Frustrirani smo jer snijega nema,
od toga bi jedino gore bilo da je snijeg pao. Pozitivna strana je onih dva i po
minuta dok se kroz prozor iz toplog gledaju pahuljice koje se roje u snopu
uličnog svjetla. Sa druge strane lomatanje i lopatanje, čišćenje kola, kapa
(masti se kosa), rukavice (uvijek jednu izgubim), i ono kad se vratiš s posla
a neko ti se parkirao tamo gdje si jutros čistio.
Dobro to, nego, Nova godina. Ja
sam se duboko zamislila i pokušala prisjetiti početka prošle, i ukratko: niti
mi se šta od onog što sam zaželjela desilo, niti sam mogla zamisliti ono što se
stvarno desilo, a desilo se štošta, niti se može u jednoj riječi ocijeniti da li
je bila bolja ili gora od nadanja i predviđanja. Lično, bila mi je zanimljiva
godina, pa i uspješna. Kolektivno, mislim da smo jadniji nego prije 12 mjeseci,
zemlja nam je tužnija. Dakle, recept za ulazak u novu godinu je da se sve to
potpuno iskulira. Mislim na očekivanja. Što se slavlja tiče - pa, podržavam. Ko
voli. I sarmu podržavam, nadasve. I sve tečne stimulanse utemeljene u folkloru.
Nekako se mora presjeći to nešto,
potpuno iracionalno, kao što je smjena dviju godina. Sviđa mi se i što okitimo ulaz u zgradi. Pa klinci pomažnjavaju nakit. Ne treba im nizašta, ali - pomenuh li folklor već?
U predivnom romanu “Knjiga o
sreći” Nina Berberova kaže nešto u ovom smislu: Zamislila sam sve kako će se
dogoditi, i znala sam da neće tako biti, upravo zato što sam sve unaprijed zamislila... Dakle, ako postoji recept onda je krajnje
jednostavan, kao i sve mudrosti: Treba živjeti sa uvjerenjm da će se dobre
stvari desiti, i biti spreman prihvatiti svaki ishod događaja, i ne zastajati. Život
nam uvijek spremi iznenađenja, koja zapravo i nisu iznenađenja, nego ih mi tako
doživljavamo jer smo imali neku drugačiju predstavu. A grčevito držanje
vlastitih predstava stvara tjeskobu i strah, a često i neprimjećivanje boljih
prilika od onog što smo sami sebi predvidjeli. Budući da izgubiti malo šta
imamo, ne vidim razlog što ne bismo malo više gledali oko sebe, i vrebali
prilike.
Ono što mene lično izluđuje je
konstantno skretanje pažnje na sve loše što nas čeka, tako da mjesta strahu ima
i previše. Godinu završavamo nesrećni što smo ostali u Srbiji, ljuti i iznevjereni.
Nekako, taj kolektivni bilans iz godine u godinu uvijek zasjeni onaj lični, što je potpuno
neprirodno. Donekle, i sama sam ljuta što nikako da prestanemo da brinemo o
stvarima o kojim u srećnim zemaljama ne moraju, i što nam zadovoljstvo već dugo
nije ravno uloženom trudu. Ipak, iako nema puno mjesta optimizmu (kad je u
pitanju život u Srbiji mislim da nema uopšte), ja sam odlučna da na sve gledam
iz druge perspektive. Uvijek će se naći dobrih i pozitivnih ljudi za smijeh,
mediji i internet će uvijek nuditi i zabavne i edukativne sadržaje, a priroda –
ona ionako ima svoj ritam, i baš je briga za naše nesnalaženje. Otkad sam,
sredinom ove jeseni priznala sebi da ne mijenjam svijet niti pomeram granice
ako pokušavam da razumijem dnevnu politiku, i samim tim zatvorila sebi sve
izlaze ka takvim sadržajima, moji dani su smisleniji. Rekla sam sebi: Možeš ti puno bolje od gledanja šta rade ljudi
sa kojima se privatno nikada ne bi družila i koji ti nikad ne bi bili uzori! Makar
ti ljudi kroje i naše sudbine, uvijek postoje oni ćoškovi do kojih ne mogu
doprijeti. Sekiram se i dalje, ali za one stvari koje su mi važne, pa samim tim
i djelujem.
Dakle, umjesto standardnih
novogodišnjih želja, podsjetila bih na pravilo koje je Crvena Kraljica dala
zbunjenoj Alisi kad se ova žalila da se ne pomera sa mjesta: Moraš trčati
koliko god možeš brzo da bi ostala u mjestu. Ako želiš negdje stići – moraš trčati
barem dvaput brže.
Ne smijem ni zamisliti kud bi
krenula i Srbija i planeta, kad bismo odjednom svi udvostručili napore.
To je ono što sam htjela reći. Usput se
izvinjavam komšinici kojoj sam obećala da ću napisati i jedan tekst sa seksom.
Evo, biće naredni. A naslov? Pa naravno da nema veze sa tekstom. To je sada
mejnstrim.
ilustracija:MashupCorner
