavog filma dešava se u toku jednog dana ..." i nebo kaže: DOBRO JE ...

Triststridesetprvog dana, ne čitam sa neba, ali kao da SAM na nebu

 —  feeling fabulous.  * Pilotska knjiga

Tristatridesetdrugog dana, ovako nekako... 

https://www.youtube.com/watch?v=4hGQ97tCTOs&feature=youtu.be

Tristatridesettreceg dana : Ne mijesaj slobodu i svojeglavost.

Tristatridesetčetvrtog dana sa neba iznad Zemuna pun mjesec gleda me kako sadim u saksiju ljubičasto-crveni vrijes sa Zlatibora.

Tristatridesetpetog dana : Paralelni svijetovi i poprečne veze

Tristatridesetšestog dana na nebu: Ne osuđuj onu od juče i ne opiri se onoj sutrašnjoj.

Tristatridesetsedmog dana ulažem kviska, jer sam bila na operaciji, glava mi zvoni, ošamućena od anestezije, a i boliii.... pozz do sutra veče ...

Tristatridesetosmog dana: Proglasi mjesec maj mjesecom za završavanje započetog. Da lagana uđeš u ljeto.

Tristatridesetdeveti dan mog brojanja zvijezda, i moj DEVETI DAN BEZ KREDITNIH KARTICA. Moj život polako postaje bezbrižniji. Ima tu još da se radi, ali ovo je dobar početak.

Tristačetrdesetog dana: Sve stane u jedan zagrljaj.

Tristačetrdesetprvog dana na nebu: Uspavanka su krila do mjesta gdje ti srce već boravi.

Tristačetrdesetdrugi dan: Gud najt Jurop, mi smo ovi de je mračnjikavo ...

Tristačetrdesettrećeg dana: Nije tačno da je svaki početak težak. Teško dolazi kasnije, kad je kasno za nazad. Samo, nemoj nikom kazati.

Tristačetrdesetčetvrtog dana, ja pišem po nebu: Kofer spakovan, vidimo se sutra!

Tristočetrdesetpeti dan i ponoćno nebo iznad Sanrema. Dobre vibracije.

Tristocetrdesetšesti dan : Talasi do neba.

Tristočetrdesetsedmog dana, srebrna krila galebova reflektuju svjetla grada

Tristačetrdesetosmog dana na nebu šarene trake priča razvučene od nekih djetinjstava do danas, i koje se pojavljuju (srećom) samo u rijetkim trenucima sretanja i dobrog vina.

Tristačetrdesetdevetog dana na nebu:

Tristapedesetog dana i opet prelet nebom: Venecija sa noćnog neba je ljepša nego sa obale.

Tristapedesetprvog dana na nebu: Stvari kojih ima previše i ljudi koji nedostaju.

Tristapedesetdrugog dana na nebu: Hodajući jedni pored drugih, ljudi nakratko i razmijene svoje terete. U konačnici, to je jedna vrlo fer razmjena.

Tristapedesettrećeg dana: Snaga, Doroti, kao i strah, ima dva lica. Stoga i kauzalnost strah-snaga ima dva lica.Kod ljudi. Anđeli nemaju straha.Može se reči onda, da je strah stvar tjelesna.

Tristapedesetčetvrtog dana na nebu: Ne postoji praznina, samo selektivni vid.

Tristapedesetpetog dana: Ljubav u tegli za crne dane.

Tristapedesetšestog dana utisak je prodavačica cvijeća sa slamnatim šeširom koja je čitala knjigu. Bila je svijet u svijetu.

Tristapedesetsedmog dana, nebo kao mokra krpa razastrto. Okrecem se jastuku ...

Tristapedesetosmog dana: To što se nekad osjećaš kao brodić u oluji je zato što JESI brodić u oluji.

Tristapedesetdevetog dana: Kad se sve sabere... zaboravi, ljudi ne umiju da sabiraju. Sve što imaš je trenutno stanje duha. Sa dobrim razlogom

Tristašezdesetpetog dana na nebu: 
Nemaš pojma, Doroti, koliko si smiješna sa svojim malim koracima, kad misliš da ćeš stići tamo negdje.
I koliko si smiješna u svojim pokušajima da mijenjaš svijet lijepeći te stikere sa osmjehom po crtežima zabrinutih i užurbanih.
Kako su smiješni tvoji pokušaji da budeš u koži svakoga koga ne razumiješ.
I kako je to dobro, Doroti, što si tako smiješna.
I kako je dobro što nisi jedina koja je tako smiješna.
Pusti nebo, gledaj na put ispred sebe. Prepusti male vježbe drugima. Kreni na nova vrata.
Dobra si bila. Pozdrav!

