Zagrli !

Priključite se pokretu za popravljanje raspoloženja!

Ovo kažem ja koja jutros ni vlastitu frizuru nisam mogla da popravim, nego sam došla poluraščupana....posljedice nemirnog spavanja, ili neravnomjernog rasporeda elektrona u mozgu.

Čvrsto sam riješila da se prošvercujem kroz ovaj dan, po mogućnosti da prođem neprimjećena.

Jutros sam izašla u stvarnost kroz nezaključana, mada sigurnosnom bravom obezbijeđena vrata moje zgrade, i usisao me ljetni dan kao zalutalo perce. Mrva, mrvica....ništa ne zavisi od mog postojanja i ništa  se ne mijenja na mapi istorije...

Prolaze mi, nezvane, slike gradova u kojima sam bila, i nazivi onih gdje nisam, i pitam se hoće li biti vremena, prilike, hoću li znati odlučiti, ili ću opet zapeti za neki lanac.

Zaista se mijenjamo s godinama, to je ono najtužnije, ali ne znam gde se zaustavlja.

Nekad, u vrijeme studiranja, čekajući voz za Zagreb, ogledala sam se u staklu prozora čekaonice i zapisala sam o sebi:

.... Kosa boje ušećerenog meda, lice meko, znatiželjnog izraza, oči tamne, širom otvorene i spremne da upiju u sebe čitav svijet, i više od toga. Ruke nemirne tražeće, kao da svojim pokretima  odražavaju plahost tek probuđenog tijela. Grudi koje se ritmično podižu i spuštaju, mirno kao da se na njih naslonila vječnost, a snažno kao da bi svakim udisajem mogle da razdvoje nebo i zemlju. Sav prizor je kao velika zjenica oka života, sanjivo zagledana u bezbrižnost prošlosti, a grozničavo i sa nestrpljivim očekivanjem razrogačena prema prostranim poljima budućnosti, koja se prostiru od staničnog perona, pa sve dalje, daleko niz prugu, ko zna koliko daleko niz prugu...

Više nemam pretenzija da razdvajam nebo i zemlju. Jedva da uspijevam odvojiti dobro i zlo. I ne verujem više u šine koje bi me bilo gdje mogle odvesti.

Jedina ljepota je ona koju sam u stanju da stvorim ovdje i sada, jer ovdje i sada je u svakom trenutku jedino moguće, ovdje i sada u sebi nosi svu prošlost i potencijal budućnosti.

O la la! No, no, nećemo filozofirati. Zaustavi se, ženo, rekla si da se danas činiš neprimjetnom! Stop za sve aktivnosti mozga koje prijete da pretjeranom analizom unište sve što je privlačno.

Stop za sva sjećanja i zamućene emocije. Napolju sija sunce, razvukao se dan ko žvaka, prosto se lijepi i kao da galami: uzmi me, nikad, nikad me više nećeš vidjeti....

Zbog svih tih neponovljivih momenata, apelujem na dobro raspoloženje.

Pjesnici već vijekovima upozoravaju na stvari koje ne vidimo a koje na naše živote imaju veći uticaj nego vidljive i opipljive.

U današnji dan, glasam za poeziju, ali ne onu koja otvara rane, već za sve vizionare, lutalice, tražioce.

Glasam za poeziju koja je govor izvorni, dok još nismo bili svjesni da se možemo skrivati i maskirati. Za poeziju koja nas očisti kao pričešće i proljepša kao voda.

Nedo, želim ti lijep, najljepši dan....i da nikad ne moraš reći DA kad misliš  NE, i obrnuto...

Rođendan znači da si se rodio!

Popularna disciplina „baci hejt i budi što neprecizniji“ ( da bi obuhvatio što više, nejčešće nepovezanih stvari i pojava u jednom mahu) , često se obrušava na čestitanje rođendana preko Fejsbuk mreže.

Budući da je meni danas taj dan, kad sam u fazonu „hvala, hvala.. :) „ , iskoristiću da i ja o tom kažem svoje mišljenje.

Ima, doduše, ona narodna o mišljenju i sedalnom dijelu tijela, ali evo, rođendan mi je, tolerišite da davim i budem malo dosadna.

Priznajem i sama da mnoge rođendane ne bih ni znala niti pamtila da nije Fejsbuka . Ali, posmatrajmo to ovako: to je upravo dobra strana Fejsbuka.  Ako čestitaš svima, i poznatima i nepoznatima,  napraviš tu neku komunikaciju, i neko se osjeća dobro. Svako se tu osjeća dobro, ako nije hejter-pomodar. Zašto bi neka akcija koja ima pozitivan ishod, i nikog ne ugrožava bila loša?

Evo, ja sam se danas osjećala baš dobro: nekima sam odgovorila, nekima nisam, ali ovom prilikom, još jednom svima hvala. Oni koji me bolje znaju, znaju i to da ja rođendan ne slavim, niti posebno odvajam od drugih dana, ali me ovaj talas komunikacije baš oraspoložio.

Par stotina ljudi je na tastaturu kucalo neku lijepu riječ, ja sam sve to pročitala, i imala želju da to hvala kažem i naglas. Štaviše, imala sam osjećaj da su mi svi ti divni ljudi prošli kroz dnevnu sobu, i sad mi je stan pun radosti.

Drugi dio priče , a tiče se mog polakoprolazećeg rođendana, ili datuma na koji sam ugledala svijet, posvetila bih rođenju  i trajanju. Mojem  i bilo čijem.  Svakom. I sama sam nedavno shvatila da smisao rođendana nije puko brojanje godina (neke ovo zaista oneraspoloži!), već  vrsta podsjećanja da smo zbog nečeg došli nešto stvaramo i još smo tu. Markacija, kontrolna tačka na putu.  A put je promjena, avantura, rast ... kako god ko sebe zove u tom procesu. Put su i svi koje usput srećemo, i neki od njih nam se pridruže na našoj kontrolnoj tački, i svojom čestitkom poruče i nama i sebi:  Idemo dalje, ima još toliko toga da se uradi!

E zato lajkujem čestitanje rođendana, i  nudim novi pogled na ovu fejsbukovu opciju.

Još jednom hvala svima, i zagrljaj veliki!