10.11.18

Sveske predaka


Zagazila je u hladnu vodu. Osjetila je kako joj obavija članke poput ledenog ujeda od kojega se bol širio naviše, pa je zadrhtala stežući jače dijete u naramku. Dno rijeke je bilo šljunkovito, te joj umorne noge nisu uranjale, a voda je spirala blato prethodnih koraka. Odjednom nije više bilo neprijatnog bola, samo osjećaj da nešto sa vodom odlazi. Ritam je određivala kolona, nije mogla ni da ubrza niti da stane. Jedino je njeno srce ubrzavalo. A bojala se da će stati.


Gorke divlje trešnje činile su da im se mršte mala dječija lica. Pokazivali su jedni drugima purpurne jezike. Sunce se umorno spremalo da klone za planinu. Iza planine je veliki, široki put. Na tom putu je otac, vraća se kući. Sigurno se vraća. U snu će mu opet slušati korake kroz tanke proreze među daskama odakle mjesečina piše po suprotnom zidu.


Ležao je nepomično, težak, beskrajno težak. Da li je to nesreća što ga pritiska, ili nečije tijelo što je do maloprije pulsiralo, grčilo se i izvijalo puno snage, toplo i mlado. Krv je gusta, slana i topla. Sliva mu se u oči. Očekivao je da peče. Ali ništa se nije desilo. Samo se miješala sa suzama, grlile su se i sjedinjavale kao rod rođeni.


Nije ovo obična zemlja. Ni bor ovaj nije običan. Možda je nekad prije, davno prije nego je vjetar donio sjeme iz kog će porasti drvo, ovuda prolazio plug. Pokušao je da se sjeti svog pluga ispod strehe, ali misli su se uvijek vraćale na konja. Na onaj topot desnom nogom o zemlju dok čeka naredbu da krene.  Kopito koje kopa zemlju. Nije ovo obična zemlja. Tu želi da ga sahrane. I njegovog konja. I njegovu djecu. I njihove konje.


Zvono je stiglo u selo sa prvim mrakom. Dovezla su ga teška okovana kola, tri para umornih sporih volova su ih vukla. Ujutro je trebalo da se podigne na zvonik. Ispregli su volove i pojili ih. Onda su žene zamotale zvono istovareno na livadu. U šarene tkanice i jagnjeće kože. Kao da je dijete. Kao da će nazepsti. Eto, to mu sad prođe kroz glavu. Negdje u daljini zvonilo je večernje.


Smijeh je naš glasniji od vjetra. I pesnica je naša jača od vjetra. Ove su mišice dizale kola iz blata i rogove na krovove. Ti ćeš, vjetre, svejednako istu pjesmu udarati u stijene, a stijene se od tvoje kuknjave neće pomaknuti. Snijeg, isti a drugi, druga će se neka voda lediti u ovim pukotinama. Nije to ma šta. Kad se voda zaledi u stijeni raspukne je, a ako je za mlada mjeseca, iz pukotine izlazi vojska. Nepobjediva, neranjiva vojska. Brani onoga ko je napoji. Dovijeka.


Ajde, teško Sunce. Dela, neka požure ta kola što te izvlače iz gore i vuku svodom. Osvijetli, ugrij, zacijeli, podigni. Ispeci zemlju da se tragovi u njoj skamene. Možemo mi još. Istim tragom. Svoji na svome. Nema do našega. Ajde, Sunce, ajde, jabuko moja ...



10.6.18

Zemlja bez ljudi


Kad sam prije osam godina prvi put obilazila Toplicu, znala sam da ću se vratiti. Iako je moja mašta često obitavala tamo, u prvom redu vođena vizualizacijama usljed iščitavanja istorije - što one faktografske, što romasirane, trebalo je ponovo odvesti i tijelo, prvenstveno oči, da se opet cijelim bićem uvjerim kako istorija i današnjica ne moraju nužno i očigledno ukazivati jedna na drugu, ali da isto tako postoje dublji uticaji na naše fizičko koji nisu samo odraz slike u oku.
Na početku da kažem da se radi o nestvarno lijepim predjelima. Jastrebac, Radan i Kopaonik, šumovite planine, zelene i ustalasane, ispresijecane rijekama i potocima. Svuda kud kreneš čuje se neka voda. Jedan od onih predjela za koje ja imam običaj reći da su nastali u dan kad je Bog bio baš dobro raspoložen. Ovo nije putopis, samo nekoliko crtica koje ovako, i nedjelju dana od povratka puna utisaka, želim podijeliti.

