Pet običnih pitanja (i nijedan odgovor)

Stvarno važno

Stvarno važno je ono što će ti biti važno i dogodine. I za pet godina. Ili ono što ti je sad važno, a isto tako ti je bilo važno i prošle godine. Ili prije pet godina. Teška definicija. Šmrlj-brlj. Primjer, daj primjer!!!

...

Reći ili prećutati

Ima istina koje bi bespotrebno boljele, čije prepričavanje ne bi pomoglo, bez kojih se može i koje više nisu relevantne. One nisu sporne, ostaju tamo negdje u prašini, i ne trebaju nikome.  A ima onih koje su jake, prave, odlučujuće, ali za njih nema pravih riječi ni pravog trenutka. Svaka verbalizacija bi ih okrnjila i banalizovala. Njih treba osjetiti. Prenijeti nekim drugim kanalom, ne riječima.

...

Samoća i usamljenost

Mlada žena, uspješna po nekom opšteprihvaćenom mišljenju, pušta telefon da zvoni i odlučuje da se ne javi. I tako sve češće. Čita knjigu. Nešto o slobodi.

...

Nemam vremena

Sutra. Do kraja nedjelje. Ajde, zovem te jednog od ovih dana. Sad imam posla, za koji dan. (Zapravo, imam jednu kutiju punu minđuša, i slažem ih u parove, poslije ću naručiti preko Interneta još nekoliko knjiga, a moram da čestitam i neke rođendane na fejsu).

...

Suviše je rizično

Čitav dan idem iz greške u grešku, zapravo ustala sam na krivu nogu. Bolje je ne ustajati iz kreveta. Ma da! A učenje iz grešaka, osnaživanje, rad na sebi, rast? Umara to. A koraci mali. Kažu da je ljubav vrijedna svakog rizika. Neko će reći hvala?

Dok trošim jesen...

Moja namjera nikad nije bila da omalovažavam ljubav. Ako se to nekad nekom činilo iz mojih riječi, evo, birajte naj izvinjenje od svih koje znate, shvatite ovo kao demanti.  Ja samo ne želim da je vidim prostu i patetičnu, ne želim da je provlačim kroz latice fotografisanog cvijeća, čak ni kroz pravo cvijeće jer će i ono za nekoliko dana umrijeti. Ima tako dobre poezije. Ima tako dobrih stihova zbog kojih me sramota svake moje napisane riječi, i dođe mi da se stisnem u neki ugao daleko od slova i riječi, daleko od olovaka i tastature.

Kao mlada mislila sam da ću više i bolje razmišljati kad budem više znala, a desilo se obrnuto. Naučene činjenice se ispriječe pred mislima kao crveno svijetlo na semaforu na (inače praznoj) raskrsnici. Pa ti prođi dalje, junače! Uzalud nekad sebi ponavljam da mi nije cilj da postanem ovakva ili onakva, da nešto postignem ili prevaziđem, već da naprosto budem ona koja sam. Uzalud, kad su svi putevi puni tih nekih saobraćajnih znakova.  Ili žmuriš i razmišljaš, ili ideš i gledaš. Sve je to neka velika prevara.

Sutra. Sutra ću zvati. Sutra ću reći. Sutra ću pitati. Sutra ću zakoračiti na taj stepenik. Sutra ću biti bolja. A sutra svane baš onakvo kakvo ne treba, i ja samo dišem, više od toga ne mogu, sve od juče blijedi, blijedi i na kraju iščezne. Pojavi se uveče, uvijeno u krivicu i samoprijekor.

Viši stepen bliskosti je kad ljudi sa kojima se družiš pokušavaju da te zasmiju kad ti se čini da je sve besmisleno i bezizgledno. Ne zasmiju prazno i površno, već tako da tvoj problem okrenu na vedriju stranu. Izvor humora i jeste u nevolji. Zvuči banalno, ali nije. Lako je skliznuti na talas sažaljenja i tješenja, tu samo treba par uobičajenih fraza, i plivamo zajedno kroz tu mutnu vodu. Ali ponuditi humor nekome kome nije dobro, to zahtijeva dozu rizika. To rade ljudi kojima je stalo.

Srećem neke divne ljude. Neke od njih dobro poznajem, a neke samo naslućujem. I tako, ponekad mi pruže nešto od svoje divnoće. Nekad to zatražim, a nekad mi poklone sami od sebe. Nenajavljeno. Ja im dam koliko mogu od svog srca. Eto, zato volim život.

Izvori

To su bila paganska vremena, davno prije Interneta i automobila, čak prije knjiga i slika. Nije bilo ni ključeva u vratima, samo labave reze, i ljudi su jedni drugima u domove ulazili i iz njih izlazili kad požele, ili kad je prilika bila da se okupe. A takvih je prilika bilo itekako, jer su se sve informacije i emocije dijelile neposredno. Red se znao i među ljudima i prema bogovima, koji su se javljali bez puno uvijanja i mimikrije: ili upeče sunce, ili se provali nebo, ili udari grom, ili voda izađe iz korita. Sve su poruke bile jasne.

A da Internet nije ništa novo, nego su ljudi postali zaboravni i kruti, potvrđuje i to da se tada u tuđe snove ulazilo skoro slobodno, kao danas na profile, i da se tu većina toga i dešavalo i rješavalo, stvarnije od stvarnosti.

Zato se za postelju pripremalo brižno, onako kao kad se dočekuju gosti ili ide u goste, u krevet se nosilo sve što bi u snu, kad kreneš ili dočekuješ, moglo zatrebati.

Trešnjica se bila taman zadjevojčila, a takvima nikad ne znaš, jutros bi se igrala, predveče bi se ljubila, a u međuvremenu se smijala i plakala. Majka joj je bila uposlena i umorna, ali baka je bila tu, jer priroda je uredila da se svaka druga generacija razumije, to je taman, ni preblizo ni predaleko. Baka je Trešnjici svako jutro uplitala u kosu ivančice sa raznobojnim končićima koje je donosila iz snova. Baka je imala vremena da tumara po tuđim snovima, moglo joj se, nije je više niko ništa pitao, a ko bi i smio. Plela joj je tanke čarapice od upredenih vilinskih kosa, a te kose su bile od svijetlo plave do ružičaste, i presijavale se, više na mjesečini nego na suncu. Vile su u ta vremena bile važnije nego danas parlament, one su sve znale i sve vidjele, a i nije bilo pametno zamjerati im se.

Jablan (morala sam uvesti i njega u priču, jer mi nešto govori da ste već naslutili da Trešnjicu treba udati na kraju balade), nije bio ni visok ni prav, ali tako su ga nazvali, mada, nije bio bez talenta. Pravio je male figurice konja i konjanika samo sa nožićem, od drveta (javora, ne jablana), i pričao je sa pticama, što tad nije bio rijedak dar, ali je Jablan zasmijavao ptice toliko do suza, da su udarale u odžake, ne videći kud lete.