Trećih sto dana

Dvjestoprvi dan, kaže: Čim počneš više puta dnevno razmišljati da li je to dobro za tebe, i kako bi to izgledalo - ti si jednom nogom već tamo!

Dvjestodrugog dana: Ne može se protiv sjete kad joj noć pomogne.Srećom, svanuće opet.

Dvjestotrećeg dana na nebu: Neko je davno otvorio kutiju u kojoj su bili svi odgovori, i oni su se razletjeli svuda naokolo. Ali, tu su negdje.

Dvijestotine i četvrti dan: Samoopravdanja troši rijetko i škrto. Jer, lako se čovjek navikne, pa to postane mana.

Dvijestotinepetog dana, nebo nema vremena za mene, jer mora da spremi milijarde pahulja, svaku različitu.

Dvjestosesti Dan: Ritam autoputa

Dvijestotinesedmi dan, sa neba sipa roj pahulja, a ja se pitam kad se to desilo da sam prestala da zamisljam zelje uz prvi snijeg ...

https://www.youtube.com/watch?v=8zAbCbg4GmY&feature=youtu.be

Dvjesto osmi dan, podsjećanja da najboji pokloni nisu oni koje možeš staviti na spisak želja, već naiđu sami, na nekim raskršćima. Oni sa otkucajima srca. (dedicated to Bocche, između ostalih)

Dvjestodevetog dana, iz vedra neba: Ne treba to klupko mnogo odmotavati – umrsićeš se!

Dvjestodeseti dan: Promjene se dešavaju, i ne znaš uvijek da li su na bolje ili na gore. Svakako tu su, i uhvati korak.

Dvjestojedanaestog dana, kroz plavetnilo, nebo obećava vedru noć punu zvijezda, SREĆNA VAM SVIMA NOVA GODINA! Reach the stars...

https://www.youtube.com/watch?v=3khTntOxX-k

Dvjestodvanaesti dan: Razum je nesumnjivo ok, ali i poslušati srce ima svoje prednosti. Recimo, da se kasnije pravdaš: Šta sam mogla, bilo je jače od mene!

Dvjestotrinaesti dan, nebo, zvjezdani parking, nedokazani beskraj, onima što traže inspiraciju pakuje riječi u male čamce za spasavanje, uz samo jedno upozorenje: Za zvijezdu ne možeš zakačiti sidro!

Dvjestočetrnaesti dan: Ne potcjenjuj sitnice. One su mijenjale istoriju.

Dvjestopetnaestidan najavljuje noć punog mjeseca...

Dvjestošesnaestidan nebo se opet uzjogunilo i bacilo gomilu mokrih bijelih krpica. Pojela sam nar i čitala o istoriji, i dobro je bilo. Ima u meni tog mediteranskog ludila.

Dvjestosedmnaesti dan: Pusti dane praznika da se sami oslikaju.

Dvjestoosamnaesti dan na nebu: Kako to misliš, miran život?

Dvjestodevetnaesti dan, noći duge, nebo tamno i hladno, a tamo piše nešto o dobrim ljudima i povjerenju. Ne može se sa svakim ni pjevati!

Dvjestodvadeseti dan: Motivacija. Nije najvažnije odakle dolazi, šta je taj momenat koji tjera da se nešto uradi, da se pomeri naprijed. Nije važno ni ako razlozi nestanu. Važan je napredak koji je učinjen.

Dana dvjestodvadesetprvog sa neba raznobojni komadići lampiona od nekih davnih svečanosti, poruke o sreći i stihovi starih pjesama, a tada se o ljubavi pjevalo

Dvjestodvadesetdrugog dana, sa neba opet kiša, ali vidim šta piše: 
Mnogo ti to, Doroti, sabiraš, oduzimaš, množiš i dijeliš. 

Jednom je jedan naočit muškarac tražio ženu svog života. Zavolio je mnoge, i one su njega voljele. Svaku je pitao koliko ga voli, a one su odgovarale: mnogo, najviše, do neba, do mjeseca i nazad, najviše na svijetu ... i on ih je ostavljao i išao dalje. A onda mu je jedna od njih na pitanje koliko ga voli odgovorila: Ne razumijem, kako to misliš, koliko? I to je bilo to.

