-
Mama...
-
Molim, sine.
-
Hoćeš da ti ispričam priču?
-
Naravno...
-
Bila jedna djevojčica. Bila je baš hrabra. I neka zločasta kraljica
je htjela da je ubije, ali su je spasili zec i neki čovjek sa šeširom.
-
Alisa se zvala? Kako ti znaš tu priču?
-
Znam, ti si gledala film, i meni si pričala. Ali ja sam se sjetio,
ja to odavno znam, o toj djevojčici. Ona stvarno postoji.
-
Naravno sine, SVE postoji.
-
I ja?
-
O da, ti pogotovo!
-
Mama, kako nastaje leptir?
-
Najprije bude gusjenica. Onda se zamota u ćebence za gusjenice i
spava, spava. To je čarobno ćebe koje ga pretvori u leptira. Kad se probudi,
raširi krila i leti.
-
Da li svaka gusjenica postane leptir? Šta se desi ako se ne
probudi? Ili se ne zamota dobro?
-
Pusti to, zašto to sad pitaš?
-
Ništa. A gusjenica u ćebetu je beba?
-
Hahaha, da, može biti beba.
-
Ti si meni govorila „bebo“ , a ja nisam bio beba.
-
Ma nemoj, a šta si bio?
-
Bio sam neka gusjenica.
-
Moja gusjenica najdraža na
svijetu!
-
Ja se sjećam svega dok sam bio u stomaku!
-
Ma daj! Čega?
-
Priča. One o šeprtlji i one o ljenjivcu. A znam i ja jednu što ti
ne znaš. Neko je mislio da se gusjenica nije probudila, ali ona se probudila na
drugom mjestu. U snu se premjestila. Znaš to?
-
Ne znam, ali zvuči dobro. I opet je leptir?
-
Aha. Ta gusjenica je tako morala. Tamo gdje se premjestila nije
bilo dosta leptira. Cvijeće je bilo tužno. Sad više nije. Mama, neko to
raspoređuje, znaš...
-
Pametno moje!
-
Mama, ljutiš li se ti na mene?
-
Ne, zaboga, zašto?
-
Pa to, što se nisam rodio?
-
Nikako! Samo sam bila jako tužna. Ali, neko to raspoređuje, znaš...
-
Mama, mnogo te volim!
-
I ja tebe. Bebo.