Trešnjica je prije spavanja umakala prste u slatko od borovnica, i crtala ljubičaste latice na svojim okruglim grudima, sve u krug oko bradavica. Ljubičasta boja nije nešto po danu, ali noću ima posebne moći. U pupak je stavljala mrvljenu suvu koprivu, da je stomak upije u sebe, jer je snaga žene u njenoj utrobi. Ujutro nije bilo ni naslikanog cvijeta ni koprive, a grudi su joj bile snježno bijele, kao i čaršavi.

Jablan nije nosio u postelju ni svoj nožić ni konje ni konjanike, nosio je uže pleteno od tri grive tri konja u tri boje, jer muškarac je lovac, a gdje će bolje nego u snu da se nauči.

Ima onih filmova što se na kraju ne zna kako je stvarno završilo, pa je ostavljeno svakom na volju da sebi pretpostavi kraj. Ja ću to uraditi u sredini. Sve u međuvremenu neka vam bude po volji.

Kad su Trešnjicu pratili iz kuće zamotanu u bijela tanka platna, sa šest ljekovitih trava i dva otrovna cvijeta u kosi, baka je rekla: Pravilo je da se od danas vrata sna zatvore. I tiho dodala: Za prozor ništa nije rečeno.

Jablan je te noći bio na mukama. Mirno disanje uspavane Trešnjice brinulo ga je više od svih upozorenja koja je slušao. Upozorili su ga na sto načina kako da prepozna kad se žena iskrala u tuđi san. Ali niko nije pomenuo bijelo savršeno mirno tijelo u dubokom snu. Dohvatio je prvo njeno stopalo, da ga veže svojim užetom pletenim od tri grive tri konja u tri boje. Usjeklo se u mekanu bijelu kožu. Žena se samo lagano trznula, ne budeći se. Odustao je. Onda se približio da je zagrli jako, ali to nije bio zagrljaj nego stisak, i dah joj je postao isprekidan. Odmakao se.

Na kraju je samo legao pored tople bijele žene, sklopio oči, i otežan strahovima uputio se u njen san. Ona je tamo sama sjedila na bakinim čaršavima, a ljubičaste slike na njenim dojkama su se dizale i spuštale na mjesečini. Pogledala ga je pogledom punim radosti i zahvalnosti. Budalo, rekao je sebi.

Kako nas lažu ženski časopisi

Kad se ja zainatim da nešto završim, može cijeli svemir upreti da mi pomogne, ali i da mi odmogne – svejedno mu.

Uzalud se, lutko, šminkaš na semaforu, i ne možeš da odlučiš u kojoj si traci, jutros me nećeš iznervirati. Danas je prvi dan mog velikog projekta završavanja svih započetih poslova. Rok je jun naredne godine (eto, nisam bila prestroga), a sve što dotad ne bude gotovo, ide ili u kantu za smeće, ili u Recycle Bin, zavisi u kom se obliku čuva. Ako nešto baš ne budem imala srca baciti – to košta sto evra. U fond za plac.

Za početak, zgodno je napraviti retrospektivu nekih trikova i opravdanja kojima sam se služila da bih odložila dovršavanje započetog:

-          Samo danas da se odmorim

-          Počinjem nešto novo što je hitnije i važnije

-          Boli me glava/leđa/stomak/mali prst na nozi/trepavica

-          Zamišljam da sve gledam iz paralelne stvarnosti i uopšte me se ne tiče

-          Život je kratak/jedan/samo san/kurac/veliko sranje/film/iluzija/veliko zezanje

-          I sutra ima dana

-          Bolje da se to malo slegne

-          Šta će mi sve to

-          Za čije babe zdravlje

-          Hoće li mi neko reći hvala

-          Neće smak svijeta (ili: Ionako će smak svijeta)

-          Kad dođe pravi momenat

-          Ionako sve ide dođavola

-          Politička situacija (verzija 1, 2, 3...)

-          Neka smo mi živi i zdravi

-          Iskuliraću ponedjeljak (a onda: Ne valja se utorkom)

-          Nizak/visok pritisak/kiša/vjetar/tmurno/sunce/sparina/vrućina

-          PMS/ovulacija/pun mjesec/mlad mjesec/solsticij/ekvinocij

-          Povraća mi se od toga

Spisak beskonačan. Onaj sa „započetostima“ još duži. Repovi na sve strane, a ja, umjesto da uzmem metlu i bacim se na posao, ja na istoj letim između svih tih zmajeva, i dohvatam nešto sa gornjeg spiska.

Koga ovo zanima? To je dobro pitanje, ali morala sam ovako izvesti prvi korak. Kažu, kad nešto obećaš pred puno ljudi veća je šansa da to i uradiš. Danas su „pale“ tri velike stvari. Ipak završila sam u skoru 3:1. Dobra igrica, prešla sam na drugi nivo. Strava su mi one igrice gdje umjesto poena kupiš „zdravlje“. Tako i ja. Prodisala.

Ajmo sad ozbiljno. Koliko je realno da do juna naredne, ili bilo koje godine završim sve započeto? U ovom svijetu gdje se svaki dan dešava nešto novo. Nice try, ali suviše sam ja iskusna da bih jedan stres zamijenila drugim. Ono što mi zatreba, završiću samo tako, sve udarajući se nogama u dupe. Kad od toga budem imala koristi. Ne treba vjerovati motivacionim tekstovima pod svaku cijenu. To baš zna da iscrpi čovjeka i učini ga jadnim. Osim toga, meni je tajming uvijek bio jača strana. Tvrdim da je korisnije vježbati taj osjećaj nego praviti to-do liste.

A za to vrijeme osam planeta sunčevog sistema bjesomučno kruži oko vatrene lopte, i ništa se u tom poretku ne mijenja. Kao ni u mom odnosu prema njima, dok samozadovoljno pijuckam tekila sanrajz home-made, ili što reče neko nedavno na tviteru: Ono što me nije ubilo – najebalo je!

Merdevine

Tako ja, idem i nosim svoje merdevine. Da u svakom trenutku mogu da se popnem, da ne moram da tražim i da zajmim. Ima ta neka zgodna visina, iznad onih sivih oblaka što nose kišu, među onim bijelim, što samo golicaju, ma čist kiseonik. Visina taman tolika da se ne čuje šta ovi dolje pričaju. Srećom, ne vidi me niko na mojim merdevinama,  jer narod danas gleda predase, a još više podase, negdje u vrhove cipela, a nekad mi se čini i dublje, tamo negdje gdje su te cipele prije ohoho  godina šetale. Jer, ja se i ne penjem da bi me neko vidio, već da bih ja vidjela gdje se sve protežu veze među stvarima (one stvari koje nisu stvari), jer kad sam to jednom otkrila da uzroci i posljedice nisu, kako pričaju, tu u lokalu ni u blizini, već se razvlače kroz vrijeme i prostor, da bi se samo rijetki tome slatko smijali. Nisam ja među tim rijetkim, ja se više radujem traženju, ali srećem te što vide dobro i daleko, pa mi lijepo i stati pored njih.

A ja sam baš emotivna, u onu žensku stvar, pa vučem teške merdevine od punog drveta, jer vjerujem da i to drvo pamti i misli. A možda nije sve ni u emocijama, nego sam zadrti asketa, pa mislim ako bi mi bilo previše lako, ne bi me toliko radovalo.

