Приказивање постова са ознаком Pločnik. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Pločnik. Прикажи све постове

10.6.18

Zemlja bez ljudi


Kad sam prije osam godina prvi put obilazila Toplicu, znala sam da ću se vratiti. Iako je moja mašta često obitavala tamo, u prvom redu vođena vizualizacijama usljed iščitavanja istorije - što one faktografske, što romasirane, trebalo je ponovo odvesti i tijelo, prvenstveno oči, da se opet cijelim bićem uvjerim kako istorija i današnjica ne moraju nužno i očigledno ukazivati jedna na drugu, ali da isto tako postoje dublji uticaji na naše fizičko koji nisu samo odraz slike u oku.
Na početku da kažem da se radi o nestvarno lijepim predjelima. Jastrebac, Radan i Kopaonik, šumovite planine, zelene i ustalasane, ispresijecane rijekama i potocima. Svuda kud kreneš čuje se neka voda. Jedan od onih predjela za koje ja imam običaj reći da su nastali u dan kad je Bog bio baš dobro raspoložen. Ovo nije putopis, samo nekoliko crtica koje ovako, i nedjelju dana od povratka puna utisaka, želim podijeliti.

Put me vodio preko Kruševca, Lazarevog grada, gdje je veliki Knez, i potonji srpski nebeski car pokušavao da složi teške i različite naravi, i stane u odbranu onog što je ostalo, od nekad velikog Dušanovog carstva. Da li je znao da će ostaviti život u toj borbi – vjerovatno jeste. Da li je znao da će sa svojom vojskom zaustaviti prodor velikog osvajača u Evropu? Ne znamo da li je njegova vizija dopirala tako daleko, ali tada su se druge vrijednosti branile.
Kruševac, Lazarev grad, ostatak  donžon kule

Koliko su te vrijednosti potrajale u svijesti potomaka, možda govori i to da sam Lazarev grad (kao  mnoga utvrđenja iz srednjevjekovne Srbije) nisu baš razrušena od strane Turaka (kako to zgodno piše u udžbenicima), već je taj mukom i ljudskom rukom zidani kamen najčešće završavao u kaldrmama, zidovima kuća i štala, odnesen i razgrađen upravo istom krštenom rukom. Ali, sve je to ljudska priroda, mitologija i slava su egu drage, ali – jesti se mora. I putovati. I trgovati.
Dalje, preko Ribarske Banje, kroz prolaz između Kopaonika i Jastrepca, kuda je pedeset godina nakon Kosovskog boja prošao ugarski vojskovođa Janoš Hunjadi u borbi protiv Turaka. Toga smo Janoša i u pjesmama opjevali i prekrstili u Sibinjanin Janka. Dalje do Prokuplja, grada svetog Prokopija, čiji muzej obavezno treba pogledati.

Od Prokuplja prema Kuršumliji prolazimo kroz Pločnik, gdje se, po predanju, dogodila još jedna bitka sa Turcima u kojoj je srpska vojska pobijedila nadmoćnu tursku vojsku, i to tako što je napravljena zasjeda u šumi, što Turci nisu očekivali. Istorija nije potvrdila ovu bitku, ali predanje (još) živi.

Zastavši u rekonstruisanom neolitskom naselju Pločnik (administrativno je to zaprave selo Bace), tu zatičemo dvije starije žene - udovice, jedine preostale u tom zaseoku. Pričaju nam o tome kako je nekad bilo, kako je narod odlazio i odlazio, kako su se zatvorile škole i konačno nestala i djeca. Pričale su nam kako im nema ko ni sijalicu zamijeniti, pa se za sve te radove na visini ova jedna (mlađa) popne na stolicu, a ova druga je pridržava... životinje više ne drže, trava se više ne kosi... eto, još to malo bašte. Pritom, ovo nije zaselak u planini, već na magistralnom putu.



Kuršumlija je mjesto gdje sam se, po drugi put, osjetila kao kod kuće. Ako bih morala definisati, rekla bih palanka u najpozitivnijem smislu te riječi. Iako se o gostoljubivosti priča svuda po Srbiji (ne baš uvijek argumentovano), ovdje je ona zaista „ko od majke rođena“. Gola, neuvijena otvorenost ljudi. Veoma lijepih ljudi, i to sam primjetila.

