Kad bi se samo ljubav
računala, mi bismo sigurno ispali pobjednici. Ali riječi ljubavi nisu za sve.
Velimir Ćurgus Kazimir
Dugo se opirem, i tako će i ostati, da se mojim slučajem pozabavi
stručnjak. Neki mehaničar za dušu ili karakter-analitičar, da mi kopa po
djetinjstvu i okrene mi roditelje naopako da mi objasni zašto sam takva kakva
sam i zašto mi se dešava to što se dešava. Opirem se i savjetima da čist bijeli
papir podijelim po vertikali i pišem lijevo pozitivne a desno negativne stvari.
Tek bi me raspametilo, ako o nekoj pameti još i mogu govoriti, da za svaku
svoju važniju odluku navedem posljedice koje je uzrokovala.
Dakle, ono što ja iz moje tačke jednog već pola proživljenog života mogu
reći je da ako imam pravo da se branim, moja odbrana bi glasila da pojma nemam
zašto sam nekad postupala onako kako sam postupala. Srce, razum, mudrost,
strah, nesigurnost, inat...sve su to okidači odluka. Pojedinačno, ali najčešće
orkestrirano. Slažem se da nisu svi poželjni, ali ko ih nema i ko ih je savladao
i pokorio, neka prvi baci kamen.
Jedino što me tješi i jedino za šta se mogu uhvatiti je potpuno nejasna
slutnja da na ovom svijetu ipak mora postojati neka konačna ravnoteža. Neka
logika. Jer kako bi onda objasnili da smo ovako savršeni kao mehanizmi, kako bi
objasnili lanac ishrane i uopšte funkcionisanje svega. Jutra koja su uvijek
mirna i obećavajuća. Probudiš se, i svaki put nastupi jedan, ponekad neizmjerno
kratak ali stvaran trenutak u kom je sve
u redu, kao da se upravo sve što postoji baš u tom momentu rodilo.
Sve poslije toga nastavlja da se odvija po bilo kom od svih mogućih
scenarija, dajući nam pritom manji ili veću iluziju da je onako kako želimo, da
upravljamo životom, ljudima i događajima u njemu.
Slušajući često na različite načine i od različitih autora izrečenu tezu
da je najvažnije u životu imati cilj i
da će se sve onda urediti da nas prema tom cilju i odvede, bila sam to već
počela smatrati postulatom, pa iako je moje iskustvo bilo značajno drugačije,
radije sam pristajala da ja u stvari nemam jasan cilj, nego da navedeno nije
tačno. A onda sam pročitala, ne znam autora pa neka mi ne zamjeri, da nije
važno kuda smo pošli, već je važno ono što nam se desi usput...
Moram raditi, ra-di-ti , misli milion, a nijedna napisana riječ….
Struja nas nosi, i bez
bitnijeg otpora dozvoljavamo da se pogrešnim aršinima mjeri naša ljubav, naša
snaga, naša ljepota. Samouvjereno tvrdeći da nismo ničija svojina, postajemo
svojina nekog svijeta i jednog vremena, tražeći blijeda opravdanja za svoje
nezaustavljivo i nepovratno pretvaranje u "čovjeka novog vremena".
Govorimo glasno da bi sakrili strah od sebe, povlačimo se od svega što može da
nas natjera u razmišljanje. Pravimo račune sa lažnim rezultatima i kunemo se u
svoju iskrenost i neporočnost. Pričamo o ljubavi i prirodi, a srca su nam
opustošene ledine. I sve bi to još i imalo nekog smisla, da nije u nama one
iskre, koja nam povremeno, bar na kratke, ali bitne momente vraća unatrag film
našeg života, i opominje svojim nemuštim
jezikom, da pravi razlog naše tuge ne leži u našem neuspjehu ili ličnoj
nesreći, već da smo zapravo tužni jer nam je kraj blizu…
Neće ovo proći, sve sam ovo već opisivala… osim toga, plaćaju me da
motivišem, a ne da patetišem... zašto me ne udari munja i ubrizga mi neku novu
ideju … zašto sam sa gnušanjem odbila da radim rubriku „Život zvezda“ ?
-
Pišeš za onu kolonu?
-
Kolumnu!
-
Ma znam, nego da vidim hoćeš li nasjesti.
-
U
čemu je fora?
-
U
tome da nasjedaš na svaku provokaciju.
Smiješio se. Pitala sam se da li mu je ova igra
zaista interesantna, ili je i to postala navika, popunjavanje prostora koji je
sve više počeo da se dosađuje između nas.
-
I
to ti je interesantno?
-
Zapravo,
ne.
-
Hoćeš
da ti pročitam? Malo je sumorno, ali...
-
Ne,
hvala.
-
Zašto?
-
To
je za mene suviše komplikovano, ne razumijem ja to.
-
Pa
ne pišem za naučni časopis već za ženski!
-
Opet
komplikovano. Nego, šta ti u stvari hoćeš?
Horor od pitanja. Najgore pitanje koje vam ikad
može biti postavljeno. Ali, do njega se uvijek nekako dovučemo kad nedovoljno
vješto pokušavamo da zbunimo protivnika ili kad, kao ja, pokušavamo da budemo
iskreni. Jer biti iskren znači i priznati
da si zbunjen, iskreno izlaganje je sve samo ne logično i tečno, istina se ne
obazire na teoriju uvod razrada zaključak. A ipak ti ne mogu odgovoriti šta
hoću. Odjednom sam zablokirana strahom da prvo to što hoću nije i ono što ti
hoćeš, da je možda čak i potpuno suprotno pa bi moglo otvoriti novu temu, a
zatim da to što hoću možda nije ono što ću htjeti i sutra, a onda bi me držao
za riječ i optužio za nedoslijednost i ponovo, laž.
-
Hoću
da budem srećna.
Opet problem. Rekla sam najveću istinu koju je
moje biće osjećalo, a zvuk mojih riječi se prosuo prostorijom kao najbanalnija
replika na probi nekog putujućeg pozorišta. Zazvučalo je kao na predzadnjoj
strani jeftinog ljubavnog romana sa
trafike. I to ne u onom dijelu kad treba da se rasplačeš, već pretkraj, kad je
već sve riješeno, samo još Romeo treba da da obećanje da će tako zaista i
biti. Pa čak i siroče u dokumentarcu u
koje su uperili kamere i osvijetlili čitavo mu malo napušteno biće, ne bi dalo,
ni u trenutku najveće zbunjenosti usljed neočekivane pažnje, ovako banalan
odgovor. I nije banalan. Ja izgaram da nije banalan, da je to to. Ali banalno
zvuči. Kraj. Informacija je ono što čujemo.
-
Pa
budi srećna, šta te sprečava u tome?
izvor: chronologievintage
Нема коментара:
Постави коментар