Put me vodio preko Kruševca, Lazarevog grada, gdje je veliki Knez, i potonji srpski nebeski car pokušavao da složi teške i različite naravi, i stane u odbranu onog što je ostalo, od nekad velikog Dušanovog carstva. Da li je znao da će ostaviti život u toj borbi – vjerovatno jeste. Da li je znao da će sa svojom vojskom zaustaviti prodor velikog osvajača u Evropu? Ne znamo da li je njegova vizija dopirala tako daleko, ali tada su se druge vrijednosti branile.
Kruševac, Lazarev grad, ostatak  donžon kule

Koliko su te vrijednosti potrajale u svijesti potomaka, možda govori i to da sam Lazarev grad (kao  mnoga utvrđenja iz srednjevjekovne Srbije) nisu baš razrušena od strane Turaka (kako to zgodno piše u udžbenicima), već je taj mukom i ljudskom rukom zidani kamen najčešće završavao u kaldrmama, zidovima kuća i štala, odnesen i razgrađen upravo istom krštenom rukom. Ali, sve je to ljudska priroda, mitologija i slava su egu drage, ali – jesti se mora. I putovati. I trgovati.
Dalje, preko Ribarske Banje, kroz prolaz između Kopaonika i Jastrepca, kuda je pedeset godina nakon Kosovskog boja prošao ugarski vojskovođa Janoš Hunjadi u borbi protiv Turaka. Toga smo Janoša i u pjesmama opjevali i prekrstili u Sibinjanin Janka. Dalje do Prokuplja, grada svetog Prokopija, čiji muzej obavezno treba pogledati.

Od Prokuplja prema Kuršumliji prolazimo kroz Pločnik, gdje se, po predanju, dogodila još jedna bitka sa Turcima u kojoj je srpska vojska pobijedila nadmoćnu tursku vojsku, i to tako što je napravljena zasjeda u šumi, što Turci nisu očekivali. Istorija nije potvrdila ovu bitku, ali predanje (još) živi.

Zastavši u rekonstruisanom neolitskom naselju Pločnik (administrativno je to zaprave selo Bace), tu zatičemo dvije starije žene - udovice, jedine preostale u tom zaseoku. Pričaju nam o tome kako je nekad bilo, kako je narod odlazio i odlazio, kako su se zatvorile škole i konačno nestala i djeca. Pričale su nam kako im nema ko ni sijalicu zamijeniti, pa se za sve te radove na visini ova jedna (mlađa) popne na stolicu, a ova druga je pridržava... životinje više ne drže, trava se više ne kosi... eto, još to malo bašte. Pritom, ovo nije zaselak u planini, već na magistralnom putu.



Kuršumlija je mjesto gdje sam se, po drugi put, osjetila kao kod kuće. Ako bih morala definisati, rekla bih palanka u najpozitivnijem smislu te riječi. Iako se o gostoljubivosti priča svuda po Srbiji (ne baš uvijek argumentovano), ovdje je ona zaista „ko od majke rođena“. Gola, neuvijena otvorenost ljudi. Veoma lijepih ljudi, i to sam primjetila.