Dvjestodvadesettrećeg dana, nebo ima razumijevanja za moje nerviranje, ali samo donekle: Svaki put kad kažeš "vidjećemo" a misliš "ne" , okačila si sebi težak kamen oko vrata, za koji treba i vremena, i živaca, i zdravlja da ga se riješiš. "Ne" je uvijek kraće i jednostavnije. I zdravije.

Dvjestodvadesetčetvrti dan: Ne mora značiti da ne razumiješ, možda samo nemaš dovoljno informacija.

Dvjestodvadesetpeti dan: A ono sa strpljenjem ti je dobra odluka, samo da te drži dovoljno dugo!

Dvjestodvadesetšesti dan: Vjerovanje. To održava.

Dvjestodvadesetsedmi dan nebo krajnje praktično zaključuje: Najbolji lijek za zijevanje je krevet.

Dvjestodvadesetosmog dana: Novo dijete nova zvijezda. Dobrodošao Tadija!!

Dvjestodvadesetdevetog dana, na nebu obećanje, jer - ljudi vole da imaju vjerovanja i običaje , a gdje ćeš boljeg vijesnika od otvorenog neba .

Dvjestotridesetog dana, nebo cmizdrilo povazdan, a sad mi citira Malog Princa: "Kada čovjek voli jedan cvijet, koji je za njega jedini među milionima zvijezda, dovoljno je da ga pogleda i da bude srećan"

Dvjestotridesetprvog dana nebo iznad Avale: Prolaznost ne postoji, to je samo protivteža iracionalnoj želji da se nešto zadrži.

Dvjestotridesetdrugog dana: A to da je sreća besplatna?? Pa kako? U najboljem slučaju plaća se teškim trenucima koje moramo proživjeti, da bi je uopšte razlikovali i prepoznali. U ostalim (najčešćim) slučajevima i više. Zato je i vrijedna. Ništa vrijedno nije besplatno.

Dvjestotridesettreceg dana sa nebom sam na "vi", jer sam pročitala: A to što si popustljiva i ljubazna, više liči na švercovanje nego zauzimanje stava ... ali hajde, no hard feelings, nekad se i to mora.

Dvjestotridesetčetvrti dan: Prigrliš tako neku zabludu, znaš da je zabluda, ali ne možeš da je se okaneš jer je mnogo dobra

Dvjestotridesetpetog dana na nebu: Smjernosti su sve slične, a ludila su individualna, i ljudi to zovu šarm ;)

Dvjestotridesetšestog dana : Otići negdje gdje vrijeme sporije prolazi, a ljudi nemaju pojma koji je dan. Neprocjenjivo.

Dvjestotridesetsedmog dana, vanredna poruka: Mirna. Mirna. Mirna. Proći će. Proći će. Proći će.

Dvjestotridesetosmog dana, na nebu svjetlost svetosavska!

Dvjestotridesetdevetog dana: Da, onda je bilo tako, sada je ovako. Stalno se dešava...

Dvjestačetrdesetog dana na nebu: Nailazi južni vjetar. Naspavaj se i pusti teške misli. Sve je to zbog južnog vjetra.

Dvjestočetrdesetprvi dan, grad je u mraku, i sva svjetlost dolazi sa neba. Slaba utjeha.

Dvjestočetrdesetdrugi dan: Porani sutra i uhvati dva sata skijanja pred polazak. Danas su bile kondicione pripreme.

Dvjestočetrdesettreci dan, nebo beogradsko: Kolotečina ... nema toga više. Ne daj se iznervirati. To je samo još jedan ponedjeljak.

Dvjestočetrdesetčetvrti dan: I polovično je dobro, moglo je biti ništa 

Dvjestočetrdesetpetog dana na nebu nešto što ne razumijem: I bitno i nebitno se mijenjaju kao što se i ti mijenjaš, na dnevnoj bazi. Ali postoji i Bitno i Nebitno, ali si suviše zauzeta gledanjem u vrhove svojih cipela.

Dvjestočetrdesetšestog dana: A kad te roman odvede u svijet gdje si već bila, i gdje su se iste stvari dešavale, samo ih ti nisi tako dobro vidjela, pa još jednom proživiš isto, samo dublje, sadržajnije, i shvatiš poruku poslije toliko godina...

