Tamo gdje je sve po mom

Kad se na Gugl ukuca “cilj” dobije se preko 2,5 miliona rezultata. Za “goal” preko 250 miliona. Jer,imati cilj je imperativ. Svaki posao, ma kakav posao, svaki DAN treba da počne sa postavljanjem CILJA, inače ti od života nema ništa.

Misli pozitivno, imaj cilj, jedan veliki životni, i mnogo malih, dostižnih, ostvaruj male ciljeve pa će i veliki sam od sebe da se dosegne, misli na svoj cilj danonoćno, (nije loše ovdje ubaciti i misiju i viziju, ako si neki preduzetnik), postavljanje cilja je ne samo preduslov za sve već i univerzalni lijek za sve! (Već sam negdje objasnila da ne može postojati univerzalno jer bi onda bilo samo jedno, ali ajde, neka, zvuči moćno i neporecivo, ali baš).  Imati cilj je jedino sredstvo koje će te odvesti gdje god poželiš, imati cilj znači nemati više nikakav problem u životu, jer ako imaš cilj, izgleda da je dovoljno da pored toga samo još i dišeš!

I dešava se čudo - snovi počinju da se ostvaruju.

A ako nemaš cilj? Ćut’ tamo, kako tako nešto možeš i reći, pa kud si krenuo bez cilja, beslovesni stvore??!! Zar ćeš kao životinja ići samo za nagonom? Kakav ti je smisao života, uopšte?

Ja mislim, ponavljam, JA MISLIM, da od ovoga može da se poludi. Pokušavam da se sjetim kad je počela „ciljomanija“, i čini mi se da je to bilo negdje oko moje dvadeset pete. Dakle, više od pola života ja provedoh bez cilja, i bez svijesti o neophodnosti postojanja cilja i pripadajućih mu ciljčića?? I nekako bauljajući i pipajući kroz mrak uspjela sam da diplomiram, zaposlim se i porodim, i štošta još da uradim, prije nego se ova terminologija iz svijeta biznisa preselila na lični plan.

Biće da je to vrijeme kad se počela prevoditi sva ta motivaciona literatura, a da sam teoretičar zavjere mogla bih lako zaključiti da su nam isti oni koji su poslali rat i krizu, poslali i „lijek“. Ali ja ne razmišljam tako daleko. Ja nemam cilj da razotkrijem motive ovog vremena. Ja uopšte nemam cilj, i to da priznam. Ja samo mislim… Mislila sam kad je sve izgledalo beznadežno, mislila sam kad se raspadalo sve što bih dotakla, mislila sam kad nisam imala nikakvu drugu podršku ni razumijevanje, mislila sam kad od nepravde nisam mogla ni da dišem… I uvijek bih smislila nešto. Ako postoji nešto što mogu da identifikujem, a da mi je „pomagalo“, onda je to volja. Ništa drugo.

Budući da ja ne funkcionišem u ekstremima, neću da popljujem koncept  postavljanja  ličnih ciljeva, odnosno Ciljeva, hoću samo da kažem da mislim da nije jedini, niti neophodan. Može se kroz život i bez Cilja. Nekad i bolje. Kad svakodnevno vodiš neke borbe, dovijaš se oko esencijalnog, jedva držiš glavu iznad vode, ne znaš šta te čeka iza sljedećeg ćoška - za ciljeve nema puno prostora. Štaviše, zvuče kao ruganje. Ako bismo pitali mnoge danas: Koji je tvoj životni cilj? Vjerovatno bi , ako ne rekli ono barem pomislili: Zajebavaš li ti to mene?

Oduvijek su postojali ti „ne zna šta hoće“  tipovi, ali se o njima pričalo sa više simpatija. Bili su to boemi, sanjari, lutalice, maštalice, umjetnici, i niti su bili neuspješni, ni nesrećni ni izbjegavani. Ništa manje ni više od onih usmjerenih i disciplinovanih. Problem sa pojavama je što postaju prenaglašene kad se tako „imenuju“, a pogotovo ako se u lični život prenese terminologija iz poslovnog svijeta. Jer ciljevi i uspjesi mogu se definisati u poslu gdje postoji proizvod, prihod, vrijednost – mjerljive i uporedive stvari. Na polju života i sreće pojedinca, ovakva terminologija pravi haos.

Dakle, potvrđujem da se može živjeti bez cilja. I mislim da je volja ono što nas ujutro diže iz kreveta, i progura kroz sve što iskrsne.  Nemojte dozvoliti da vam frustracija oko ciljeva ubije volju. Eto, ovo sam ja smislila za danas ;) .