13.3.18

Maksimirska razglednica


Proljeće u Zagreb dolazi kao u bilo koji drugi grad, sunce i topli vjetar koji miriše na novo izvlači djevojke na trotoare i pupoljke na ogranke. Fasade se bude malo sporije, iako na sunčanom danu izgledaju svjetlije, kao da ih napušta ono sivilo zimskih dana. Između krovova širi se nebo. Posljednji ostaci snijega su se u tankim mutnim mlazevima povukli u pukotine  i prepustili mjesto bijelim zebrama, strelicama, i neizbježnim rupama na ulicama.

Iako je već bilo podne, u tramvajima je još radilo grijanje, kao podsjećanje na svježe jutro, i oni srećnici što su uspjeli sjesti su se ljuljuškali u polusnu posmatrajući siluete koje su vani promicale. Jedna od njih, djevojka sa knjigom u ruci, a koju ćemo zvati Nives,  jer nam je uvijek bliži onaj kome znamo ime, posmatrala je lica ostalih putnika, pažljivo, ispitivački, kao da u nepoznatim licima traži neku poznatu crtu, izraz, znak. Prst joj je bio nemarno zavučen među dvije stranice zaklopljene knjige,  ali ništa nije ukazivalo na to da će se tu, gdje je zabilježila, i vratiti.

Tramvaj je napustio centralne ulice, izvukao se iz Vlaške  i klizio prema Maksimiru, i više gotovo nije bilo onih koji su stajali. Nives je osmotrila stanicu Jordanovac, i pogledom ispratila ženu sa punim kolicima za pijacu. U trenutku se trgnula, kao da je dio nje htio izaći za tom ženom. Čak je i podigla ruku sa knjigom, kao da će viknuti "gospođo, knjiga!", ali joj je na licu ostala samo nejasna grimasa neizgovorenog.  Kasno je skrenula pogled od vrata – dijelić sekunde taj pogled je odlutao lijevo i ona se stresla, vidjela je Petrovu, bijele zidove i posteljine sa krvavim flekama na kolicima čistačice.

Nives je koračala Maksimirskim perivojem gledajući u vrhove svojih stopala. U mašti se igrala sa tim kamenčićima, to je igra koja je nikad nije napustila. Nekad je znala da napravi čitav mali svijet od kamenčića, da ih oživi, i doživi prave velike avanture u minijaturnom svijetu. Ne tu, i ne sa tim kamenčićima, ali, zar nije sve i svuda isto? Bog se poigrao kopirajući iste elemente, i samo ih složio u različite kombinacije. Skrenula je na jednu od stazica. Njene posjete Maksimiru su imale posebnu svrhu, ali i to je bila jedna od stvari koje je davno prestala objašnjavati. Osim što nije znala kako – nije imala ni kome. I šume njenog djetinjstva su imale patuljke i vilenjake, taj joj je svijet dobro poznat, ali tek je u Maksimiru srela Njih, ta tanana šumska bića, i stalno se pitala zašto su odabrali baš tu šumu, tako blizu ljudi, u samom gradu. Ono što se nije pitala bilo je zašto su odabrali baš nju, ali dobro objašnjenje za izostanak ovog pitanja je što je to Nives zapravo smatrala normalnim. Prvi se pojavio na prozoru bolnice u Petrovoj na dan kad je odlučila da zapravo ne treba umirati. Lelujao se na nogama poput vlati trave, a sve ostalo je na njemu bilo kao paučina, osim očiju, koje su je gledale netremice.

Izašla je na proplanak, i osvrnula se kao neko ko ranije dolazi na zakazano mjesto, i to koristi da zauzme poziciju. Onda je ugledala njih tri. Različite. Sve je na njima bilo različito, kosa, oči, ten, garderoba, sve. Tri djevojke kao tri  različite planete u izolovanom svemiru. Na trenutak se prenula, ali zaista nije bilo sumnje, to su obične djevojke. Dobro, možda ne baš obične, ali djevojke. Stajale su u sred njenog tajnog mjesta, bez svijesti da išta kvare – smijale su se. Jedna je imala pelerinu i šešir širokog oboda od istog crnog štofa.  Zaboga, šešir!

Mala šumska bića stajala su svuda naokolo, u nekoj gotovo svečanoj nepomičnosti. Djevojke su se osvrnule na Nives i pogledima joj se javile (iako je u jednom trenutku pomislila da im je i ona možda nevidljiva), i nastavile svoje čavrljanje. Neobičan osjećaj se sruči na Nives – odjednom je poželjela da bude jedna od njih, ili ona pa četvrta, da zamijeni sve svoje lelujave prijatelje za ove djevojke od krvi i mesa, da uđe među njih, da je gledaju, da joj pričaju, da se smije sa njima, da je grle. Da bude dio tog svemira koji nikad i niko ne može rastaviti. Poželjela je i taj šešir, da ga stavi na glavu, i da se preobrazi, da sve od ranije nestane i da postane nova - nečija.

Pošle su dalje,  njima je ovaj proplanak bio usputna stanica, one su vidjele samo jedne druge, i Nives za trenutak krenu za njima.  A onda se, dotad nepomična, mala šumska bića izviše uvis, i kao paučina počeše pred Nivesinim očima plesti slike. Ove djevojke, najbolje prijateljice, nerazdvojni trio, vidjele su se, a da to nisu mogle ni slutiti, posljednji put ovako, sve tri. Poslije današnjeg dana, od koga će im ostati samo fotografije, život će se poigrati s njima.  Nives je gledala prizore rata, putovanja, gradova, ljubavi, laži, ostavljanja, vraćanja, poneki susret dvije po dvije, pisma, telefonske pozive, diplomiranje, porođaje, operacije, jednu od njih kako umire i druge dvije kako plaču svaka u svom dalekom gradu slomljene krivicom i nevjericom ... Razbijene, kao trougao bez jednog ugla, sretaće se i kao dva razvezana zvončića nikad neće moći postići zajednički ton, bez njihovog glavnog Zvona.

Preseliću se na more... razmišljala je Nives dok se tramvaj približavao. Izvadila je knjigu i ostavila na klupu na stanici. Knjigu je napisao i ilustrovao Zdenko Bašić.
Izvor: Zdenko Bašić Art

Neviđane je malo mjesto na otoku Pašmanu. Ljeti gori kamen, a cvrčanje cvrčaka zaglušuje svaku misao. More je plavo, najplavlje.
-          Kažu mi domaći da ste Zagrepčanka, doselila vamo. Di radite?
-          Radim u ovom kafiću.
-          Kako je to doć iz grada ovamo, liti je lipo, ali zimi, nigdi nikoga, bura, kažu da ima i vištica i vukodlaka!
-          Ah,  gospon, ništa vam ja u to ne vjerujem!


(Zvonki, nikad zaboravljenoj)