20.9.14

Parada


Kad bi nekom magijom postojala pilula koja bi čovjeka oslobodila od predrasuda,  mnogi bi se homo sapiens našao u čudu: Gle, pa planeta je naseljena različitim ljudima, svako od njih je biće za sebe, sa svojim sistemom vrijednosti, sa svojim strahovima, nadanjima, željama. Različiti smo po svemu, koliko vidljivom toliko i nevidljivom, osim po jednom: našem pravu da budemo ovdje, i proživimo svoj život kako najbolje umijemo i kako nam najviše prija. Jedini „princip“ koji ima smisla je ne stajati nikom na putu, ne sputavati ničiju slobodu i ne nametati nikom svoju volju.
Tako jednostavno zvuči, ali zapravo to je najteži zadatak za čovječanstvo i za pojedinca. Zato sam i počela sa: „kad bi nekom magijom postojala pilula...“ . Paradoks našeg vremena: ono što bi bilo najbolje za sve, u domenu je čudesa...


Živeći ovdje, uz povremene izlete po bliskom inostranstvu, moram priznati jednu stvar: mi jesmo zatvoreni, indoktrinisani, netolerantni, homofobični. Toliko da ukoliko se i pojavi grupa „različitih“, i ona je homofobična prema „istima“, tako da nema velikog napretka. Ono što može ličiti na začetke tolerancije, zapravo je niz suprostavljenih homofobija, koje se trpe međusobno. To nije rješenje.

Ja na društvenim mrežama komuniciram sa većim brojem ljudi, uglavnom meni poznatih, ali i onih koje sam srela upravo u sajber prostoru. I jednako pročitam šta ima da kaže svako od njih. Ima tu vjernika različitih religija, ateista, antiteista, pjesnika, ljubitelja SFRJ, libertarijanaca, nekih militantnih tipova, pa i raznih čudaka. Ponekad me nečiji status tresne po sred mojih uvjerenja, i dobijem napad bijesa. To je lekcija. Tolerancija se uči i vježba. Kad u sebi primjetimo netoleranciju i licemjerje, to je već pola puta ka cilju.

Dakle, parada. Ukoliko je to šetnja homoseksualaca da im se prizna da slobodno imaju seks sa istim polom, i da zbog toga ne trpe osudu i nasilje, onda smatram da je to potpuno nepotrebno. Nesvrsishodno. Jer, takvim eksponiranjem neće nikom usaditi toleranciju, niti će skrenuti pažnju na svoja prava. Plašim se da je izvjesnije suprotno, da će se protivnici samo učvrstiti u svojim stavovima. I tako opet idemo u mrak. Mislim da „prava“ ovdje i nisu sporna. Ono što je jedino sporno je da se smanji korišćenje riječi „nenormalno“. Za bilo šta što radi neko drugi, a nama se ne sviđa, ne uklapa se u naš sistem vrijednosti, ili načela grupe kojoj pripadamo. Zato ću podržati svaku protestnu šetnju koja je usmjerena ka borbi protiv diskriminacije uopšte, i protiv oduzimanja prava nekom čovjeku da ima svoje preference i svoje vrijednosti.  Slaganje ili neslaganje sa nekim nema veze osjećajem da ta osoba ima potpuno pravo da tako misli i živi.

Iz tog razloga mislim da nam treba jedna parada, velika i sveobuhvatna,  ne obojena pravima LGBT populacije, jer su ona već postala vidljiva, već i za prava svih onih diskriminisanih pojedinaca koji ne pripadaju nikakvim grupama, već jednostavno, žele da žive svoj život, žele da imaju svoje bogove, svoje lične rituale, da biraju pripadnost grupi, ili individualni gruv.  I dok pišem ovo, sjetim se da mi još nismo došli do toga ni da ostvarimo pravo da se zakoni koje imamo primjenjuju jednako na sve, a kamoli da tražimo da se oni mijenjaju.  Eto razloga za paradu. I ne bih je zvala paradom ponosa, već paradom čuđenja.