I ne idem ja da se osamim, taman posla. Ne biste vjerovali koliko nas se pentra. Divnog svijeta, majke mi. Pomislio bi neko da je tajno udruženje. Ali niko se tu ne krije, samo, rekoh već,  svak se svojim poslom zabavio. Neko tapše carevom odijelu, neko nosi svoje merdevine ...

U raljama javnih preduzeća

Kad su u pitanju osnovni servisi, tu nema cile-mile. Država i lokalna uprava to drže pod svojom kontrolom (da ne kažem šapom), jer oni znaju šta je za građane najbolje, i ne prepuštaju ništa slučaju. To je jedini način da sve radi. Jer ko zna šta bismo uradili kad bi kojim slučajem imali slobodu izbora, i kad bi postojala konkurencija. A ja kao inženjer kažem, kad su u pitanju kritični servisi, tu nema funkcioniše malo ili mnogo. Ili funkcioniše ili ne. Dakle, bila sam na korak od naslova: Beograd, grad koji ne funkcioniše.

Kad čujem „javni“ odmah mi se sugeriše nastavak „…klozet“, jer nekako  u podsvijesti sve što je javno je svačije i ničije, prljavo, i iskoristivo samo u slučaju krajnje nužde. Ovo je samo utisak, subjektivna asocijacija. I ne samo moja. Pa ne bi bilo loše vidjeti zašto je tako.

Sve ovo pišem revoltirana situacijom da u podrumu zgrade u kojoj živim već šest dana curi voda, i da kao stanari, nismo uspjeli da pronađemo način da se sve to popravi, iako su naizgled nadležnosti i obaveze jasno podijeljene. Pritom, svi redovno plaćamo račun Infostana.

Ja sam o problemima na relaciji JKP Infostan - JKP Vodovod – JKP Toplane – JP Gradsko Stambeno već pisala, i na tren pomislila da je to izolovan slučaj, ali sad sam već sigurna da nije tako. Stvari sistemski ne valjaju, a ne postoji nikakva volja da se riješe. A i zašto bi?  Zaposleni u tim preduzećima primaju platu i ovako i onako. I misle da su malo plaćeni. I planiraju da, sa novim smanjenjem plate rade još manje i nekvalitetnije.  Jer im se može. Ima ih dovoljno mnogo da se može ćoškariti bez posljedica.

Dakle, konkretan slučaj izgleda ovako:

U mom ulazu je podstanica za grijanje vode za tri ulaza. Ulazna instalacija obuhvata dva ulaza vode u zgradu: Hladna voda (voda za piće) i Topla voda (isto hladna, tehnička voda, koja će biti zagrijana, i plaćamo je kao toplu, ali po potrošnji izmjerenoj na satu dok je još hladna). Obe ulazne cijevi imaju ventile i mjerače ispred zgrade. Do mjernog sata za cijev je nadležan Vodovod. Milimetar poslije sata – Gradsko Stambeno, ali samo do ulaska u podstanicu.  U podstanici je nadležna Toplana (JKP Beogradske elektrane). Kad cijev izađe iz podstanice, opet pripada Gradskom Stambenom, sve do ulaska u stan, kad je u nadležnosti stanara. Osim vertikala za grijanje i vertikala tople vode. One su toplanine, ali ne i cijevi do radijatora i radijatori – to pripada stanarima.

Ovo djeluje prilično jasno, sve dok se nešto ne desi. Najlakše je da se desi na onom dijelu za koji ja odgovaram, tj. u mom stanu, jer onda zovem majstora, platim i gotovo. Problem je kad se desi na zajedničkim instalacijama – jer za njih stanar ne smije privatno da organizuje radove, to pripada gradskom stambenom. I zato to plaćamo unaprijed i permanentno, kroz račun Infostana.

Evo, kako to izgleda u praksi:

Nedjelja.

Curi topla voda na ventilu u podrumu zgrade. Topla voda, nakon podstanice, znači Gradsko Stambeno. Zovem, i dobijam automatsku poruku da neradnim danom izvršavaju samo hitne intervencije, u šta spadaju curenje vode i lift. Obratim se na taj broj i dobijem odgovor jednog ljutitog na cijeli svijet jer radi nedjeljom:  Zatvorite vodu na ventilu ispred zgrade i zovite sutra posle devet! Prigodno se pobunim, ali dobijem odgovor da nedjeljom nema ekipa na terenu, i da zovem sutra kad bude. Pitam, mogu li ja onda vratiti poštaru račun Infostana ako nemam para, da donese kad budem imala, a on mi kaže: To što vi plaćate je ništa! I prekine vezu.

Izađem ispred zgrade, podignem (preteški) poklopac, siđem u podzemlje, i zavrnem „toplu“ vodu.  To naravno nije uspjelo, jer je neko već poslije 5 minuta odvrnuo, nedjelja je, ljudi hoće da se kupaju, a 90% i nije svjesno problema u podrumu.

Ponedjeljak.

Nekoliko nas zove, i dobijamo odgovor da je ekipa na terenu. Kad dođem s posla, sve je i dalje isto, voda curi i širi se podrumom. Majstori? Bili, pogledali i otišli.

Utorak.

Prijavljujemo i dalje. Ništa. Prebacuju nas sa broja na broj, nekakvi nadzorni organi zapisuju adresu, ekipa na terenu, voda i dalje curi. Neko od stanara postavlja improvizovani sistem da se voda odvodi dalje od podruma, tako da se sad sliva u otvor llifta i tu pravi „bazenčić“. Dok ne dođe do neke strujne instalacije. Pa da i EDB uključimo u igru. Zakon o održavanju stambenih zgrada? Čitao neko? Ništa, a?

Srijeda.

Zovem komunalnu inspekciju. Da, oni su nadležni za kontrolu rada komunalnih preduzeća. Zapisuju uredno sve i uzimaju moje podatke. I oni su javna služba, kao i komunalni policajci za koje su nas ubjeđivali da su nam neophodni, isti oni koji su prijetili mojoj ćerki da će je odvesti u stanicu, jer je zaboravila novčanik sa BusPlus karticom plaćenom za taj mjesec.  Pa hajde, da vidim kako će biti sad kad meni trebaju.

Četvtrak.

Ni inspekcije ni majstora. Zovemo i dalje. Majstori se pojavljuju, pogledaju i kažu: Mi ne možemo zamijeniti ventil ako se ne zatvori voda sa ulice, i voda iz podstanice. Ovo prvo je vodovod, a ovo drugo toplana. - Pa dobro, zovite ih da zatvore! – Ne možemo mi, mi smo privatna firma, samo uslužno radimo za Gradsko Stambeno, ali nemamo ništa sa ovima… ( Ovdje se već naslućuje mrtva petlja)

Petak. Kulminacija.

Zovem ponovo nadzorni organ u gradskom stambenom. Dolazi vikend, opet. Saznajem sljedeće:

-          Da su oni poslali ekipu i da ne mogu više od toga

-          Da postoje kvarovi koji ne mogu da se poprave zbog „više sile“

-          Da oni nemaju uticaj na znanje i rad izvođača, jer su to privatne firme sa kojima imaju ugovor

-          Da za pare sa kojima raspolažu ne mogu da nađu dobre majstore

-       Da moje naselje previše zakera (Vi na Galenici stalno imate neki problem, to je jer imate tu toplu vodu!)

