Sindrom seoske učiteljice

Neke profesije već nazivom podrazumijevaju časnost. Pa čak i kad činjenice govore drugačije. Ako izraz u sebi sadrži „selo“, svi smo pomalo bolećivi, i u to selo smo skloni strpati svu pravdu ovoga svijeta. Kao i u “stare dane“, oni su po definiciji bolji nego današnji. Samo konstatujem. I dodajem da se ne slažem. Ama uopšte.

Hvatam zalet, slutim na obrt. Neki već odustaju od čitanja jer mi poznaju stil, i slute da ću oplesti najsurovije po seoskim učiteljicama. A opet, ja sam iz porodice seoskih učitelja i učiteljica, ne bi trebalo.

Nije to, nego sam naciljala opšte mjesto. Uvijek se nađe, čak i kad izgleda da su luda vremena. Poslije se pokaže da su već bivala. I da seoska učiteljica nije ime i prezime one koja je vas ili vaše roditelje naučila čitati i pisati, iako može biti baš ta. Okolnosti oblikuju ljude, odnose i ponašanja.

Okolnosti:

Ona obično stanuje na spratu škole. U prizemlju je učionica. Jedna ili dvije. Ponekad stanuje i u iznajmljenoj sobi kod nekog od seoskih gazdi, ali uzećemo prvi primjer, kao i to da je neudata, jer se najbolje objašnjava na ekstremnim slučajevima. Član je Partije.  Imala teško djetinjstvo.

Priča prva.  Kokoš.

Svako domaćinstvo mora brinuti o tome da uvijek uzgoji dovoljan broj kokošiju da se pored potrebe kuće zadovolji i prigodno darivanje doktora i učiteljice. Kokoš ne smije stići prekasno, kad je već dijete dobilo mjesto u ćošku, ili udarničku značku ( vidi ispod) , jer je onda teško mijenjati utvrđeni raspored. Dakle, kokoš treba stići odmah po početku školske godine, uz napomenu : „ Moj Milan ( Jovan, Janko, Marko....) je cijelo ljeto hranio i samo govorio, majko, ova je za učiteljicu! „ ( Naglasiti ime djeteta i ponoviti ga nekoliko puta).  Kokoš trasira put kojim kasnije putuju jaja, kolači, suvo meso, sir, čarape i slično.

Priča druga. Mjesto u ćošku.

Postoje djeca čiji roditelji nisu na vrijeme shvatili važnost učiteljice, pardon, obrazovanja svog djeteta, pa su propustili da se pojave i lično učiteljicu, nasamo i punih ruku, upoznaju. Još ako je dijete nemirno, treperavo, plaho, bistro, iskreno ... rezervisano mu je mjesto u ćošku. Tamo će provesti pola nižeosnovnog školovanja. Postoje i dodatne metode, ali nije politički korektno navoditi ih jer su zabranjene zakonom, ali su ekstenzija ćoška iz nekih jako jako davnih dana.

Priča treća. Udarnička značka.

Šta sa onima čiji roditelji ne gaje koke, ili je dijete siroče, ili ima jednog roditelja, a nisu za ćošak. Trude se da budu umiljati, ne ističu se iritantnim znanjem, ali poslušni i mirni kao bubice.  Fali im samo životna radost, a najsrećniji su kad su korisni. To učiteljica zna, pa ih redovno šalje da joj istresu tepihe, odu na pijac, dočekaju/isprate majku/sestru na i sa željezničke stanice,  rašire veš, pokupe veš,  urede po neku gredicu u bašti, poberu šljive ...

Priča četvrta. Sin predsjednika.

Učiteljica ne može biti korumpirana. To je naprosto nelogično, pa se i ne dovodi u pitanje. Ali, ponekad se nije zgodno zamjerati. O tome ne treba puno pričati. Ne znam što sam i pominjala ovaj slučaj, mene to ne zanima. U drugom izdanju će biti izbačeno.