Dvjestočetrdesetsedmog dana, na licu okruglog mjeseca: Nije neka velika stvar ako kažeš nekom šta treba da uradi. Ljudi to i sami uglavnom znaju. Prava stvar je da pomogneš nekom da pronađe način kako da se izbori uz pomoć onog što je zaista kadar da uradi.

Dvjestočetrdesetosmog dana: Stari dobri špil karata, i pasijans. Ko se toga još sjeća?

Dvjestočetrdesetdevetog dana, preumorna i za nebo. Pavam.

Dvjestopedesetog dana, ne vidim nebo od vjetra, ali kradem sa zida moje prijateljice: Kada nekome daš cenu veću od njegove vrednosti, on te proda za razliku.

Dvjestopedesetprvog dana: Dani su sve duži, noći kraće, sve manje vremena ostaje za maštanje, požuri.

Dvjestopedesetdrugog dana, na nebu: Slava svijeta je prošla, Doroti, ali to ne znači da se ne može biti koristan.

Dvjestapedesettreći dan: Ima u svakom životu, kao i u filmu ili sportu tih nekih likova koji su nezamjenjivi, bez njih radnja ne bi imala smisla, a uopšte nisu glavni likovi ...

Dvjestapedesetčetvrtog dana na nebu: Nikad nije kasno da udružite snage, nekad ste to jako dobro radile!

Dvjestapedesetpetog dana: svaka odluka može biti dobra u trenutku ... ono što ih razlikuje je period trajanja posljedica

Dvjestapedesetšesti dan: jedan od onih dana kad je sve na svom mjestu. Ne diraj ništa.

Dvjestapedesetsedmog dana, na nebu bezbroj zvijezda, i ljekoviti san u hladnoj sobi

Dvjestapedesetosmog dana: Danas je jedina briga bila - šta skuvati za sutrašnji ručak. Da je takvih dana ...

Dvjestapedesetdevetog dana : Sve bi bilo mnogo lakse kad ne bi stalno islo gore dolje

Dvjestašezdeseti dan preskočen jer sam se uspavala (ovo je minus za moj performans) , najbolje što sam mogla je da jutros gledam izlazak sunca na minus 15.

Dvjestasezdesetprvi dan: Ko nije vidio nesrecu, ne prepoznaje ni znake koji joj prethode.

Dvjestošezdesetdrugog dana: kad je teško, namaži Pavlovićevom I pokrij se ćebencem

Dvjestašezdesettrećeg dana, nebo mi priča koliko su te zvijezde koje meni izgledaju kao tačkice zapravo džinovske ... ali i to da to nije toliko bitno, već samo eto, mali primjer kako daljina uzrokuje nesporazume, ali i čini stvari ljepšim - ponekad. Isto tako mi kaže, da ne treba da se osjećam krivom zbog nečije knedle u grlu ... svak nosi svoju nesigurnost, nekom je teret, nekom utočište.

Dvjestašezdesetčetvrtog dana, mali dijalog sa nebom:

-Vratila si se? Svuda si bila, svašta vidjela ...

- Da, i po više puta. Sve mi je to tako poznato. Čak i kad je različito, isto je. Ponavlja se na najrazličitijim mjestima.

-Pa zašto onda? Znatiželjna?

- Zapravo ne .. mislim da samo jurim ljubav. Sve drugo je usput.

- I? Stiže li ljubav?

- Ne. Ne na način na koji sam mislila, Ja sam ljubav. Idem da spavam sad.

Dvjestašezdesetpetog dana: Prijatna toplina kakvu samo ljudi prave.

Dvjestošezdesetšestog dana: Dolazi vrijeme za plodove, nemoj zeznuti u finišu.

Dvjestošezdesetsedmog dana, ja pišem nebu: Samo polako sa tom kišom, molim te...

Dvjestašezdesetosmog dana: Manje više, svi se jednako plaše - razlika je samo šta ćeš učiniti sa tim strahom.

Dvjestašezdesetdeveti dan i kratka priča o dugom putovanju od pitanja do odgovora. Sve je u domenu pretpostavke, jer pitanje nije postavljeno. Ovo nije zagonetka, ovo je čest slučaj da se prećuti nešto što je moglo promijeniti sve, ali nije jer je ćutanje zlato.

Dvjestasedamdesetog dana nebo gleda kako pakujem ranac: gojzerice, pletene čarape i kupaći kostim ...

