31.3.13

Da li je RL zaista s druge strane vrata?


Svakom od nas se ponekad desi da poželi da zatvori naloge na društvenim mrežama. Razlozi su različiti. Kad neko najavi nešto slično, iskusniji mu kažu: Pusti, iskuliraj malo pa se vrati, svi smo to imali!
Poneko zaista i zatvori vrata digitalnog i otisne se u realni svijet, argumentujući da je to "pravi" život.  Ali, da li su ta dva svijeta baš toliko različita, i da li je sve baš tako crno-bijelo?



Postoji mit da su ljudi pojavom Interneta i socijalnih mreža promijenili svoje osobine i ponašanje. Postoji takođe drugi mit, a to je da se na socijalnim mrežama može vidjeti kakav je ko u stvari. Oba mita su jednako netačna, a ja ću se ovom prilikom pokušati osvrnuti samo na neke aspekte

To što ja sebi dajem za pravo da se izjašnjavam o raznim socijalnim temama i što pritom mislim da nije loše da čujete moj stav pravdam činjenicom da sam ja roditeljsku kuću napustila poslije osnovne škole, da sam jako željela da se osamostalim, i da sam to jako puno platila.
Đavo nije pametniji jer je đavo, već jer je stariji :)

Počela bih konstatacijom da iako je upravo racio ono što ljudsku vrstu izdiže iznad ostalih vrsta na planeti, ljudi se uglavnom ne ponašaju racionalno. Druga stvar koja nas izdiže je sposobnost kreativnog razmišljanja. Ali, mali broj ljudi ga zaista i koristi. Spremniji smo da se ponašamo po naučenim obrascima. Civilizacijski pomaci i razvoj društva ( kao i ratovi i destrukcije) zapravo su uvijek inicirani djelima pojedinaca. Ostatak (većina) iz različitih razloga prihvata i slijedi servirane ideje.
Druga važna stvar je fenomen da ljudi izbjegavaju rizik izbora, ako na to nisu primorani. Ovo nije neminovno loše, jer obezbjeđuje određene istorijske kontinuitete religija, jezika, kultura. Istovremeno, pruža velike mogućnosti manipulacija, što je istorija i pokazala. Činjenica je da, idući kroz život, zapravo „čekiramo“ niz „default“ opcija koje nam se nude, jer nas oslobađaju obaveze da o toj odluci razmislimo i da je formulišemo. Difolti su se pokazali kao dobri za većinu, pa što ne bi i za mene. Nadalje difolti obezbjeđuju bitisanje u svojevrsnoj kolektivnoj zoni komfora. (Istraživanja na temu bihevioralne psihologije Dan Ariely)
Na Internetu je sve to isto, samo brže. Doslovno čekiramo „Default ( recomended)“ i idemo dalje. Što opet nije loše, ako gledamo kroz prizmu izjave „Tehnološka dostignuća služe čovjeku i treba da rade sve ono što najbolje mogu, da bi čovjeku ostalo vrijeme da on uradi ono što može najbolje“.

Budući da nemam ambiciju (ni znanje) da razradim ovdje sve ove teme, ja ću samo da ih „načnem“ . Socijalne mreže. Svijet se iz realne, opipljive i fizičke sfere premjestio u (ne)realnu, virtuelnu.. Da li baš? Prestajemo li da postojimo kad uplovimo u svijet socijalnih mreža? Zapravo ne. I dalje smo mi, samo nam se manevarski prostor proširio. Ne moramo da se bavimo stvarima koje uzimaju puno vremena, a suštinski su nebitne (spremanje, transport, izlazak, prilaženje i ostavljanje utiska) , već se bavimo samo suštinom, a to je komunikacija. Zamka je što kad iz malog pređemo u veći prostor, težimo da ga popunimo (posebno žene), pa se tu nađe i nepotrebnih stvari (u rječniku komunikacija takozvane „gluposti“).
Da sve nije tako idealno, govore sljedeća otkrića naučnika koji se bave sociologijom i psihologijom interneta (John Suler, Ph.D, MarthaStout Ph.D.): Na internetu se možeš pretvarati da si neko drugi, nema osjećaja da je onaj sa druge strane isto ljudsko biće, pa se aktiviraju određeni manipulantski porivi , i na kraju, imaš određenu sigurnost da za loše poteze nećeš biti kažnjen, jer fizički nisi u dometu. Nadalje, to je komunikacija koja isključuje neverbalni aspekt, i zato lako dovodi do nesporazuma. Ovo se pokušalo prevazići upotrebom emotikona, ali nažalost, postoji struja koja ih nepravedno osuđuje kao ne-kul, ili gej, što kod trendsetera uzrokuje njihovo izbjegavanje.

