Bez vremena

Ona je jedna od onih što čitaju u metrou. Dok sjedi pored mene nagnuta nad knjigu kosa joj zaklanja lice, a kažiprstom prelazi po stranici. Ponekad odigne glavu, i pogleda u zamišljenu daljinu, ili pogleda u mene, mada više kroz mene, ali ja uhvatim taj osmjeh. Ima te neke male ručice, ljudi, koliko volim te njene male ručice sa uvrnutim prstenjem. Dok ona čita ja se zabavljam prateći vijuge tog neobičnog prstenja. Ponekad ako se stakla zamagle nacrtam nešto na staklu, a ona, kad digne glavu da pogleda u zamišljenu daljinu, nasmije se mom crtežu. Ona ima i mala stopala u neobičnim retro čizmicama, i ta stopala volim. Način na koji skupi koljena, razmakne pete i spoji prste.

Da, mi putujemo istim metroom na posao. Doduše, ne u isto vrijeme, ja idem malo ranije. Zapravo, ja idem dosta ranije, ali jednog dana sam kasnio i tad sam je vidio, sjela je pored mene, čitala i pomerala taj divni prstić. Izašla je prije mene.

I nije važno što više nikad nisam uspio pogoditi vrijeme da se ponovo sretnemo, ali vidio sam istog tog čovjeka kome se obratila kad je izlazila. Mi smo se takoreći upoznali preko tog čovjeka. Tad je ona prolazeći ka izlazu rekla nešto kao “izvinite”, a onda sam ja drugom prilikom istom tom čovjeku rekao “izvinite” i to je ta veza. Mi putujemo istim metroom, u istom prostoru smo ona i ja, svako u svom trenutku, ali mi smo zajedno, ja svejedno vidim prstić na stranici knjige i te retro čizmice, znam da gaze istim ovim podom metroa prema izlazu kuda i ja svako jutro prolazim. A ona se svako jutro nasmiješi u mom pravcu. I kad nacrtam sunce na prozoru znam da će ona da ga vidi gledajući u zamišljenu daljinu. Ja gledam u njenom pravcu ona u mom i u nekoj dimenziji bez vremena mi se gledamo čitavim putem. Mi dijelimo sav ovaj prostor, dimenzija vremena ne postoji za nas. Mi imamo toliko zajedničkog da ne mogu ni zamisliti da volim neku drugu. To sa vremenom je nevažna sitnica, vrijeme je ionako izmišljeno, štaviše, možda bi poklapanje te precijenjene dimenzije sve pokvarilo.

 Foto:martiniandmore.com

Ako ti budu pričali o meni

Draga Doroti,

Dobro si primjetila diskrepancu između mojih savjeta tebi, i onoga kako ja živim. Rekoh „savjeta“ iako ne mislim zaista da ti dijelim ikakve savjete, nego eto, nekad zbog manjkavosti jezika upotrijebimo i neku riječ koja nije najbolja. Ali, razumijevanje se ionako odvija na dubljem nivou od verbalnog, pa se ja za to da ću biti pogrešno shvaćen ne brinem, kad si ti u pitanju.

Ono što govorim tebi je dobro za tebe, pa makar ja u svom životu ne postupao tako, jer ljudi ponekad iako vide koji je put bolji, ipak ga ne izaberu, već krenu za nekim drugim pozivom, makar znaju ili bar slute šta ih tamo čeka. Ja sam ti, mače moje, kao Odisej, ali ne onaj opjevani, junak, već pravi Odisej, koji je otišao da se zabavi ostavivši ženu da se sama bakće sa ovozemaljskim problemima. Sjetim se pritom Ivana Slamniga i njegovog romana Bolja polovica hrabrosti. Stvar je u tome da je ponekad i za bijeg potrebna hrabrost, a ja bježeći od svakodnevnice u vidu kupaca, dobavljača, knjigovođa, poreznika ugovora, računa za telefon i struju, i ostavivši sve to ženi (sad vidiš da prava Penelopa nije imala nikave prosce, već samo daveže koje ti navedoh), odoh putem istraživanja šta sve može da se desi i gdje još može da pođe naopako kad si jako gladan. Svega. Pa i  grešaka.

Ovim se ne pokušavam unaprijed opravdati za sve loše što ćeš možda čuti o meni, jer ja ti ne bih ni pisao da nisam siguran u tvoje razumijevanje. Od svih ljudi koji su u stanju da prihvate, ti si u mom iskustvu najdalje dogurala. Svaki put kad se smučim sam sebi (a vjeruj mi i to se dešava), ja se samo sjetim tvojih crnih očiju nesposobnih za bilo kakvu osudu. Ostani takva i ako čuješ da me život negdje kaznio, jer je to možda baš ono što tražim.

Želim ti neko dobro sidro i osunčanu luku. A ako baš ne možeš tako, onda barem mirno more i dobar vjetar. Razmišljao sam i ovo da li da ti kažem, pa ipak hoću, iako mi nećeš vjerovati nego ćeš ići provjeriti. Čarobnjak, kad ga nađeš, a hoćeš, ti neće reći ništa što već ne znaš.

U zdravlje!

Dragi S.

Vidim da si dobro, jer ti si jedan od onih kojima je od bonace muka. Sjećaš li se kako si mi jednom rekao da ponekad kad pričam, kao da mi kockice leda izlaze iz usta. Ja sam rekla, izvini ako me tako doživljavaš, nije mi namjera, a ti si odgovorio: ne, to je sjajno, zamišljam kakva vatra mora da je unutra kad su je u toliki led morali okovati.

Dakle, ništa sidro, ništa mirno more, dok vatra ne pronađe svoj put. Ili ja nju ili ona mene. Oslobađanje vatre ide sporije nego što sam se nadala, pa ću te možda razočarati ako te zamolim da i ti, ako čuješ da me život negdje kaznio, ostaneš miran i vjeruješ da sam možda baš to tražila.

Zašto te čudi moje prihvatanje, pa ja se divim svakoj travci, listu, leptiru, za mene je svijet u svakom trenutku savršen, a propadanje je dio toga, ni dva lista ne žute na isti način, pa kako bi dva čovjeka koji su daleko savršenija forma, propadali na isti način. Neće se izvući niko od nas u ovom fizičkom svijetu, i to je ono što pokreće. Ništa ne čini čovjeka toliko živim kao svijest o smrti, sto puta smo se složili.

Ovo ne znači da ću tvoje savjete (ajmo reći upute) zanemariti, o ne, ja sam svjesna vremena, i rado ću popuniti sliku svim kockicama koje mi daješ, ali do završne ima još puno da se uradi.

Hoćemo li imati naše slike gotove za ovoga života? Hoće li doći čas za posljednju kockicu, onu na kojoj se kaže: to je to? Ne vjerujem. Ne bi ni imalo smisla. U tom slučaju Bog bi bio jedan jako dosadan lik, i razočarao bi me jako.

To za čarobnjaka je dobra vijest. Drago mi je što imaš toliko povjerenja u mene.

Iz srca, Doroti.