Dvjestasedamdesetprvog dana, prevario me san, i misli su se rasule kao perlice. Nebo ćutalo i gledalo

Dvjestasedamdesetdrugi dan pitam nebo zašto je u trenu opet noć, kud brže prođe dan, i zašto se sve tako jako ubrzalo?

Dvjestasedamdesettrećeg dana pitam nebo, kako to jedan meni kaže da smo mi isti, on i ja, kad ja nisam ista sebi onoj od jutros ...

Dvjestasedamdesetčetvrti dan: Da je sa ženama lako, ne bi Bog muškarce napravio tako jednostavnim i svedenim

Dvjestasedamdesetpetog dana na nebu rasuti neki plusići. Skupiću ih, trebaće mi kad budem u minus fazi.

Dvjestasedamdesetšestog dana i na nebu malo patetike. Oće to sa punim mjesecom ...

https://www.youtube.com/watch?v=V0Utyk3h8L4

Dvjestasedamdesetsedmi dan: Na svakih nekoliko koraka naprijed ponekad moraš napraviti i poneki nazad .. ali sve je to kretanje. Samo ne stajati u mjestu. Nikako stajati.

Dvjestosedamdesetosmi dan: Svemu unatoč na kraju radost

Dvjestosedamdesetdevetog dana ne vidim neba od rokenrola

 — at The Pub Kopaonik.

Dvjestaosamdeseti dan, iako sam navikla na krajeve i pocetke, i dalje mi se ponekad zavrti u glavi

Dvjestaosamdesetprvi dan, s neba: Možeš disati duboko, i ponavljati, dobro je ovo - ili zavrnuti rukave i napraviti da bude dobro.

Dvjestaosamdesetdrugog dana: Ne lupaj veslima ako ništa ne vidiš od talasa. Sačekaj.

Dvjestaosamdesettreći dan: Planovi, Doroti, nisu isto što i želje. Ali želja je dobar pokretač za plan.

Dvjestaosamdesetčetvrtog dana nebo plače.

Dvjestaosamdesetpetog dana: Utišaj malo mozak da možeš da čuješ i ostale organe.

Dvjestaosamdesetšesti: Košava ti ne prija, pomiri se s tim.

Dvjestaosamdesetsedmog dana na nebu pera iz nekih otkinutih krila. Možda su i moja. Ako, dešava se, nova već probijaju...

Dvjestaosamsesetosmog dana nebo zabrinuto zbog neke solarne oluje. E moje nebo, da su tebi moje oluje, ta bi ti bila povjetarac!

Dvjestaosamdesetdevetog dana na nebu: Stvarati se može samo voleći.

Dvjestadevedesetog dana: Šta si sve pronašla tražeći nešto sasvim drugo!

Dvjestadevedesetprvog dana, kaže nebo: To što se odozgo vidi bolje znači da se samo može bolje opisati razlika. Ali izbori se obično ne prave zbog znanja i opisa.

Dvjestadevedesetdrugog dana na nebu poruka, kao da je ispala iz jednog od onih kolačića: Ponedjeljak, malo drugačiji od ostalih, nova haljina, glava gore, i sve po planu ...

Dvjestadevedesettreci dan sam bojkotovala nebo jer su mi svi napori odjednom izgledali besmisleno. Zbog jedne pogrešne riječi u pogrešno vrijeme. Ja, ipak, ne trpim nikakvu štetu. Malo gorčine, možda.

Dvjestadevedesetčetvrti dan: Najljepše je živjeti vjerujući da najbolje stvari tek treba da se dogode.

Dvestadevedesetpeti dan: Pjesnici ga zovu Mjesečev Srp, a meni je pod naletima košave izgledao kao osmjeh Češirske Mačke

Dvjestodevedesetšesti dan na nebu: Nemaš plan B? Još bolje, to znači da plan A mora uspjeti!

Dvjestadevedesetsedmi dan: Pusti vremenu da to sve uredi ...

Dvjestadevedesetosmog dana nebo otvorilo nalog na fejsbuku. Prvo pa citat:
"Pretpostavka je majka svih zajeba" - Klint Istvud.

Dvjestadevedesetdevetogog dana ne vidim ništa jer sam pospana i jer mi fali onaj jedan sat od prošle noći 

Tristoti dan i nije bio neki, sav nekako ičšašen, pravi ponedjeljak. Daćemo šansu utorku ...