29.1.16

O knjigama i vukovima

Knjiga Klarise Pinkola Estes "Žene koje trče s vukovima" nije samo zgodan izvor citata za dnevnu upotrebu u apostrofiraanju feminističkih ideja ili koketiranju sa istima, zapravo uopšte nije to. Radi se o dugogodišnjoj studiji, za koju je autorka puno toga pročitala i još više odslušala, proputovala, upoređivala, analizirala. Ja sam knjigu kupila u Delfi knjižari prije 5 godina, izdravač je zagrebački Algoritam Media, i mislim da je vrijedno imati u kućnoj biblioteci.

Druga knjiga koju takođe smatram vrijednom kupovine, i čitanja više puta je "Farenhajt 451", fikcija Reja Bredberija, pisana oko i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Ono što povezuje ove dvije knjige (iako nemaju ni jednu direktnu analogiju na površini) je fenomen cenzure koja se usljed određenih društvenih okolnosti pretvara u autocenzuru, i mehanizmi koji to iniciraju.

Klarisa P. Estes se u svojoj knjizi bavi bajkama i porukama koje su one prenosile generacijama. Pažnju privlači njezino otkriće kako su popularne bajke na kojima smo svi odrastali zapravo starije i od Braće Grim i Peroa, što i nije neočekivano otkriće - neočekivano je to koliko se i na koji način one koje znamo razlikuju od njihovih drevnih originala. Naime, godinama je u bajkama uklanjano i mijenjano sve ono što nije bilo pogodno za određeno vrijeme, društvene i političke odnose. I ako je to jednom i urađeno "po nalogu", naredna tri puta, pet puta, to je rađeno spontano i po automatizmu, konformistički - lagodno živim ne vrijeđajući nikog. Ta vrsta "mira u kući" trebala je da obezbijedi veću sreću i bezbrižnost,  pa šta je malo autocenzure prema obećanju mira u svijetu!

Negdje između čitanja ove dvije knjige imala sam diskusiju sa mojim prijateljem Srđanom  (jednu od rijetkih gdje smo se složili, zapravo on je to artikulisao u ideju, a ja se stopostotno složila, a kasnije smo brusili mozak na primjerima) o tome kako je "politička korektnost" perfidan način da se sve neprijatno ukloni iz javnog diskursa. Primjetili smo tada da je zabrinjavajuće veliki broj "politički nekorektnih" pojmova i pojava, te da taj trend vodi ne samo u prešućivanje činjenica (opet da se neko ne uvrijedi), već i u sakaćenje stvarne stvarnosti, i nuđenje jednog njenog instant surogata. I opet bez konkretne prinude, jednostavno aktiviranjem pozadinskog mehanizma koji inicira autocenzuru. (Pričali smo o ovome više od pet sati i divim se sebi kako sam to uspješno sažela).

Ali preko pedeset godina prije Klarise, i više od šezdeset prije Srđana i mene, Rej Bredberi je sve to, vrlo konkretno i zlokobno opisao u svom malom romanu koji se čita u dva dana,  a ne zaboravlja godinama.