Na ovo posljednje se složim da je u pravu, i da se baš bahatimo sa tom toplom vodom (koju inače plaćamo kao da svaki stan kupa slona, baš zbog tih curenja i kompletnog ispuštanja i ponovnog punjenja vode u radijatore svaki put) predložim da nam se isjeku cijevi za vodu i iskopa bunar ispred zgrade … tako će se sigurno otkloniti svaki rizik, a i više će odgovarati slici Srbije koja se stvara.

Dakle, ono što kao građanin, poreski obveznik pa samim tim i poslodavac svih tih javnih preduzeća želim da znam je:

-        Šta sve plaćam kroz račun Infostana (koji se inače ni za šta ne pitaju, oni su samo objedinjena naplata) – po stavkama, šta je šta, koju uslugu dobijam za taj novac i mogu li odustati od te usluge jer nisam zadovoljna i potražiti drugi servis.

-          Da li je 1500 evra koliko moj ulaz od 22 stana plaća godišnje za održavanje zgrade baš toliko malo? Ako jeste, da vidimo specifikaciju radova, pa da doplatimo. Ali da znamo da imamo kvalitetan servis. I pravovremen.

-          Koje su mi mogućnosti da se žalim na servise koje nisam birala nego su mi nametnuti ( ja i da hoću ne smijem dovesti majstora i platiti intervenciju na zajedničkoj infrastrukturi)?

A u međuvremenu, da otvorim i novu temu: Izgleda da će se novac koji mi firma uplaćuje za prevoz do posla ubuduće uplaćivati preduzeću Apex za BusPlus, a ja ću dobijati mjesečnu pretplatu, iako ne koristim javni gradski prevoz niti imam direktnu liniju između posla i stana, već idem autom, i sadašnji iznos koji dobijam mi pokriva oko polovine troška goriva, ali je barem nešto…

Za sad neću da koristim riječi tiranija, samovolja, … neću da mislim na ostala javna preduzeća i službe koje plaćam pod prisilom, neka ostane da sam loše spavala i da sam malo više nervozna ovih dana. Možda zato što i da kolima stignem negdje treba da kružim i čekam u uskim grlima, jer je pola grada zatvoreno zbog radova, iako su rokovi završetka istaknuti na tablama davno prošli.

Parada

Kad bi nekom magijom postojala pilula koja bi čovjeka oslobodila od predrasuda,  mnogi bi se homo sapiens našao u čudu: Gle, pa planeta je naseljena različitim ljudima, svako od njih je biće za sebe, sa svojim sistemom vrijednosti, sa svojim strahovima, nadanjima, željama. Različiti smo po svemu, koliko vidljivom toliko i nevidljivom, osim po jednom: našem pravu da budemo ovdje, i proživimo svoj život kako najbolje umijemo i kako nam najviše prija. Jedini „princip“ koji ima smisla je ne stajati nikom na putu, ne sputavati ničiju slobodu i ne nametati nikom svoju volju.

Tako jednostavno zvuči, ali zapravo to je najteži zadatak za čovječanstvo i za pojedinca. Zato sam i počela sa: „kad bi nekom magijom postojala pilula...“ . Paradoks našeg vremena: ono što bi bilo najbolje za sve, u domenu je čudesa...

Živeći ovdje, uz povremene izlete po bliskom inostranstvu, moram priznati jednu stvar: mi jesmo zatvoreni, indoktrinisani, netolerantni, homofobični. Toliko da ukoliko se i pojavi grupa „različitih“, i ona je homofobična prema „istima“, tako da nema velikog napretka. Ono što može ličiti na začetke tolerancije, zapravo je niz suprostavljenih homofobija, koje se trpe međusobno. To nije rješenje.

Ja na društvenim mrežama komuniciram sa većim brojem ljudi, uglavnom meni poznatih, ali i onih koje sam srela upravo u sajber prostoru. I jednako pročitam šta ima da kaže svako od njih. Ima tu vjernika različitih religija, ateista, antiteista, pjesnika, ljubitelja SFRJ, libertarijanaca, nekih militantnih tipova, pa i raznih čudaka. Ponekad me nečiji status tresne po sred mojih uvjerenja, i dobijem napad bijesa. To je lekcija. Tolerancija se uči i vježba. Kad u sebi primjetimo netoleranciju i licemjerje, to je već pola puta ka cilju.

Dakle, parada. Ukoliko je to šetnja homoseksualaca da im se prizna da slobodno imaju seks sa istim polom, i da zbog toga ne trpe osudu i nasilje, onda smatram da je to potpuno nepotrebno. Nesvrsishodno. Jer, takvim eksponiranjem neće nikom usaditi toleranciju, niti će skrenuti pažnju na svoja prava. Plašim se da je izvjesnije suprotno, da će se protivnici samo učvrstiti u svojim stavovima. I tako opet idemo u mrak. Mislim da „prava“ ovdje i nisu sporna. Ono što je jedino sporno je da se smanji korišćenje riječi „nenormalno“. Za bilo šta što radi neko drugi, a nama se ne sviđa, ne uklapa se u naš sistem vrijednosti, ili načela grupe kojoj pripadamo. Zato ću podržati svaku protestnu šetnju koja je usmjerena ka borbi protiv diskriminacije uopšte, i protiv oduzimanja prava nekom čovjeku da ima svoje preference i svoje vrijednosti.  Slaganje ili neslaganje sa nekim nema veze osjećajem da ta osoba ima potpuno pravo da tako misli i živi.

Iz tog razloga mislim da nam treba jedna parada, velika i sveobuhvatna,  ne obojena pravima LGBT populacije, jer su ona već postala vidljiva, već i za prava svih onih diskriminisanih pojedinaca koji ne pripadaju nikakvim grupama, već jednostavno, žele da žive svoj život, žele da imaju svoje bogove, svoje lične rituale, da biraju pripadnost grupi, ili individualni gruv.  I dok pišem ovo, sjetim se da mi još nismo došli do toga ni da ostvarimo pravo da se zakoni koje imamo primjenjuju jednako na sve, a kamoli da tražimo da se oni mijenjaju.  Eto razloga za paradu. I ne bih je zvala paradom ponosa, već paradom čuđenja.

I na kraju, priznajem pravo svakome i da ima potpuno suprotno mišljenje. I da ga iznosi, da maše njime koliko hoće, ali bez primjene sile, bilo fizičke, bilo nametanjem mišljenja drugima.  Ako možete da mi zamjerite lažno obećanje, prevaru, izdaju, nepoštovanje, nasilje, miješanje u život – samo naprijed. U protivnom, nema razloga da ne nastavimo da se družimo, čak i ako se razlikujemo i ako vam je sve ovo što sam napisala smeće. Meni to ne smeta.

Sindrom seoske učiteljice

Neke profesije već nazivom podrazumijevaju časnost. Pa čak i kad činjenice govore drugačije. Ako izraz u sebi sadrži „selo“, svi smo pomalo bolećivi, i u to selo smo skloni strpati svu pravdu ovoga svijeta. Kao i u “stare dane“, oni su po definiciji bolji nego današnji. Samo konstatujem. I dodajem da se ne slažem. Ama uopšte.

