20.6.16

Makni se, ženo, pusti majstora da radi!

Ako imate neku brigu, u redu je da malo brinete.  Ali ne predugo.  A onda svoju brigu predajte Bogu.
Otac Tadej.

Koliko god se opirem da moj blog bude vezan za teme duhovnog razvoja – jer smatram da ih ima već sasvim dovoljno na netu – toliko me opet nešto ponuka da neke stvari napišem i objasnim, zato što možda mogu biti od pomoći i zato što sam to iskustveno prošla, ali vjerovatno najviše zato što me neko začika, a ja sam poznata po hepo efektu.
U mom prethodnom postu, gdje sam pisala o mom ličnom doživljaju stvarnosti i smisla, dotakla sam se i vjere u Božiju pomoć na našem putu, i snagu molitve.

Once again, neću ponavljati o molitvi, sve je već napisano, i njene efekte su proučavale gotovo sve nauke, medicina najviše. Pitajte svog doktora ako mi ne vjerujete. Rekoh, držim se iskustva. A sad ću ja to kroz moje pričice pokušati malo pojasniti.

Ono što sam napomenula u prethodnom postu, i što je moje duboko uvjerenje je da Bog ne pravi nikakvu selekciju između naših želja, niti ih upoređuje sa našim zaslugama da bi ih prema tome ispunjavao. Takav sistem bi bilo potpuno nemoguće i zamisliti, a kamoli opisati u ovakvom savršenstvu kakav je naš Univerzum. Zamislite nešto što je Sve,  čisto znanje i esencija ljubavi, kako premeće po svojoj bazi podataka, ma koliko brzo da mu to ide: Ček, ček, šta to čujem, šta da izdvojim od pola milijarde glasova koji se mole u ovom trenutku? A, ha!, Pero Perić traži novu ljubav…. Ček da vidimo… e pa Pero, ne može, u četvrtom srednje si ostavio onako dobru djevojku, plakala je za tobom 23 dana, a onda još 20 bila potištena, a tek poslije 3 mjeseca našla drugog, ne,ne, Pero treba još koju godinu da se pati!

Možete li to zamisliti? Realno takvo nešto je samo čovjekov ego mogao zamisliti, u želji da se naruga Bogu. Dakle, mora postojati sistem, nepromijenjiv i nepotrošiv kroz vrijeme, a savršenstvo može uspostaviti samo savršen sistem, nikakav drugi. Osim toga, sve što bi imalo bilo kakvu proizvoljnost bi bilo podložno entropiji, i neumitnom kraju koji predviđa Drugi zakon termodinamike. Dakle, rješenje je da svaka jedinka bude fraktalni djelić samog Boga, i da mu taj mehanizam omogući da sam po svojoj svijesti, savjesti i vjeri (parametri  podsistema) odlučuje o svojim željama i molbama. Dakle, ne molimo Boga u oblaku već Boga u sebi.  Pritom, ja ovo ne izmišljam i ne hulim, osim u novijoj literaturi, pročitala sam i u Bibliji, to je open source, možete provjeriti (to je onaj dio gdje nas Bog stvara prema svom liku). Kome se ne čita toliko, pogledajte fraktalnu strukturu bilo kog lista u prirodi. Molitvom se zapravo dovodimo u stanje sve većeg i većeg vjerovanja, do stepena kad smo sami kadri da kreiramo željeno.
Mikelanđelo, Stvaranje Adama, detalj

Gdje je onda kvaka? U tome što mi sami filtriramo svoje želje. Pomenula sam parametre podsistema. Entitet u program unosi svoje parametre. Pero Perić ima mehanizam u svijesti da programira podsvijest u dijelu koji zovemo savjest, koja ga u toku molitve sabotira, pričajući mu priču o ovoj nesrećnici iz četvrtog srednje. I tu njegova vjera splasne. A ono u šta ne vjeruje, ne može ni biti. Kako se to liječi? Na primjer, oprostom. Pero mora oprostiti sam sebi, a ponekad je to lakše kroz crkveni obred, jer onda imamo osjećaj “pomoći” , i lakše se izborimo. Dakle, Bog oprašta onda kad sami sebi oprostimo. Ali u dubini duše. Zastvarno. Kad povjerujemo da je oprošteno.
Da vidimo šta Pero radi dalje. Shvatio je važnost oprosta, oprostio je sebi, naučio da se umiri, da se pomoli u tišini, da prestane da krivi sebe, shvatio je da Bog želi da mu da najbolje i da svako zaslužuje najbolje. Pomolio se da mu u život uđe jedna dobra žena. Super. Ali Pero se svako jutro budi nervozan: Što ne dolazi? Hoću li je danas sresti? Bilo bi super da je plavuša. Ili ne, ipak crna … Vidi, svi oko mene imaju žene, samo ja ne. Bože, očajan sam, požuri. Pero svaki dan šeta Kejom pored Dunava i pilji u svaku žensku osobu. Uveče se opet preispituje. Ponovo se moli. Ne spava, pretjerano puši, zanemario je drugove i fudbal …. Prestao da čita o sportu što je najviše volio, a počeo da uči istoriju – da bude pametniji u društvu.