I na kraju, priznajem pravo svakome i da ima potpuno suprotno mišljenje. I da ga iznosi, da maše njime koliko hoće, ali bez primjene sile, bilo fizičke, bilo nametanjem mišljenja drugima.  Ako možete da mi zamjerite lažno obećanje, prevaru, izdaju, nepoštovanje, nasilje, miješanje u život – samo naprijed. U protivnom, nema razloga da ne nastavimo da se družimo, čak i ako se razlikujemo i ako vam je sve ovo što sam napisala smeće. Meni to ne smeta.


5.9.14

Sindrom seoske učiteljice

Neke profesije već nazivom podrazumijevaju časnost. Pa čak i kad činjenice govore drugačije. Ako izraz u sebi sadrži „selo“, svi smo pomalo bolećivi, i u to selo smo skloni strpati svu pravdu ovoga svijeta. Kao i u “stare dane“, oni su po definiciji bolji nego današnji. Samo konstatujem. I dodajem da se ne slažem. Ama uopšte.
Hvatam zalet, slutim na obrt. Neki već odustaju od čitanja jer mi poznaju stil, i slute da ću oplesti najsurovije po seoskim učiteljicama. A opet, ja sam iz porodice seoskih učitelja i učiteljica, ne bi trebalo.
Nije to, nego sam naciljala opšte mjesto. Uvijek se nađe, čak i kad izgleda da su luda vremena. Poslije se pokaže da su već bivala. I da seoska učiteljica nije ime i prezime one koja je vas ili vaše roditelje naučila čitati i pisati, iako može biti baš ta. Okolnosti oblikuju ljude, odnose i ponašanja.

Okolnosti:
Ona obično stanuje na spratu škole. U prizemlju je učionica. Jedna ili dvije. Ponekad stanuje i u iznajmljenoj sobi kod nekog od seoskih gazdi, ali uzećemo prvi primjer, kao i to da je neudata, jer se najbolje objašnjava na ekstremnim slučajevima. Član je Partije.  Imala teško djetinjstvo.

Priča prva.  Kokoš.
Svako domaćinstvo mora brinuti o tome da uvijek uzgoji dovoljan broj kokošiju da se pored potrebe kuće zadovolji i prigodno darivanje doktora i učiteljice. Kokoš ne smije stići prekasno, kad je već dijete dobilo mjesto u ćošku, ili udarničku značku ( vidi ispod) , jer je onda teško mijenjati utvrđeni raspored. Dakle, kokoš treba stići odmah po početku školske godine, uz napomenu : „ Moj Milan ( Jovan, Janko, Marko....) je cijelo ljeto hranio i samo govorio, majko, ova je za učiteljicu! „ ( Naglasiti ime djeteta i ponoviti ga nekoliko puta).  Kokoš trasira put kojim kasnije putuju jaja, kolači, suvo meso, sir, čarape i slično.

Priča druga. Mjesto u ćošku.
Postoje djeca čiji roditelji nisu na vrijeme shvatili važnost učiteljice, pardon, obrazovanja svog djeteta, pa su propustili da se pojave i lično učiteljicu, nasamo i punih ruku, upoznaju. Još ako je dijete nemirno, treperavo, plaho, bistro, iskreno ... rezervisano mu je mjesto u ćošku. Tamo će provesti pola nižeosnovnog školovanja. Postoje i dodatne metode, ali nije politički korektno navoditi ih jer su zabranjene zakonom, ali su ekstenzija ćoška iz nekih jako jako davnih dana.

Priča treća. Udarnička značka.
Šta sa onima čiji roditelji ne gaje koke, ili je dijete siroče, ili ima jednog roditelja, a nisu za ćošak. Trude se da budu umiljati, ne ističu se iritantnim znanjem, ali poslušni i mirni kao bubice.  Fali im samo životna radost, a najsrećniji su kad su korisni. To učiteljica zna, pa ih redovno šalje da joj istresu tepihe, odu na pijac, dočekaju/isprate majku/sestru na i sa željezničke stanice,  rašire veš, pokupe veš,  urede po neku gredicu u bašti, poberu šljive ...

Priča četvrta. Sin predsjednika.
Učiteljica ne može biti korumpirana. To je naprosto nelogično, pa se i ne dovodi u pitanje. Ali, ponekad se nije zgodno zamjerati. O tome ne treba puno pričati. Ne znam što sam i pominjala ovaj slučaj, mene to ne zanima. U drugom izdanju će biti izbačeno.