Hvatam zalet, slutim na obrt. Neki već odustaju od čitanja jer mi poznaju stil, i slute da ću oplesti najsurovije po seoskim učiteljicama. A opet, ja sam iz porodice seoskih učitelja i učiteljica, ne bi trebalo.

Nije to, nego sam naciljala opšte mjesto. Uvijek se nađe, čak i kad izgleda da su luda vremena. Poslije se pokaže da su već bivala. I da seoska učiteljica nije ime i prezime one koja je vas ili vaše roditelje naučila čitati i pisati, iako može biti baš ta. Okolnosti oblikuju ljude, odnose i ponašanja.

Okolnosti:

Ona obično stanuje na spratu škole. U prizemlju je učionica. Jedna ili dvije. Ponekad stanuje i u iznajmljenoj sobi kod nekog od seoskih gazdi, ali uzećemo prvi primjer, kao i to da je neudata, jer se najbolje objašnjava na ekstremnim slučajevima. Član je Partije.  Imala teško djetinjstvo.

Priča prva.  Kokoš.

Svako domaćinstvo mora brinuti o tome da uvijek uzgoji dovoljan broj kokošiju da se pored potrebe kuće zadovolji i prigodno darivanje doktora i učiteljice. Kokoš ne smije stići prekasno, kad je već dijete dobilo mjesto u ćošku, ili udarničku značku ( vidi ispod) , jer je onda teško mijenjati utvrđeni raspored. Dakle, kokoš treba stići odmah po početku školske godine, uz napomenu : „ Moj Milan ( Jovan, Janko, Marko....) je cijelo ljeto hranio i samo govorio, majko, ova je za učiteljicu! „ ( Naglasiti ime djeteta i ponoviti ga nekoliko puta).  Kokoš trasira put kojim kasnije putuju jaja, kolači, suvo meso, sir, čarape i slično.

Priča druga. Mjesto u ćošku.

Postoje djeca čiji roditelji nisu na vrijeme shvatili važnost učiteljice, pardon, obrazovanja svog djeteta, pa su propustili da se pojave i lično učiteljicu, nasamo i punih ruku, upoznaju. Još ako je dijete nemirno, treperavo, plaho, bistro, iskreno ... rezervisano mu je mjesto u ćošku. Tamo će provesti pola nižeosnovnog školovanja. Postoje i dodatne metode, ali nije politički korektno navoditi ih jer su zabranjene zakonom, ali su ekstenzija ćoška iz nekih jako jako davnih dana.

Priča treća. Udarnička značka.

Šta sa onima čiji roditelji ne gaje koke, ili je dijete siroče, ili ima jednog roditelja, a nisu za ćošak. Trude se da budu umiljati, ne ističu se iritantnim znanjem, ali poslušni i mirni kao bubice.  Fali im samo životna radost, a najsrećniji su kad su korisni. To učiteljica zna, pa ih redovno šalje da joj istresu tepihe, odu na pijac, dočekaju/isprate majku/sestru na i sa željezničke stanice,  rašire veš, pokupe veš,  urede po neku gredicu u bašti, poberu šljive ...

Priča četvrta. Sin predsjednika.

Učiteljica ne može biti korumpirana. To je naprosto nelogično, pa se i ne dovodi u pitanje. Ali, ponekad se nije zgodno zamjerati. O tome ne treba puno pričati. Ne znam što sam i pominjala ovaj slučaj, mene to ne zanima. U drugom izdanju će biti izbačeno.

Pinkijeva čarolija

Vučem nogu mjesecima. Bol je ponekad tup, a ponekad oštar i neizdrživ. Nekad mi se čini da sam razglavljena u kukovima, i da mi je hod potpuno neprirodan. Pažljivo sjedam, pažljivo ustajem, okrećem se kao na usporenom filmu. Desna noga kao da nije moja. Pritiskam papučicu gasa lijevom nogom.  To je da se raspametiš.

-          Što se držiš za dupe?

-          Ne držim se za dupe, nego me najviše boli, tu ispod dupeta, ukočena mi je noga od išijasa.

-          Kičma?

-          Aha.

-          Otkad?

-          Ima već nekoliko godina, hrskavica na četvrtom i petom..

-          A lekar?

-          Ma ne mogu, komplikovano, a i kad? Fizikalna u Sokobanjskoj, ne mogu ja to...

-          Injekcije, recimo?

-          Probala sam, pomogne momentalno, ali ti kortikosteroidi...

-          Plivanje?

-          Razmišljala sam o tome, nisam odavno, a to mi najviše prija. Nego, imala sam onu dugačku kosu...

-          Ajde sa mnom na Taš popodne.

-          Ma jok, idem u Pinki.

-          Što tamo?

-          Pa u Zemunu je.

-          Vi iz Zemuna ste baš fakt ap u vugla. Raspali Pinki...

Pinki se zaista raspada. Onako prirodno, od zuba vremena. Novi su jedino flajeri, obavještenja, neke reklame, ali se i stari jednako drže po vratima i ulazima. Ali, tamo nekako sve može. Sve se dogovoriš, Pinki je kao sigurna kuća. Staromodan, izgledom neugledan, a nasađen u sred ljepote koju ne uspijeva pokvariti. Jer sa svojih milion ulaza i životom koji se tu krije, to je Zemun. Beogradski sportski centri pulsiraju gradskim životom i energijom, prepisani od Evrope, renovirani – tamo vidiš i viđen si. U Pinkiju možeš da se sakriješ, da te zagrle vrata od pola vijeka i dotrajali podovi, da ti kažu: polako, sve je u redu, ništa se loše ne može desiti. Ja zapravo ne volim takve građevine. I Pinki mi se svaki put smuči kad ga pogledam spolja. Ali kad uđem, sve to nestane...

-          Treba mi pomoć. Hoću da plivam tako da to pomogne mojoj kičmi.

-          Dobro, već sam se uplašio da hoćeš da skidaš kilograme. Raznih želja ima ovih dana.

-          Ma ne, ja samo želim da popravim stilove. I disanje.

-          Ok, plivaj da vidim šta znaš.

-          Leđno je dobro,  kraul pogrešan, previše energije trošiš, prsno rekreativno. Disanje nikakvo.

-          Rekoh ti ja...

-          Hoćeš ispočetka, raspoložen sam i imam vremena...

Nisam znala šta da mislim. Mogla sam biti sama, ali sad je tu taj čovjek koji želi da mi pomogne, a meni je to neophodno potrebno. Njemu očigledno ne pada teško. To mu je posao. Istovremeno, žrtvujem namjeru da budem sama i da se opustim. Prve vježbe disanja su prošle loše. Imala sam osjećaj da mi je na grudima kamen. Rekao mi je da davno nije vidio nekog ko je toliko u grču.

-          Opusti se, u vodi bar možeš da radiš šta god hoćeš sa svojim tijelom, pusti da se napravi ta interakcija, uživaj u blagodetima vode...

Onda smo pričali o nekim drugim stvarima. Pa sam disala. Ovaj put dobro. Išlo je i sa kraulom, i sa ispravljanjem nogu. Primjetio je da mi je pala koncentracija.

