Ako imate neku brigu, u redu je da malo
brinete. Ali ne predugo. A onda svoju brigu predajte Bogu.
Otac Tadej.
Koliko god se opirem da moj blog bude vezan za
teme duhovnog razvoja – jer smatram da ih ima već sasvim dovoljno na netu –
toliko me opet nešto ponuka da neke stvari napišem i objasnim, zato što možda mogu biti od pomoći i zato što sam to iskustveno prošla, ali vjerovatno najviše zato što me neko začika, a ja sam poznata po hepo efektu.
U mom prethodnom postu, gdje sam pisala o mom
ličnom doživljaju stvarnosti i smisla, dotakla sam se i vjere u Božiju pomoć na
našem putu, i snagu molitve.
Once again, neću ponavljati o molitvi, sve je
već napisano, i njene efekte su proučavale gotovo sve nauke, medicina najviše. Pitajte svog doktora ako mi ne vjerujete. Rekoh, držim se
iskustva. A sad ću ja to kroz moje pričice pokušati malo pojasniti.
Ono što sam napomenula u prethodnom postu, i
što je moje duboko uvjerenje je da Bog ne pravi nikakvu selekciju između naših
želja, niti ih upoređuje sa našim zaslugama da bi ih prema tome ispunjavao. Takav
sistem bi bilo potpuno nemoguće i zamisliti, a kamoli opisati u ovakvom savršenstvu kakav je naš
Univerzum. Zamislite nešto što je Sve, čisto znanje i esencija ljubavi, kako premeće
po svojoj bazi podataka, ma koliko brzo da mu to ide: Ček, ček, šta to čujem,
šta da izdvojim od pola milijarde glasova koji se mole u ovom trenutku? A, ha!,
Pero Perić traži novu ljubav…. Ček da vidimo… e pa Pero, ne može, u četvrtom
srednje si ostavio onako dobru djevojku, plakala je za tobom 23 dana, a onda
još 20 bila potištena, a tek poslije 3 mjeseca našla drugog, ne,ne, Pero treba još
koju godinu da se pati!
Možete li to zamisliti? Realno takvo nešto je
samo čovjekov ego mogao zamisliti, u želji da se naruga Bogu. Dakle, mora postojati sistem, nepromijenjiv i nepotrošiv kroz vrijeme, a savršenstvo može uspostaviti samo savršen sistem, nikakav drugi. Osim toga, sve što bi imalo bilo kakvu proizvoljnost bi bilo podložno entropiji, i neumitnom kraju koji predviđa Drugi
zakon termodinamike. Dakle, rješenje je da svaka jedinka bude fraktalni djelić
samog Boga, i da mu taj mehanizam omogući da sam po svojoj svijesti, savjesti i
vjeri (parametri podsistema) odlučuje o
svojim željama i molbama. Dakle, ne molimo Boga u oblaku već Boga u sebi. Pritom, ja ovo ne izmišljam i ne hulim, osim u
novijoj literaturi, pročitala sam i u Bibliji, to je open source, možete provjeriti
(to je onaj dio gdje nas Bog stvara prema svom liku). Kome se ne čita toliko, pogledajte fraktalnu strukturu bilo kog lista u prirodi. Molitvom se zapravo dovodimo u stanje sve većeg i većeg vjerovanja, do stepena kad smo sami kadri da kreiramo željeno.
Gdje je onda kvaka? U tome što mi sami filtriramo
svoje želje. Pomenula sam parametre podsistema. Entitet u program unosi svoje parametre.
Pero Perić ima mehanizam u svijesti da programira podsvijest u dijelu koji zovemo savjest, koja ga u toku molitve sabotira, pričajući mu priču o
ovoj nesrećnici iz četvrtog srednje. I tu njegova vjera splasne. A ono u šta ne
vjeruje, ne može ni biti. Kako se to liječi? Na primjer, oprostom. Pero mora oprostiti sam
sebi, a ponekad je to lakše kroz crkveni obred, jer onda imamo osjećaj “pomoći”
, i lakše se izborimo. Dakle, Bog oprašta onda kad sami sebi oprostimo. Ali u
dubini duše. Zastvarno. Kad povjerujemo da je oprošteno.
Da vidimo šta Pero radi dalje. Shvatio je
važnost oprosta, oprostio je sebi, naučio da se umiri, da se pomoli u tišini,
da prestane da krivi sebe, shvatio je da Bog želi da mu da najbolje i da svako
zaslužuje najbolje. Pomolio se da mu u život uđe jedna dobra žena. Super. Ali
Pero se svako jutro budi nervozan: Što ne dolazi? Hoću li je danas sresti? Bilo
bi super da je plavuša. Ili ne, ipak crna … Vidi, svi oko mene imaju žene, samo
ja ne. Bože, očajan sam, požuri. Pero svaki dan šeta Kejom pored Dunava i pilji
u svaku žensku osobu. Uveče se opet preispituje. Ponovo se moli. Ne spava,
pretjerano puši, zanemario je drugove i fudbal …. Prestao da čita o sportu što
je najviše volio, a počeo da uči istoriju – da bude pametniji u društvu.