Druga činjenica je da se ljudi ne odriču obrazaca iz djetinjstva, samo ih vremenom pakuju u društveno prihvatljivije forme.  S tim u vezi , hoću da pokažem da maloprije navedeni fenomeni nisu prouzrokovani pojavom Interneta, već je Internet samo omogućio da oni postanu vidljiviji.
Sjećam se iz djetinjstva, jedna od omiljenih igara nam je bila da odemo na telefonsku govornicu, pozivamo slučajne brojeve, i „zafrkavamo“ nepoznate ljude. Koliko nam je to bilo zabavno ( i „potrebno“ prevedeno na jezik ekonomista) , govori činjenica da smo za to trošili džeparac. Znači, za istu stvar, (a koja je forma društveno neprihvatljivog ponašanja) koju sad Internet nudi da radiš iz pidžame i besplatno, nekad si bio spreman i da ideš par kilometara do govornice, i da je platiš. Što se tiče manipulacija, da prvo nešto pojasnim. Ovdje spada sve od šale na nečiji račun, preko provokacija raznog intenziteta do zlostavljanja. Tu ne postoji realna skala, korak se mjeri koliko stepenom agresivnosti napadača, toliko pragom tolerancije žrtve, a ne apsolutnom vrijednošću. Kod nižih vrijednosti na ovoj skali dolazi do najviše nesporazuma, naizgled je poštenije reći da je subjektivni doživljaj žrtve mjerodavniji, ali što ako je to za onog sa druge strane samo obična šala, ili čak njegov način uspostavljanja kontakta?
Spektar „zabranjenih“ postupaka koje smo skloni preduzeti kad postoji šansa u odsustvo kazne takođe nije ekskluzivitet socijalnih mreža, već samo još jedna forma ponašanja. Radili smo to u djetinjstvu, radimo to i sada, u saobraćaju, na poslu, prema partneru...

Manje više sve je isto, samo što je na manji prostor stalo više ljudi. Zamislite 1000 ljudi na jednom mjestu gdje svak naglas izgovara ono o čemu razmišlja!? Socijalna mreža je isto to, ali bez tona. Protivnici su pokušali da naglase koliko je to štetno za mozak i psihu. Nisu u pravu, jer da jesu, većina bi nas do sad bila u ludnici. Ljudski mozak je sposoban da to isprocesira, i kod većine ljudi ovo ne proizvodi posebno negativne efekte. Svi mi imamo filtere, i sposobni smo da ih primjenimo. Bez obzira na ljudsku lijenost i sklonost ka biranju linije manjeg otpora, postoje biološki uređeni mehanizmi koji štite mozak od „pregrijavanja“ . Da parafraziram: zaboravljanje je difoltna opcija, a pamćenje radnja. Prevedeno u jezik Tvitera, na primjer, čitajući lajnu mi ne pokrećemo misaoni proces za svaku rečenicu, niti donosimo odluke.  Zapravo, svi već imamo određene preference, markere u mozgu koji označavaju naša interesovanja, i pročitano će se ili „zakačiti“ za neku od tih markacionih tačaka (što izaziva osjećaj prijatnosti i pripadanja), ili propasti u zaborav. Može nam se desiti i da je mišljenje krajnje suprotno od naše preference, i tad će biti primjećeno, i izazvati neprijatnost, možda i nagon da se pobunimo. Ali, ovo je već pitanje zrelosti – jer po istom mehanizmu onda bi trebali nasrnuti na svakog ko u gradskom autobusu ili na nekom skupu izgovori nešto što vrijeđa naša uvjerenja.
Da ne zaboravim da pomenem jednu naučno ispitanu činjenicu: Od 25 ljudi, jedan je sociopata, nema savjest, ukratko (MarthaStout Ph.D.). Od 100 ljudi, jedan je psihopata, nema ni savjest ni empatiju ( Dr. John Clarke) . Nadalje, istraživanja govore da i jednoj i drugoj grupi pripadaju uglavnom ljudi visoke inteligencije. Od Stare Grčke do danas, ovo se nije promijenilo. Ljudi su isti, odnosi su isti, ponašanje je isto. Mijenjaju se samo gedžeti. Ovo treba imati na umu, i samim tim ne očekivati da se ostali ponašaju u skladu sa normama koje svako od nas postavlja. Niko od nas nema tapiju na moral niti na bonton socijalnih mreža. Neka ekstremna ponašanja su naravno sankcionisana, ali ostao je veliki prostor za iskazivanje osobenosti. Kao što pomenuh maloprije, potencijalno opasni pojedinci su ujedno i vrlo inteligentni, i neće dozvoliti da pređu granicu koja ih vodi u sankcije, i lišava ih zabave. Jedino što svako od nas može je da prestane da bude zabava za takve. Jer, isto ono što Internet nudi njima, nudi i nama. Jednostavnije se skloniti od ovakvog sociopate nego onog iz realnog života. I psiholozi na temu „komunikacija i konflikti“ kao krajnje rješenje sugerišu fizičko udaljavanje, napuštanje prostora konflikta.

