Lijena žena

Ko rano rani – uvećava šanse da se zajebe. Vjerujte mi na riječ. Ne treba vjerovati svakoj narodnoj, naš je narod, najblaže rečeno, pun humora! A znajući nas, te su poslovice smišljali upravo kad se zajebu, pa u fazonu, što samo ja, neka se još neko nasuče.

Da podkrijepim. Dokazima, da šta drugo.

Poranim, dakle, kao svaka vrijednica, da mi vikend ne prođe uzalud. Voljna za velike poduhvate, prvo se bacim na terasu. Za neupućene, moja terasa (koja je zapravo lođa koju ja zovem terasom) nije prazan prostor sa bijelim stolićem od kovanog gvožđa i dvije stolice kao u modnim časopisima, već nešto između dnevne sobe, špajza, vešeraja  i čitaonice. Sve što mi je bitno je tu, na terasi.  Plus cvijeće. Ovo posljednje iz čistog inata, jer kažu da na našoj, sjevernoj strani, ne uspijeva ništa jer nema sunca. E, pa meni uspjelo.

Dakle, riješena da je uljudim (možda banu gosti! – šala, naravno) u stilu prave reduše izvadim terasi dušu, oskrnavim joj paučinu u svakom ćošku, zabodem metlu u njene najdublje skrivene kutke, raskrinkam joj sve izgovore. Dovršim je krpom, koja je i sama poslije toga otišla u smeće. Ma ukratko, obračunale smo se za sve pare! Ja njoj otela punu kesu koječega za pravac kontejner, a zauzvrat, nokte ostavih negdje u njenim neravninama. Ili u onoj krpi nesrećnoj. Pošteno. Sad neka dođu i gosti!

Ne mogu sad širiti temu da objašnjavam kako izgleda žena u srednjim, takozvanim najboljim godinama kad je spopadnu hor-de-moni, uglavnom iz zaleta se nađem u kupatilu, pa ponovim rečene radnje, ovaj put sa više vode i nekoliko rizičnih proklizavanja. Pa vrednica, rekoh vam ja. Vala, blistaće i moja kuća!

Rastvorim sve i zadovoljna krenem u šoping. Lažem, nije baš šoping, više ono nabavka jer je svega potrošnog nestalo još prije deset dana. Onda sat vremena  guranja kolica. Prilično sam se držala spiska, da se pohvalim, od nepotrebnih stvari kupila sam samo (još jednu) turpiju za nokte (a koje nokte, gdje su mi?!), nadstolnjak sa jelenima i natpisom „Merry Christmas“ (inače ne znam nad šta, jer ne koristim ni stolnjak) i neke karneks otrove (bila akcija, dijelili plastične kutije kad kupiš tih nekih palaca). Zamalo da kupim i simeks rakiju jer je poklon bila pepeljara, ali sam se sjetila da sam rekla zbogom porocima (za danas), pa sam odustala.

Kad sam izašla iz marketa, sijalo je sunce, padala kiša, duvao orkan, a stabla su iščupana letjela okolo zajedno sa kontejnerima i saobraćajnim znakovima. Ne figurativno. Stvarno.

Evo me kao na Floridi, pomislih dok sam vozila između grana, plastičnih stolova i tendi.  Terasa!!! Da li da nastavim kući, ili da se jednostavno zakucam u banderu, ako ona prije toga ne padne na mene? Pa ne danas!!  Zašto danas?!

Naravno, na terasi (a u solidnoj količini i po stanu koji sam inače čistila juče) bilo je kubik lišća i grana, lavor i pola korpe za veš (nisu moji), dva poklopca od šahta, reklama nekog butika iz Novog Sada i još kojekakvih sitnica iz bližeg i daljeg komšiluka. Kao da je nikad niko nije čistio od kad je zgrada dobila potvrdu o tehničkom prijemu. U kadi gnijezdo od goluba i nešto što je možda prije dvije godine bilo golub, mokar peškir FK Partizana (baš nemam sreće) ,nešto što liči na dio od stelta F117,  i opet lišća, lišća, grana, grana... Sutra u dvorištu da pravimo vašar-razmjenu, ko je šta čije našao.

Kolač! Obećala sam kolač! Dva sata ranije, kad sam bila haj. Indisponirana, odlučujem se za najbržu varijantu kolača koji se zove „Lijena žena“. Baš tako. Pravi se sa piškotama, šlagom i voćem, gotov je za 15 minuta.  I gle čuda: svi oduševljeni.

