30.12.13

Kako su mi hakovali brushalter, i zašto nisu uspjele pahuljice?

Frustrirani smo jer snijega nema, od toga bi jedino gore bilo da je snijeg pao. Pozitivna strana je onih dva i po minuta dok se kroz prozor iz toplog gledaju pahuljice koje se roje u snopu uličnog svjetla. Sa druge strane lomatanje i lopatanje, čišćenje kola, kapa (masti se kosa), rukavice (uvijek jednu izgubim), i ono kad se vratiš s posla a neko ti se parkirao tamo gdje si jutros čistio.
Dobro to, nego, Nova godina. Ja sam se duboko zamislila i pokušala prisjetiti početka prošle, i ukratko: niti mi se šta od onog što sam zaželjela desilo, niti sam mogla zamisliti ono što se stvarno desilo, a desilo se štošta, niti se može u jednoj riječi ocijeniti da li je bila bolja ili gora od nadanja i predviđanja. Lično, bila mi je zanimljiva godina, pa i uspješna. Kolektivno, mislim da smo jadniji nego prije 12 mjeseci, zemlja nam je tužnija. Dakle, recept za ulazak u novu godinu je da se sve to potpuno iskulira. Mislim na očekivanja. Što se slavlja tiče - pa, podržavam. Ko voli. I sarmu podržavam, nadasve. I sve tečne stimulanse utemeljene u folkloru. Nekako se mora presjeći  to nešto, potpuno iracionalno, kao što je smjena dviju godina. Sviđa mi se i što okitimo ulaz u zgradi. Pa klinci pomažnjavaju nakit. Ne treba im nizašta, ali - pomenuh li folklor već?

U predivnom romanu “Knjiga o sreći” Nina Berberova kaže nešto u ovom smislu: Zamislila sam sve kako će se dogoditi, i znala sam da neće tako biti, upravo zato što sam sve unaprijed zamislila...  Dakle, ako postoji recept onda je krajnje jednostavan, kao i sve mudrosti: Treba živjeti sa uvjerenjm da će se dobre stvari desiti, i biti spreman prihvatiti svaki ishod događaja, i ne zastajati. Život nam uvijek spremi iznenađenja, koja zapravo i nisu iznenađenja, nego ih mi tako doživljavamo jer smo imali neku drugačiju predstavu. A grčevito držanje vlastitih predstava stvara tjeskobu i strah, a često i neprimjećivanje boljih prilika od onog što smo sami sebi predvidjeli. Budući da izgubiti malo šta imamo, ne vidim razlog što ne bismo malo više gledali oko sebe, i vrebali prilike.
Ono što mene lično izluđuje je konstantno skretanje pažnje na sve loše što nas čeka, tako da mjesta strahu ima i previše. Godinu završavamo nesrećni što smo ostali u Srbiji, ljuti i iznevjereni. Nekako, taj kolektivni bilans iz godine u godinu  uvijek zasjeni onaj lični, što je potpuno neprirodno. Donekle, i sama sam ljuta što nikako da prestanemo da brinemo o stvarima o kojim u srećnim zemaljama ne moraju, i što nam zadovoljstvo već dugo nije ravno uloženom trudu. Ipak, iako nema puno mjesta optimizmu (kad je u pitanju život u Srbiji mislim da nema uopšte), ja sam odlučna da na sve gledam iz druge perspektive. Uvijek će se naći dobrih i pozitivnih ljudi za smijeh, mediji i internet će uvijek nuditi i zabavne i edukativne sadržaje, a priroda – ona ionako ima svoj ritam, i baš je briga za naše nesnalaženje. Otkad sam, sredinom ove jeseni priznala sebi da ne mijenjam svijet niti pomeram granice ako pokušavam da razumijem dnevnu politiku, i samim tim zatvorila sebi sve izlaze ka takvim sadržajima, moji dani su smisleniji. Rekla sam sebi:  Možeš ti puno bolje od gledanja šta rade ljudi sa kojima se privatno nikada ne bi družila i koji ti nikad ne bi bili uzori! Makar ti ljudi kroje i naše sudbine, uvijek postoje oni ćoškovi do kojih ne mogu doprijeti. Sekiram se i dalje, ali za one stvari koje su mi važne, pa samim tim i djelujem.

Dakle, umjesto standardnih novogodišnjih želja, podsjetila bih na pravilo koje je Crvena Kraljica dala zbunjenoj Alisi kad se ova žalila da se ne pomera sa mjesta: Moraš trčati koliko god možeš brzo da bi ostala u mjestu. Ako želiš negdje stići – moraš trčati barem dvaput brže.
Ne smijem ni zamisliti kud bi krenula i Srbija i planeta, kad bismo odjednom svi udvostručili napore.  

To je ono što sam htjela reći. Usput se izvinjavam komšinici kojoj sam obećala da ću napisati i jedan tekst sa seksom. Evo, biće naredni. A naslov? Pa naravno da nema veze sa tekstom. To je sada mejnstrim.


ilustracija:MashupCorner


28.12.13

Natura in minimis maxima


Ti, koji si se upravo rodio, ništa o tebi ne znam, i nikad se nećemo sresti, ali već te volim. Ne znam ni u kom dijelu svijeta se čuo tvoj prvi plač, ni ko su ti roditelji, ni u kakvom ćeš domu odrasti. Ali te volim. Ne znam koje su ti boje koža i oči, kakva ti je kosa, u kog Boga ćeš vjerovati ni kakvom će te hranom hraniti, ne znam kakva će biti tvoja prva slova, da li ćeš živjeti u gradu ili na selu, na moru ili planini, ali te volim.
Kad ti budeš stvarao, ja ću odmarati, tebi ostaje Planeta kad ja krenem da se pozdravljam sa doživljenim.
U meni je ostalo još puno ljubavi, i ja je sa radošću dajem tebi, jer je neprekidnost postojanja jedino što ima smisla. Ono što zovemo životom samo je mali segment u (aproksimaciji) beskonačnosti, ali bez takvih segmenata ničeg ne bi bilo.
Ništa ti dobro ne ostavljamo. Trošilo se i uništavalo, arčilo se sve što je naslijeđeno, i od prirode i od predaka. Nije se puno mislilo na tebe. Zato sam sigurna da si poseban, jači i bolji od nas.
Ti, koji si se upravo negdje rodio, ništa o tebi ne znam, i nije važno ništa, osim da te volim, i da sam sigurna da je sve što ćeš uraditi u životu jako, jako važno...