- Šta te muči, Doroti?
- Nepravda.
- Ni manje ni više! Gdje je
ta nepravda? Kako izgleda?
- Zezaš me ... na svakom
ćošku. Tebi ne smeta?
- Ne znam. Evo, ti ćeš mi
pomoći. Da bih mogao prepoznati nepravdu, moraš mi najprije objasniti šta je
pravda.
- Kako da ti objasnim. To
nije moja oblast, ne mogu da je objasnim, mogu da osjetim...
- A, tu smo! Znači , pravda
je subjektivna kategorija, i može se desiti da ono što je za jednog pravda, za
drugog...
- Ne, ne, ne! Da bi imalo
smisla mora biti univerzalna...
- Ako je nešto univerzalno
onda je samo jedno. Ako je samo jedno, onda bi svi trebali znati kako izgleda i
kako se opisuje.
- Pa jedna je ... u smislu
da ili postoji ili ne postoji.
- Ja mislim da ne postoji ,
ali ajde, dajem ti šansu. Da se vratimo opet tvom subjektivnom viđenju. Šta je
to šta ti „osjećaš“ da je pravda?
- Skup svih pravednih
djelovanja. Zajedničko znanje o dobrom
postupanju. Pravda može postojati samo u interakciji. To je princip po kom se
postupa tako da se niko ne bude povređen.
- Moral?
- Misliš, kao kod Kanta? Da,
moral.
- Kao kod Kanta, može se
reći ako to baš pojednostavimo. Dalje?
- I taj princip, kad se
primjeni na sve, tamo gdje se poštuje to je pravda.
- Zaboljeće me glava. Dobro
je da si inženjer. Kako se neko ko nije čuo za Kanta, i pripada drugačijoj
civilizaciji od zapadne ( a ima takvih na planeti) uklapa u tvoju definiciju?
On je nepravedan? Iako radi onako kako je uvjeren da treba jer je u njegovom
svijetu to ispravno?
- Zbunjuješ me, ako je to
takvo uređenje, i on ne zna za drugo, ali to su varvari, a mi pričamo o
civilizaciji...
- Nemoj dalje, još ćemo
zaključiti da treba pobiti varvare da bi ti uspjela definicija. Uređenje? Evo još jednog pojma za definisanje...
- Nećemo daleko odmaći ako
me budeš toliko obeshrabrivao. Najlakše je reći da pravda ne postoji, ali
odakle onda nada čovječanstvu?
- Naravno, nada mora da
postoji , ali ona nije činjenica, to je pitanje vjere. Za to postoji vjera. Bog
je pravedan. Vrhovna pravda. Neporeciva. Vidiš da nisi prva koja je osjetila
potrebu za pravdom i nemogućnost da je definiše.
- I šta ti misliš? Pravde
nema izvan religije i to je to?
- Kako bi je i bilo izvan religije. Baš zato
ja i vrednujem visoko religiju. Mislim da ovozemaljska pravda, ne samo da ne
postoji, već je i nemoguća.
- Kako nemoguća? Hoćeš reći da je nemoguće
da se ustanovi princip koji nikog neće povrijediti, i da se po njemu postupa.
Svi prema svima.
- Da se prema svima postupa jednako?
- Tako nekako...
- E, tu smo. Tako i dolazimo do toga da je
nemoguća. Mislim da pravda nema smisla ako ne postoji jednakost. A nadam se da
nećeš pokušati da me ubijediš da postoji jednakost.
- Predajem se...
- Davno sam čitao jednog filozofa. Zove se
Gaset i još nekoliko imena, Španac, i on je napisao nešto što je mene u mnogome
odredilo u životu: Ako je nepravda prema istima postupati nejednako, da li je pravda prema
nejednakima postupati isto?
- Razumjela sam. Ali, otkud onda u meni taj
snažan osjećaj za pravdu i nepravdu? Ja sam je izmislila?
- Ne, samo pogešna terminologija. To što ti
zoveš pravdom, u stvari je ljubav. A ljubav postoji. Mada se i pod tu riječ svašta podvuklo, u
svom izvornom značenju i u stvarnosti – postoji. Štaviše, u osnovi je svega,
čak i tamo gdje nije prepoznata. Ljubav i njena djela, a nasuprot ljubavi je bez-ljubavi. Na toj drugoj strani
nastaje ono što zoveš nepravdom.
- Još mi je malo žao što nema pravde, ali
ovo sa ljubavlju razumijem jako dobro. Slažem se.
Već se osjećam bolje.
Нема коментара:
Постави коментар