To sam zapravo htjela reći: vrijednoća je precijenjena. Pre-Ci-Je-Nje-Na!

A evo i recepta:

Kutija piškota, jedan voćni jogurt, jedna kesica šlag kreme od vanile, 2 kesice šlag pjene, 300 grama voća (najbolje  jagode, maline, kupine) koje se umiješaju u umućenu šlag kremu.

U dublju posudu složiti red piškota, zaliti ih voćnim jogurtom (1/2), pa krem sa voćem, pa šlag, pa opet piškote, jogurt, krem, šlag, gotovo. Staviti u frižider nekoliko sati. Iznijeti pred ljude i dati im kašike. Ako nemate stolnjak ni nadstolnjak, dajte im po salvetu. To je to. Ishvaliće vas svi garant, ovo ne može „neuspjeti“. Ćao.

Alisa i čarobni leptir

-          Mama...

-          Molim, sine.

-          Hoćeš da ti ispričam priču?

-          Naravno...

-          Bila jedna djevojčica. Bila je baš hrabra. I neka zločasta kraljica je htjela da je ubije, ali su je spasili zec i neki čovjek sa šeširom.

-          Alisa se zvala? Kako ti znaš tu priču?

-          Znam, ti si gledala film, i meni si pričala. Ali ja sam se sjetio, ja to odavno znam, o toj djevojčici. Ona stvarno postoji.

-          Naravno sine, SVE postoji.

-          I ja?

-          O da, ti pogotovo!

-          Mama, kako nastaje leptir?

-          Najprije bude gusjenica. Onda se zamota u ćebence za gusjenice i spava, spava. To je čarobno ćebe koje ga pretvori u leptira. Kad se probudi, raširi krila i leti.

-          Da li svaka gusjenica postane leptir? Šta se desi ako se ne probudi? Ili se ne zamota dobro?

-          Pusti to, zašto to sad pitaš?

-          Ništa. A gusjenica u ćebetu je beba?

-          Hahaha, da,  može biti beba.

-          Ti si meni govorila „bebo“ , a ja nisam bio beba.

-          Ma nemoj, a šta si bio?

-          Bio sam neka gusjenica.

-          Moja  gusjenica najdraža na svijetu!

-          Ja se sjećam svega dok sam bio u stomaku!

-          Ma daj! Čega?

-          Priča. One o šeprtlji i one o ljenjivcu. A znam i ja jednu što ti ne znaš. Neko je mislio da se gusjenica nije probudila, ali ona se probudila na drugom mjestu. U snu se premjestila. Znaš to?

-          Ne znam, ali zvuči dobro. I opet je leptir?

-          Aha. Ta gusjenica je tako morala. Tamo gdje se premjestila nije bilo dosta leptira. Cvijeće je bilo tužno. Sad više nije. Mama, neko to raspoređuje, znaš...

-          Pametno moje!

-          Mama, ljutiš li se ti na mene?

-          Ne, zaboga, zašto?

-          Pa to, što se nisam rodio?

-          Nikako! Samo sam bila jako tužna. Ali, neko to raspoređuje, znaš...

-          Mama, mnogo te volim!

-          I ja tebe. Bebo.

(Još jedna) istina o lovcima

Ljudi često reaguju emotivno, i ponekad slika izvuče na površinu osjećanja koja zamute logično razmišljanje, i naše zaključke hitro odvuku na jednu stranu. Odemo u krajnost, i ne pomišljajući da možda nismo sagledali čitavu sliku, da možda postoje argumenti i za opciju protiv koje se borimo, a da nikad nismo razmišljali o tome. Da nismo baš uvijek najpametniji, i da iza nečega što osuđujemo ipak postoji neka struktura, organizacija i znanje.