U Kuršumliji postoji mala ulica koja je pješačka zona, koja završava crkvenom portom. I u tom zadnjem dijelu, takoreći ispred crkve, uveče nema šetnje. To je igrališe. Uživala sam, sjedeći na terasi picerije (u kojoj sam, uzgred, pojela jednu od najboljih pica u životu) gledajući kako dvije grupe djece, paralelno jedni do drugih igraju fudbal i između dvije vatre, a ovi manji između njih promiču na rolerima i trotinetima, ili tek onako, zabauljaju. Svi se znaju, svi su prisni, u piceriju svaki čas ulaze da piju vodu, jedan konobar jedva postiže da usluži sve, a gazda jednom rukom rukom drži trogodišnju ćerkicu u naručju, a drugom pere čaše.  Gledam tu djecu koja se igraju, i zamišljam kako njihovi  roditelji već kuju planove kako da ih na vrijeme upute u Beograd, Niš, ili neko inostranstvo. Jedan od primjera da se ipak može ostati i uspjeti je vlasnik pansiona u kome sam odsjela. Motel „Joksim“ – izgled i usluga da se ne postidi bilo kog evropskog turističkog centra.

Radan je predivna planina. Ovdje, naravno, pored vizuelnog dolazi i onaj posebni utisak koji se ne može prepričati. Ima nešto posebno u Radan planini, a kad vam ja to kažem koja se verem već 40 godina – vjerujte mi. Ne znam koliko ima ljudi koji poznaju Radan, jer ih sve manje ima po planinskim selima. Šume Radana se sijeku i izvlače (vidjela svojim očima), što legalno što nelegalno. Kao i na mnogim mjestima, prodajemo ono najvrednije za najmanje novaca.

Na snimku ispod vidi se "saobraćajna gužva" na putu. Radi se o dijelu puta od Đavolje Varoši prema Kuršumliji, dakle, turistička lokacija. Bez obzira na prazan put, ili baš zbog toga, uživale smo u krajoliku, to svakako!

Time-lapse puta od Đavolje Varoši prema Kuršumliji

Kad pitam za Kosovo, odgovaraju mi neuvijeno: Oni dolaze ovamo stalno, otkupe nam sve što proizvedemo. A onda, nakon kratke stanke:  Mi tamo ne idemo.

Putokazi su rijetki, i samo zahvaljujući tehnologiji može se negdje dospjeti. Ona vojnička „kartu čitaj seljaka pitaj“ je neprimjenjiva. Jer i tamo gdje su ostali putevi, seljaka – nema. Putevi su propali, kuće se urušavaju – samo priroda buja, divlja i živa. Zeleni se u inat svemu. Vode teku i podrivaju ionako zapostavljene puteve. Priroda ne osjeća nedostatak čovjeka. ( Možda čak i naprotiv).
Ivan Kula, Radan

Južni i jugoistočni obronci Kopaonika su novi raj za oči. Ja bih vožnju od Kuršumlije do Brzeća prepisivala kao terapiju. Kopaonik treba vidjeti i sa ove strane, i to baš u ovo doba. I dok je na skijalištima izgradnjom infrastrukture čovjek uspio da vodu gotovo sasvim otjera nazad pod zemlju, sa ove strane ova izdašno izvire. I to od hladne pa do vrele! Kopaonik je, zavijen u svoje bajkovite izmaglice, alhemičar i čarobnjak. I njega su ljudi napustili (ovu čarobnu stranu), ali ne bih rekla da ga to baš boli.
Kopaonik

Na kraju, kad bolje razmislim, planine trebaju nama, a ne mi njima. Priroda se ne buni što ljudi odlaze u gradove. Nije ni tražila da je kultivišemo. Ljudi ne mogu uništiti planetu – uništiće sebe. Odakle se god ljudi maknu, priroda se brzo oporavi i pokaže u najljepšem svjetlu. Bilo mi je žao što su naši istorijski lokaliteti tako zapušteni i zaboravljeni, a onda sam zaključila da je to, ma koliko ružno zvučalo, najbolje što je moglo da im se desi. Niko se bolje od prirode same, neće brinuti o kostima predaka. Ako ne umijemo raditi bez uništavanja – bolje da ništa i ne pipamo. Stvorili smo sebi gradove da u njima polako skončavamo daleko od svega što je naša suština. Zato će se, na kraju, kad sve prođe za nas, planeta ponovo pobrinuti za sebe.