Ja sam u životu upoznala jednog sociopatu. Dobro, više njih, ali jedan je baš ekstreman primjer. Momak izuzetne inteligencije, koji ti misao hvata u letu i obije je o zid. Njegov moto je bio: Volim da se igram mozgovima ljudi. Na pitanje čime se bavi, odgovarao je: Prevarama. I to je tačno. Policija je znala za njega, ali nikad nisu imali dovoljno činjenica. Bolnica je znala za njega, ali sociopata nije dijagnoza za liječenje. Najgore od svega je što, zbog nedostatka vaspitanja i loše uspostavljenog sistema vrijednosti, nije mogao podnijeti da mu se neko usprotivi ili mu nešto uskrati,  tad je reagovao brutalnim nasiljem. Ne znam da li je na socijalnim mrežama, ali mogu zamisliti šta radi ako jeste.

Druga grupa ljudi su željni ljubavi. Ni to nije ekskluzivitet Interneta, i ja za ovu grupu imam najviše razumijevanja. Ovo je velika tema i globalna pojava. Bitno je (ma koliko ružno zvučalo) da se dozira količina pažnje koja im se daje. U protivnom, naći ćete se zarobljeni u obavezi stalnog dokazivanja pažnje, i raskid komunikacije sa ovakvom osobom može proizvesti negativne posljedice; bićete osuti gomilom uvreda, salve patetičnih ubojitih strela osuće se na vas. Za njih se odnos kreira  u njihovim glavama, a svaki uzmak od onog što su zamislili tretiraju kao napuštanje i izdaju.
Treću grupu je nedavno opisala Ivana Momčilović pa se neću dublje baviti, osim što ću i za to dodati, da što je objekat distanciraniji od naše stvarnosti, tu su kočnice manje. Primjer za to znamo mi koji smo odrasli na moru, kako su po plaži domaći muškarci svih generacija prilazili strankinjama. I dok je popunjavanje prostora koječim ženski specijalitet, osvajanje žena i treniranje uticaja je muški. Od kada je svijeta i vijeka.

Još jedna grupa, a tu i sebe svrstavam, su ljudi koji nemaju potrebe da imaju tajne, niti zadržavaju bilo kakvu diskreciju. Ja volim rečenicu Ričarda Baha „Zapamti odakle dolaziš, kud si pošao, i zašto si stvorio zbrku u koju si i sam upao“  link, jer me ponekad podsjeti da sam, odlučujući se da budem iskrena, potpisala svojevrsni pristanak na sve što će mi se kasnije dogoditi. Ali isto tako, da sve to što mi se dešava ne treba da utiče na glavni smisao mog života (a to sigurno nije analiza toga šta ljudi na društvenim mrežama misle o meni). Ovdje bih preporučila ozbiljniju literaturu, Viktora Frankla, od njegovih knjiga čovjek zaista može da ojača.

Često pominjana riječ na Tviteru, „kompleksi“ je samo vrh ledenog brijega. Često se sve olako pripisuje kompleksima, ali zapravo se radi generalno o strahu. Ponekad se čini da je imperativ Tvitera biti pametan, načitan, lucidan, duhovit... i to mnoge tjera da pokušavaju biti ono što nisu, što će kad tad rezultovati frustracijom. Ali, ajmo iskreno, zar to u manjoj ili većoj mjeri ne radimo i u životu. Sa šminkom, garderobom, odlaskom na izvikana mjesta... krijemo se, zavlačimo i preoblačimo, jer smo duboko u sebi  svjesni jedne činjenice: Svijet nije sigurno mjesto. 
I još nešto: Ljudi generalno nisu humani. Egocentrični su. Možda sam vas sad zgrozila, ali sva naša spremnost da pomognemo uglavnom je u okviru zone komfora ili realizacija nekog cilja naše taštine. Ali i to ponekad donese rezultat, pa može ličiti na humanost. Stvar je u tome da ne treba očekivati previše. Zapravo, istina je da nemamo pravo da očekujemo bilo šta. Naizgled paradoksalno, ali ja i dalje mislim da su ljudi generalno dobri. Ne savršeni, ali dobri. Osim onih koji nisu. Njih moramo naučiti prepoznati i kloniti se. U svakom okruženju, s tim što je u elektronskom to malo teže. U tom slučaju, možda je najbolje parafrazirati i napraviti inverziju jedne poznate izreke, pa reći da je na Internetu manja šteta neopravdano se čuvati  jednog dobronamjernog, nego neoprezno propustiti u svoj svijet jednog opasnog.

