28.7.19

A u glavi flamingosi


Dragi S,

Opet si zametnuo trag, pa sam po tvojim starim pismima tražila putokaz, markere iz kojih bih izvukla vrijednosti koje će mi, uz izbor pravog algoritma ukazati na trajektoriju zvijezda za kojima si krenuo. Pretpostavila sam da je tvoj matematički um sigurno ostavio takav trag, no onda se sjetih da pod krilom Mediterana matematika i nema pretjerane šanse, te da si, čim je južni vjetar došao po svoje, zaboravio i na formule i na mape. I tako, kao što to obično biva, barem meni često, traženje jedne stvari se pretvori u pronalaženje druge.

Bilo je to u vrijeme tvog najvećeg poetskog zanosa, kad smo i ti i ja i tvoja sestra, i baba i kapetan broda i čuvar na parkingu i konobar u Moskvi, kad smo svi vjerovali da ćeš biti pjesnik i ništa drugo. Čitala sam opet te pjesme koje su išle uz svako pismo, i sad mi se čini da su previše tegobne za jedno mlado biće kakav si bio onda. Tada su mi se činile kosmičkim, konstrukcija je bila divna, tačna, ritam precizan, a riječi velike.  Sad tek vidim u čemu je problem – htio si pisati „kao veliki“, a bio si mladić vrele krvi i zbrkanih misli. Eh, da sam samo tad znala da ti kažem, daj ovo, daj mladost, daj da lepršaju ti stihovi kao mi kad smo pod nogama ostavljali Zagreb i Ljubljanu , ima vremena za svođenje, daj piši o ovome sad, jer to više nikad neće biti!

Na stranu što je i moja poezija iz tih dana slična, ali definitivno manje vrijedna, pa se na to i ne osvrćem. Reći će neko, pa dobro, rat je bio – ma bio je rat, ali i do nas je. Ta nadmenost, dragi moj, pretencioznost mladih bića koja bi da preskoče mladalačke trivije. Ali ovo je ionako samo digresija.

Nešto drugo je predmet mog zapažanja. Pišući o jednom primorskom muzeju pominjao si djevojku/ženu koju si tamo sretao, i ti su mi se dijelovi dopali. Kratko si je nekoliko puta pomenuo, ali si uspio da je opišeš do tančina. I više od toga – učinio si je živom u mojim mislima, uspio si da preneseš cijelo jedno biće sa svim nazorima, strepnjama, snagom i  slabostima, počela je da hoda pored mene, u mislima smo razgovarale, mogla sam da vidim njen lik, stas, djetinjstvo, strahove, kako priča i kad zastaje da udahne, kad širi oči i podiže obrve, kad trepće... ti si se trošio na poeziju, a kakvu si prozu tad mogao pisati! Samo da si opisivao likove koje srećeš. Rijetko da sam nalazila da neko u tako kratkom opisu prenese čitavo živo biće u koverti preko pola kontinenta. Tvoja prijateljica iz mladosti postala je moja prijateljica danas, moj uzor, moja savjetnica, neko koga poznajem tako dobro da mogu da projektujem svaki njen pokret i odgovor. „Nju“ pitam šta ću da obučem, kako ću da se postavim na sastanku, kako da dišem da ne prasnem od bijesa ... a ništa joj pritom, onome što si o njoj napisao, nisam dodala. Ni oduzela. Ne mislim da je ona nešto posebno niti si ti to igdje rekao, radi se o tome da sam iz tvojih riječi stekla bolji uvid u njene osobine nego iz svih svojih čula kad se upoznajem ili čak družim sa nekim. Čudesno! Mislim da sam čak i malo ljubomorna. Ne na nju kao ženu, već na način kako si je opisao. Pitam se, da li si ikad uspio mene nekom tako dobro predstaviti...

Grlim,
D.

Draga Doroti,

U gužvi sam, ali moram ti odgovoriti, na brzinu, da ne završiš u ludari. Ženu sam izmislio. Ishitreno, uz vino, nisam na to potrošio ni dva minuta. Kako ti reče, bio sam mlad, i htio sam sve imati pod svojim krilom, pa i tebe. To je bio pokušaj da te učinim ljubomornom. Evo, na kraju sam uspio nakon trideset godina, i to ne na način kako sam namjeravao. Da te parafraziram: promašaj jedne stvari se pretvori u pogodak druge. Smiješna si mi, ali gledaj da ne pretjeraš. Ono sa algoritmom je bilo bolje. Moramo razgovarati uskoro. U međuvremenu, molim te da čitaš laku literaturu, da ne „oživiš“ i nekog opskurnog lika, da te ne pojede tako ludu.

Ostaj mi zdravo,
S.