A šta Bog radi za to vrijeme?
Figurativno rečeno, drži se za glavu i kaže: Aman čovječe, smiri se i skloni se već jednom da ja mogu početi raditi!

To vam je kao kad čovjek renovira nešto pa treba ozidati dio i zovne komšiju koji je vrstan zidar. On odmah pristane i dođe da pomogne, a čovjek stane između njega i zida i krene sa potpitanjima, pa sa savjetima, pa ovako, a ne onako, moja žena je rekla da  … šta će čovjek nego reći: Ama hoću, uradiću, samo mi se skloni i pusti me da radim! Ako si me zvao, i ako sam došao, vjeruj mi da ću to uraditi na najbolji mogući način! Čovjek se taman skloni, kad eto žene sa kaficom za majstora.
Eto, to je to.  Ako tražite pomoć, vjerujte da stiže ako je to osoba od vašeg najvećeg povjerenja. Ali onda se izmaknite, i pustite ga da radi. Vjerujte mu da zna šta radi. Dobićete najbolje.

Kad god imate neku želju ili molitvu, sjetite se ovoga: Dobro, primljeno je – sad se makni i pusti me da radim!
Šta vi radite za to vrijeme? Ništa. Dobro – skoro ništa. Vjerujete. To je jednostavno (iako nije lako – ali niko nam nije obećao da će biti lako).

Da ne ostane priča bez hepienda, Pero je pročitao nešto ovakvo samo još pametnije, ukapirao u nekom momentu da treba da pusti Majstora da radi, pri svojim šetnjama gledao je drveće na Keju, predivni Dunav i labudove, osluškivao svoj ritam disanja i zahvaljivao Bogu što ima dobar vid, sluh i što ga noge zdravo nose. Ostavio je cigarete i vratio se fudbalu. Pivo nije ostavio, jer kud bi išao poslije fudbala. I osjećao se nevjerovatno dobro! E, da – jednom je poslije nekog službenog leta zamijenio kofer sa jednom djevojkom. Nju je redakcija novina u kojim je radila poslala da napravi reportažu sa nekog sportskog takmičenja jer je kolega koji to radi bio bolestan, iako o sportu nije znala gotovo ništa …. Eto, jedna od mnogih mogućih budućnosti…

Epilog:
Savremena fizika, pogotovo kvantna, donijela je instrumente koji su potvrdili većinu znanja koja su se prenosila stoljećima. A to je prvenstveno činjenica da ne postoji prazan prostor, te da se čestica može nalaziti na više mjesta istovremeno, pri čemu se materijalizuje onaj položaj koji se posmatra. Paralelna stvarnost postoji i u spisima drevnih civilizacija, u njuejdžovskom učenju, u teorijama mnogih psihologa, ali i u radovima kvantnih fizičara. Stiven Hoking je to sve fino objasnio, ali njegova britanska hladnoća ponekad djeluje da je beskompromisan, pa se ne vidi znak pitanja na kraju njegovih zaključaka. Ali lično ga smatram velikim ne samo zbog naučnog rada, već i zbog truda da se rezultati predstave i popularizuju.

U svakom slučaju, ja za sad vidim ovako: Sve što može da se dogodi, događa se, odnosno dogodilo se. Koju budućnost ćemo mi u ovom životu da doživljavamo, to je ključno pitanje za nas. Ja vidim dva osnovna puta: da utičemo na to stvaralačkom silom u sebi (što je, kao što rekoh jednostavno, ali nije uvijek lako, jer zahtijeva duboke uvide, tj osviješćenost) ili, da ne činimo ništa i prepustimo sve nasumičnom određivanju događaja (koji opet nije potpuno nasumičan, jer dolazimo u interakcije sa drugima koji možda nisu prepustili sve slučaju).  Ja bih uvijek odabrala prvi put. Mislim da to ne treba objašnjavati …

Ipak, dio kvantnih fizičara vjeruje da prvi put ne postoji, već da se Bog isključivo i samo kocka sve vrijeme, od prvog dana. Da je sve niz nasumičnosti. Ja sam sklonija da gledam oko sebe i u sebe, pa kao što već rekoh, mislim da treba vjerovati u ono što nam čini dobro. Fizika je vijekovima puna iznenađenja.