A šta Bog radi za to vrijeme?
Figurativno rečeno, drži se za glavu i kaže:
Aman čovječe, smiri se i skloni se već jednom da ja mogu početi raditi!
To vam je kao kad čovjek renovira nešto pa
treba ozidati dio i zovne komšiju koji je vrstan zidar. On odmah pristane i
dođe da pomogne, a čovjek stane između njega i zida i krene sa potpitanjima, pa
sa savjetima, pa ovako, a ne onako, moja žena je rekla da … šta će čovjek nego reći: Ama hoću, uradiću, samo
mi se skloni i pusti me da radim! Ako si me zvao, i ako sam došao, vjeruj mi da
ću to uraditi na najbolji mogući način! Čovjek se taman skloni, kad eto žene sa kaficom za majstora.
Eto, to je to.
Ako tražite pomoć, vjerujte da stiže ako je to osoba od vašeg
najvećeg povjerenja. Ali onda se izmaknite, i pustite ga da radi. Vjerujte mu
da zna šta radi. Dobićete najbolje.
Kad god imate neku želju ili molitvu, sjetite
se ovoga: Dobro, primljeno je – sad se makni i pusti me da radim!
Šta vi radite za to vrijeme? Ništa. Dobro –
skoro ništa. Vjerujete. To je jednostavno (iako nije lako – ali niko nam nije
obećao da će biti lako).
Da ne ostane priča bez hepienda, Pero je pročitao
nešto ovakvo samo još pametnije, ukapirao u nekom momentu da treba da pusti
Majstora da radi, pri svojim šetnjama gledao je drveće na Keju, predivni Dunav
i labudove, osluškivao svoj ritam disanja i zahvaljivao Bogu što ima dobar vid,
sluh i što ga noge zdravo nose. Ostavio je cigarete i vratio se fudbalu. Pivo
nije ostavio, jer kud bi išao poslije fudbala. I osjećao se nevjerovatno dobro! E, da – jednom je poslije nekog
službenog leta zamijenio kofer sa jednom djevojkom. Nju je redakcija novina u
kojim je radila poslala da napravi reportažu sa nekog sportskog takmičenja jer
je kolega koji to radi bio bolestan, iako o sportu nije znala gotovo ništa ….
Eto, jedna od mnogih mogućih budućnosti…
Epilog:
Savremena fizika, pogotovo kvantna, donijela je
instrumente koji su potvrdili većinu znanja koja su se prenosila stoljećima. A
to je prvenstveno činjenica da ne postoji prazan prostor, te da se čestica može
nalaziti na više mjesta istovremeno, pri čemu se materijalizuje onaj položaj
koji se posmatra. Paralelna stvarnost postoji i u spisima drevnih civilizacija,
u njuejdžovskom učenju, u teorijama mnogih psihologa, ali i u radovima kvantnih fizičara. Stiven
Hoking je to sve fino objasnio, ali njegova britanska hladnoća ponekad djeluje
da je beskompromisan, pa se ne vidi znak pitanja na kraju njegovih zaključaka.
Ali lično ga smatram velikim ne samo zbog naučnog rada, već i zbog truda da se
rezultati predstave i popularizuju.
U svakom slučaju, ja za sad vidim ovako: Sve
što može da se dogodi, događa se, odnosno dogodilo se. Koju budućnost ćemo mi u
ovom životu da doživljavamo, to je ključno pitanje za nas. Ja vidim dva osnovna
puta: da utičemo na to stvaralačkom silom u sebi (što je, kao što rekoh
jednostavno, ali nije uvijek lako, jer zahtijeva duboke uvide, tj osviješćenost)
ili, da ne činimo ništa i prepustimo sve nasumičnom određivanju događaja (koji
opet nije potpuno nasumičan, jer dolazimo u interakcije sa drugima koji možda
nisu prepustili sve slučaju). Ja bih
uvijek odabrala prvi put. Mislim da to ne treba objašnjavati …
Ipak, dio kvantnih fizičara vjeruje da prvi put ne postoji, već da se Bog isključivo i samo kocka sve vrijeme, od prvog dana. Da je sve niz nasumičnosti. Ja sam sklonija da gledam oko sebe i u sebe, pa kao što već rekoh, mislim da treba vjerovati u ono što nam čini dobro. Fizika je vijekovima puna iznenađenja.
Нема коментара:
Постави коментар