Putovanje

Kad krenem, biće to u „ponedjeljak, tačno u podne..“ kao slavni kapetan Miki, još slavnije Vesne Parun, makar mi je u nekim knjigama požutjelim taj polazak pisan za petak, pred samo svitanje. Krenuću kad se jata ptica podignu ka nebu i to će biti jedini znak. Prtljaga nemam, usput ću ga lako pribavljati i još lakše ostavljati, jer prtljag nosimo da nas oteža kad želimo da se negdje zadržimo, a nećemo to sebi da priznamo, i isto ga tako odbacujemo, kad smo preteški vjetru da nas ponese dalje.

Stopala će mi ispisivati trag koji će neki pokušati pratiti, a i sama ću po stopama pređašnjih putnika gaziti. Čuvari konja će me pozdravljati i mahati svilenim maramama, igraću uz vatre sa skitnicama, trčati među klasjem – od toga kosa postaje zlatna i teška. Padaću u ruke lopovima i istraživačima, prvi će otkinuti moje zlatne minđuše i prodati ih na pijaci, a drugi će mikroskopom tražiti u mojim zjenicama odgovor na pitanje ko sam i na mojim leđima skrivene mape mojih putovanja. Zaustavljaće me vodonoše i drvosječe, nudeći mi konak u zamjenu za prašinu sa mog lica, a djevojke će zastajati da čuju moje pjesme bez refrena.

Plakaću svaki put kad hladni vjetar sa planine dođe da me grli, jer ništa ne svjedoči o ženi kao suze, a vjetar ih smrzava i pravi jedinstvenu ledenu sliku oko koje plešu pahuljice. Ako jednom ne napraviš umjetničko djelo za života jedne zaigrane pahulje, kao da ni živjela nisi!

Plesaću šumom naočigled zbunjenih vila, moliću vukove da me prime na neko vrijeme, jer i putniku ponekad treba dom i prijatelji,  puzati pustinjama bez kapi vode kože suve i spaljene, dok mi zelenooki gušter ne oliže rane i otkrije tajnu šifru izlaska, plivati preko velikih rijeka i nestajati u tajanstvenim virovima. Bježaću sa vješala na koja će me kao vješticu osuditi ( ta šta bi mogli drugo!?), a oproste ću ispisivati vrhom pera lastavice na noktima, mastilom od divlje trešnje. Spavanje u pećini je poput vremeplova, tu ću učiti o prastarim strahovima, koji ništa drugačiji od današnjih nisu, i tu ću, u tišini među kostima osluškivati nadolazeće sutra. Pričaću izmišljene priče umornom krčmaru uz gorko pivo iz bureta, a sa toreadorima se opijati vinom pred njihove borbe u koridi.

Voljeću na velikim brodovima ljubavlju koja traje do prve luke, u vrtoglavici ne znajući da li me muče talasi i oluje, ili mi je srce opijeno. Plivaću sa delfinima, izvući se iz utrobe kita, mijenjati krila za par ruku, za grljenje. A onda ću ih, slomljene, ostaviti u ruševinama koje čuvaju sve što ljudi jedni drugima slome pod izgovorom ljubavi, i gdje se plač čuje neprestani.

Plod moje materice ušuškaću u toplo lišće i mirisne trave, pa krenuti dalje praveći djevojčice od snijega, i rađajući male dječake koje ću puštati niz rijeku u orahovoj ljusci. Pričaću drugim putnicima priče bez kraja, i tako ću se ponekad braniti od samoće. Otvaraću pod plaštem noći bez mjeseca kaveze zatočenih, i ostavljati strukove prkosa na grobovima nedosanjanih. A onda ću danima sjediti u potpunoj tišini, jer jedino tako se čuje kako raste prva trava iza snijega, a bez toga iskustva, niti umiješ čuti, niti znaš vidjeti.

Kad krenem, biće to u ponedjeljak... pišem dok mi bride vrhovi prstiju, i dok se spremam na put, a knjige će posvjedočiti, da ništa ja o ovome ne znam, i da su eskapistički snovi samo faza umornog putnika pod kestenovom krošnjom, koji je... o neznanja, prešao već pola puta!

foto: theexperiencejunkie