Sagorijevanje tame

- Šta te muči, Doroti?

- Nepravda.

- Ni manje ni više! Gdje je ta nepravda? Kako izgleda?

- Zezaš me ... na svakom ćošku. Tebi ne smeta?

- Ne znam. Evo, ti ćeš mi pomoći. Da bih mogao prepoznati nepravdu, moraš mi najprije objasniti šta je pravda.

- Kako da ti objasnim. To nije moja oblast, ne mogu da je objasnim, mogu da osjetim...

- A, tu smo! Znači , pravda je subjektivna kategorija, i može se desiti da ono što je za jednog pravda, za drugog...

- Ne, ne, ne! Da bi imalo smisla mora biti univerzalna...

- Ako je nešto univerzalno onda je samo jedno. Ako je samo jedno, onda bi svi trebali znati kako izgleda i kako se opisuje.

- Pa jedna je ... u smislu da ili postoji ili ne postoji.

- Ja mislim da ne postoji , ali ajde, dajem ti šansu. Da se vratimo opet tvom subjektivnom viđenju. Šta je to šta ti „osjećaš“ da je pravda?

- Skup svih pravednih djelovanja.  Zajedničko znanje o dobrom postupanju. Pravda može postojati samo u interakciji. To je princip po kom se postupa tako da se niko ne bude povređen.

- Moral?

- Misliš, kao kod Kanta? Da, moral.

- Kao kod Kanta, može se reći ako to baš pojednostavimo. Dalje?

- I taj princip, kad se primjeni na sve, tamo gdje se poštuje to je pravda.

- Zaboljeće me glava. Dobro je da si inženjer. Kako se neko ko nije čuo za Kanta, i pripada drugačijoj civilizaciji od zapadne ( a ima takvih na planeti) uklapa u tvoju definiciju? On je nepravedan? Iako radi onako kako je uvjeren da treba jer je u njegovom svijetu to ispravno?

- Zbunjuješ me, ako je to takvo uređenje, i on ne zna za drugo, ali to su varvari, a mi pričamo o civilizaciji...

- Nemoj dalje, još ćemo zaključiti da treba pobiti varvare da bi ti uspjela definicija. Uređenje?  Evo još jednog pojma za definisanje...

- Nećemo daleko odmaći ako me budeš toliko obeshrabrivao. Najlakše je reći da pravda ne postoji, ali odakle onda nada čovječanstvu?

- Naravno, nada mora da postoji , ali ona nije činjenica, to je pitanje vjere. Za to postoji vjera. Bog je pravedan. Vrhovna pravda. Neporeciva. Vidiš da nisi prva koja je osjetila potrebu za pravdom i nemogućnost da je definiše.

- I šta ti misliš? Pravde nema izvan religije i to je to?

- Kako bi je i bilo izvan religije. Baš zato ja i vrednujem visoko religiju. Mislim da ovozemaljska pravda, ne samo da ne postoji, već je i nemoguća.

- Kako nemoguća? Hoćeš reći da je nemoguće da se ustanovi princip koji nikog neće povrijediti, i da se po njemu postupa. Svi prema svima.

- Da se prema svima postupa jednako?

- Tako nekako...

- E, tu smo. Tako i dolazimo do toga da je nemoguća. Mislim da pravda nema smisla ako ne postoji jednakost. A nadam se da nećeš pokušati da me ubijediš da postoji jednakost.

- Predajem se...

- Davno sam čitao jednog filozofa. Zove se Gaset i još nekoliko imena, Španac, i on je napisao nešto što je mene u mnogome odredilo u životu:  Ako je nepravda prema istima postupati nejednako, da li je pravda prema nejednakima  postupati isto?

- Razumjela sam. Ali, otkud onda u meni taj snažan osjećaj za pravdu i nepravdu? Ja sam je izmislila?

- Ne, samo pogešna terminologija. To što ti zoveš pravdom, u stvari je ljubav. A ljubav postoji.  Mada se i pod tu riječ svašta podvuklo, u svom izvornom značenju i u stvarnosti – postoji. Štaviše, u osnovi je svega, čak i tamo gdje nije prepoznata. Ljubav i njena djela, a nasuprot ljubavi je bez-ljubavi. Na toj drugoj strani nastaje ono što zoveš nepravdom.

- Još mi je malo žao što nema pravde, ali ovo sa ljubavlju razumijem jako dobro. Slažem se.  Već se osjećam bolje.

- Znam da se slažeš. Razumiješ ti sve, samo ponekad voliš igrati ulogu tvrdoglave djevojčice. Drži se ti ljubavi, Doroti, u tome si dobra...