Pa zato, prije nego što ponovo pogledate sliku Vuka Kostića i pljunete na nju, da vas pitam,

Jeste li znali da:

• Lov je sport koji ima svoja pravila i norme. Nastao je iz jedne od prvih čovjekovih aktivnosti, tako da postojanje ovakvog nagona nije nimalo neobično i neočekivano, niti se može smatrati devijacijom modernog doba, jer je star koliko i ljudski vijek - nekad je bio pitanje egzistencije, danas je samo sport koji podsjeća na to.
• Da bi se postalo lovac prvi korak je polaganje lovačkog ispita, koje nije nimalo jednostavno. Traži se dobro poznavanje divljih životinja, kao sisara tako i ptica, njihovih navika, osobina, reproduktivnih perioda, ishrane, staništa; znanje o izgradnji hranilišta, pojilišta, rukovanje alatom za košenje trave i krčenje. Potrebno je znanje i o svim vrstama terena, vodotokova, izvora, preživljavanja u prirodi, vremenskih prilika, prirodnih zakona, i na kraju , rukovanju oružjem i municijom.
• Postoji nešto što se zove „ lovni kalendar“ i što precizno definiše kad se i koje vrste smiju loviti, a kad moraju da se hrane, kad se i kako broje, a dodatno je regulisan i broj primjeraka određene vrste koji smije da se odstreli
• Obaveza lovaca je da čuvaju lovište i da se brinu o zdravlju i bezbjednosti lovišta, da ga neprestano obilaze, nadziru i održavaju.
• Obaveza lovaca je da hrane i poje divlje životinje u svom lovištu svaki put kad dođe do poremećaja vremenskih prilika
• Redovno se vrši „čišćenje“ vrste, planskim odstrelom bolesnog i genetski oštećenog dijela divljači
• Vrši se kontrola grabljivica, ne dozvoljava se da grabljive vrste preovladaju i unište plemenitu divljač

… itd, itd, ko želi ima se gdje informisati. Samo kažem: „Prije nego što pljuneš nešto, pročitaj i nešto“

U svakom slučaju, u organizacije koje se brinu o prirodi, staništima, biodiverzitetu, održivosti, zdravlju i zaštiti životinja u svakom slučaju i bez svake sumnje spadaju i lovačke organizacije.

Mogla bih nabrajati do sutra, ali za mnoge lovci su i dalje ljudi koji „vole da ubijaju životinje“. Po mom mišljenju ljudi koji vole da ubijaju životinje su stočari, farmeri. Ne znam sad baš da li vole da ih ubijaju, ali sve što rade vodi samo tom cilju. Oni ih gaje, i onda pobiju sve do jedne. Lovci uživaju u prirodi, šumi, za vrijeme lovostaja grade hranilišta, hrane i poje,  posmatraju životinje, uživaju u njima … i u lovu ubiju po neku, i to u procesu lova u kom životinja takođe ima šansu da se spase. Najčešće to tako i bude, pogoci nisu tako česti u lovu, niti izvjesni kao u klanici. A i divljač se lovi zbog hrane ili kože. Iz istog razloga iz kog se gaje životinje. U većini, ipak smo mesojedi. To je činjenica, i ja je ne bih mijenjala. I ako to uzmemo kao početnu pretpostavku, lov je puno pravedniji od klanice.

I za sve one koji su zimus (što izuzetno hvalim!) nosili hranu i ćebad smrznutim psima po gradu, samo da napomenem da postoje i mnoge druge, puno ugroženije i bespomoćnije životinje van gradova i ljudi koji su svaki drugi dan odlazili u šumu, pješačili kilometre i kilometre po dubokom snijegu da bi odnijeli sijeno, so i provjerili da li su životinjama u šumi zaledila pojilišta. I gle čuda, ti ljudi su lovci… Isti onakvi kao Vuk Kostić, koji nisu samo šerovali apel "pomozimo psima na ulicama", i spustili činiju hrane ispred zgrade, već su prošetali 20 km na  minus 20 da nahrane i napoje srne, zečeve, fazane ...koji bez njihove pomoći ne bi preživjeli.

Postoji i kršenje lovačkih pravila, i ubijanje preko mjere, ali to je kažnjivo. Štaviše, kažnjivije nego kad ljekar ostavi pacijenta da umre bez zdravstvene pomoći zato što:

- nije njegov pacijent

- nije se liječio u toj ustanovi

- završeno je radno vrijeme

O tome treba brinuti u ovoj jadnoj zemlji, a ne da li se neki lovac slikao sa plijenom. Ali to je druga tema, ne samo da je teža, već je i daleko veća sramota za ljudski rod, pa je onda puno lakše lamentirati nad ubijenim srndaćem. Ova država puna problema već godinama nikako da pošalje pravi metak u pravu metu, samo se beskonačno iscrpljujemo ćorcima i promašajima.

Dodatna literatura, ETIČKI KODEKS LOVACA SRBIJE

https://www.lovackoudruzenjebeograd.rs/etika.php