Sve dosad napisano samo je mrvica u onom što bi se o ovom moglo reći. Cilj moje diskusije bio je da pokažem da se na socijalnim mrežema ne dešava ništa čega nema u životu i da gašenjem naloga i napuštanjem Interneta ne spašavate sebe od napada zlonamjernika. Definitivno, oslobađate sebi izvesno vrijeme u toku dana, što je vrlo bitno ako se bavite naučnim radom ili zarađujete novac dalje od kompjutera. U tom slučaju je „skidanje“ sa socijalnih mreža korisno.
Jednostavno, kao i kod svega u životu, bitno je čuvati se, pronaći mjeru i iz svega što se nudi izvući nabolje. Ja sam zagovornik društvenih mreža, jer smatram da je to mjesto gdje se može dobiti puno korisnih informacija, puno naučiti, o sebi, o drugima, o ponašanju i reakcijama ljudi izloženim različitim iskušenjima, a da se pri tom uštedi dosta vremena. I neću da završim sa uobičajenim savjetom „budi ono što jesi“ , jer znam da to niko neće poslušati. (Vrlo su mi zabavni upravo na Tviteru ti  instruktori za  „to do or not to do“ . ) Dakle, budite šta god vam se svidi,  i poštujte slobodu drugog  da odabere ono što mu se svidi.


16.3.13

Da li su poslije revolucija ljudi postajali srećniji?


Naučila me da su „mali ljudi“ najopasniji, jer nemaju šta izgubiti. I da je stoga čitava priča o proleterijatu velika laž. 

Istoriju moje, kao i svih porodica na Balkanu pisali su ratovi. Nikad neću saznati da li su moji davni preci došli u Vojnu Krajinu jer su više voljeli da budu vojnici nego ratari ili trgovci, ili je to bila neminovnost. Ali, to bivanje na vjetrometini nije ispisalo slavne stranice, već teške godine u kojima su preživljavale žene, žene sa dugim pletenicama niz leđa, u koje se svako jutro upliće nijema bol za izgubljenim očevima, muževima, braćom. Te kike su nas obilježile, takvu i ja nosim.

Postoji milion načina da se život oduzme, pa i najhrabrijima. Kriterijum odabira nikad neće biti jasan. Zašto mene Gospod tri puta mrtvu vraća na scenu, a mog brata uzima naprečac i nenajavljeno?

Imam tetku. Ne znam više da li mogu da kažem da je imam, jer samo diše i hoda nešto što više nije osoba, što ima njeno ime i lik, ali nje unutra više nema. Demencija. Ovom prilikom stajem na crtu svim stručnjacima koji tvrde da demencija nastaje usljed lijenosti mozga. Ta je žena govorila tri strana jezika, pročitala više nego što su mnogi vidjeli,  i ništa u našoj stvarnosti nije bivalo, a da mu ona nije nalazila ekvivalent u prošlosti. Ta je žena bila „doktor“ za revolucije. Ali, i kritiku revolucije je vršila na svoj neponovljivi, gospodski način.
Rat je dočekala kao jedna od jedanaestoro vlastelinske djece, gimnazijalka. Baka je bila mlinareva ćerka sa završenom djevojačkom školom, a djed je radio u Americi. Dolazio je svake godine, i ćerkama kupovao šuštave haljine za Božić. Došao je i te 41. da ostane, da dočeka rođenje još jedne ćerke, i na šesti dan njenog života vlastitu smrt od ustaškog noža. Otišlo je sve muško tada, osim mog oca, koji je bio mali sa plavim loknicama, i ko zna kako, zločinac je pomislio da je djevojčica... Plamen je progutao sve, a ono što je ostalo rasparčaće 45. drugovi i drugarice... Poslije toga će se, kao po nekom usudu, u našoj familiji rađati i preživljavati samo ženska djeca.

