Zemlja bez ljudi

Kad sam prije osam godina prvi put obilazila Toplicu, znala sam da ću se vratiti. Iako je moja mašta često obitavala tamo, u prvom redu vođena vizualizacijama usljed iščitavanja istorije - što one faktografske, što romasirane, trebalo je ponovo odvesti i tijelo, prvenstveno oči, da se opet cijelim bićem uvjerim kako istorija i današnjica ne moraju nužno i očigledno ukazivati jedna na drugu, ali da isto tako postoje dublji uticaji na naše fizičko koji nisu samo odraz slike u oku.

Na početku da kažem da se radi o nestvarno lijepim predjelima. Jastrebac, Radan i Kopaonik, šumovite planine, zelene i ustalasane, ispresijecane rijekama i potocima. Svuda kud kreneš čuje se neka voda. Jedan od onih predjela za koje ja imam običaj reći da su nastali u dan kad je Bog bio baš dobro raspoložen. Ovo nije putopis, samo nekoliko crtica koje ovako, i nedjelju dana od povratka puna utisaka, želim podijeliti.

Put me vodio preko Kruševca, Lazarevog grada, gdje je veliki Knez, i potonji srpski nebeski car pokušavao da složi teške i različite naravi, i stane u odbranu onog što je ostalo, od nekad velikog Dušanovog carstva. Da li je znao da će ostaviti život u toj borbi – vjerovatno jeste. Da li je znao da će sa svojom vojskom zaustaviti prodor velikog osvajača u Evropu? Ne znamo da li je njegova vizija dopirala tako daleko, ali tada su se druge vrijednosti branile.

Kruševac, Lazarev grad, ostatak  donžon kule

Koliko su te vrijednosti potrajale u svijesti potomaka, možda govori i to da sam Lazarev grad (kao  mnoga utvrđenja iz srednjevjekovne Srbije) nisu baš razrušena od strane Turaka (kako to zgodno piše u udžbenicima), već je taj mukom i ljudskom rukom zidani kamen najčešće završavao u kaldrmama, zidovima kuća i štala, odnesen i razgrađen upravo istom krštenom rukom. Ali, sve je to ljudska priroda, mitologija i slava su egu drage, ali – jesti se mora. I putovati. I trgovati.

Dalje, preko Ribarske Banje, kroz prolaz između Kopaonika i Jastrepca, kuda je pedeset godina nakon Kosovskog boja prošao ugarski vojskovođa Janoš Hunjadi u borbi protiv Turaka. Toga smo Janoša i u pjesmama opjevali i prekrstili u Sibinjanin Janka. Dalje do Prokuplja, grada svetog Prokopija, čiji muzej obavezno treba pogledati.

Od Prokuplja prema Kuršumliji prolazimo kroz Pločnik, gdje se, po predanju, dogodila još jedna bitka sa Turcima u kojoj je srpska vojska pobijedila nadmoćnu tursku vojsku, i to tako što je napravljena zasjeda u šumi, što Turci nisu očekivali. Istorija nije potvrdila ovu bitku, ali predanje (još) živi.

Zastavši u rekonstruisanom neolitskom naselju Pločnik (administrativno je to zaprave selo Bace), tu zatičemo dvije starije žene - udovice, jedine preostale u tom zaseoku. Pričaju nam o tome kako je nekad bilo, kako je narod odlazio i odlazio, kako su se zatvorile škole i konačno nestala i djeca. Pričale su nam kako im nema ko ni sijalicu zamijeniti, pa se za sve te radove na visini ova jedna (mlađa) popne na stolicu, a ova druga je pridržava... životinje više ne drže, trava se više ne kosi... eto, još to malo bašte. Pritom, ovo nije zaselak u planini, već na magistralnom putu.

Kuršumlija je mjesto gdje sam se, po drugi put, osjetila kao kod kuće. Ako bih morala definisati, rekla bih palanka u najpozitivnijem smislu te riječi. Iako se o gostoljubivosti priča svuda po Srbiji (ne baš uvijek argumentovano), ovdje je ona zaista „ko od majke rođena“. Gola, neuvijena otvorenost ljudi. Veoma lijepih ljudi, i to sam primjetila.

