23.7.14

Druga obala

Kad bi se samo ljubav računala, mi bismo sigurno ispali pobjednici. Ali riječi ljubavi nisu za sve.
Velimir Ćurgus Kazimir


Dugo se opirem, i tako će i ostati, da se mojim slučajem pozabavi stručnjak. Neki mehaničar za dušu ili karakter-analitičar, da mi kopa po djetinjstvu i okrene mi roditelje naopako da mi objasni zašto sam takva kakva sam i zašto mi se dešava to što se dešava. Opirem se i savjetima da čist bijeli papir podijelim po vertikali i pišem lijevo pozitivne a desno negativne stvari. Tek bi me raspametilo, ako o nekoj pameti još i mogu govoriti, da za svaku svoju važniju odluku navedem posljedice koje je uzrokovala.
Dakle, ono što ja iz moje tačke jednog već pola proživljenog života mogu reći je da ako imam pravo da se branim, moja odbrana bi glasila da pojma nemam zašto sam nekad postupala onako kako sam postupala. Srce, razum, mudrost, strah, nesigurnost, inat...sve su to okidači odluka. Pojedinačno, ali najčešće orkestrirano. Slažem se da nisu svi poželjni, ali ko ih nema i ko ih je savladao i pokorio, neka prvi baci kamen.
Jedino što me tješi i jedino za šta se mogu uhvatiti je potpuno nejasna slutnja da na ovom svijetu ipak mora postojati neka konačna ravnoteža. Neka logika. Jer kako bi onda objasnili da smo ovako savršeni kao mehanizmi, kako bi objasnili lanac ishrane i uopšte funkcionisanje svega. Jutra koja su uvijek mirna i obećavajuća. Probudiš se, i svaki put nastupi jedan, ponekad neizmjerno kratak  ali stvaran trenutak u kom je sve u redu, kao da se upravo sve što postoji baš u tom momentu rodilo.
Sve poslije toga nastavlja da se odvija po bilo kom od svih mogućih scenarija, dajući nam pritom manji ili veću iluziju da je onako kako želimo, da upravljamo životom, ljudima i događajima u njemu.
Slušajući često na različite načine i od različitih autora izrečenu tezu da je najvažnije u životu imati cilj i da će se sve onda urediti da nas prema tom cilju i odvede, bila sam to već počela smatrati postulatom, pa iako je moje iskustvo bilo značajno drugačije, radije sam pristajala da ja u stvari nemam jasan cilj, nego da navedeno nije tačno. A onda sam pročitala, ne znam autora pa neka mi ne zamjeri, da nije važno kuda smo pošli, već je važno ono što nam se desi usput...

Moram raditi, ra-di-ti , misli milion, a nijedna napisana riječ….

Dan kao stvoren za isprazna maštanja. Bez gledanja kroz prozor, naravno. Naiđu takvi dani kad je čovjeku potrebna bliskost i intimnost , ali više kao fiktivna, bez dodira, bez riječi, gotovo i bez prisutnosti. Samo svijest o nekom zajedništvu, tiha unutrašnja snaga zavjerenika, samo magličasta slutnja približavanja nekom dubljem smislu ostvarenja pripadnosti. I tek kad nas trgne neki iznenadan i prodoran zvuk ili naprosto primjetimo da se dan bliži kraju, u nas se useli nemir i isprva tinja, a zatim, kao ubačeno kukavičje jaje, izleže se i iz naše duše izbacuje blagost i maštu, kao što mlado kukavice izbacuje nezaštićenu djecu svojih novih roditelja. Ostajemo prazni i grubi, i ponovo se utapamo u sivilo, zaboravljajući koliko smo možda baš ovaj put bili nadomak nečeg važnog, i istinski vrijednog.
Struja nas nosi, i bez bitnijeg otpora dozvoljavamo da se pogrešnim aršinima mjeri naša ljubav, naša snaga, naša ljepota. Samouvjereno tvrdeći da nismo ničija svojina, postajemo svojina nekog svijeta i jednog vremena, tražeći blijeda opravdanja za svoje nezaustavljivo i nepovratno pretvaranje u "čovjeka novog vremena". Govorimo glasno da bi sakrili strah od sebe, povlačimo se od svega što može da nas natjera u razmišljanje. Pravimo račune sa lažnim rezultatima i kunemo se u svoju iskrenost i neporočnost. Pričamo o ljubavi i prirodi, a srca su nam opustošene ledine. I sve bi to još i imalo nekog smisla, da nije u nama one iskre, koja nam povremeno, bar na kratke, ali bitne momente vraća unatrag film našeg života, i  opominje svojim nemuštim jezikom, da pravi razlog naše tuge ne leži u našem neuspjehu ili ličnoj nesreći, već da smo zapravo tužni jer nam je kraj blizu…

Neće ovo proći, sve sam ovo već opisivala… osim toga, plaćaju me da motivišem, a ne da patetišem... zašto me ne udari munja i ubrizga mi neku novu ideju … zašto sam sa gnušanjem odbila da radim rubriku „Život zvezda“ ?

-          Pišeš za onu kolonu?
-          Kolumnu!
-          Ma znam, nego da vidim hoćeš li nasjesti.
-          U čemu je fora?
-          U tome da nasjedaš na svaku provokaciju.

Smiješio se. Pitala sam se da li mu je ova igra zaista interesantna, ili je i to postala navika, popunjavanje prostora koji je sve više počeo da se dosađuje između nas.

-          I to ti je interesantno?
-          Zapravo, ne.
-          Hoćeš da ti pročitam? Malo je sumorno, ali...
-          Ne, hvala.
-          Zašto?
-          To je za mene suviše komplikovano, ne razumijem ja to.
-          Pa ne pišem za naučni časopis već za ženski!
-          Opet komplikovano. Nego, šta ti u stvari hoćeš?

Horor od pitanja. Najgore pitanje koje vam ikad može biti postavljeno. Ali, do njega se uvijek nekako dovučemo kad nedovoljno vješto pokušavamo da zbunimo protivnika ili kad, kao ja, pokušavamo da budemo iskreni.  Jer biti iskren znači i priznati da si zbunjen, iskreno izlaganje je sve samo ne logično i tečno, istina se ne obazire na teoriju uvod razrada zaključak. A ipak ti ne mogu odgovoriti šta hoću. Odjednom sam zablokirana strahom da prvo to što hoću nije i ono što ti hoćeš, da je možda čak i potpuno suprotno pa bi moglo otvoriti novu temu, a zatim da to što hoću možda nije ono što ću htjeti i sutra, a onda bi me držao za riječ i optužio za nedoslijednost i ponovo, laž.

-          Hoću da budem srećna.

Opet problem. Rekla sam najveću istinu koju je moje biće osjećalo, a zvuk mojih riječi se prosuo prostorijom kao najbanalnija replika na probi nekog putujućeg pozorišta. Zazvučalo je kao na predzadnjoj strani  jeftinog ljubavnog romana sa trafike. I to ne u onom dijelu kad treba da se rasplačeš, već pretkraj, kad je već sve riješeno, samo još Romeo treba da da obećanje da će tako zaista i biti.  Pa čak i siroče u dokumentarcu u koje su uperili kamere i osvijetlili čitavo mu malo napušteno biće, ne bi dalo, ni u trenutku najveće zbunjenosti usljed neočekivane pažnje, ovako banalan odgovor. I nije banalan. Ja izgaram da nije banalan, da je to to. Ali banalno zvuči. Kraj. Informacija je ono što čujemo.

-          Pa budi srećna, šta te sprečava u tome?


izvor: chronologievintage



Нема коментара:

Постави коментар