13.3.18

Maksimirska razglednica


Proljeće u Zagreb dolazi kao u bilo koji drugi grad, sunce i topli vjetar koji miriše na novo izvlači djevojke na trotoare i pupoljke na ogranke. Fasade se bude malo sporije, iako na sunčanom danu izgledaju svjetlije, kao da ih napušta ono sivilo zimskih dana. Između krovova širi se nebo. Posljednji ostaci snijega su se u tankim mutnim mlazevima povukli u pukotine  i prepustili mjesto bijelim zebrama, strelicama, i neizbježnim rupama na ulicama.

Iako je već bilo podne, u tramvajima je još radilo grijanje, kao podsjećanje na svježe jutro, i oni srećnici što su uspjeli sjesti su se ljuljuškali u polusnu posmatrajući siluete koje su vani promicale. Jedna od njih, djevojka sa knjigom u ruci, a koju ćemo zvati Nives,  jer nam je uvijek bliži onaj kome znamo ime, posmatrala je lica ostalih putnika, pažljivo, ispitivački, kao da u nepoznatim licima traži neku poznatu crtu, izraz, znak. Prst joj je bio nemarno zavučen među dvije stranice zaklopljene knjige,  ali ništa nije ukazivalo na to da će se tu, gdje je zabilježila, i vratiti.

Tramvaj je napustio centralne ulice, izvukao se iz Vlaške  i klizio prema Maksimiru, i više gotovo nije bilo onih koji su stajali. Nives je osmotrila stanicu Jordanovac, i pogledom ispratila ženu sa punim kolicima za pijacu. U trenutku se trgnula, kao da je dio nje htio izaći za tom ženom. Čak je i podigla ruku sa knjigom, kao da će viknuti "gospođo, knjiga!", ali joj je na licu ostala samo nejasna grimasa neizgovorenog.  Kasno je skrenula pogled od vrata – dijelić sekunde taj pogled je odlutao lijevo i ona se stresla, vidjela je Petrovu, bijele zidove i posteljine sa krvavim flekama na kolicima čistačice.

Nives je koračala Maksimirskim perivojem gledajući u vrhove svojih stopala. U mašti se igrala sa tim kamenčićima, to je igra koja je nikad nije napustila. Nekad je znala da napravi čitav mali svijet od kamenčića, da ih oživi, i doživi prave velike avanture u minijaturnom svijetu. Ne tu, i ne sa tim kamenčićima, ali, zar nije sve i svuda isto? Bog se poigrao kopirajući iste elemente, i samo ih složio u različite kombinacije. Skrenula je na jednu od stazica. Njene posjete Maksimiru su imale posebnu svrhu, ali i to je bila jedna od stvari koje je davno prestala objašnjavati. Osim što nije znala kako – nije imala ni kome. I šume njenog djetinjstva su imale patuljke i vilenjake, taj joj je svijet dobro poznat, ali tek je u Maksimiru srela Njih, ta tanana šumska bića, i stalno se pitala zašto su odabrali baš tu šumu, tako blizu ljudi, u samom gradu. Ono što se nije pitala bilo je zašto su odabrali baš nju, ali dobro objašnjenje za izostanak ovog pitanja je što je to Nives zapravo smatrala normalnim. Prvi se pojavio na prozoru bolnice u Petrovoj na dan kad je odlučila da zapravo ne treba umirati. Lelujao se na nogama poput vlati trave, a sve ostalo je na njemu bilo kao paučina, osim očiju, koje su je gledale netremice.

Izašla je na proplanak, i osvrnula se kao neko ko ranije dolazi na zakazano mjesto, i to koristi da zauzme poziciju. Onda je ugledala njih tri. Različite. Sve je na njima bilo različito, kosa, oči, ten, garderoba, sve. Tri djevojke kao tri  različite planete u izolovanom svemiru. Na trenutak se prenula, ali zaista nije bilo sumnje, to su obične djevojke. Dobro, možda ne baš obične, ali djevojke. Stajale su u sred njenog tajnog mjesta, bez svijesti da išta kvare – smijale su se. Jedna je imala pelerinu i šešir širokog oboda od istog crnog štofa.  Zaboga, šešir!