-          Ajde, vidimo se u subotu. Plivaj još malo za svoju dušu. Biće to dobro, vidjećeš.

Okrenula sam se prema sredini bazena. Potpuno sama. Stare, dobre, Pinkijeve polupane pločice. Potpuno čista voda. Volim vodu. Laganica bih mogla biti neka sirena. Zaronila sam do svijetlo plavog dna i tu ostala neko vrijeme. Mreža tamnih fuga oko plavih pločica izgledala mi je kao pod u nekoj davno ostavljenoj kući. Mogla sam ostati tu skrivena i ušuškana, baš tu na dnu tog bazena. I pluća su mi odjednom postala mirna i poslušna. Pustila sam tijelu na volju, i zaista, nije bilo bola. Svaki pokret je bio zaštićen i ušuškan vodom.

Biće to dobro. Hodaću.

Tamo gdje je sve po mom

Kad se na Gugl ukuca “cilj” dobije se preko 2,5 miliona rezultata. Za “goal” preko 250 miliona. Jer,imati cilj je imperativ. Svaki posao, ma kakav posao, svaki DAN treba da počne sa postavljanjem CILJA, inače ti od života nema ništa.

Misli pozitivno, imaj cilj, jedan veliki životni, i mnogo malih, dostižnih, ostvaruj male ciljeve pa će i veliki sam od sebe da se dosegne, misli na svoj cilj danonoćno, (nije loše ovdje ubaciti i misiju i viziju, ako si neki preduzetnik), postavljanje cilja je ne samo preduslov za sve već i univerzalni lijek za sve! (Već sam negdje objasnila da ne može postojati univerzalno jer bi onda bilo samo jedno, ali ajde, neka, zvuči moćno i neporecivo, ali baš).  Imati cilj je jedino sredstvo koje će te odvesti gdje god poželiš, imati cilj znači nemati više nikakav problem u životu, jer ako imaš cilj, izgleda da je dovoljno da pored toga samo još i dišeš!

I dešava se čudo - snovi počinju da se ostvaruju.

A ako nemaš cilj? Ćut’ tamo, kako tako nešto možeš i reći, pa kud si krenuo bez cilja, beslovesni stvore??!! Zar ćeš kao životinja ići samo za nagonom? Kakav ti je smisao života, uopšte?

Ja mislim, ponavljam, JA MISLIM, da od ovoga može da se poludi. Pokušavam da se sjetim kad je počela „ciljomanija“, i čini mi se da je to bilo negdje oko moje dvadeset pete. Dakle, više od pola života ja provedoh bez cilja, i bez svijesti o neophodnosti postojanja cilja i pripadajućih mu ciljčića?? I nekako bauljajući i pipajući kroz mrak uspjela sam da diplomiram, zaposlim se i porodim, i štošta još da uradim, prije nego se ova terminologija iz svijeta biznisa preselila na lični plan.

Biće da je to vrijeme kad se počela prevoditi sva ta motivaciona literatura, a da sam teoretičar zavjere mogla bih lako zaključiti da su nam isti oni koji su poslali rat i krizu, poslali i „lijek“. Ali ja ne razmišljam tako daleko. Ja nemam cilj da razotkrijem motive ovog vremena. Ja uopšte nemam cilj, i to da priznam. Ja samo mislim… Mislila sam kad je sve izgledalo beznadežno, mislila sam kad se raspadalo sve što bih dotakla, mislila sam kad nisam imala nikakvu drugu podršku ni razumijevanje, mislila sam kad od nepravde nisam mogla ni da dišem… I uvijek bih smislila nešto. Ako postoji nešto što mogu da identifikujem, a da mi je „pomagalo“, onda je to volja. Ništa drugo.

Budući da ja ne funkcionišem u ekstremima, neću da popljujem koncept  postavljanja  ličnih ciljeva, odnosno Ciljeva, hoću samo da kažem da mislim da nije jedini, niti neophodan. Može se kroz život i bez Cilja. Nekad i bolje. Kad svakodnevno vodiš neke borbe, dovijaš se oko esencijalnog, jedva držiš glavu iznad vode, ne znaš šta te čeka iza sljedećeg ćoška - za ciljeve nema puno prostora. Štaviše, zvuče kao ruganje. Ako bismo pitali mnoge danas: Koji je tvoj životni cilj? Vjerovatno bi , ako ne rekli ono barem pomislili: Zajebavaš li ti to mene?

Oduvijek su postojali ti „ne zna šta hoće“  tipovi, ali se o njima pričalo sa više simpatija. Bili su to boemi, sanjari, lutalice, maštalice, umjetnici, i niti su bili neuspješni, ni nesrećni ni izbjegavani. Ništa manje ni više od onih usmjerenih i disciplinovanih. Problem sa pojavama je što postaju prenaglašene kad se tako „imenuju“, a pogotovo ako se u lični život prenese terminologija iz poslovnog svijeta. Jer ciljevi i uspjesi mogu se definisati u poslu gdje postoji proizvod, prihod, vrijednost – mjerljive i uporedive stvari. Na polju života i sreće pojedinca, ovakva terminologija pravi haos.

Dakle, potvrđujem da se može živjeti bez cilja. I mislim da je volja ono što nas ujutro diže iz kreveta, i progura kroz sve što iskrsne.  Nemojte dozvoliti da vam frustracija oko ciljeva ubije volju. Eto, ovo sam ja smislila za danas ;) .

Druga obala

Kad bi se samo ljubav računala, mi bismo sigurno ispali pobjednici. Ali riječi ljubavi nisu za sve.

Velimir Ćurgus Kazimir

Dugo se opirem, i tako će i ostati, da se mojim slučajem pozabavi stručnjak. Neki mehaničar za dušu ili karakter-analitičar, da mi kopa po djetinjstvu i okrene mi roditelje naopako da mi objasni zašto sam takva kakva sam i zašto mi se dešava to što se dešava. Opirem se i savjetima da čist bijeli papir podijelim po vertikali i pišem lijevo pozitivne a desno negativne stvari. Tek bi me raspametilo, ako o nekoj pameti još i mogu govoriti, da za svaku svoju važniju odluku navedem posljedice koje je uzrokovala.

Dakle, ono što ja iz moje tačke jednog već pola proživljenog života mogu reći je da ako imam pravo da se branim, moja odbrana bi glasila da pojma nemam zašto sam nekad postupala onako kako sam postupala. Srce, razum, mudrost, strah, nesigurnost, inat...sve su to okidači odluka. Pojedinačno, ali najčešće orkestrirano. Slažem se da nisu svi poželjni, ali ko ih nema i ko ih je savladao i pokorio, neka prvi baci kamen.

Jedino što me tješi i jedino za šta se mogu uhvatiti je potpuno nejasna slutnja da na ovom svijetu ipak mora postojati neka konačna ravnoteža. Neka logika. Jer kako bi onda objasnili da smo ovako savršeni kao mehanizmi, kako bi objasnili lanac ishrane i uopšte funkcionisanje svega. Jutra koja su uvijek mirna i obećavajuća. Probudiš se, i svaki put nastupi jedan, ponekad neizmjerno kratak  ali stvaran trenutak u kom je sve u redu, kao da se upravo sve što postoji baš u tom momentu rodilo.