17.6.16

Ne smanjujte svijet u svojim očima!


Grijeh je učiti druge ono što sam ne izvršavaš
Sv.Antonije.

Ja prvo probam pa onda pričam. Prvo živim pa onda pišem. I vjerujte, nikad mi nije bilo dosadno. Ne samo što sam išla “glavom tamo gdje mnogi ne bi ni kišobranom” , već sam jako puno napora uložila da stvari shvatim i posložim. Ništa nije moglo ostati neistraženo, svemu se moralo naći uzrok i posljedicu. A to je trebalo iskusiti.

Jedino u Boga nikad nisam prestala vjerovati. Jer bez njega ništa ne bi imalo smisla. A savršen poredak koji uočavam u svemu oko sebe govori mi da smisla ima, da je sve smisao.
Sve mi je govorilo, (a kvantna fizika pomogla mom akademskom umu da složi kockice), da osim klasičnog učenja moraju postojati još neki načini da se približimo znanju. Tesla i Anštajn su to više puta ponavljali, ali njihovi uvidi u Više Znanje nekako nisu izgledali dostupni svakom smrtniku.
Dakle, iskustvo. Vjerovati svemu onome što nam se događa. Probati. Provjeriti. Biti otvoren za svako iskustvo. Vjerovati sebi a ne drugima.

Moji zaključci, na osnovu mojih ličnih iskustava su da Bog postoji kao čista ljubav, apsolutno znanje i potencijal za neprekidno stvaranje.
Bog ne kažnjava, niti po nekom kriterijumu pojedinačno bira želje koje će nam ispuniti. To ne samo da je besmisleno, već je i nemoguće u bilo kom uređenom sistemu. Pakao ne postoji. Postoji samo nepriznavanje Boga i to je jedini pakao – praznina duše. Zapravo u osnovi svaka religija (a to su zapravo spoznaje ljudi kroz vijekove) uči isto, pa neću ponavljati, ali budući da sam hrišćanka,  objasniću vam na osnovnoj postavci Hristovog učenja. "Vjera tvoja te je spasila", rekao je Hrist, drugim riječima “ne radim ja ništa što i vi sami ne možete, samo ako vjerujete”. Dakle, svako od nas ima dio Boga, i to je taj Bog u nama koji nam ispunjava želje i vodi nas kroz život.  Nepogrešivo. I u mjeri u kojoj vjerujemo. Za Hrišćane je to Sveti Duh. Spirit.
Zovite to Univerzumom ako hoćete, ali meni je pojam Bog bliži, jer ukazuje na Biće, i jasniji je koncept ljubavi.

Dakle, ako vjerujemo da možemo pomjeriti planinu – učinićemo to. Ali, biologija nam ne dozvoljava takvo vjerovanje, prvenstveno zbog načina na koji je izgrađen naš mozak i načina na koji formiramo i skladištimo uvjerenja. Istovremeno, ne postoji Bog koji sjedi na oblaku pa to i ne treba pokušavati zamisliti. Bog se i ne može razumom razumjeti, on se može samo spoznati. "Prijemnik" za tu spoznaju je upravo taj Duh u nama (zovu ga i Više Ja, nefizičko Ja...). I to je logično, jer dio ne može vidjeti cjelinu, samo je spoznati kroz sebe. I to ne sviješću i opažajima već istom onom podsviješću kojom i donosimo odluke (postoje opsežne studije koje govore da uopšte ne odlučujemo svjesno). A sloboda nam je obećana, i bez toga ništa ne bi imalo smisla. To znači da se Bog ne miješa u naše odluke, neće nam reći: ovo ti je dobro, ovo nije, ovo uradi, ovo nemoj. Bog je toplo krilo podrške koji nam pomaže da uradimo sve što smo zamislili. Čak i ako mu se “ne sviđa” – obećanje slobode nikad neće prekršiti. Ne zato što je to neko romantično obećanje, već što bi značilo narušavanje samoodrživosti sistema.