Mala šumska bića stajala su svuda naokolo, u nekoj gotovo svečanoj nepomičnosti. Djevojke su se osvrnule na Nives i pogledima joj se javile (iako je u jednom trenutku pomislila da im je i ona možda nevidljiva), i nastavile svoje čavrljanje. Neobičan osjećaj se sruči na Nives – odjednom je poželjela da bude jedna od njih, ili ona pa četvrta, da zamijeni sve svoje lelujave prijatelje za ove djevojke od krvi i mesa, da uđe među njih, da je gledaju, da joj pričaju, da se smije sa njima, da je grle. Da bude dio tog svemira koji nikad i niko ne može rastaviti. Poželjela je i taj šešir, da ga stavi na glavu, i da se preobrazi, da sve od ranije nestane i da postane nova - nečija.

Pošle su dalje,  njima je ovaj proplanak bio usputna stanica, one su vidjele samo jedne druge, i Nives za trenutak krenu za njima.  A onda se, dotad nepomična, mala šumska bića izviše uvis, i kao paučina počeše pred Nivesinim očima plesti slike. Ove djevojke, najbolje prijateljice, nerazdvojni trio, vidjele su se, a da to nisu mogle ni slutiti, posljednji put ovako, sve tri. Poslije današnjeg dana, od koga će im ostati samo fotografije, život će se poigrati s njima.  Nives je gledala prizore rata, putovanja, gradova, ljubavi, laži, ostavljanja, vraćanja, poneki susret dvije po dvije, pisma, telefonske pozive, diplomiranje, porođaje, operacije, jednu od njih kako umire i druge dvije kako plaču svaka u svom dalekom gradu slomljene krivicom i nevjericom ... Razbijene, kao trougao bez jednog ugla, sretaće se i kao dva razvezana zvončića nikad neće moći postići zajednički ton, bez njihovog glavnog Zvona.

Preseliću se na more... razmišljala je Nives dok se tramvaj približavao. Izvadila je knjigu i ostavila na klupu na stanici. Knjigu je napisao i ilustrovao Zdenko Bašić.
Izvor: Zdenko Bašić Art

Neviđane je malo mjesto na otoku Pašmanu. Ljeti gori kamen, a cvrčanje cvrčaka zaglušuje svaku misao. More je plavo, najplavlje.
-          Kažu mi domaći da ste Zagrepčanka, doselila vamo. Di radite?
-          Radim u ovom kafiću.
-          Kako je to doć iz grada ovamo, liti je lipo, ali zimi, nigdi nikoga, bura, kažu da ima i vištica i vukodlaka!
-          Ah,  gospon, ništa vam ja u to ne vjerujem!


(Zvonki, nikad zaboravljenoj)

19.1.18

O knjigama ... (i ljudima)

Spakovala sam knjigu. Ostala je uvijena u reklamni  liflet Maksija. Uvijek uvijam knjige dok ih čitam. Brinem o spoljašnosti, ali zato po stranicama pišem, podvlačim, zaokružujem, ispravljam. Pronađem grešku i to me iznervira, pogrešno ime, mjesto... Zašto prevodioci ne paze? Zašto im se desi da tetka postane strina, snaja svekrva? Čitaju li oni to, ili samo isključeno prevode?