Sve poslije toga nastavlja da se odvija po bilo kom od svih mogućih scenarija, dajući nam pritom manji ili veću iluziju da je onako kako želimo, da upravljamo životom, ljudima i događajima u njemu.

Slušajući često na različite načine i od različitih autora izrečenu tezu da je najvažnije u životu imati cilj i da će se sve onda urediti da nas prema tom cilju i odvede, bila sam to već počela smatrati postulatom, pa iako je moje iskustvo bilo značajno drugačije, radije sam pristajala da ja u stvari nemam jasan cilj, nego da navedeno nije tačno. A onda sam pročitala, ne znam autora pa neka mi ne zamjeri, da nije važno kuda smo pošli, već je važno ono što nam se desi usput...

Moram raditi, ra-di-ti , misli milion, a nijedna napisana riječ….

Dan kao stvoren za isprazna maštanja. Bez gledanja kroz prozor, naravno. Naiđu takvi dani kad je čovjeku potrebna bliskost i intimnost , ali više kao fiktivna, bez dodira, bez riječi, gotovo i bez prisutnosti. Samo svijest o nekom zajedništvu, tiha unutrašnja snaga zavjerenika, samo magličasta slutnja približavanja nekom dubljem smislu ostvarenja pripadnosti. I tek kad nas trgne neki iznenadan i prodoran zvuk ili naprosto primjetimo da se dan bliži kraju, u nas se useli nemir i isprva tinja, a zatim, kao ubačeno kukavičje jaje, izleže se i iz naše duše izbacuje blagost i maštu, kao što mlado kukavice izbacuje nezaštićenu djecu svojih novih roditelja. Ostajemo prazni i grubi, i ponovo se utapamo u sivilo, zaboravljajući koliko smo možda baš ovaj put bili nadomak nečeg važnog, i istinski vrijednog.

Struja nas nosi, i bez bitnijeg otpora dozvoljavamo da se pogrešnim aršinima mjeri naša ljubav, naša snaga, naša ljepota. Samouvjereno tvrdeći da nismo ničija svojina, postajemo svojina nekog svijeta i jednog vremena, tražeći blijeda opravdanja za svoje nezaustavljivo i nepovratno pretvaranje u "čovjeka novog vremena". Govorimo glasno da bi sakrili strah od sebe, povlačimo se od svega što može da nas natjera u razmišljanje. Pravimo račune sa lažnim rezultatima i kunemo se u svoju iskrenost i neporočnost. Pričamo o ljubavi i prirodi, a srca su nam opustošene ledine. I sve bi to još i imalo nekog smisla, da nije u nama one iskre, koja nam povremeno, bar na kratke, ali bitne momente vraća unatrag film našeg života, i  opominje svojim nemuštim jezikom, da pravi razlog naše tuge ne leži u našem neuspjehu ili ličnoj nesreći, već da smo zapravo tužni jer nam je kraj blizu…

Neće ovo proći, sve sam ovo već opisivala… osim toga, plaćaju me da motivišem, a ne da patetišem... zašto me ne udari munja i ubrizga mi neku novu ideju … zašto sam sa gnušanjem odbila da radim rubriku „Život zvezda“ ?

-          Pišeš za onu kolonu?

-          Kolumnu!

-          Ma znam, nego da vidim hoćeš li nasjesti.

-          U čemu je fora?

-          U tome da nasjedaš na svaku provokaciju.

Smiješio se. Pitala sam se da li mu je ova igra zaista interesantna, ili je i to postala navika, popunjavanje prostora koji je sve više počeo da se dosađuje između nas.

-          I to ti je interesantno?

-          Zapravo, ne.

-          Hoćeš da ti pročitam? Malo je sumorno, ali...

-          Ne, hvala.

-          Zašto?

-          To je za mene suviše komplikovano, ne razumijem ja to.

-          Pa ne pišem za naučni časopis već za ženski!

-          Opet komplikovano. Nego, šta ti u stvari hoćeš?

Horor od pitanja. Najgore pitanje koje vam ikad može biti postavljeno. Ali, do njega se uvijek nekako dovučemo kad nedovoljno vješto pokušavamo da zbunimo protivnika ili kad, kao ja, pokušavamo da budemo iskreni.  Jer biti iskren znači i priznati da si zbunjen, iskreno izlaganje je sve samo ne logično i tečno, istina se ne obazire na teoriju uvod razrada zaključak. A ipak ti ne mogu odgovoriti šta hoću. Odjednom sam zablokirana strahom da prvo to što hoću nije i ono što ti hoćeš, da je možda čak i potpuno suprotno pa bi moglo otvoriti novu temu, a zatim da to što hoću možda nije ono što ću htjeti i sutra, a onda bi me držao za riječ i optužio za nedoslijednost i ponovo, laž.

-          Hoću da budem srećna.

Opet problem. Rekla sam najveću istinu koju je moje biće osjećalo, a zvuk mojih riječi se prosuo prostorijom kao najbanalnija replika na probi nekog putujućeg pozorišta. Zazvučalo je kao na predzadnjoj strani  jeftinog ljubavnog romana sa trafike. I to ne u onom dijelu kad treba da se rasplačeš, već pretkraj, kad je već sve riješeno, samo još Romeo treba da da obećanje da će tako zaista i biti.  Pa čak i siroče u dokumentarcu u koje su uperili kamere i osvijetlili čitavo mu malo napušteno biće, ne bi dalo, ni u trenutku najveće zbunjenosti usljed neočekivane pažnje, ovako banalan odgovor. I nije banalan. Ja izgaram da nije banalan, da je to to. Ali banalno zvuči. Kraj. Informacija je ono što čujemo.

-          Pa budi srećna, šta te sprečava u tome?

izvor: chronologievintage

Balada o kameleonu

(posvećeno onima koji ne znaju sebe voljeti)

Danima sam sakupljala sve
O tebi
Šta voliš, šta pričaš, gdje izlaziš
I tako sam i ja
Voljela, pričala, izlazila
Tvoje su teme postale moja opsesija.
A onda si se zaljubio
U nju
Pa sam ja
Počela da se oblačim kao ona
Kupila cipele kao njene
Pila kafu kao ona
Sa malo mrvu na vrh kašičice
Šećera
I morala sam da je volim
Jer je ti voliš
I morala sam iz istog razloga da je mrzim
Jer da je obrnuto
Ona mene
Nikad ne bi kopirala.

Svijet ih je pun. Nesrećnih emotivnih kameleona. Suprotno mišljenju da su prazni, uglavnom su to osobe sa razvijenom maštom, burnim i bogatim emotivnim sklopom. Bogatim i – haotičnim. Jer u njihovim emocijama ima mjesta za sve i svakog osim za same sebe. Neki se preoblače da bi se sakrili, misle da im mimikrija pomaže da prođu kroz život sa što manje povreda, a drugi da bi bili primjećeni, jer će biti nalik onima što sijaju. Ali, kao što mjesec sija tuđom svjetlošću, tako ni oni zapravo nikog ne mogu ugrijati. A jako se trude. I dobro shvataju da su neki voljeni jer su originalni, pa makar ništa drugo nemali. Ali, sebe ne mogu promijeniti, jer ne shvataju da je potrebno prvo sebe zavoljeti.