Kompilacija šunda

Ne kaže džabe narod: Ne pominji, ne prizivaj! Jer kod nas je tako, mi samo najcrnji scenarij vidimo, i najgori ishod. To vam je ono što kažu da Univerzum ne čuje glagole, samo imenice. Ne zna za namjere, čuje samo riječi koje izgovaramo i to nam šalje. E, do ...! Kako paziti na riječi kad si vaspitan sa: Ne na ulicu zgaziće te kamion! Ne u vodu udavićeš se! Pašćeš polomićeš se!

Prefinjeni civilizovani zapad je, upravo suprotno, sav u afirmacijama. Tamo ljudi kad se probude pogledaju u Sunce i kažu: Dan je divan, sve je u najboljem redu i ja sam divna osoba. I onda im to valjda nebo i pošalje, što vam znam ja ... kažu da je tako. Ja ne znam kako pameti još i imam, koliko puta dnevno sebi kažem glupačo.

Ali i ovo moram priznati, ja baš uspješno prizivam. Ne bih ja ovo sve pisala da tu nema nešto. Itekako! Ja kad prizovem, ne da dođe, nego sve pred sobom ruši. Ma nekad i ne izgovorim do kraja, a isto me zatekne. Pa super onda, reći će neko. Ali ne, ima kvaka. Ja to ne kontrolišem. Kad god dreknem da Univerzum čuje, obično bude nešto što mi nikako ne treba. I nikad se nisam potrudila da taj svoj dar kanališem, ili barem da pazim malo, jer ja vremena da se bavim time nemam.

Nije kupila vino iako sam joj rekla prethodnog dana, ali i bolje, nije mi se ni pilo. Ipak se sjetila:

-          Nisam kupila vino, rekla si da ćeš doći, ali nisam bila sigurna.

-     Nema veze za vino, a sigurna u mene možeš biti, ja kad kažem da ću doći, samo me smrt može spriječiti!

I kako rekoh, tako čuh kako se riječ poput strijele odapela u sedmo nebo. Stresla sam se od neke hladnoće. Nije da se bojim, smrt i ja smo se sretale nekoliko puta i  valjda voli da se viđa sa mnom šta li, uglavnom za sada još sam tu da to prepričavam.  Nije ni da sam nešto naročito čekala narednih dana, ali negdje mi je to bilo, kao nejasna misao o nezavršenom poslu.

Kako sam se našla u liftu gradske bolnice sa medicinskom sestrom i ženom vezanom za krevet, nije ni bitno ni zanimljivo. Kako se lift otkačio i sručio u podrum zaista ne znam, možda su kasnije i pisale novine, ali ja sam tad već drugo nešto radila. Uglavnom, sekund prije nego što ćemo se survati, pomislila sam na ženu u krevetu i kako će možda upravo ona umrijeti jer mi je smrt i dalje bila u mislima, i znala sam da se moramo sresti. Da otjeram te misli (zaboga, stidim ih se) pogled mi se zaustavio na pločici s imenom na sestrinim grudima. Valjda zato što nije bila pločica nego ploča. Barem deset puta pet centimetara . Pisalo: Marijana. Mogli su joj i čitav CV napisati, toliko je mjesta bilo. Nisam stigla ni lice vidjeti Marijani, već smo propadale sa liftom, ali ne pravolinijski, već uz strašno ljuljanje i trzanje.  Smrt ne boli, a ovo je boljelo. Znači nije sad. To što je boljelo i nije mi dalo vazduha bila je Marijana, svom težinom. Žena na krevetu je nešto pričala. Pokušavala sam da dokučim da li Marijana diše. Nisam smjela da se pomjerim, jer mi je ćošak proklete pločice sa imenom bio zaboden u vrat. Dobro da nisam kupila onu avionsku kartu. Ovo baš može da se iskomplikuje. Ma znala sam. A nisam je kupila jer mi nije radio e-banking. Nisam instalirala novu verziju Jave. Eto, kako Univerzum sve namješta. Skoro da sam se i nasmješila, ali to ne radite kad vam je nešto zabodeno u vrat.

Izvukli su nas u neko doba. Žive, sve tri. Pločica je napravila sasvim malu rupicu pod mojom bradom. Dvije kopče i flaster. Jebi se, Marijana.

Više se niko ne okreće na zvonjavu tramvaja. Ili je narod potpuno lud, ili ovi u tramvajima zvone bez veze, pa se više niko ne trza. Ni ja se nisam okrenula, što bih, već sam prešla šine. A onda bljesak. Iako je zvuk došao iza mojih leđa, ja sam vidjela bljesak. Uvijek mi se to dešava. Djelić sekunde i  zvuk koji me je natjerao da se sagnem. Nešto je preletjelo, blago me okrznuvši. Nije nešto nego neko. Kaciga je prva udarila u asfalt i ... nije za opisivanje, a i bilo je u novinama.

Idem da vježbam afirmacije.  Mogla bih pravo u knjižaru da kupim nešto na tu temu. Ili ne, ipak idem prvo kući, da instaliram novu verziju Jave.

foto: domdizajn.jutarnji.hr