Dobra je knjiga, ali ne jedna od onih koje želim da zadržim. Otkud sad to, probiranje? Vjerovatno zbog prostora. Svojim knjigama zauzela sam i prostore koji nisu moji. Neke alternativne prostore u kojima imam prećutnu dozvolu boravka uslovljenu emotivnim vezama. Imam ih i u kancelariji. I u tuđoj kancelariji. Neke sam ostavljala u kućama u kojima sam bivala, više iz lijenosti da se vraćam po njih nego iz želje da ostavim trag. Neke mi nisu vraćene. Neke od njih se više ne mogu pronaći, znaju oni šta su zadržali. Zašto ljudi ne vraćaju knjige? Imam i ja jednu koju nisam vratila. Jednu, za sve ovo vrijeme. Ne baš namjerno, čini mi se da sam otezala, sve dok vraćanje nije postalo nemoguće, i zgodno mi sjelo, kao opravdanje. Ja sam imala drugi tom, a to je bio prvi. Nedostajući. Činilo mi se (o, gordosti, najstarija slabosti) da osoba čija je ne razumije njenu pravu vrijednost. I onda sam se preselila, na brzinu. Nije bilo vremena za vraćanje knjige. Da tako je.  Ali, kako to da sam se jednom vratila u taj grad, i odnijela bezvrijednu piratsku video kasetu sa crtanim filmom Herkules da vratim u video klub? Nema opravdanja, i to znam po neprijatnom grčenju želuca svaki put kad pogledm u knjigu koju nisam vratila.

Zamotanu knjigu ću vratiti u knjižaru. Da, imam vezu u knjižari, mogu prvo da pročitam, a onda da odlučim hoću li je platiti i zadržati. Mislim da tu ima neke pravde. Svako ko je po knjižarama ostavio para koliko sam ja ( da se ne zaboravi da je fond iz prvih dvadeset jednu godinu mog života uništen, i da sam tad opet počela ispočetka), ima pravo da ima neku „vezu“. Pritom, smiješno je. Mogla bih se učlaniti u biblioteku i uraditi isto to. Ali, to ne radim. Imam neki otpor prema knjigama koje je čitalo mnogo ljudi. Ne zato što sam gadljiva, nisam. Ima tu nešto drugo. Od prijatelja ponekad uzmem nešto za čitanje. Ali znam da knjige iz privatnih zbirki idu samo po rukama ljubitelja. Jer, ako i stignu u pogrešne ruke (jao, koliko knjiga imaš, daj mi nešto dobro da pročitam!), obično se više ne vrate vlasniku. Istovremeno, smatram biblioteke vrlo korisnim, i posmatram ih šire od mjesta gdje se pozajmljuju knjige. Imale su veliki uticaj na moje odrastanje. Neprocjenjiv.

Prostor je bio prvi razlog da počnem da probiram knjige. Drugi je neka tjeskoba: šta će biti sa svim tim knjigama? Da li ću ih ikad čitati ponovo? Neke sigurno hoću, ali rijetke i malobrojne. Da li će ih čitati neko poslije mene? Možda. Ali tek možda. Ne želim da leže u gomilama oko mene i da me gledaju optuživački: Šta radim ja ovdje? Sakupljam prašinu? Teško je baciti knjigu. Imam i takvih, ne mnogo, ali ima. Laganih, literarno bezvrednih, napisanih podilazeći mediokrotetima radi brze zarade, ili pod uticajem režima. Reći će neko, nemoj bacati, odnesi u biblioteku. To mi je licemjerno. Ako ne valja meni, zašto da trujem druge, spašavajući svoju savjest da knjigu nisam bacila. A jednu sam bacila. Nedavno. Imala je veliku reklamu. Mjesec dana, ne više. Dok je ljudi nisu pročitali. Vrijeđala je moj narod, i to sa mržnjom, omalovažavanjem, optužbom i prostački. Ne na način da realno prikažu naše slabosti i grijesi, jer ih ima, već očigledno angažovano. Svuda se oko knjige širio smrad novca, nepoznata strana spisateljica propagirana kao „poznata“, usiljena radnja kao loš omot oko zlonamjerne političke optužbe, plaćen prevodilac i i popularna (što im je to trebalo), izdavačka kuća. Pročitala sam, da ne bih imala nikakve sumnje, i bez imalo žaljenja je frknula u smeće.

Na kraju, apsurdno je da jednu od najljepših knjiga koje sam čitala zapravo nemam. Pozajmila mi je koleginica, čudeći se kako to nemam.  A ja sam je, doduše kupila – i nepročitanu pozajmila. A onda se taj neko odselio ...


Dakle, preporuka: Sitničarnica "Kod srećne ruke" - Goran Petrović