Proljeće u Zagreb dolazi kao u bilo koji
drugi grad, sunce i topli vjetar koji miriše na novo izvlači djevojke na
trotoare i pupoljke na ogranke. Fasade se bude malo sporije, iako na sunčanom
danu izgledaju svjetlije, kao da ih napušta ono sivilo zimskih dana.
Između krovova širi se nebo. Posljednji ostaci snijega su se u tankim mutnim
mlazevima povukli u pukotine i
prepustili mjesto bijelim zebrama, strelicama, i neizbježnim rupama na ulicama.
Iako je već bilo podne, u tramvajima je
još radilo grijanje, kao podsjećanje na svježe jutro, i oni srećnici što su
uspjeli sjesti su se ljuljuškali u polusnu posmatrajući siluete koje su vani
promicale. Jedna od njih, djevojka sa knjigom u ruci, a koju ćemo zvati
Nives, jer nam je uvijek bliži onaj kome
znamo ime, posmatrala je lica ostalih putnika, pažljivo, ispitivački, kao da u
nepoznatim licima traži neku poznatu crtu, izraz, znak. Prst joj je bio nemarno
zavučen među dvije stranice zaklopljene knjige,
ali ništa nije ukazivalo na to da će se tu, gdje je zabilježila, i
vratiti.
Tramvaj je napustio centralne ulice, izvukao
se iz Vlaške i klizio prema Maksimiru, i
više gotovo nije bilo onih koji su stajali. Nives je osmotrila stanicu
Jordanovac, i pogledom ispratila ženu sa punim kolicima za pijacu. U trenutku
se trgnula, kao da je dio nje htio izaći za tom ženom. Čak je i podigla ruku sa
knjigom, kao da će viknuti "gospođo, knjiga!", ali joj je na licu ostala samo
nejasna grimasa neizgovorenog. Kasno je
skrenula pogled od vrata – dijelić sekunde taj pogled je odlutao lijevo i ona se
stresla, vidjela je Petrovu, bijele zidove i posteljine sa krvavim flekama na
kolicima čistačice.
Nives je koračala Maksimirskim perivojem
gledajući u vrhove svojih stopala. U mašti se igrala sa tim kamenčićima, to je
igra koja je nikad nije napustila. Nekad je znala da napravi čitav mali svijet
od kamenčića, da ih oživi, i doživi prave velike avanture u minijaturnom
svijetu. Ne tu, i ne sa tim kamenčićima, ali, zar nije sve i svuda isto? Bog se
poigrao kopirajući iste elemente, i samo ih složio u različite kombinacije.
Skrenula je na jednu od stazica. Njene posjete Maksimiru su imale posebnu
svrhu, ali i to je bila jedna od stvari koje je davno prestala objašnjavati.
Osim što nije znala kako – nije imala ni kome. I šume njenog djetinjstva su
imale patuljke i vilenjake, taj joj je svijet dobro poznat, ali tek je u
Maksimiru srela Njih, ta tanana šumska bića, i stalno se pitala zašto su
odabrali baš tu šumu, tako blizu ljudi, u samom gradu. Ono što se nije pitala
bilo je zašto su odabrali baš nju, ali dobro objašnjenje za izostanak ovog
pitanja je što je to Nives zapravo smatrala normalnim. Prvi se pojavio na
prozoru bolnice u Petrovoj na dan kad je odlučila da zapravo ne treba umirati.
Lelujao se na nogama poput vlati trave, a sve ostalo je na njemu bilo kao
paučina, osim očiju, koje su je gledale netremice.
Izašla je na proplanak, i osvrnula se kao
neko ko ranije dolazi na zakazano mjesto, i to koristi da zauzme poziciju. Onda
je ugledala njih tri. Različite. Sve je na njima bilo različito, kosa, oči,
ten, garderoba, sve. Tri djevojke kao tri
različite planete u izolovanom svemiru. Na trenutak se prenula, ali
zaista nije bilo sumnje, to su obične djevojke. Dobro, možda ne baš obične, ali
djevojke. Stajale su u sred njenog tajnog mjesta, bez svijesti da išta kvare –
smijale su se. Jedna je imala pelerinu i šešir širokog oboda od istog crnog
štofa. Zaboga, šešir!
Mala šumska bića stajala su svuda naokolo,
u nekoj gotovo svečanoj nepomičnosti. Djevojke su se osvrnule na Nives i
pogledima joj se javile (iako je u jednom trenutku pomislila da im je i ona
možda nevidljiva), i nastavile svoje čavrljanje. Neobičan osjećaj se sruči na
Nives – odjednom je poželjela da bude jedna od njih, ili ona pa četvrta, da
zamijeni sve svoje lelujave prijatelje za ove djevojke od krvi i mesa, da uđe
među njih, da je gledaju, da joj pričaju, da se smije sa njima, da je grle. Da bude
dio tog svemira koji nikad i niko ne može rastaviti. Poželjela je i taj šešir,
da ga stavi na glavu, i da se preobrazi, da sve od ranije nestane i da postane
nova - nečija.
Pošle su dalje, njima je ovaj proplanak bio usputna stanica,
one su vidjele samo jedne druge, i Nives za trenutak krenu za njima. A onda se, dotad nepomična, mala šumska bića
izviše uvis, i kao paučina počeše pred Nivesinim očima plesti slike. Ove
djevojke, najbolje prijateljice, nerazdvojni trio, vidjele su se, a da to nisu mogle ni slutiti, posljednji
put ovako, sve tri. Poslije današnjeg dana, od koga će im ostati samo
fotografije, život će se poigrati s njima.
Nives je gledala prizore rata, putovanja, gradova, ljubavi, laži, ostavljanja,
vraćanja, poneki susret dvije po dvije, pisma, telefonske pozive, diplomiranje,
porođaje, operacije, jednu od njih kako umire i druge dvije kako plaču svaka u
svom dalekom gradu slomljene krivicom i nevjericom ... Razbijene, kao trougao
bez jednog ugla, sretaće se i kao dva razvezana zvončića nikad neće moći
postići zajednički ton, bez njihovog glavnog Zvona.
Preseliću se na more... razmišljala je
Nives dok se tramvaj približavao. Izvadila je knjigu i ostavila na klupu na
stanici. Knjigu je napisao i ilustrovao Zdenko Bašić.
Izvor: Zdenko Bašić Art
Neviđane je malo mjesto na otoku Pašmanu.
Ljeti gori kamen, a cvrčanje cvrčaka zaglušuje svaku misao. More je plavo,
najplavlje.
-
Kažu mi domaći da ste Zagrepčanka, doselila vamo. Di radite?
-
Radim u ovom kafiću.
-
Kako je to doć iz grada ovamo, liti je lipo, ali zimi, nigdi nikoga, bura, kažu da ima i vištica i vukodlaka!
-
Ah, gospon, ništa vam ja u
to ne vjerujem!
(Zvonki, nikad zaboravljenoj)
Divno
ОдговориИзбриши