U Kuršumliji postoji mala ulica koja je pješačka zona, koja završava crkvenom portom. I u tom zadnjem dijelu, takoreći ispred crkve, uveče nema šetnje. To je igrališe. Uživala sam, sjedeći na terasi picerije (u kojoj sam, uzgred, pojela jednu od najboljih pica u životu) gledajući kako dvije grupe djece, paralelno jedni do drugih igraju fudbal i između dvije vatre, a ovi manji između njih promiču na rolerima i trotinetima, ili tek onako, zabauljaju. Svi se znaju, svi su prisni, u piceriju svaki čas ulaze da piju vodu, jedan konobar jedva postiže da usluži sve, a gazda jednom rukom rukom drži trogodišnju ćerkicu u naručju, a drugom pere čaše.  Gledam tu djecu koja se igraju, i zamišljam kako njihovi  roditelji već kuju planove kako da ih na vrijeme upute u Beograd, Niš, ili neko inostranstvo. Jedan od primjera da se ipak može ostati i uspjeti je vlasnik pansiona u kome sam odsjela. Motel „Joksim“ – izgled i usluga da se ne postidi bilo kog evropskog turističkog centra.

Radan je predivna planina. Ovdje, naravno, pored vizuelnog dolazi i onaj posebni utisak koji se ne može prepričati. Ima nešto posebno u Radan planini, a kad vam ja to kažem koja se verem već 40 godina – vjerujte mi. Ne znam koliko ima ljudi koji poznaju Radan, jer ih sve manje ima po planinskim selima. Šume Radana se sijeku i izvlače (vidjela svojim očima), što legalno što nelegalno. Kao i na mnogim mjestima, prodajemo ono najvrednije za najmanje novaca.

Na snimku ispod vidi se "saobraćajna gužva" na putu. Radi se o dijelu puta od Đavolje Varoši prema Kuršumliji, dakle, turistička lokacija. Bez obzira na prazan put, ili baš zbog toga, uživale smo u krajoliku, to svakako!

Time-lapse puta od Đavolje Varoši prema Kuršumliji

Kad pitam za Kosovo, odgovaraju mi neuvijeno: Oni dolaze ovamo stalno, otkupe nam sve što proizvedemo. A onda, nakon kratke stanke:  Mi tamo ne idemo.

Putokazi su rijetki, i samo zahvaljujući tehnologiji može se negdje dospjeti. Ona vojnička „kartu čitaj seljaka pitaj“ je neprimjenjiva. Jer i tamo gdje su ostali putevi, seljaka – nema. Putevi su propali, kuće se urušavaju – samo priroda buja, divlja i živa. Zeleni se u inat svemu. Vode teku i podrivaju ionako zapostavljene puteve. Priroda ne osjeća nedostatak čovjeka. ( Možda čak i naprotiv).
Ivan Kula, Radan

Južni i jugoistočni obronci Kopaonika su novi raj za oči. Ja bih vožnju od Kuršumlije do Brzeća prepisivala kao terapiju. Kopaonik treba vidjeti i sa ove strane, i to baš u ovo doba. I dok je na skijalištima izgradnjom infrastrukture čovjek uspio da vodu gotovo sasvim otjera nazad pod zemlju, sa ove strane ova izdašno izvire. I to od hladne pa do vrele! Kopaonik je, zavijen u svoje bajkovite izmaglice, alhemičar i čarobnjak. I njega su ljudi napustili (ovu čarobnu stranu), ali ne bih rekla da ga to baš boli.
Kopaonik

Na kraju, kad bolje razmislim, planine trebaju nama, a ne mi njima. Priroda se ne buni što ljudi odlaze u gradove. Nije ni tražila da je kultivišemo. Ljudi ne mogu uništiti planetu – uništiće sebe. Odakle se god ljudi maknu, priroda se brzo oporavi i pokaže u najljepšem svjetlu. Bilo mi je žao što su naši istorijski lokaliteti tako zapušteni i zaboravljeni, a onda sam zaključila da je to, ma koliko ružno zvučalo, najbolje što je moglo da im se desi. Niko se bolje od prirode same, neće brinuti o kostima predaka. Ako ne umijemo raditi bez uništavanja – bolje da ništa i ne pipamo. Stvorili smo sebi gradove da u njima polako skončavamo daleko od svega što je naša suština. Zato će se, na kraju, kad sve prođe za nas, planeta ponovo pobrinuti za sebe.