Zašto ću ići na koncert Prljavog Kazališta

Ljeto 1990. radila sam na prodaji karata i kao igračica u jednom noćnom klubu – diskoteci na moru. Tamo su mi živjeli roditelji, a ja sam tada studirala u Zagrebu. Na vratima istog tog kluba kao obezbjeđenje radio je Tiho Mitrović. Mlad momak, tad tek oženjen, spoj snage, ljepote i dobrote. Prepoznao me odmah – moj tata je bio njegov učitelj u osnovnoj školi. To ljeto sam ja imala „starijeg brata“. Tiho me nije gubio iz vida, niko nije smio da mi priđe, i svako me jutro poslije posla pratio kući. I moji roditelji su bili spokojni kad su čuli da on tamo radi.

No, da se ponovo vratim na početak priče. Dakle, ljeto 1990. Dalmacija. Ja Srpkinja, vlasnik Hrvat, Tiho Hrvat, di džejevi i Srbi i Hrvati. Ljeto 1990 , Dalmacija. Uzburkane strasti  i ideje koje su se, tvrdim to sad, tek kasnije otele kontroli. Tad je to bio samo neki nacionalni inat, i vjerujem (ako griješim, pustite me, lakše mi je ovako) , da niko ne bi nastavio da smo znali šta će biti. Stale bi te usijane glave. Manuli bi se nejasnih i iskrivljenih slika i aveti iz prošlosti. Ali, ima nešto bolesno privlačno u tom „nacionalnom ponosu“, nešto što je dobri stari Frojd davno definisao. Za one koji misle da je bio matori perverznjak koji je tumačio da žene pate jer im je „odsječen“ penis, predlažem da u google ukucaju „narcizam malih razlika“ , i biće vam jasno o čemu pričam.

Dakle, to ljeto, mi svi isti i svi različiti, super smo se zabavljali u klubu motela „Gavrilović“. Hit tog ljeta je bila „Zadnja ruža hrvatska“ , kao posljedica tog talasa koji je krenuo. I koji tad nismo ozbiljno shvatili. Oni „zagriženi“ tražili su je po nekoliko puta na veče,  sve pjavajući na glas, a jednom su i zastavu unijeli. Šahovnicu. Mene ni tad nije bilo strah, smatrala sam to... ne znam ni ja čim, ali nisam se bojala. Nisam se bojala Tihe, ni mojih komšija, meni i mojima niko nije prijetio i nisam mislila da smetam. Da ne prepričavam sto puta ispričano, samo jedna anegdota:  Stranci, kojih je bilo puno tad, mislili su da je to neki mega hit kod nas, pa su donosili kasete da im se snimi pjesma, i papir i olovku da im napišem riječi. Objašnjavala sam im da je to pjesma majci, a onda im tek ništa nije bilo jasno: Čemu zastave, i kakva je to pjesma majci što se sluša 20 puta na veče.  Vjerujte mi, za nas u klubu je to bio dobar fazon. Ne tvrdim za sve. Tvrdim za Tihu i mene.

Prije toga, za vrijeme moje srednje škole, ne trebam ni pominjati da za svaku radost i svaku tugu imam pjesmu „kazališta“ koju mogu povezati sa određenim vremenom. A to je bilo vrijeme kad smo ubacivali u kasetofon praznu kasetu i pritiskali PLAY REC i PAUSE , i čekali da naiđe pjesma (onda opustiš PAUSE). Kao danas se sjećam kad sam „uhvatila“ Crno bijeli svijet.

U Zagrebu moja pokojna prijateljica Zvonka ( o kojoj sam puno toga napisala, ali nemam još snage podijeliti to) mogla je da nam obezbijedi ulaz u bilo koji klub, tako što bi Jasenku Houri samo pod brisač ostavljala ceduljicu gdje hoćemo da idemo. Njen pokojni otac svirao je sa njima.

A onda, i Tiho je poginuo. U ratu u koji nije htio da ide. Pričali mi ljudi. Ali on nije imao novac i moć da se spasi rata.  Pamtim ga nasmijanog i onako visokog i plavokosog kako priča o svojoj porodici, pamtim ga sa sve onom zastavom i ružom hrvatskom u pozadini, taj je kadar ostao, kao i velika tuga.

Puno pokojnih ima u ovoj mojoj priči. Svi dobri, svi voljeni i nikom krivi. Ali ipak, to me neće natjerati da napravim veze tamo gdje ih nema. Nije za to krivo Prljavo Kazalište. Oni momci rade svoj posao. A sticajem čudnih okolnosti  njihov posao i moje odrastanje su išli uporedo. Njihove su pjesme ostale kao markeri na bitnim stvarima mog života.  Ja te veze ne mogu razvezati. Kao što sad ne mogu napraviti vezu između njih i oslobađanja Gotovine. Oni su meni ostali momci iz Zagreba koji nas dvije klinke ponekad uvedu negdje, i mi se onda jako pravimo važne. I momci koji su otpjevali nešto što se meni lijepilo za pubertetske i adolescentske emocije. Dalje od toga, ko su zaista i kakve su im namjere - ja stvarno ne mogu ići. Ja ne želim prepravljati svoju prošlost, jer ako to uradim tek onda ništa neću imati. Stvarna je, i – predivna je. Mi nismo mogli postovati pjesmu nekom na fejs. Mi smo mogli samo u diskoteci stajati jedni pored drugih i zajedno je slušati.

Dakle, zbog svega ovoga, ja još imam puno toga da isplačem. I zato ću ići na koncert Prljavog Kazališta, da opet budem pored Zvonke, Tihe, da opet imamo onoliko godina i da se nadamo. Nečem drugačijem od ovog što smo dobili. Meni to treba, meni je to kao što je nekom od vas kad ode u rodni kraj. Ja to više ne mogu. I zato, kad komadić moje mladosti dolazi kod mene, ja ga neću propustiti.  Da zažmurim i vratim vrijeme kad sam uspjela sa radio Gospića, u mono tehnici, da snimim na kasetu: „ Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet...“