Legein ta
legomena. Govorim kako su meni
rekli. Ništa neću dodati i ništa oduzeti, ali sklona sam vjerovati da su
vrijeme i prepričavanja učinili svoje, pa se izvjesno može naći neko ko će reći
da se sve možda i nije tako dogodilo.
Priča je to o tri brata. Kad je najmlađem
bilo dvije godine, otac im ode u rat iz kog se nije vratio. Njihova majka utone
u tišinu. Ne samo da nije progovarala, već je i svaki njen pokret bio bešuman.
Samo oči crne i žive. Izgledala je kao sjena oko tih očiju, pokretno snoviđnje
za koje bi se mogli upitati, postoji li ili je samo mašta posmatrača od
svjetlosti i sjene napravila.
Ujaci su bili lovci, u planinu bi odlazili
zorom, da ih ne bi neko presreo i pitao nešto, što bi svakako značilo lošu
sreću, a vraćali se sumrakom, obično drugog ili trećeg dana. Najprije bi se
pobrinuli za iscrpljene pse, zatim za lovinu, a onda bi dolazili da pozdrave
nećake. To su bile kratke rečenice.
Tu je bila i baka. Očeva majka. Ona je na
sebe uzela teret riječi. Bila je tumač između svih njih, svaku namjeru i pogled
bi pretvarala u rečenice, i svakome tumačila šta se od njega zapravo traži. Ne,
nije to bila brbljiva žena, nego – neko je morao. Pa nije bilo čudo što su se u
njenoj glavi sve te poruke miješale i sudarale, pa je ponekad dolazilo i do
krivog spoja. Baka nije bila kriva.
Majci treba ljusaka! Uzela je iz dječakove
ruke drvenu pušku, danima brižljivo modeliranu nožićem. Tužne oči su posmatrale
kako se igračka pretvara u komade koje će uskoro odnijeti vatra.
Ujaci su pored rijeke vidjeli velike
zmije, priča se da je dvoje djece nestalo! Dječak se pokunjen vratio i prislonio pecaljku
uza zid. Do ujutru je nestala.
Nije sad vrijeme za putovanje, majka vam
je zaslabila, neće dugo! Dva starija brata ostaviše torbe, i vratiše se u
voćnjak.
U moje su vrijeme djevojke bile čiste,
danas samo neka prljavština i bolest! Majka vam se cijelu noć u postelji
prevrće što ste sa ujacima u kafani! Nije planina za vas, da stare žene same
ostavljate! Otac vam je ružno sanjao pred odlazak, i rekao mi: samo im na konje
ne daj! U knjigama su đavoli!
U tri dana baka je dovela tri djevojke. Sad
baš da li je u tri dana ili tri mjeseca, ali kažu da su posije toga ujaci sve
više vremena ostajali u planini, a sve se rjeđe spuštali kući. Dvije su bile
nerotkinje, pričalo se i da su vračale i bajale, a treća je svoj porod ionako odnijela, ko zna
gdje, zajedno sa svim što je mogla ponijeti. Majka crnih očiju je jedne večeri
nestala u trskama pored rijeke. Zaboravila je na zmije.
A tri brata o kojima je ova priča?
To sam i ja pitala. I govorim kako su i meni rekli. Zarobljeni u tuđa očekivanja, prošli su kao svi što umru u tamnici. Ni kosti im se ne nađu. Jer ih niko i ne traži.
Нема коментара:
Постави коментар