U Kuršumliji postoji mala ulica koja je pješačka zona, koja završava crkvenom portom. I u tom zadnjem dijelu, takoreći ispred crkve, uveče nema šetnje. To je igrališe. Uživala sam, sjedeći na terasi picerije (u kojoj sam, uzgred, pojela jednu od najboljih pica u životu) gledajući kako dvije grupe djece, paralelno jedni do drugih igraju fudbal i između dvije vatre, a ovi manji između njih promiču na rolerima i trotinetima, ili tek onako, zabauljaju. Svi se znaju, svi su prisni, u piceriju svaki čas ulaze da piju vodu, jedan konobar jedva postiže da usluži sve, a gazda jednom rukom rukom drži trogodišnju ćerkicu u naručju, a drugom pere čaše.  Gledam tu djecu koja se igraju, i zamišljam kako njihovi  roditelji već kuju planove kako da ih na vrijeme upute u Beograd, Niš, ili neko inostranstvo. Jedan od primjera da se ipak može ostati i uspjeti je vlasnik pansiona u kome sam odsjela. Motel „Joksim“ – izgled i usluga da se ne postidi bilo kog evropskog turističkog centra.

Radan je predivna planina. Ovdje, naravno, pored vizuelnog dolazi i onaj posebni utisak koji se ne može prepričati. Ima nešto posebno u Radan planini, a kad vam ja to kažem koja se verem već 40 godina – vjerujte mi. Ne znam koliko ima ljudi koji poznaju Radan, jer ih sve manje ima po planinskim selima. Šume Radana se sijeku i izvlače (vidjela svojim očima), što legalno što nelegalno. Kao i na mnogim mjestima, prodajemo ono najvrednije za najmanje novaca.

Na snimku ispod vidi se "saobraćajna gužva" na putu. Radi se o dijelu puta od Đavolje Varoši prema Kuršumliji, dakle, turistička lokacija. Bez obzira na prazan put, ili baš zbog toga, uživale smo u krajoliku, to svakako!

Time-lapse puta od Đavolje Varoši prema Kuršumliji

Kad pitam za Kosovo, odgovaraju mi neuvijeno: Oni dolaze ovamo stalno, otkupe nam sve što proizvedemo. A onda, nakon kratke stanke:  Mi tamo ne idemo.

Putokazi su rijetki, i samo zahvaljujući tehnologiji može se negdje dospjeti. Ona vojnička „kartu čitaj seljaka pitaj“ je neprimjenjiva. Jer i tamo gdje su ostali putevi, seljaka – nema. Putevi su propali, kuće se urušavaju – samo priroda buja, divlja i živa. Zeleni se u inat svemu. Vode teku i podrivaju ionako zapostavljene puteve. Priroda ne osjeća nedostatak čovjeka. ( Možda čak i naprotiv).

Ivan Kula, Radan

Južni i jugoistočni obronci Kopaonika su novi raj za oči. Ja bih vožnju od Kuršumlije do Brzeća prepisivala kao terapiju. Kopaonik treba vidjeti i sa ove strane, i to baš u ovo doba. I dok je na skijalištima izgradnjom infrastrukture čovjek uspio da vodu gotovo sasvim otjera nazad pod zemlju, sa ove strane ova izdašno izvire. I to od hladne pa do vrele! Kopaonik je, zavijen u svoje bajkovite izmaglice, alhemičar i čarobnjak. I njega su ljudi napustili (ovu čarobnu stranu), ali ne bih rekla da ga to baš boli.

Kopaonik

Na kraju, kad bolje razmislim, planine trebaju nama, a ne mi njima. Priroda se ne buni što ljudi odlaze u gradove. Nije ni tražila da je kultivišemo. Ljudi ne mogu uništiti planetu – uništiće sebe. Odakle se god ljudi maknu, priroda se brzo oporavi i pokaže u najljepšem svjetlu. Bilo mi je žao što su naši istorijski lokaliteti tako zapušteni i zaboravljeni, a onda sam zaključila da je to, ma koliko ružno zvučalo, najbolje što je moglo da im se desi. Niko se bolje od prirode same, neće brinuti o kostima predaka. Ako ne umijemo raditi bez uništavanja – bolje da ništa i ne pipamo. Stvorili smo sebi gradove da u njima polako skončavamo daleko od svega što je naša suština. Zato će se, na kraju, kad sve prođe za nas, planeta ponovo pobrinuti za sebe.