Ovo se prirodno gotovo svima desi u mladosti, ali tužno je što neki nikad ne izađu iz ovog kola. Traže da budu poštovani i služe se prevarom, transferom identiteta, transferom autoriteta. To se povezuje i sa zrelošću. Dešava se pojedincima, dešava se grupama, dešava se cijelim narodima...

Vučica

Pramajka živog svijeta. Izvor anime. Početak ženskog. Hraniteljka i braniteljka. Ona je ta koja čuva svoju djecu ali i koja ih otjera u samostalni život kad odrastu. Ona ne smije pokazati strah jer nema vremena za to. Koristi svaku priliku kao da sljedeća ne postoji. Balansira između zemaljskog trnja i slobode nebeskog prostora. Čuva tri zapečaćena zemaljska blaga: lojalnost, ljubav i razigranost. Zahvalna je i dobro pamti. Više je gladna nego sita, ali se hrani ravnotežom, voli mir i ona je ta koja će sve da uredi. 

Spava otvorenih očiju, uvijek spremna na preokret. Svaki miris i zvuk prvo će naići na njena čula. One koje voli nahraniće posljednjim dijelom svoga tijela ali teško onom ko krene da je napadne. Ili još gore, ko krene na onog koga ona voli. Nepripitomljiva, nepotkupljiva, nepromijenjiva. Bogovima zakleti čuvar svih ženskih osobina, određena da sačuva trajanje. Usamljena i u čoporu. Kad je bolesna ili ranjena, povlači se u najdublje tmine i sama liže svoje rane. Neustrašiva, iznad zavisti, ljubomore i takmičenja. Spolja tako razigrana, brza, gipka, a u sebi nestvarno mirna. Mirna sa malim duboko usađenim srcem koji je njen najranjiviji dio.  Legende kažu da su pojedini narodi vjerovali, ako se pojede srce vučice postaje se besmrtan. Pa iako ga je teško pronaći, ono još uvijek kuca i kad joj se oduzme život i raspori utroba. Ali to je samo legenda.

Svaka žena se rodi sa srcem vučice ali ga samo rijetka sačuva. Prepoznaćete je po tome što vidi i ono što se još nije dogodilo i što se neprimjetna približi uvijek kad je potrebna. Prepoznaćete je jer će učiniti sve ali nikad nećete saznati da li zaista voli. Iako je ona čuvar sve ljubavi ovog svijeta, ne razmeće se s tim. Prilagodljiva, misli hvata u letu - ali ne daje uvijek odgovore. Ne ponižava i ne provjerava. Unaprijed zna. Prepoznaćete je po poluosmjehu koji bodri ali i upozorava. Prepoznaćete je po tome što se stvori kad je najpotrebnija i nestaje kad više nije potrebna. Sama se povlači. To su žene toplog tijela i hladnih dlanova koje će vas uvijek podići na noge. I čiji prodoran pogled nikad nećete zaboraviti, bez obzira na boju očiju. Ako je nikad niste sreli, ne brinite, ona vas jeste. Samo ona zna zašto vam se nije pokazala.

Napomena: Ovo nije naučno zasnovan tekst. Ovo je literarni rad.

Pojačana vlažnost vazduha me uvijek pukne na emocije

Već je bio i red da ugrije, prvo jer je ljeto, a drugo, uvijek ima onih što im ništa ne valja, pa jedva čekaju da snijeg padne nenadano u januaru, pa da kažu: Eto, a nismo ni imali ljeta!

Meni ne smeta toliko vrućina koliko vlaga, ne mogu da dišem i padne mi pritisak, ponekad mi se i svijet okreće, ali ne volim o tome pričati, jer uvijek ima ovih dežurnih koje kao da samo to čekaju, pa raspale komentarom: Godine, draga moja! Ja se onda nasmiješim i kažem, da, a u sebi mislim jebale te godine, nemam ja nikakve godine! Tako, kad mi nije dobro na poslu, bez posljedica jedino mogu da se požalim ovom mladim momcima tu oko dvadeset i šest sedam, jer su uvijek pospani, i njima je to potpuno razumljivo da još nekom nije dobro, a pogotovo im je drago kad nekom sa puno staža nije dobro, jer onda ne osjećaju toliko krivicu koja im se stalno nameće da nisu dovoljno prilježni na poslu.

Mala je ispolagala sve ispite na prvoj godini, što je strava stvar, i pitam se kako me to super snašlo, mene koja sam u životu bila na dva roditeljska, i jednim otvorenim vratima. Ta otvorena vrata su bila neslavno iskustvo, jer me prvo razredna napujdala na Malu, pa sam psovala, Mala plakala, a ja onda napala razrednu kako ja nemam vremena za takva sranja. Poslije nisam išla više u školu, slala sam uredno sve uplatnice za ekskurzije, roditeljski dinar i uglavnom, na kraju je razredna rekla da Mala ima divnu majku.

S posla sam išla prevozom, tako je ispalo, a da bih se utješila govorila sam sebi da će mi barem noge malo preplanuti dok čekam autobus. Onda se na stanici ciganče u trku zakuca u mene, i još mi kaže pazite, kao da sam ja njega gađala, i da mi nije persirao izgazila bih ga, ali to što mi je persirao me oborilo. Onako emotivno.

Kad sam došla u stan lilo je sa terase iznad, slivalo se i kapalo pravo u žardinjeru, i bacalo mi zemlju po vešu. Sjela sam i iskulirala to, ali kad mi je krenulo kapati u kafu i pivo, podmetnem lavor i popnem se do komšinice. Tamo nije bila baka koja tu živi već njena ćerka, kaže, zalila cvijeće, samo je jednu flašu sipala, ne zna o čemu se radi, ali se puno izvinjava. Ja opet emotivno odreagujem, vratim se dolje, dva sam lavora nakupila, i evo još kaplje. Gdje samo nađe toliku flašu?

Krenula malo peglati i na trećoj majici vidim da nisam uključila peglu, pa reko, kad su ove dvije dobre, i ostale će, nisam je do kraja ni uključivala.  Poslije me zove jedna što se tako dvaput u godini čujemo a vidimo na drugu godinu, a ja ne volim baš ta razglabanja telefonom, pa kažem, ajde, dođi do mene. A ona: šta imaš? Imam evo veš za prostrijeti. Ponudim joj da se nađemo u klubu, koji i nije baš neki klub, više onako kao kafanica pored autoperionice, gdje piješ pivo dok čekaš da ti operu kola, mada možeš i bez kola. Kažu i da se tu sklapaju nekakvi biznisi, ja sam se hvalisanja svakakvog tamo naslušala, o biznisu nikad ništa, valjda ne dođem u pravo vrijeme. Ipak, zbog komaraca smo se predomislile, pa tako, možda se dogodine vidimo. A budući da sam ja baš bila raspoložena za razgovor, to jest da tako nekom uz pivo ispričam kako mi je bilo danas, ja sam pivo upravo popila, i to vam je to.