Luiđi Mancino je još jednom pogledao oko sebe, više po
inerciji nego da se uvjeri da je sve u redu, jer se od jutros više desetina
puta u to uvjerio.
Njegova krupnooka unuka je lijeno gledala prema telefonu
koji je zvonio izvan domašaja njene ruke, i odlučila da se ni ovaj put ne javi.
Luiđi Mancino se uvijek javljao na pozive. Uvijek se
odazivao. I u vojsku, i u rat, i u obnovu, i na krštenja, i na rođendane, na
svadbe i sahrane. Odazivao se na pokrivanje kuća, orezivanja vinograda, košenje
trave. Odazvao se i na popravku zvonika, iako u crkvi nije bio baš redovan, jer
se priča lokalnog sveštenika nije poklapala sa onim šta je njemu Bog pričao dok
su šetali između dugačkih redova čokota. Nekad mu je Bog pričao zujanjem pčela,
nekad kricima galebova, nekad laganim dahom vjetra, nekad horovima cvrčaka, a
nekad – samo tišinom.
Otkad se sinjora Mancino preselila među anđele, Luiđi je
preuzeo i dio njenih obaveza, u prvom redu da djeci i unučadi pruži onu
naročitu vrstu ljubavi. I ovo mu je sam Bog jedno veče savjetovao, jer Luiđi
Mancino nije znao mnogo o ljubavi. Nije je znao objasniti, niti je razmišljao
da li ona i kako uopšte postoji u njegovom životu. Znao je da mu je sinjora
Mancini važna, jer bez njene ruke kuća ne bi izgledala kao dom, ali tek mu je
njezin odlazak otvorio oči.
Taj nalet praznine i hladni talas koji mu je zapljusnuo srce
dok je crvena zemlja padala po sanduku bio je nešto poput snoviđenja: kroz maglu
je vidio sveštenika, svoje uplakane kćerke, silan neki svijet, a kroz
zbunjenost i želju da od svega toga pobjegne probijao se i strah. Luiđi Mancino
je prvi put osjetio strah. Nikad se ranije ničeg nije bojao, stoga ga je jedva i
prepoznao, naišao je poput neke nelagode, nekog iščekivanja nečeg što nije dobro.
Naredni dani pokazali su da je sinjora radila puno više od prostog ukrašavanja
kuće i spremanja obroka. Ona je bila kao nevidljiva ribarska mreža na koju je svako od njih bio prišiven, siguran i zaštićen, a ujedno povezan sa svima ostalima. Dovoljno čvrsto
prišiven da se ne plaši, a dovoljno labavo da može da razmahne krila. Iznenada,
ostali su da plutaju, a mreža je nestala u dubinama.
Luiđi Mancino je shvatio da nikog osim sinjore nije bilo da
ga uputi šta da radi, pa se obratio Bogu. I ranije ga je pitao, ali to su bile
odluke da li škropiti lozu ili sačekati još koji dan, da li pozajmiti novac
dalekom rođaku, kako opraštati i očistiti se od ljutnje. Ovaj put, nije bilo
tako lako čak ni sročiti pitanje, a i strah koji je ušao u Luiđija podmuklo je
šaptao: Ko si ti, mali vinogradaru, da razgovaraš sa velikim Bogom, i zašto bi
on imao vremena za tebe? Pa nisi ni prvi ni jedini udovac na ovome svijetu!
Ipak je pitao. Klecavim korakom se zaputio vinogradom, a
misao je jecala: Otkud strah u meni, moj Gospode? Vjetar je podigao crvenu
prašinu, i riječi su bile jasne: Imao si puno ljubavi, toliko da nije bilo
mjesta strahu. Vrati ljubav u srce, pogledaj oko sebe, sve je vrijedno tvoje
ljubavi.
Luiđi Mancino nije znao da je bio pun ljubavi. Ali Bog ga
nije nikad prevario, i to je moglo značiti samo da je svaki njegov dan sa
sinjorom bio kao boca do vrha puna ljubavi. Sad mu je nekako bila jasna ona toplina kad je, prilazeći kući iščekivao zvuk šuštanja njene dugačke
suknje, prije nego što zađe za ugao i ugleda je. A sada su u dvorištu tihe i
uplašene sjedile njihove četiri kćerke, sa svojim muževima koji gledaju na sat i čekaju da prođu dani žalosti da se vrate obavezama i dječicom
koja su tek slutila da se nešto dogodilo, i da none predugo nema. I pored
takvog blaga, on, Luiđi Mancino, dozvolio je da mu se primakne strah. Preplavilo
ga je nešto poput radosti, tada je prvi put shvatio da tuga i radost mogu ruku pod
ruku obitavati u srcu.
Krupnooka unuka Luiđija Mancina je ustala i pogledala
telefon. Dvadeset tri propuštena poziva i sedamnaest poruka. Uzdahnula je,
protegla se i pogledala prema moru. A onda se okrenula Luiđiju, oči su joj
zasijale i čitavo joj se lice razvuklo u osmjeh, kakav samo mladost može
napraviti.
Luiđi Mancino nikad nije kritikovao omladinu. Nije znao puno
o novom vremenu, ali je vjerovao da priroda ne griješi, i da je sve što je živo
upravo najbolje prilagođeno tom vremenu. Godinama je on posmatrao vinograd –
isto je sa travom, sa leptirom, sa čokotom i sa čovjekom. Ako mu daš ljubav i
slobodu, daće najbolje od sebe.
Karen Tarlton, Italy Vineyard Blush
Hoćeš li popodne sa nama u grad? , pitala je krupnooka
djevojčica-djevojka. Ne mogu, rekao je Luiđi, imao sam jedan važan poziv. Samo
vi idite.
Laganim korakom je krenuo prema kamenim stepenicama, a onda
se još jednom okrenuo djevojci: Zapamti, kad je srce puno ljubavi, kao flaša
puna do vrha, onda u njemu nema mjesta strahu.