Priznali ili ne, ali svi smo imali te trenutke, kad sve izgleda savršeno, od prirode oko nas, ljudi, pa do događaja koji nam se dešavaju, kad sve klizi, što se kaže, “kao po loju”. Kad osjećamo nešto poput savršene usklađenosti sa svim oko sebe. Neko to jednostavno zove srećom. Tad se malo ko sjeti da kaže HVALA . A trebalo bi.

E sad – šta kad krene loše, kad se jedna za drugom rađaju negativne stvari, kad nam se čini da smo ostavljeni i od Boga, Univerzuma, i svih oko sebe?
A zaista nam se samo čini. Ne možemo biti ostavljeni od Boga, jer smo mi Bog. I to ne jednim dijelom, kao što je noga , ruka, glava … ne,  Božije prisustvo je u svakoj ćeliji. Pa kako onda? Je li umro Bog u meni?

Nije umro, ali ga je prigušio ego. To je jedini  odgovor. Ego je nešto poput adrenalina, daje život, ali može i da ubije. Radi po jednom licemjernom principu; kad je dobro ego kaže: to je Moja zasluga!, a kad krene loše upire prstom na sve oko sebe. I u tome je korjen svih naših nevolja. Nedostatak zahvalnosti Bogu.
Ne treba Bogu naša zahvalnost , Bog nema ego, i to mu ništa ne znači. Bog zna samo da zna i da voli. Zahvalnost nam je potrebna zbog nas, da prigušimo svoj ego i da mu objasnimo da nije zaslužan za sve. Da naučimo da se povežemo sa božanskim u sebi i održimo tu ravnotežu.

Drugi problem koji nam ego stvara je iluzija “lažne ljubavi prema sebi”. Svuda se ističe da je potrebno voljeti sebe, i većina ljudi će reći: pa volim sebe!, a da iza toga zapravo stoji ugađanje svojim ego tripovima i strah od kompleksa. Jedan od dobrih testova je kako se osjećamo kad nam neko kaže nešto sa čim se ne slažemo. Sve dok nas to pogađa i dok činimo nešto da ugodimo drugima – ne volimo dovoljno sebe. (Ovdje izuzimam djela prave ljubavi, kad učinimo nešto što ne želimo radi djece, roditelja, voljenih, kad svjesno i sa ljubavlju odaberemo njihov izbor)

Dakle, to kad padnete na pod u suzama, sa riječima: Ne mogu više! Sve je protiv mene! Bog me ostavio! – tako izgleda pakao. Ali put odatle uvijek postoji. Iz prostog razloga što nas Bog nikad ne ostavlja,  to je jedan od zakona koji je i naučno dokazan. Nikad ne prestajemo biti povezani sa Svim.
Svi smo mi samo ljudi. I suze su dio života. I tuga, i bespomoćnost. Sve su to iskustva. U svakom takvom trenutku treba se podsjetiti  da nismo sami, da je Bog u nama i oko nas, i to ne kao strogi sudija, već podržavajuća sila koja će nam pomoći u svemu. Za početak to bi nas trebalo smiriti. Naredno je meditacija i molitva. Moj savjet je da ako je neko već odrastao u vjeri, koristi molitve na koje je naučio. Za mene je Oče Naš nešto što mi donosi beskrajan mir (Nikola Tesla je to nazvao najsavršenijom misli na svijetu) , i ne vidim kako bi neka mantra na sanskrtu koji ne razumijem mogla da mi pomogne više. I obrnuto.  Svak neka pronađe nešto iz svoje religije i prema svom senzibilitetu.

Ne postoje recepti šta je bolje, morate pronaći svak za sebe. Čitajte, slušajte, razgovarajte … ali primjenjujte samo ono što kod vas „radi“. Jer u tome je sav smisao: osjećati se bolje, povratiti snagu i optimizam. Ja bih o svakoj rečenici ovdje mogla napisati poseban post. Ali, možda to moj ego govori iz mene - najbolje je da svako pronađe svoj put i svoj način.
Kad bih se kao mala rasplakala ili započela neke teške i mračne teme, moja pokojna tetka mi je govorila: Ne misli o tome! Misli o cvijeću!

Mislite o cvijeću. Na svim jezicima. Sve će biti u redu. I ne slušajte mene – slušajte sebe. A da biste se zaista čuli, morate utišati sve zvukove oko sebe.

Sve će biti u redu.

foto: catchingrainbowsfertility.co.uk