Tetka. O njoj pišem. Mene je podigla do škole, jer sam se rodila u nezgodno vrijeme maspoka, a ona se tad penzionisala. Mislila je da treba da pomogne mojim roditeljima koji su učiteljovali po selima Dalmacije da stanu na noge. Nije imala svoje djece. Njoj mogu da zahvalim što sam ovakva. Šta god to značilo. A značilo je da prema svijetu imaš diplomatski stav, da ga prihvataš i slijediš bez padanja u vatru (ovo nisam nikad naučila), a da u sebi nikad ne izgubiš ponos i svijest o porijeklu. I da učiš. Da se vladaš gospodski i otmjeno. Naučila me da su „mali ljudi“ najopasniji, jer nemaju šta izgubiti. I da je stoga čitava priča o proleterijatu velika laž. Kad sam je kasnije pitala zašto je onda ona bila u partizanima i kasnije u partiji (u ratu je završila učiteljsku školu, i kraj rata dočekala kao partizanski učitelj), rekla je: Pa inače bi nas sve bili postreljali! Kakvo je to postrevolucionarno društvo koje strelja školovane žene koje su u ratu ostale bez svih muškaraca i bez sve imovine, i šuštave Božićne haljine zamijenile plavim keceljama i nadničarile? Tetka je prošla pakao partije (njene riječi) , udavala se za jednog „komesara“, trpjela i nasilje, za dlaku izbjegla Goli Otok ( sve se dešavalo u sat vremena, govorila je, ako na vrijeme nisi maknuo Staljinovu sliku, za koju su te ranije hapsili ako je nisi imao), a sve to da bi sestre i moga tatu školovala i izvela na put. Uspjela je.

Njihova majka, moja baka, ikona mog djetinjstva, tiha žena u crnini sa uredno zavijenom pletenicom oko glave ispod crne marame, bila je žena koja je kraj drugog rata dočekala kao udovica sa djecom u neopisivom siromaštvu, odbila da se učlani u Zadrugu, i zasukala rukave svojih bijelih ruku koje su dotad držale samo iglu i knjigu, i podigla je tu djecu. Svašta je znala, ta moja baka, bila je moja enciklopedija pravoslavlja, iako je, po vlastitom priznanju, stalno bježala sa časova vjeronauke. Živjela je 95 godina, odnio je posljednji rat, i iako u tim godinama, nije umrla od starosti, nego od tuge.

Tetkino srce je i to izdržalo. Ponovo naše kuće u plamenu, ponovo oteta zemlja i šuma koju su godinama kupovali nazad, zbjegovi i kolone, a onda rasuta porodica, smrt mog brata, bolesti... Išla je od grada do grada po bivšim republikama, tješila, mirila, pomagala, sahranjivala...
Mozak nije izdržao. Ne zato što je bio „lijen“ kako kažu doktori, već što je bio pregrijan i prenapet. Trebalo je sve to složiti i živjeti sa tim. Trebalo je imati sto lica da bi se preživjelo, trebalo je progutati milion riječi i suza, i ostati pribran, znati pravi odgovor. Ona se žrtvovala da bi mi mogli reći što mislimo i osjećamo. A kakvo je čudo ljudski mozak, i šta sve život utisne u naš um!  Kako se njena bolest razvijala, pratili smo svojevrsno „odmotavanje“ istorije, i saznali puno toga što nije rekla ranije. Ili jeste, pa nismo primjećivali, zauzeti odrastanjem. Prošli smo kroz ratove i požare, „sahranjivali“ smo „sav onaj narod“ , bili raspoređeni u „odrede“, gledali smo u tim očima koje se gase napade straha, neopisivog straha. Iako nije tačno znala ko smo mi, čitavo njeno malo tijelo bilo je u grču napora da nas zaštiti, spasi od nevidljivog neprijatelja, kog je samo njen um prepoznavao, ili tek naslućivao.
Rekla je jednom: Komunizam je fabrikovan da uništi pravoslavlje. Lenjina su u blindiranom vozu preko Njemačke u sred rata odvezli u Rusiju! (ovo opisuje i Gatalica u romanu Veliki rat)

Tetka ne poznaje više nikog od nas, ali se i dalje obraća sa: Izvinite, gospodine/gospođo, podsjetite me, ko ste vi?! Nekad sam razmišljala kako ne mogu zamisliti život bez nje, a sad želim da se što prije smiri. Kad bih mogla samo na momenat da doprem do nje, da joj kažem da ne treba da se  plaši, da smo dobro, i da joj niko od nas ne zamjera što nije uspjela da nas zaštiti od revolucije. 


Moj pokojni brat i ja, 1975, u srećna vremena kad smo bili smiješno sigurni da se ništa loše ne može desiti.
Izvor: Privatna arhiva porodice.

3.3.13

Srce iz Sjenice


Zašto politizujemo svaki uspeh – pita se predsednik Atletskog saveza Veselin Jevrosimović

Nije mi bila namjera da se na ovom mjestu bavim politikom, ali izgleda da je zabluda da se u modernom dobu bilo šta može desiti bez upliva politike.
Ovo pišem iziritirana pojedinim reakcijama, i odmah naglašavam, biću emotivna, ali ću se takođe truditi da budem i objektivna.
Dakle, Asmir Kolašinac, medalje, himna , zastava... i opet politika. tekst članka
Izvor: Mozzart sport
I samo se pitam: Hoće li već jednom na ovim prostorima prestati prebrojavanje krvnih zrnaca? Hoće li se dozvoliti individualnost svakome, da bude ono što želi, da voli ono što voli, i da može da se slobodno izrazi u smislu svega što voli i čemu pripada? Kome je u interesu da se konstantno truju mlade generacije, da se zbunjuju i indoktrinišu mladi ljudi? Da se težak i naporan rad pojedinca koji na kraju rezultuje (nacionalnim) uspjehom u svijetu, politizuje i omalovažava po tabloidima. Ovdje me posebno boli to što sam za Asmira sigurna da se radi o skromnom i dobrom mladiću, koji je svoj uspjeh najviše sam zaslužan, iako se u svakom intervjuu zdušno i neprestano nekom zahvaljuje. To je stvar kućnog odgoja, pa time još jedan plus.

Istaknuti srpski sportista, okitio se zlatom, i u sportskom duhu podigao srpsku zastavu. Treba da budemo srećni i ponosni. Da li je oko pojasa imao zastavu Sandžaka, Sjenice, Novog Sada, ili peškir koji mu je prije puta spakovala djevojka... ej, bre???
Pa širom svijeta sportisti pored nacionalnih iznose i simbole koji za njih imaju ličnu vrijednost. Time pokazuju da su i oni ljudi od krvi i mesa, sa ljubavima, strahovima, vjerovanjima. Time zahvaljuju za podršku i pomoć.

On se osjeća dijelom Sandžaka, isto kao što sam se ja osjećala dijelom Like, Srpske Krajine ... nekad.  I ne daj Bože nikom više da se osjeća kao ja danas, u vezi tog dijela istorije. Ne smijemo više ponavljati te greške. Meni su potpuno jasne sve te nacionalne i lokal patriotske emocije, i potpuno ih odobravam. I tu treba staviti tačku na to. Sve više od toga, a na tabloidan način, proizvešće kontraefekat, i tjeraće nas u ponovne mržnje, koje nećemo znati objasniti, ali ćemo ih tim neznanjem hraniti. Posebno što ne bismo bili tako agilni u osudi da je neki Srbin iz svijeta pored države za koju se takmiči imao i srpsku zastavu. To bi bilo ok. To i jeste ok. Ali, i ovo je, isto tako.

Problem nastaje u tački gdje se zamjenjuju teze. Svako protivdržavno i protivustavno djelovanje treba krivično goniti i kažnjavati u skladu sa Zakonom. To je nesporno. Ovdje toga nema. Molim dušebrižnike da svoje slobodno vrijeme i energiju za kritikovanje i pronalaženje zavjera usmjere na drugu stranu. U ovoj državi ima puno realnih neprijatelja.  Asmir nam nije otrovao hranu,  Asmir nam je donio zlato.
Za državne poslove smo delegirali predstavnike u Skupštinu. Ako nam nisu dobri, mijenjaćemo izbor. Ali, Država smo mi, i kakve odnose gradimo, u takvom okruženju ćemo živjeti. 
Ja želim državu građana koji će se u Srbiji osjećati dobro i slobodno, vjerujem da to želimo svi, a to je i naš zajednički zadatak.  Poštovanje. Poštovanje. Poštovanje. Onda će Srbija biti lijepa i ponosna, i niko neće željeti da ode iz nje.
I još jednom čestitke Asmiru, i još jednom da ponovim, uvjerena sam da je ovaj mladić iz Sjenice sto trideset kilograma čistog srca!

Izvor: e-kapija